Pratite nas

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 3. Dio

Objavljeno

na

5). Jedna od činjenica koju obožavatelji „lika i djela“ rahmetli Alije Izetbegovića uvijek i bez izuzetka zaobilaze u širokom luku i obvezno prešućuju, jeste njegov poraz na prvim Općim izborima za člana Predsjedništva SR B i H (iz redova muslimanskog naroda – tada još uvijek nisu postojali „bošnjaci“) kojemu je pred sam rat po nacionalnom ključu pripala funkcija predsjednika Predsjedništva SR B i H (predsjednik Skupštine postao je Srbin, a predsjednik republičke Vlade Hrvat).

Na tim izborima u B i H, u studenome 1990. godine, dogodilo se nešto nezabilježeno u europskoj demokratskoj i parlamentarnoj praksi.

Najveći broj glasova (uzimajući u obzir nacionalne liste) osvojio je Fikret Abdić (1.045.539 ili 47,4%), drugi je bio Alija Izetbegović (879.266 glasova ili 39,9%), dakle, razlika između Abdića i Izetbegovića bila je 166.273 glasa (ili 7,5%) u korist Abdića. Pod nikad razjašnjenim okolnostima, Fikret Abdić odustaje od funkcije i prepušta je izbornom gubitniku Aliji. Zanimljivo je i to da treće mjesto na spomenutim izborima osvaja dr Ejup Ganić sa 709.691 glasom, koji se iako član SDA izjašnjava kao „Jugoslaven“ (i tako ulazi u izbore), te dobiva 32,2% glasova (s nacionalne liste), iako je broj onih koji su se izjašnjavali kao „Jugoslaveni“ (i to na razini cijele B i H) iznosio samo 5,54%. Naravno da Ganić nije bio nikakav „Jugoslaven“, nego slijepi Alijin poslušnik i tvrdi islamski fanatik, što je dokazao svojim ukupnim ponašanjem i djelovanjem kroz cijelo ratno i poratno razdoblje, a ova mimikrija (u režiji SDA) služila je samo tomu da se privuče određeni broj glasova onih koji su imali otklon od tvrde islamističke struje, te da se u slučaju neuspjeha kandidata koji su se legitimirali kao nacionalni lideri, pod krinkom „jugoslavenštine“ ostvare oni interesi koje su zacrtali muslimanski nacionalisti okupljeni u SDA.

Naime, mnogi su bosansko-hercegovački muslimani imali poseban sentiment prema SFRJ i Josipu Brozu stoga, jer su prvi put u svojoj povijesti 1971. godine priznati kao konstitutivni narod, pod nazivom „Muslimani“ (dakle, tako što je u nazivu njihove vjerske odrednice početno slovo pretvoreno u veliko). Provedeno je to na temelju političke odluke koju je u svibnju 1968. godine donio CK SK B i H, pa je SDA i to uzela u obzir krojeći svoju izbornu strategiju. Ejup Ganić je bio Alijin „trojanski konj“ i jako se dobro znalo da njegovi glasovi idu u isti koš.

Postavlja se pitanje, međutim,  kakav je bio legitimitet izbornog gubitnika Alije Izetbegovića u najvišem tijelu vlasti B i H, naročito s obzirom na to da je i od 1992. godine (u samostalnoj B i H) formalno nastavio obnašati dužnost „predsjednika Predsjedništva B i H“? „Argument“ kako je do ove zamjene na liniji Abdić-Izetbegović došlo „dogovorom unutar SDA“ je smiješan, jer stranka koja derogira volju birača nije demokratska, niti su takve odluke i postupci sastavnice demokratskih procesa, barem u civiliziranom svijetu s parlamentarnim ustrojem vlasti.

Alija nikad Abdiću nije oprostio taj poraz.

Odmah nakon što mu je praktično nasilno (pritiscima stranačke infrastrukture) oteta poziciju pobjednika na izborima (1990.), započela je hajka na lidera zapadne Bosne, koji je za razliku od Izetbegovića imao karizmu u toj regiji a i šire, kao sposoban gospodarstvenik i vješt političar, uz sve to i hrabar i otresit; jednom riječju, „Babo“ (kako su Abdića zvali oni koji su ga poštovali) je bio sve ono o čemu je bezlični Alija bez stava i karaktera državnika i vođe mogao tek sanjati. Abdić se najprije susreo sa zidom šutnje u samoj stranci (SDA) u kojoj nitko od uglednijih i utjecajnijih članova nije s njime komunicirao. Vrh stranke i same vlasti uporno se oglušivao na sva njegova izvješća i zahtjeve (vezano za aktualnu situaciju u pojedinim regijama – posebice Cazinskoj krajini) i njega se postupno i  smišljeno izoliralo na sve raspoložive načine.

