Pratite nas

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

Objavljeno

na

Jedva da se Tito i ohladio, a njegov službeni životopisac, poltron, slugan i autor panegirika koji mu je vjerno služio sve do smrti, agitpropovac, prljavi propagandist komunističkog režima i ratni zločinac Vladimir Dedijer, s prijetvornošću i perfidnošću kakva se sreće samo kod do srži pokvarenih individua bez morala, karaktera i skrupula, kreće u obračun s njim.

S istim žarom s kojim ga je do tada veličao.

Zajednička je osobina svih kameleona da gazdi kad jednom zatvori oči i izgubi moć koju je imao, po pravilu trče prvi zakucati čavao u lijes – i ne samo to, nego se usput i nabaciti blatom na „lik i djelo“ dojučerašnjeg gospodara, nesvjesni valjda da iz toga po pravilu izlaze i sami još prljaviji nego su do tada bili.

To je sindrom gmizavaca, beskralježnjaka, najamnika koji cijeli svoj ovozemaljski vijek provode u sjeni „jakih“ i „moćnih“, bez vlastitog identiteta, imena, prezimena, stava i bez prava na mišljenje i slobodnu riječ. Ovi zarobljenici duha se (vjerojatno) podsvjesno, nagonski, vođeni svojim naglo oslobođenim frustracijama, žele osvetiti gospodaru zbog promašenih života, svjesni da su ih utrošili uzalud, jer ako čovjek od sebe napravi roba nema većeg  jamstva da je ovozemaljski život stukao uludo i to mu, koliko god glup i ograničen bio, kad-tad pukne pred očima. I budući da za to nemaju hrabrosti za života gospodara, osvećuju mu se nakon smrti.

Dakako, ima i obrnutih primjera – da se bivšeg nacionalnog ili ideološkog lidera nekritički i jednostrano hvali i post-mortem, čak što više, kuje u zvijezde i idealizira preko svake mjere – više nego za života, što obično ovisi od naslijeđenih sinekura (ili „tantijema“ čija isplata još uvijek teče), ali i od platežne moći obitelji pokojnika koja se bori za bolju prošlost svoga uglednog člana – više sebe, nego njega radi.

Rijetki su izbalansirani i objektivni prikazi, pogotovu radi li se o osobama koje spadaju u tzv. recentnu povijest. I što je vremenski odmak od nje i vremena u kojoj je živjela i djelovala kraći, za očekivati je da će i te objektivnosti i istine biti manje.

Htjedoh započeti nešto o Aliji Izetbegoviću, a misao mi pobježe na Tita i Dedijera, ne znam ni sam zašto.

Obiteljska fotografija

Možda stoga što sam nedavno pročitao nekoliko neuspjelih (da ne kažem tragikomičnih) panegirika o Aliji državniku za sva vremena, spasitelju Bosne, beskompromisnom borcu za ovo i ono…a protiv ovoga i onoga (svega što nije bilo dobro, naravno) i tako dalje i tomu slično…(što me neodoljivo podsjetilo na hvalospjeve što ih je Dedijer skovao „u slavu Tita“ u knjizi-spomeniku „Velikom Vođi“ koja je svjetlo dana ugledala daleke 1953. godine – Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju). Dedijer je okrenuo ploču čim je Broz sklopio oči i zagudio sasvim drugačiju pjesmu u Novim prilozima… (u tri sveska izdana od 1981. do 1984.), što je bilo sasvim u skladu a rađanjem velikosrpskog nacionalističkog pokreta koji svoju koncepciju nije mogao provesti bez rušenja karizme bivšeg jugoslavenskog diktatora.

S Alijom se danas u B i H događa sasvim obrnut proces – dakako, u okviru muslimanske unitarističke struje – koja u svom nekadašnjem nacionalnom lideru vidi sredstvo za jačanje težnji usmjerenih na islamiziranje ove države, ili barem današnje Federacije.

No, tko god se lati nemoguće misije s nakanom da Aliju prikaže kao junačinu, odlučnog, otresitog, hrabrog i poštenog čovjeka od riječi i karaktera, u najmanju je ruku na skliskom terenu. Jer, sam će ga Alija demantirati – ovo je ipak vrijeme elektronike…za one koji možda zaboravljaju.