Budući da se radilo se o čovjeku koji je u svojoj regiji (zapadnoj Bosni) uživao veliki, neprijeporan ugled u narodu, još od vremena kad joj je u komunizmu kao direktor „Agrokomerca“ svojim uspješnim vođenjem poduzeća osiguravao prosperitet i napredak, čak i u vrijeme recesije u SFRJ – od kraja 70-ih godina nadalje, uz to pobjedniku izbora za najvišu funkciju u republici, sasvim je prirodno da je to u Aliji stvorilo kompleks i zavist.

Tko god što o njemu mislio, Fikret Abdić ostaje zapamćen kao čovjek sa stavom. Jedini iz delegacije Predsjedništva B i H koja je (po nalogu predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića) posjetila Bijeljinu (poslije pokolja nad muslimanskim življem od strane srpskih paravojnih formacija u travnju 1992. godine), nije pristao na poniženje. Odbio je poslušati zapovijed naoružanih arkanovaca i leći u blato, pozivajući ih da mu pucaju u grudi.

Budući da je u svojoj regiji zbog politike Sarajeva bio praktično izoliran i odsječen od ostatka B i H (našavši se s jedne strane okružen „republikom srpskom“ a s druge „republikom srpskom krajinom“) i u isto vrijeme odbačen od strane Alije i njegovog kruga suradnika i politički marginaliziran, Abdić se sve više okreće sebi i počinje voditi samostalnu politiku.

U svojoj knjizi Od idola do ratnog zločinca i natrag (promovirana krajem 2016. godine), Abdić o svemu iznosi svoju stranu priče. Svjedoči kako je u nemilosti Alije Izetbegovića i onih koji su ga okruživali bio od samoga početka, odnosno, od vremena kad je poslije izborne pobjede trebao preuzeti čelnu dužnost u Predsjedništvu B i H. Nailazio je na zid šutnje i odbojnost i u institucijama i kod samoga Alije i između njega i vlasti u Sarajevu nije bilo nikakve komunikacije, unatoč svim njegovim naporima i nastojanjima za dijalogom. Takva politika isključivosti nastavljena je sve dok se u tada vrlo teškim i složenim uvjetima (okružen srpskim paradržavnim područjima, a odsječen od Sarajeva) Abdić nije u potpunosti okrenuo svojoj Demokratskoj narodnoj zajednici i na koncu (u rujnu  1993.) proglasio Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna (od dijelova Cazinske krajine i općine Velika Kladuša).

Do još većeg raskola između Izetbegovića i Abdića dolazi nakon što srpska paradržavna tvorevina „republika srpska“ (22.10.1993.) „priznaje“ AP Zapadna Bosna i proglašava „trajni mir“ s njom. Naravno, Srbi su imali svoju računicu, jer su dobro znali da područje zapadne Bosne nema izbora i da će prije ili kasnije ovladati njime – a u međuvremenu im je bio potreban mir kako bi završili započete vojne operacije u ostatku Bosne i Hercegovine.

Abdić je od početka tvrdio kako njegova AP ZB nije nikakva separatistička tvorevina i da je nema namjeru izdvajati iz državne cjeline B i H, ali to u Sarajevu nije prihvaćeno. Alija je a priori odbijao svaki dijalog i ultimativno tražio da Abdić pristane na njegove uvjete (poništavanje autonomije), što ovaj koji je uživao gotovo plebiscitarnu potporu stanovništva svoje novoproglašene autonomne jedinice nije nikako prihvaćao.

Nepopustljiv i uporan kakav je inače bio, „Babo“ Aliji uzvraća proglašenjem „Republike Zapadna Bosna“ i nakon toga Sarajevo kreće u otvoreni obračun s njim pozivajući se na Ustav B i H i optužujući ga za „separatizam“.

Uslijedila je medijska sotonizacija Fikreta Abdića i njegovih „autonomaša“, što je bila samo pripremna faza za oružani obračun.

Zanimljivo je da su Alija i društvo zamjerali Abdiću razgovore sa srpskom i hrvatskom stranom u B i H (prije svega Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom) i Republikom Hrvatskom, dok su oni cijelo vrijeme održavali još intenzivnije kontakte s agresorima i to ne samo s Karadžićem, nego i Slobodanom Miloševićem radeći (već u jesen 1992. godine) tajno na dogovorima o podjeli Bosne i Hercegovine i zamjeni teritorija istočne Hercegovine za Sandžak (o čemu u svojoj knjizi Lukava strategija svjedoči Sefer Halilović tadašnji komandant vojske bosanskih muslimana – što će kasnije biti detaljnije obrazloženo).