U skoro vrijeme (kako najavljuju njihovi mediji) započet će snimanje TV serijala (u 6 epizoda) u turskoj produkciji pod nazivom „Alija“ (prilično „originalno“ mora se priznati), a u kojemu će se kao predložak primijeniti upravo ta idealistička matrica o Aliji „baš-čeliku“, „super-Aliji“, „extra Aliji“, „naj-Aliji“ (u svakom smislu i svakom pogledu). Da će biti baš tako i nikako drugačije, i da ćemo umjesto neodlučnog, labilnog, prevrtljivog smutljivca koji ništa od osobina pravoga lidera, političara i državnika nije imao, putem malih ekrana vidjeti Aliju u liku muslimanskog „supermena“ i „alfa mužjaka“, jamči nam dinastija Izetbegović preko koje se cijeli projekt vodi. Očekuju nas elegantni turski glumci i glumice, uredni i našminkani, gospodskih manira i naravno, mnogo fizički privlačniji i ljepši nego su bili Alija i njegova svita i uz sve to oprobani u turskim sapunicama. Svi su izgledi da će biti veselo, pogotovu za suvremenike kojima su on i ostali akteri još uvijek u sjećanju – i to onakvi kakvi su stvarno bili.

Budući da Alija nije Tito (mada je možda ponekad intimno i sanjao kako će postati nešto slično – barem u okviru B i H ako ne šire), kao što ni ja nisam Vladimir Dedijer (Bogu hvala), ovom prigodom odlučih uz (već poznatu) biografiju rahmetli Alije Izetbegovića navesti samo nekoliko natuknica – ili crtica (umjesto Priloga) ne bih li nekako pomogao popuniti praznine – pa kako tko shvati, od volje mu i halal mu bilo.

Logično, riječ je detaljima iz Alijinog života i postupcima koji su kontroverzni, proturječni i u priličnoj mjeri nekonzistentni, te uvelike odudaraju od takvog jednostranog romantičarskog pogleda kakav se njeguje među njegovim pristašama i obožavateljima u B i H.

Nadam se da će uz sve ostale materijale kojima raspolažu obitelj Izetbegović i ekipa koja radi TV serijal, dužnu pozornost pokloniti njegovom cjelokupnom „liku i djelu“, pa i mnogim pogrešnim „državničkim“ odlukama i potezima koje su svojom krvlju skupo platili narodi Bosne i Hercegovine, a prije svih Hrvati i muslimani.

Pa da krenemo od početka:

1).Nepoznato je gdje je Alija Izetbegović bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Fotografije koje dokazuju (navodnu) pripadnost Alije Izetbegovića Handžar SS diviziji

Neki tvrde da je bio „antifašist“ i „partizan“ (sa 16-17 godina starosti), drugi kako je već 1940. (dakle u 15. godini života) postao članom „antikomunističke organizacije“ zvane „Mladi muslimani“ (sa sjedištem u Sarajevu), gdje se navodno „bavio humanitarnim radom pomažući izbjeglim i prognanim civilima, štiteći i skrivajući progonjene ‘bošnjake’ i popravljajući džamijske ruševine“ (ostaje enigma od koga je, kako i koga sve „spašavao“ i koje „džamijske ruševine“ sanirao, ali, eto, piše se…tu i tamo). Također se zadnjih godinu-dvije piše, kako je mlađahni Alija Izetbegović bio (ni manje ni više) nego pripadnik nacističke kvislinške formacije „Handžar SS divizije“ – u prilog čemu su objavljene čak i neke fotografije, ali o tomu nešto kasnije.

Zaključak koji se nameće nakon svega jeste: Za Aliju Izetbegovića se pouzdano ne zna gdje je bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata…što je prilično zanimljivo, budući da je rođen 1925. godine i o svemu zasigurno postoje pisani tragovi. Nije mogao u isto vrijeme biti komunist i antikominist, antifašist i islamski radikal.

2).Svjedoci smo mnogih praznina i nejasnoća u njegovom životopisu i u razdoblju poslije rata.

Jedino što je izvjesno, jeste da je 1946. godine Alija uhićen i da mu je suđeno od strane jugoslavenskog komunističkog suda (navodno zbog sudjelovanja u utemeljenju islamskog časopisa „Mudžahid“, kao i zbog pripadnosti organizaciji „Mladi muslimani“).

I to u cijelosti anulira njegovu navodnu „antifašističku“ i „partizansku“ prošlost, koja je po svemu sudeći najobičnija (i to nevješto sklepana) izmišljotina.

Alija je, naime, uhićen u vrijeme redovitog odsluženja vojnog roka u JNA i izveden pred sud (1. ožujka 1946.), te mu je izrečena kazna od 3 godine zatvora. Iz zatvora je izašao na slobodu – i vratio se u civilni život – točno 3 godine poslije (1. ožujka 1949. godine). Budući da je vojni rok u to vrijeme trajao 3 godine, postavlja se pitanje, kako to da je pušten, a da nakon zatvora nije odslužio ostatak gotovo trogodišnjeg vojnog roka? Kako je moguće, da je ovom „islamskom državnom neprijatelju“ u isto vrijeme teklo izdržavanje zatvorske kazne i služenje vojnog roka? Među kakve je to povlaštenike sustava spadao Alija Izetbegović?

3).U nedoumicu dovodi i ono što se s Alijom događalo desetljećima kasnije.

Naime, nakon izlaska s robije, on nesmetano upisuje i završava Pravni fakultet u Sarajevu i potom radi kao pravni savjetnik u više jugoslavenskih poduzeća, što je prilično neuobičajeno za jednoga kažnjavanog „narodnog neprijatelja“ (bio je suđen zbog „kontrarevolucije s pozicija islamskog fundamentalizma“ – što je bila jednaod najtežih kvalifikacija), pogotovu u tadašnjem sustavu u kojemu je temeljeni kriterij za obavljanje bilo kakvog pristojnog posla bila moralno-politička podobnost.

Alija 1946. u vrijeme kad je osuđen

Alija, dakle, nesmetano radi u državnim firmama i prima pristojnu plaću sve do 1983. godine, kad je ponovno uhićen i izveden pred sud zbog “Islamske deklaracije“ (koju je napisao 13 godina prije – 1970.). Zbog „planiranja stvaranja islamske države“ na području SFRJ, osuđen je s još 12 muslimanskih intelektualaca i dobiva 14 godina zatvora. S robije, međutim, izlazi već poslije 5 godina (1988.).

Postavlja se opravdano pitanje: Kako su Alija i njegovi suradnici mogli nesmetano raditi na projektu „stvaranja islamske države na području SFRJ“ godinama prije, a da na to nisu reagirale jugoslavenske komunističke službe kojima nije moglo promaknuti ni ono što se protiv Jugoslavije poduzimalo u emigrantskim krugovima, a kamo li u samoj zemlji? Kroz cijelo poratno razdoblje on je bio usko povezan s krugovima IVZ (Islamske vjerske zajednice), pa je stvar utoliko zanimljivija. SDB je to morala znati.

I, na kraju, tko i kako ga je pustio na slobodu prije isteka polovice kazne, uzme li se u obzir da se djelo zbog kojega je osuđen prema tadašnjem kazneno-pravnom zakonodavstvu SFRJ („kontrarevolucija“, odnosno, zločin „protiv naroda i države“) tretiralo kao posebno težak crimen? Zašto su komunisti imali tako benevolentan odnos prema muslimanskom radikalizmu i je li Alija kod njih uživao poseban status iz nekih drugih razloga, pitanja su koja još uvijek čekaju odgovore.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Komunisti i velikosrbi trovali su našu djecu bolesnom mržnjom prema vlastitom narodu

Objavljeno

na

Objavio

Pamflet Živomira Stankovića
1.dio

Pogledamo li što se sve događa kod nas u Hrvatskoj zadnjih 15-ak godina, ne rijetko se upitamo: kako je moguće da kod naših „antifašista“ i tobožnjih „boraca za progres i ljudska prava“ postoji toliki naboj mržnje, isključivosti i netrpeljivosti prema svima koji nisu pripadnici njihovog čopora, odnosno, prema ideološkim neistomišljenicima?

Nakon 1990. godine, bili smo svjedoci rijetko viđenog obrata, pri čemu su dotadašnji tlačitelji-komunisti koji su 45 godina gušili svaku slobodu i vršili nasilje nad ljudskom osobom i zdravim razumom, preko noći okrenuli ćurak naopako i najednom se stavili u ulogu „zaštitnika“ humanističkih vrijednosti i ljudskih prava, dok su na drugoj strani ostali svi oni koji su do tada trpjeli njihov nasilništvo. Dakle, tlačitelj se prometnuo u „zaštitnika“, a žrtva je ostala žrtva. Počeli su nas „braniti“ od nas samih i postali propovjednici „napretka“ i „europskih vrijednosti“ a da se nikad nisu ni jednom jedinom gestom odrekli zločinačkog naslijeđa svoje Komunističke partije/Saveza komunista i najistaknutijih zlikovaca koji su u ime „svjetlije budućnosti“ i „ljudskog boljitka“ tijekom XX stoljeća pobili više od stotinu milijuna ljudi diljem svijeta.

Nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana, ta neokomunistička i jugonostalgičarska klika oko sebe je okupila sve one koji se iz bilo kojeg razloga nisu mirili s nastankom i postojanjem samostalne hrvatske države, a njihov dolazak na vlast (u siječnju 2000. godine), uvelike je pomogao toj konsolidaciji antihrvatskih snaga koje su se organizirale kroz različite oblike: od političkih stranaka do udruga tzv. civilnog društva i neformalnih interesnih skupina koje su čuvale svoje naslijeđene povlastice iz prošlosti bez namjere da ih se odreknu.