„Babo“ je uspostavio i oružane formacije u cilju obrane svoga područja (tzv. Narodnu obranu „Republike Zapadna Bosna“) i započinju oružani sukobi između Armije B i H i Abdićevih snaga na području Cazina, što se uskoro širi na cijelo područje novoproglašene administrativne jedinice.

Armija B i H ulazi 21. kolovoza 1994. godine u Veliku Kladušu, a pred njima (dan prije) bježi oko 3000 civila koji su primorani spas tražiti u srpskoj paradržavnoj tvorevini „republici srpskoj krajini“ uspostavljenoj na okupiranom području Republike Hrvatske. Nakon što su regularne snage ušle u ovaj grad (koji je bio proglašen središtem „Republike Zapadna Bosna“), s ovog područja se povlači gotovo 32.000 Abdićevih pristaša (oko 1.500 pripadnika „Narodne obrane“ i više od 30.000 civila). Hrvatska im pruža utočište i bivaju smješteni u okolici Slunja i Topuskog. Procjene o ukupno izbjeglim muslimanima s područja cazinske, velikokladuške i bihaćke regije u ovom razdoblju kreću se preko 52.000.

Naoružani do zuba (oružjem i oruđima bivše „JNA“), Srbi s okupiranih hrvatskih i bosansko-hercegovačkih prostora („republika srpska krajina“ i „republika srpska“) započinju žestoke napade na bihaćko područje i postrojbe Armije B i H uskoro su se našle u potpunom okruženju iz kojega ih spašava Hrvatska vojska kolovoza 1995. godine svojom operacijom „Oluja“. Da nije bilo HV, regija zapadne Bosne doživjela bi mnogo goru sudbinu nego Srebrenica.

Abdić i njegov krug suradnika bježe u Zagreb i Alija konačno dobiva prigodu da mu se osveti. Naravno, on mu nikad nije zaboravio ni oprostio onu pobjedu na izborima i da ga se tada dočepao „Babo“ bi sasvim sigurno bio ubijen.

Zbog „ratnih zločina“ i „formiranja ‘AP ZB’ protivno Ustavu B i H“, Abdić je 2003. godine (na Županijskom sudu u Karlovcu) osuđen na 20 godina zatvora, što mu je Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio u 15 godina. U ožujku 2012. godine, pušten je na slobodu iz pulskog zatvora, nakon gotovo 11 godina izdržane robije.

Neslomljivi „Babo“, uvjerljivo je pobijedio na izborima (2016. godine) za načelnika općine Velika Kladuša i nastavio s javnim radom.

 

Bakir se ne boji bez razloga istine, jer njegov rahmetli babo Alija Izetbegović je neusporedivo veći ratni zločinac od bilo kojeg muslimana u B i H, a SDA toliko opterećena hipotekom zločinačke prošlosti i premrežena kriminalom, da već gubi oslonac i u vlastitim redovima.

Fikret Abdić, za razliku od Alije, nije dovodio mudžahedine i nije nikomu “skidao glave” – i to je činjenica koja se ne može pobiti.

nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Deveti dio

Objavljeno

na

Objavio

Frano Cigić
Frano Cigić

Franjo Cigić piše: Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.  Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti.  Zašto smo branili N.D.H.?

Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ.. Sve što Franu Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Mi ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao. …

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Osmi dio.

Nastavak:

Dolazi vrijeme, kako zamisli svjetske komunističke internacionale; konačno reći dostaosvajanja svijeta. Tu zamisao je počeo sprovoditi u svom natjecanju za predsjednika USA koji naglašava Usa; radnici nisu svoju plaću zaradili od 1970 (?) jer svjetska komunistička internacionala sa svojim lažnim izmišljotinama zarazile su sve sindikate svijeta, pa i USA kako komunistička ideologija donosi svjetskom radništvu blagostanje na ovom zemaljskom svijetu. U to su uvjereni prokomunistički obećanje, te zavođenje radništvo slobodnog zapadnog svijeta. Radnici uvijek vjeruju svojim prokomunističkim sindikatima i tu sve pada u slobodnom tzv svijetu, jer hladni rat deseto stoljećima između USA sile i sile komunističke Rusije tj sovjetskog saveza sa državama Varšavskog saveza, a na drugoj strani Atlanskog pakta na čelu Usa. Obe sile posjeduju atomsko oružje, zato ne smije biti rata između sovjetskog komunističkog bloka i atlanskog zapadnog pakta.

Brojni lokalni ratovi su bili poslije drugog svjetskog rata; obe spomenute sile međusobno te ratove pripremaju, počinju diljem Azije, Afrike, Južne Amerike, primjer može biti kako je u Kubi počelo, skoro nije do rata došlo.