Neokomunisti, velikosrpski nacionalisti i ostaci jugo-sustava (kaste koja je željeznom rukom vladala Hrvatskom 45 godina), prigrlili su svoje istomišljenike (kvaziliberale, anarhiste i radikalne ljevičare – crvene fašiste) i zajedničkim snagama krenuli u suzbijanje „fašizma“, „nacizma“ i „ustaštva“ čiji su „nositelji“ bili svi oni koji su se borili za hrvatsku slobodu 90-ih godina.

U ratu ih nije nigdje bilo, ali su se poslije oluje poput štakora izvukli iz svojih jazbina i počeli širiti defetizam, pljuvati po svim vrijednostima do kojih ovaj narod drži, napadati Katoličku crkvu, izrugivati se konzervativnom svjetonazoru, tražiti „neprijatelje“ isto onako kako su to činili od 1945. do 1990. i omalovažavati sve ono što čini identitet hrvatskog narodnog bića.

Korijene te mržnje i netrpeljivosti prema svemu onomu što ne spada u njihov svijet možemo donekle razumjeti, ali tek ako se vratimo u prošlost i vidimo što su pisali i govorili za 45 godina postojanja komunističke Jugoslavije, a na čemu su (nažalost) odgojeni brojni naraštaji koje se nastojalo indoktrinirati i ideološki usmjeriti tako da postanu vjerni i slijepo pokorni poslušnici Partije.

U tomu je značajnu ulogu igrala pisana riječ (pogotovu ono što su komunisti nazivali „angažovanom literaturom i umetnošću“) koja je bila moćan instrument ideologizacije i ispiranja mozga. Sve je bilo ideološki obojeno: literatura i publicistika, poezija, slikarstvo, filmska i glazbena produkcija, kazališna umjetnost, kiparstvo. Obrazovanje i sve društvene djelatnosti također su bile u službi režima i ideologije, a naročito je pomno revidirana i usklađena s političkim potrebama povijest, pogotovu tada recentno razdoblje Drugoga svjetskog rata.

Budući da su velikosrpski kadrovi vukli konce u Komunističkoj partiji, hrvatskome narodu je već po svršetku rata nametnuta kolektivna krivnja za masovne zločine i on je gotovo u cijelosti poistovjećen s NDH i ustaškim režimom. Optužnica protiv kardinala Alojzija Stepinca i Katoličke crkve u cjelini (koji su proglašeni „duhovnim začetnicima genocida nad srpskim narodom“), izjednačavanje HSS-a s Ustaškim pokretom i naročito sotonizacija ustaša (kao „najvećih zlikovaca koje je upoznao svet“) uz megalomansko umnožavanje žrtava (prije svega srpskih), do tvrdnji kako je „većina Hrvata bila u ustašama“, sve je to bilo temelj za kolektivnu krivnju koja je nametnuta hrvatskom narodu.

Hrvati su proglašeni „genocidnom rasom“, „genetski predodređenim zločincima“, „zlikovcima po rođenju“ i sl., a iza svega toga stajala je bolesna mržnja velikosrpskih nacionalista koji su jako dobro znali da smo JEDINA I NAJVEĆA zaprjeka uspostavi „velike srbije“ i bili svjesni toga da te tvorevine nema dok postojimo na ovim prostorima (Bosne i Hercegovine i Hrvatske).

Crne legende o Hrvatima i velikosrpski mitovi počeli su se uspostavljati početkom 60-ih godina, u čemu su sudjelovale tisuće agitpropovaca i prljavih propagandista tipa Vladimira Dedijera, Antuna Miletića, Milana Bulajića, Đorđa Ličine, Miodraga Bulatovića, Dobrice Ćosića, Vasilija Krestića, Velimira Terzića, Milutina Šušovića i drugih i raznim kanalima su plasirani i distribuirani diljem svijeta, dok su u Jugoslaviji dobili status vječnih i nepromjenjivih „istina“, dogmi koje se nisu smjele stavljati pod upitnik.

Primjeri koji slijede, s pravom bi mogli ponijeti epitet produkta pomračenih umova i to onih najgore vrste, nečega što izaziva nevjericu, mučninu i grč u želucu uz neizbježna pitanja:

Je li moguće? Što to nagoni ljudsko biće da se spusti ispod svake razine ljudskosti i poništi sebe kao smisleno, moralno i etičko stvorenje? Zar u svakomu od nas ne postoji (ako ništa drugo) barem ono „zrnce savjesti“koje nas barem podsvjesno opominje i obuzdava da u svome djelovanju ne podlegnemo kršenju temeljnih etičkih i moralnih normi koje nas čine LJUDIMA?

Pozabavimo se nekim konkretnim slučajevima iz „angažovane“ komunističke literature koji otkrivaju o kakvim se to mentalnim sklopovima radi i kakvi su bolesnici u pitanju.