U ono doba na čelu S.R. Saveza bio jeHruščov, a na strani USA Kenedy. Da nije Hruščov uzmakao snabdijevat Kubu sa raketama, Kenedi bi vjerojatno upotrebio silu!

Vratimo se započetoj misli predsjednika USA Rigena 1988.god.

Dolazi do sastanka između predstavnika USA uz koje papa, poljak staje, predsjednik tadašnje Z. Njemačke Kholl, Margaret Tarcher predsjednica Velike Britanije; SSS republike Rusije Brežnjev.

Nikita Hruščov

Na tom poznatom prvom sastanku između dvije velesile. Narodna mudrost govori; doklen se ljudi sastaju i razložno razgovaraju , do tad je nada, da se među ljudima riješe svi postojeći problemi. Predsjednik USA Rigen, na tom sastanku upućuje misli istine; Grbačeu izaslaniku SSS sovjetske Rusije. Vaša zemlja je po veličini prirodno bogata, nemate vremenskih nepogoda, vjetrova, poplava, suša i potresa; te vremenske nepogode SAD zahvaćaju.

Ali pored svega toga USA postiže dobar život svih ljudi u USA. SSS repubblika pored naglašenog bogatstva i pogodni vremenski zbivanja na tlu vaše bogate zemlje , reci meni predsjedniku USA Zašto? Ja kao predsjednik USA znam i vidim razlog, da vaša bogata i velika zemlja , ne možete vašim ljudima i narodima osigurat kruha svakodnevnog  životnog i bezuvjetno potrebnog, a posebno drugi životni normalnih potreba. Ja vidim i znam razlog zašto i ja kao predsjednik USA moram vam reći, vi sve date za proizvodnju oružja, a posebno dalekometni raketa, koje mislite i planirate bacat na tlo USA. Mi to znamo već dugo, da SSSR zemalja sovjetskog komunističkog sustava i za to se mi spremamo branit putem nebeskog štita, koji svojim snagama će svaku vašu raketu upućenu prema USA zemljama , bit će u zračnom prostoru uništena, prije nego padne na tlo USA.

Grbačev izaslanik na tu sjednicu ( ????STR.111)… pažljivo je saslušao predsjednika USA Rigena, o tom svemu razmišljo i došao do zaključka , da je predsjednik Rigen u pravu te o tom svemu po povratku izvještava komitet komunističke partije SSS republika sovjetske Rusije.

Isti predstavnici na tom su sastanku pažljivo saslušali Grbačeva, koji je njima okupljenima na sastanku izlagao o čemu je sve raspravljano; komitet komunističke internacionale i SSS republike Rusije oni složno zaključuju da je krajnje vrijeme, da se prestane sa zamislima Marxa, Engleska radništvo uvjerava kako će im ta lažna , pogrešna ideja donijet bolji život, već sovjetska boljševička Rusija od 1915.god. u jeku prvog svjetskog rata na čelu vođe komunističke internacionale, ruši carsku vlast u Velikoj carevini Ruski zemalja, te uspostavlja svoju boljševičko komunističku vlast koncem završiti, prvog svjetskog rata, od tih vremena, sovjetska komunistička vlast pa do tog sastanka 1988 god.

Između komunističkog sovjetskog saveza i velike sile USA na zapadnom svijetu, a u drugom svjetskom ratu bili su saveznici svim različitim ideološkim nazorima. Bila je zajednička potreba, rušiti zamišljenu ideologiju po Hitleru, koji je imao legalnu vlast u ondašnjoj Njemačkoj. Tu ideologiju zvanu social nacionalnom. On želi novu Europu stvoriti. Stljin odbacuje tu Hitlerovu zamisao i sile u gospodarstvu USA i tako se ruši Hitlerova zamisao i drugi svjetski rat završava 8.svibnja.1945.god sa pobjedom Europskih zemalja uključujući Njemačku između sila pobjednica drugog svjetskog rata i ubrzo dolazi do ideoloških mimoilaženja i počinje hladni rat između slobodno zapadnih zemalja i komunistički europskih zemalja na čelu sovjestskog komunističkog saveza.

To je povjest ideološki različiti sistema i vladavina.kako će teći dalje: svijet će to sve doživljavati, ovog puta sovjetska Rusija završila je mirnim putem. Ideologija u Europi : završila je zamišljena komunistička ideologija.

Ja sam ovoga puta htio opisati kako je došlo do svjetski politički gibanja započetim drugim svjetskim ratom. Pa tako nije slučajno došlo do ponovnog svjetskog europskog ideološkog gibanja između ideoloških sila različiti USA na čelu zapadni zemalja. na čelu USA i sovjetske komunističke Rusije 1988.god takozvane rušenja Berlinskg zida.