Primjer prvi

“(…) Dokle su okupatorski sateliti išli u neobuzdanom besu na omladinu, ostala su svedočanstva o najstrahotnijim ratnim zločinima – o tome kako je za jedan imendan Ante Pavelića zaklano hiljadu dece, a još 1200  dečaka i devojčica iz Jasenovačkog logora ugušeno – za probu novog otrovnog gasa marke ‘Ciklon’…”, piše Živomir Stanković u svojoj knjizi Borbeni put SKOJ-a (Beograd, 1959., str. 191/192..); istaknuo: Z.P.

Slijedi kratka analiza.

Stankoviću je za “argumentaciju” o masovnom zločinu nad djecom i to njih 2.200 ukupno (za koji tako decidirano tvrdi da se dogodio u logoru Jasenovac), sasvim dovoljno da napiše “ostala su svedočanstva”, i time je riješeno sve; to što se ona nigdje ne spominju, niti se čak daje bilo kakva naznaka o mogućem izvoru tih „svedočanstava“ (o citatima iz istih da i ne govorimo) očito nije problem kojemu autor poklanja bilo kakvu pozornost.

O „ozbiljnosti“ pristupa ovako bolnoj temi kao što je zločin nad djecom (koji kod čitatelja svakako izaziva posebne emocije – što je i bila Stankovićeva motivacija da piše ove laži i gadosti), govori i to što on sam događaj vremenski uopće ne određuje (iako je u pitanju 2200 djece?! (dakle, po svim mjerilima masovni zločin), nego jednostavno navodi kako je to bilo u prvom slučaju „za jedan imendan Ante Pavelića“, a u drugom „za probu novog otrovnog gasa…(koji, usput rečeno, dokazano nikad nije korišten nigdje u NDH, pa ni u Jasenovcu)“?!

Omraženi i preko svih granica zdravog razuma ocrnjeni Ante Pavelić koji je u glavama mnogih postao personifikacija svevremenskog, univerzalnog, sveopćeg, iskonskog Zla (taj „Demon Zla“, taj „Antihrist u ljudskom obliku“, ta „zver  nad zverovima“), prema kojemu se ionako gaji patološka mržnja (a čiji se imendan eto, slavi uz tako morbidan, nekrofilski, zdravom razumu neshvatljiv, oduran i gadljiv obred), tu je samo da pojača opći dojam i zamjeni nepostojeće činjenice.

Autor pamfleta jako dobro zna da na sam spomen Ante Pavelića mnogima na usta curi slina kao Pavlovljevim psima, i cilja upravo na to, na niske strasti i instinkte, na ogorčenje i mučninu koju „zloglasni“ Poglavnik, vođa „zločinačke“ u „krvi ogrezle ustaške bande“ izaziva gotovo svuda gdje se za njega čuje i tu onda više nikakvih dodatnih dokaza i pojašnjenja ne treba. Pavelićevo ime je samo po sebi „jamstvo“ da je „sve bilo baš tako“, ono je  i „dokaz“ i „činjenica“ i „argument“… tačka!

Treba potaknuti najniže strasti i razbuktati maštu u svakom „socijalističkom trudbeniku“, „poštenoj inteligenciji“, „deci i omladini“ (a naročito u njima, jer djeca su u pitanju!), u svakome  tko otvori knjigu i pročita ove redove, za što je prosječan čitatelj „socijalističkog“ tipa kao stvoren, jer on je (mahom) slabo pismen, neuk, ispranog mozga i podložan propagandi, uz to opterećen svakodnevnom borbom za preživljavanje i ne zamara se previše izvorima i faktima, dilemama i propitkivanjem svijeta oko sebe, on ne razmišlja i nema potrebe za time (pa uglavnom potpuno, predano, bez ograde i rezerve vjeruje svojim dežurnim odgajateljima, svojim Vođama i „društveno angažovanim“ piscima, tim „pametnim“ i „učenim“, „knjiškim“ ljudima koji su u stanju napraviti nešto o čemu on sam niti ne sanja – napisati knjigu).

Takav profil čitatelja unaprijed jamči da ne postoji sadržaj koji neće biti prihvaćen, dok su autori i nakladnici lišeni svake brige oko troškova tiskanja i tiraža, jer sve se financira iz državne kase (što na kraju plaća sam nesretni „socijalistički trudbenik“ kojemu se od jadne i mizerne crkavice odbija i za „angažovanu kulturu“ i on tako i ne znajući postaje i objekt i subjekt propagande čijih učinaka i dometa nije ni svjestan).

Narod treba odgajati, i neprestano ga podsjećati s kakvim Zlom se borila Partija i koga je pobijedila. I naravno TKO  su bili NAJGORI zločinci i KOJOJ  naciji su pripadali.