Moje izlaganje kako naslov knjige glasi borili smo se za državu Hrvatsku, Započeo sam sa 1102 god, pa sam nastavio do završetka svjetsko europsko političko ideološko gibanje sa rušenjem Berlinskog zida.

Osamnaestogodišnjak Frano Cigić u odori HOS-a NDH

Početim u Rumunjskoj te nastavljeno dalje preko istočne Njemačke, Mađarske, i višenarodne sklepane komunističke Jugoslavije. Već sam naglašavao naprijed ; u politici pravit pogreške ravno je bilo krvoproliću; bilo svjestskih sila bilo na tlu Hrvatskih povjesnih zemalja.

Dr. Franjo Tuđman, povjesničar, general, komesar, u prvoj svojoj knjizi, naslov glasi: Mali narodi i velike ideje, sigurno je mislio i opisivao o stoljetnim pogreškama i lažnim obećanjima; -svjetskih i hrvatskih političara za to povjesno područje Hrvatskih zemalja. Kao što sam se i sam o tome pozabavio, u prvom dijelu moje zamišljene knjige.

General HOS vitez general Vjekoslav Luburić, rekao je u njegovoj drugoj hrvatskoj političkoj emigraciji u antikomunističkoj Španjolskoj šezdeseti godina. Drina press tiskara Hrvatskih boraca izjavljuje i opisuje vizije i mudrosti hrvatske državotvorne misli  generala Drinjanina, tada zvanog;

On govori već sam to naprijed u početku izjavio, pa sada u završetku prvog dijela moje knjige naglašavam, jer je sve sa tim mislima počelo tj. glasi: oni koji su hrvatsku državu stvarali i oni, koji su je obarali radi tuđih ideologija, na koncu postadošmo roblje i plijen tuđinaca na tlu hrvatskih povjesnih zemalja. Te zato nikad više jedni u šumu, a drugi na vlast, nego na dialog u Hrvatski sabor gdje se kroje zakoni za sve građane hrvatske države, a hrvatski državotvorni rodoljubi, da ne budu strančari, uzurpatori, nosioci vlasti, nego sluge domovine tako nam Bog pomogao. Ta misao vrijedna je bila u pisanju druge knjige povjesničara  Dr. Franje Tuđmana, fanatika komunističke ideologije u mladosti a u zreloj životnoj dobi hrvatskog državotvornog obratnika. Ta njegova druga knjiga glasi Žrtve drugog svjetskog rata , gdje razmjeno mali hrvatski narod u obrani NDH po svim zakonima svijeta, u prošlosti, u sadašnjosti, kao što će biti i u budučnosti ima pravo na samoobranu kad mu tuđinci ruše Crkve, ubijaju svećenike, i žive pale u crkvama, ruše vlakove sa putnicima, dižu mostove, progone i ubijaju sve građane koji su bili lojalni hrvatskim pravnim državnim zakonima. U toj obrani 4 godišnjeg rata preko 100000 hrvatski narod izgubio je života, a poslije 15.5.1945 u mirno doba još više od polamilijona, o tome je napisao Ivo Prcela.

Sve je to opisao u svojoj drugoj knjizi, nekadašnji u mladosti komunistički i Jugoslovenski fanatik, vjerovao je i kao drugi komunisti idealisti po rođenju i pripadnosti hrvatskom narodu ali umjesto slobode i socijalne pravde oni se u ime istine stavljaju u redove stvaranja i obnove hrvatske države, kao i general HOS Drinjanin.

Sve je to doživljavao i proživljavao dr. Franjo Tuđman kao i drugi slični njemu. Zato je povjesna istina, koja govori njegova napisana knjiga  Žrtve drugog svjetskog rata. Treća knjiga napisana po povjesničaru dr. Franji Tuđmanu, svojevremenom u mladosti komunističkom ideološkom fanatiku i Jugoslavenu i titovu komesaru i generalu, ali u zreloj dobi postaje obratnik, a katolička vjera nas uči; više vrijedi jedan obratnik, koji je povjerovao u onu koju Isus Krist naglašava; Istina će nas spasit, a istina je da je hrvatski narod starodržavnički narod, koji od sedmog stoljeća na tlu hrvatskih zemalja živi.

Treća knjiga dr. Franje Tuđmana glasi; Bespuće koja opisuje da je ustaški logor bio radni logor za one koji su hrvatsku nezavisnu državu rušili i tamo su logorom upravljali židovi, koji su bili osuđeni povremeno od 6 mjeseci, do 3godine. Tako je bilo i sa drugima koji su rušili NDH. ona je bila prozapadne civilizacije i kršćanske uljudbe.

Neprijatelji hrvatske opće borbe uvijek su tražili načina kako  sučeljavat i rušit hrvatske državotvorne organizacije u zapadnom slobodnom svijetu, koje su se razlikovale po nazorima i načinu borbe za obnovu države Hrvatske.

General vitez HOS uvijek je našao raznog puta i načina kako se suprostaviti sveopćem neprijatelju u borbi za državu hrvatsku.

Andrija Hebrang stariji

Više puta sam spomenuo onu temeljnu i uvijek uvaženu, a to je naglašavano i utirano u hrvatskoj općoj borbi za obnovu države hrvatske. A to je hrvatsko nacionalno izmirenje, da se nikada ne ponovi da hrvat hrvata ubija, da nikad više ne bude hrvatskog ustaškog rata između hrvatskih partizana, kao što je naglašavao hrvatski komunistički idealist Andrija Hebrang, koji je pao u nemilost Tita i KPJ jer je naglašavao: nemojte hrvatske zemlje izdvajat iz povjesnih vremena koje su uvijek bile u sastavu svih vremena koje povijest bilježi. A to je hrvatska od Zemuna , jadranskog mora uključujuć otoke sa bokom kotorskom… Andrija Hebrang tragom nestaje  KPJ ga optužuje da je suradnik ustaške vlast, ageneral hrvatskih oružanih snaga govori u svom poznatom desetotravanjskom govoru za 1968 god. Andrija Hebrang mi je govorio u pritvoru u Jasenovcu; tamo je dospio kao idealista komunističke partije, ali je sebe isticao kao hrvatski komunista, idealist, koji se bori za republiku Hrvatsku.

U sastavu komunističke Jugoslavije na čelu tita. Vjekoslav Žluburić Max, kodno ustaško ime sa Janka (?) puste u logor u Mađarskoj, a tada u ustaškom logoru koji je bio uspostavljen za one koji su rušili NDH. a jedan od tih bio je Andrija Hebrang. On govori tada Vjekoslavu Luburiću; Vjekoslave ti se boriš svim srcem za državu Hrvatsku, a ja za komunističku republiku Hrvatsku. Vrijeme će pokazat tko je bio u pravu. U drugoj emigraciji u Španjolskoj kodno ime zove se Drinjanin.

1968.god. on je sastavio poznat govor za dan Hrvatske državnosti; borili smo se za državu Hrvatsku. Postavimo danas pitanje kako je tragično smrću završio Andrija Hebrang jer je pao u nemilost Tita i KP Jugoslavije, a vitez general Luburić bijaše ubijen po plaćeniku UDBE Iliji Staniću 19.travnja,1969.godine.

Znači toliko je dugo prošlo, da su hrvatski idealisti komunisti shvatili onu poruku viteza Vjekoslava Luburića; nikad više Hrvatskog ideološkog rata, međusobnim hrvatskim državotvornim snagama.

Prvi dio moje započete knjige završavam, gdje sam u detalje i razjašnjenje točku po točku iznosio uz objašnjenje.

Franjo Cigić

(Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Osmi dio.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Osmi dio

Objavljeno

na

Objavio

Frano Cigić sa svojim ribarskim mrežama

Franjo Cigić piše: Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.  Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti.  Zašto smo branili N.D.H.?

Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ.. Sve što Franu Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Mi ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao. …

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Sedmi dio.

Nastavak:

Ona hrvatska narodna izreka govori: sve laži na zemlji izrečene među ljudima i narodima oni se na koncu saznaju.na koncu sam odlučio o tom vremenu događaja proglašenja obrane u 4. god. nezavisne države obstanka. Te na koncu povjerovat lažnim savjetima, da se povučemo, te sa oružjem predamo Engleskim vojnim snagama,koje su bile na tlu austrije. Iste su po potpisanom ugovoru potpisale , da vojska izgubljenog rata bude ljudski prmljena  i tako razoružana. To je liga naroda uvela ali umjesto toga hrvatska vojska, inteligencija, svećenstvo doživjeli smo Bleiburg, koline smrti, u poslijeratno vrijeme 15.5.1945. godine pa dalje pod naređenjem Tita i KP Jugoslavije, tako bijasmo pobijeni, desetkovani, pljačkani, i zlostavljani u višenarodnoj komunističkoj Jugoslaviji

Do njenog obstanka do 1990 god, a potom ponovno se nastavlja jer je hrvatski narod na čelu profesora povijesti Dr. Franjo Tuđman na vrhu HDZ polupredsjedničkog mandata idvojio republiku Hrvatsku iz više narodne komunističke Jugoslavije koju nisu htjele rušiti Europske velesile sa Usa na čelu.