Stankovićeva izmišljotina o korištenju smrtonosnog plina „Ciklon“ u Jasenovcu (budući da je odavno dokazano kako toga tamo jednostavno nije bilo), i novih 1.200 dječjih žrtava (na kojima se „probao“ smrtonosni gas), treba kod čitatelja samo dodatno pojačati dojam strave, užasa i gađenja prema monstruoznom zločinu nad najnemoćnijima i najslabijima, kao jednom od najgorih oblika zlodjela za koje današnja civilizacija zna, ali i probuditi mržnju (kao da je nije već bilo dovoljno) prema „zverovima“ koji su to činili.

Motiv masovnog ubijanja djece – na najrazličitije moguće načine, a koje može smisliti samo bolesna mašta – inače je vrlo čest kod autora ovakvih propagandnih pamfleta koji su se naprosto nadmetali u dokazivanju „zverske“ i „demonske“ naravi ustaša, upravo iz razloga smišljenog buđenja emocija kod čitatelja, i to ne samo osjećaja mržnje, gađenja i osude, nego i ogorčenja i želje za osvetom prema njima ali (što je još važnije!) i prema potomcima onih koji su u takvom svjetlu prikazivani.

Dakle, da zaključimo: Imamo 1000 „zaklane“ djece, i 1200 one koja su „ugušena“ otrovnim gasom, sve u svemu, 2200 dječjih žrtava.

Nema nikakvih podataka o žrtvama (pa čak ni jednog jedinog imena), nema ni približno navedenog razdoblja u kojemu se navodni „zločin“ dogodio, nema nikakvih podataka o izvršiteljima – mada  je jasno navedeno kako je to napravljeno u Jasenovcu pa krivce i nije potrebno posebno imenovati.

No, nije li nužno (pored svega ostaloga što je sporno u ovom prikazu), zapitati se:

Kako je autor tih redova mogao imati saznanja o pojedinostima vezano za spomenute zločine koje su po naravi stvari mogli znati samo oni iz sustava za upravljanje logorom  (koliki je točno bio broj žrtava, da je povod bio baš „imendan“ Pavelića i u drugom slučaju „proba novoga otrovnog gasa – pa čak i koje je vrste gas bio), a da su mu svi drugi detalji vezano za žrtve i izvršitelje bili potpuno nepoznati!?

Ne nalaže li pijetet prema djeci koja su (navodno) ubijena na ovako grozne načine, da se pobliže odredi njihov identitet (porijeklo, područje s kojega su stigli, koje su starosti bili, da se spomene barem neko od imena, pa i naznače konkretni krivci, ili svjedočanstvo kakvog izvora o navedenim događajima)?

No, ne treba se previše zamarati traganjem za rupama u pamfletima ove vrste, jer one su jasno uočljive – za svakoga tko je razuman i razložan. Sve je to prljava i bolesna laž – to je najkraća, sasvim točna i precizna i jedina moguća konstatacija.

Iz ovakvih bolesnih izmišljotina, rođen je mit o masovnim stradanjima djece u logorima NDH, pa se tako već desetljećima ustrajava na brojci od 20.000 (i više) „dece koju su pobile ustaše“, čak se (ove nepostojeće, lažne, izmišljene žrtve) tobože razvrstava po spolu (i navodi brojka koliko je među njima bilo dječaka a koliko djevojčica), tvrdi kako su „sahranjeni“ (bez navođenja mjesta) – i sve to bez ikakvih dokaza, bez ijednoga imena, po sistemu rekla-kazala. KAKO TO NAZVATI? PERVERZIJOM, POMRAČENJEM UMA, PATOLOŠKIM PORIVOM ZA KRIVOTVORENJEM ILI JEDNOSTAVNO: BOLESNOM MRŽNJOM PREMA HRVATSKOM NARODU?

Djecu kao „žrtve hrvatskih ustaša“ velikosrpska propaganda je redovito koristila i tijekom agresije na Hrvatsku (1991-95.), što samo dokazuje snagu ovih morbidnih izmišljotina i svjedoči koliko su one i danas duboko  usađene u svijest mnogih Srba (ili im pak služe kao izlika i opravdanje za masovne zločine nad Hrvatima).

No, da se vratimo na još jedan citat iz Stankovićevog otužnog i bljutavog pamfleta.

Kako bi kod čitatelja stvorio barem prividni dojam podjednake osude zločina i jedne i druge strane, autor u nastavku (na str.192.), navodi i primjere četničkog iživljavanja nad mladićima i djevojkama u Srbiji, s tim što ovdje imenuje, ako ne počinitelje, a ono bar neke od žrtava.

„ (…) Ili o tome kako su četnici klali seoske devojke i mladiće, kako su studentu Bati Jankoviću u Čačku živome sekli meso i trpali u usta; kako su kod Sarajeva nabili na kolac partizanskog kurira Mustafu Dovadžiju, ili zaklavši omladinca Bartoa, naterali njegove drugove da ližu njegovu krv…” (istaknuo: Z.P.)

U cilju postizanja efekta tobožnje „objektivnosti“ i (prividne) „ekvidistance“ ili „balansa“ prema ustašama i četnicima, Stanković, dakle,  izmišljenom „masovnom zločinu“ ustaša, tobože „suprotstavlja“ (navodna) ubojstva troje komunista – omladinaca, što bi, valjda, trebalo potvrditi da četnici (za razliku od ustaša) nisu vršili masovne, nego samo pojedinačne (ekscesne) zločine, da su oni ubijali ipak „omladince“ a ne „decu“, te da su to činili isključivo iz  ideoloških motiva – a ne vođeni idejom istrebljenja svih koji nisu pripadali njihovom taboru i genocida nad drugim narodima.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Porazna bilanca jugoslavizma – Na čemu počiva jugonostalgija danas?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marko Gjidara – bilanca jugoslavizma je porazna, a naslijeđe je izvorište problema u Hrvatskoj

Djelo pod naslovom «Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – institucionalni i upravni aspekti (1980.-1991.)», koje je djelomično i dvojezično, nastalo je poslije jedne knjige namijenjene prvenstveno francuskoj publici, koja je objavljena u Parizu 2015. godine pod naslovom «Zašto i kako je nestala Jugoslavija – kronike najavljenog raspada (1979.-1991.)». Francuskim čitateljima nastojalo se pokazati, što je i na koji način dovelo do raspada komunističke Jugoslavije. Jer se često, osobito u Francuskoj, ali i drugdje u Europi, brkaju s jedne strane uzrok (tj. srpski hegemonizam utemeljen na diktaturi u svim njezinim oblicima od 1919. i obnovljen nakon 1945.) i s druge strane posljedice, (tj. težnje za neovisnošću kojima se obično pripisuje nestanak bivše savezne države).

Na čemu počiva jugonostalgija danas?

Neki nostalgičari za ovom jugoslavenskom i komunističkom prošlosti, žale zbog nestanka onog što se naknadno smatra «zlatnim dobom», i suprotstavljaju mu teškoće u kojima grca današnja Hrvatska, a čije oblikovanje i modernizaciju, ti isti nostalgičari nastoje blokirati, višestrukim vanjskim i unutarnjim destabilizacijskim procesima. Prema tome, smatrao sam da bi bilo dobro podsjetiti sve one koji su zaboravili, i čije je pamćenje selektivno, na neke od zataškanih stvarnosti, o tome što je bio totalitarni, represivni i nazadni režim, tijekom jednopartijske diktature u doba Tita i nakon njega. To mi se podsjećanje cjelokupnog mnijenja činilo nužnim.

Prikupljene kronike u prvom radu objavljenom u Parizu, napisane iz godine u godinu između 1979. i 1991. pokazuju nekoliko stvari. Naime, treba podsjetiti na sljedeće:

– Najprije o federalizmu ; prividni federalizam je bio umjetan i iskrivljen, te se pretvorio u centraliziranu državu u službi hegemonističkog projekta;

– Potom o samoupravljanju ; toliko hvaljeno samoupravljanje nikada nije bilo iskreno ni autentično jer je bilo pod strogim nadzorom jedne partije i nesnosnog administrativnog aparata;

– I konačno o ekonomskom stanju; gospodarska i monetarna situacija nikada nije cvjetala unatoč masovnoj financijskoj pomoći sa Zapada.

Tragične činjenice bivše države i proizvodnja zaborava

Na primjer, ovdje treba podsjetiti na nekoliko činjenica:

– 1982. zakonom je zabranjeno proizvoditi i prodavati kruh teži od 800 grama (Narodne novine br. 62/82, str. 1505.);

– galopirajuća i stalna inflacija dosegla 84% 1985. godine, a kasnije je Jugoslavija u tom području oborila nekoliko europskih rekorda, dok je cijena osnovnih životnih potrepština nadmašila 104% te godine, dok je gotovo 70% radnika zarađivalo manje od minimalne plaće;

– prema prosječnom prihodu po stanovniku, Jugoslavija se nalazila na pretposljednjem mjestu u Europi, ispred Albanije, s 2.380 dolara godišnje;

– u poljoprivredi, stočni fond 1985. godine bio je na razini onog iz 1910. godine;

– još je 1985. godine ukupni dug, vanjski i unutarnji, iznosio više od 38 milijardi dolara.