Jugoslavenska takozvana Titova armija pod upravom KPJ i veliko srpske zamisli hoće opet sačuvat državno veliko srpsku Jugoslaviju, te opet nastavljaju sa istim i sličnim zvjerstvom nad hrvatskim narodom, kao što je to bilo sa prvom Jugoslavijom.

Zahvaljujući povjesnoj istini da je NDH postojala i bila branjena po apsolutnoj većini hrvatskog naroda i u većini svih hrvatskih građana, osim manjine koja se odazvala po Pudviću (?) četničkom vođi na području Srba i kninske krajine, gdje su u suradnji talijanske vojske nesmetano zvjerski ubijali, pljačkali hrvatski narod u istočnoj Lici i zapadnoj Bosni , tako je bilo i u drugim mjestima NDH. Tada su se muslimani svojim izvornim imenom Hrvatima, a pravoslavci gdje je NDH mogla održavat vlast: svi zakonski i pravni normi vlada NDH. tako je bilo i po pitanju samoobrane NDH.

Neprijatelji hrvatskog naroda do dan danas služe se svim izmišljotinama i lažima o postojanju NDH kao države u ondašnjoj Europi; GDJ NDH nije bila sasvim svoja i tu su bile snage njemačke vojske i talijanske sve do 9.rujna 1943. godine; ako postavimo pitanje od dva zla jesmo li birali manje sa proglašenjem NDH 10.travnja.1941.god. svakako da će biti zaključak.

Jugoslavija višenacionalna sklepana protiv volje hrvatskog naroda. I ona se raspada, kako je naprijed naglašeno. Poznati vođa i učitelj , miretvorac zvani; stavlja se na čelo hrvatskog naroda, te uzvikuje, dok je još bilo vrijeme; Ne idite u Beograd, pitajte Hrvatski narod. Narodno vijeće u koaliciji sa srpskom radikalnom strankom na čelu Prebičevića ignorira upozorenje Stjepana Radića, kao što su ignorirali sva druga upozorenja prije toga.

Na žalost hrvatski narod predaje u ruke Srpskim težnjama, da su u prvoj Jugoslaviji vladali, kako su zamislili. Zato predstavnik hrvatske republikanske seljačke stranke, Stjepan Radić u novostvorenoj trojedinjenoj Kraljevini; Srba, Hrvata i Slovenaca nastavlja sa istim upozorenjima tražeć ravnopravno vladanje u toj novostvorenoj trojedinjenoj državi na čelu srpskog kralja.

Stjepan Radić

Ta upozorenja su trajala od 1918. pa do 1928.god. lipnja mjeseca, kada je Poniša Račić u skupštini države Srba, Hrvata i Slovenaca u Beogradu; na pitanje vatrenog govornika, isti postavlja pitanje dokle će ta nepravedna zakonska rješenja donositi, tako da se hrvatski narod iskorištava u korist srpskog naroda. Odgovor je glasio: da se srpska krv prolivena u prilog oslobođenja hrvata, ispod stoljetne vladavine Mađarske i  Austrijske vlasti.

Stjepan Radić uzvraća može li se ta srpska krv dokazati da je prolivenau rušenju austrougarske stoljetne vladavine nad hrvatskim narodom. Na to pitanje Stjepana Radića srpskom predstavništvu Puniši Račiću. On je povukao automatski pištolj iza pasa i uperio prema Stjepanu Radiću, gdje su sjedili predstavnici seljačke republikanske stranke. Puniša Račić tim potezom usmrtio je Pavla Radića, Granda, a smrtno ranio Stjepana Radića i zauvijek ga ušutio, jer je isti podlegao smrću sa posljedicom u skupštini upotrebom automatskog oružja po Puniši Račiću.

Vijest je objavljena i cijeli svijet se zgražao, ali se ništa nije pokrenulo.

Na izdisaju predsjednik hrvatske republikanske seljačke stranke izistio je posljednju riječ: Nikad više Beograd. Svim naravno ljudima i narodima je poznato da se ne može nešto zajednički spajat, jer neće moći zaživjeti i eto se dokazalo na primjeru zajedničkog života u jednoj državi Srba i Hrvata, jer su Srbi kulturno, vjerski, i gospodarski razvijani stoljećima., jedni pored drugih živjeli , a to se zove Bizantska kultura ljudskog srpskog načina življenja i ponašanja.