Treba također podsjetiti sve one koji imaju idiličnu viziju o bivšoj Jugoslaviji, da je ta zemlja prikupila još neke nezavidne rekorde u Europi. Naime, od 32 europske zemlje, Jugoslavija je zauzimala:

– prvo mjesto po stopi inflacije, po rastu cijena, ali i po pomoć ikoju je primala iz inozemstva,

– trideset i drugo, to jest posljednje mjesto, u pogledu socijalne zaštite, izdataka za obrazovanje i zdravstvo.
Jugoslavenstvo je počivalo na monopolu elite i proizvodnji zabluda

U stvarnosti, jedino su članovi jugoslavenske nomenklature imali političku, upravnu i gospodarsku moć. Ova kasta upravljala je cijelim državnim mehanizmom, kroz jednopartijski sistem. Nadalje, 1988. godine, uoči pada komunizma u Istočnoj Europi, utvrđeno je da je u Jugoslaviji, samo jedna mala desetina stanovništva ostvarivala čak 60% izdataka za potrošnju.

Ukratko, ova prva knjiga objavljena u Parizu 2015. godine, opisuje postupak raspada bivše Jugoslavije, kroz postupno raspadanje institucija u korist unitarizma, uništenje gospodarstva, militarizaciju režima u korist centralnog hegemonizma i središnje države, čija je dvostruka pripadnost bila istovremeno boljševička i balkanska.

Katastrofalna ostavština bivše Jugoslavije kao izvorište problema u Hrvatskoj

Druga knjiga, koju danas promoviramo, objavljena 2016. godine, također obuhvaća nekoliko studija o jugoslavenskom političkom i upravnom sustavu, a koje su objavljene svake godine između 1980. i 1991. također u Europskom godišnjaku za javnu upravu. Istaknimo još jednom, da se u radu nastojala opisati jugoslavenska stvarnost, u svojim institucionalnim i upravnim aspektima, a na što je potrebno podsjetiti, ako želimo da aktualna Hrvatska izađe iz oronulosti, moralne i drugih kriza, zbog opstanka prošlosti koja je iza nas i anakronična. Tek kada se napravi beskompromisna bilanca jugoslavizma, Hrvatska će stvarno moći reformirati svoje institucije, nadahnjujući se onim najboljim što Europa pruža, i tako izbjeći ono što je još više može oslabiti. Na taj način će se moći osloboditi određenog sklerozirajućeg mentaliteta, koji zaustavlja njezin politički, upravni, pa čak i intelektualni razvoj općenito. Da bi se ova zemlja učinkovito reformirala, potrebno je prisjetiti se odakle dolazi, koje nedostatke naslijeđene iz bivšeg sustava treba prevladati, a koje se u nekim sredinama nastoje reaktivirati, bez ikakvog obzira prema državi i hrvatskom narodu, ne oklijevajući pri tome da ih se osporava, pa čak i kleveće.

Laskav međunarodni status Titove Jugoslavije – razlozi i uloga francuske ljevice

Titova Jugoslavija i njezin režim dugo su vremena, izvan granica tadašnje Jugoslavije, a osobito u Francuskoj, uživali jedan poseban, «laskav » ugled, koje mu se beskrajno vjerovalo, bez ozbiljneprovjere, a što se na koncu pokazalo posve nezasluženim.

U inozemstvu su se bardovi titoističkog sustava i socijalističke samoupravne ideologije, regrutirali; s lijeva zbog taktičkih razloga, a s desna zbog strateških. Na zapaženo ustrajan način, mnogi zapadni promatrači su nastavili već od 1919, a posebice poslije 1945, brkati ono što su mislili da znaju o Jugoslaviji, s onim što se tamo stvarno događalo.

U određenom dijelu francuske ljevice, dugo se održao dobar ugled jugoslavenskog modela, predstavljen kao alternativa sovjetskom komunističkom modelu. I francuska desnica bila je «šarmirana», zbog raskida Tito-Staljin, i zbog takozvane nesvrstanosti jugoslavenske diplomacije.

Sve to objašnjava neznanje i manipulacije jugoslavenskim stvarnostima. Zato se, na autokratsku narav tog režima, tako dugo i jest uporno žmirilo, sve do brutalnog buđenja devedesetih godina.

Diktatura kao životno načelo Jugoslavije

Već od njezinog nastanka 1919., a još višeposlije 1945., diktatura je uvijek bila životno načelo jugoslavenske države. Dok se 1948. nije odvojila od Moskve, jugoslavenska komunistička partija, četvrt je stoljeća pohađala školu sovjetskog staljinizma. Ta komunistička, boljševička intelektualna i mentalna srodnost se održala, i titoistička vlast je upravo staljinističkim postupcima, čak i preventivno, eliminirala (na bilo koji način) sve opozicije i neistomišljenike.

Jugoslavenski čelnici zapravo nikad nisu prekinuli tu pupčanu vrpcu socijalističkih dogmi, u politici, u ekonomiji i na razini uprave.

Rukovodećim