Puniša Račić

Hrvati su narod stoljećima živjeli kršćanskom uljudbom i zapadnom civilizacijskom kulturom. Na žalost moćni državnički ljudi na čelu svojih veliki naroda to nisu htjeli uvažiti po pitanju stvaranja Jugoslavije države sklepane od više naroda. Od tuda je klica zla širila se krvoprolićem na ovom području težnjam veliko srpski zamisli, pa eto do današnjih dana nastoje se iste greške ponavljat. Zato je opravdano bilo proglašenje nezavisne države hrvatske, kao i odvajanje hrvatske republike iz mnogo nacionalne umjetne državotvorne Jugoslavije.

Vratimo se o slučaju ubojstva hrvatskog predstavnika u Beogradu lipnja 1928.god.

To je bila godina mog rođenja.

Zato sam odlučio napisat o borbi hrvatskog naroda za Državu Hrvatsku. Neprijatelji hrvatskog naroda u svim svojim izmišljotinama i lažima zaobilaze istinu,  kako je u više navrata naprijed napisano. Samo oni ponavljaju u bezbroj puta ustaške zločine, ali ne kažu nigdje da je hrvatski narod kao jedan branio svoju proglašenu po imenu NDH . to se zbilo nakon 1938 (?) opet smo imali HOS Hrvatske pravne zakone sudstvo, školstvo, hrvatski poznat novac kunu, to su povjesne činjenice onog vremena.

Starije generacije hrvatskog naroda i svi njegovi građani zaslužili su za obranu četiri godine pod teškim i neodrživim uvjetima. U doba zbivanja na tlu hrvatski povjesni zemalja, koje su bile u sastavu NDH Srijem, Slavonija, tj od Zemuna do Slovenske granice od Drave do mora i otoka, od Senja do Dubrovnika i Boke  Kotorske te uključujuć Bosnu i Hercegovinudo Drine. Vojne zone Italije bile su na području Južne Hrvatske na sjeveru hrvatski zemalja  njemačke vojne postrojbe i borbeno djelovale protiv u šumi.

Stvarane komunističke Jugoslavije; to su činjenice u ono doba postojanja nezavisne države Hrvatske.

U to doba bio sam 12.god proglašenja NDH dana 10.travnja 1941. znači dovoljno star a posebno zainteresirani u hrvatskom rodoljubno i katolički vjerski odgajan. Zato sve što sam naveo u mom sjećanju i povjesne knjige čitajući , koje pišu povjesničari slični Fra Mandiću, zato oni mlađi koji budu čitali moje zapise; borili smo se za Državu Hrvatsku. Mogu se pozvat od kud sam sve to stavio na papir jer ako se ništa nije napsalo i reklo; neprijatelji hrvatskog naroda sve rade, pišu govore da se samo čuje njihova mržnja govorena i napisana kroz deseto stoljeća gaženja, pljačkanja, ubijanja i progonjenja u prvoj Jugoslaviji, ajoš gore u drugoj Jugoslaviji na čelu Tita; KPJ koju su svemoćne zapadne sile pomagale , već sam o tom naprijed pisao, kako je to teklo i zašto. U svakom narodu a posebno hrvatskom narodu, mnogi ljudi se ponašaju, tko mi gazda, ja mu sluga, od tuda dolazi da silnici vladaju po svojim nelogičnim zamislima.

Zahvaljujući pravednicima, koji se rađaju a kroz uzdizanje uočavaju nepravdu činjenu nad ljudima,  tako je to uvijek bilo i biti će na ovom svijetu pa tako i među hrvatskim narodom. Đzahvaljujući učenju nauke Isusa Krista, koje pripovjeda među katolicima, pa tako i među hrvatskim narodom.

Uvijek se naglašava: mir, dobro i ljubav, počem od obitelji pa među ljudima i narodima, ne činite drugom što vi ne bi željeli da vama drugi čini. Jedno, drugo i treće mnogi ljudi slušaju, ali oni svoje nepraedne i nerealne zamisli silom sprovode, pa od tuda su uvijek bili ratovi  mržnja jedni protiv drugih.

Vratimo se pravednicima rođenim od hrvatskom naroda. Tko bi mogao vjerovati da bi svojevremeni fanatik komunističke ideologije, Franjo Tuđman u zreloj dobi došao do uvjerenja, da je hrvatski narod istina. On započinje u prilog istine govorit i pisat knjige u onim teškim vremenima komunističke vladavine u sklepanoj višenarodnoj državnoj tvorevini komunističkoj Jugoslaviji na čelu Tita. O tom sam više puta naglasio, a profesor povijest dr. Franjo Tuđman nastavlja sa zamislima u djelo sprovoditi knjige po njemu napisane kao što su bile: Mali narodi i velike ideje, Žrtve drugog svjetskog rata i Bespuće. Te knjige su mnogo značile među hrvatskim narodom u doba svjetskog političkog gibanja 1988. god.

Nastavlja se…

Franjo Cigić

(Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Sedmi dio.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari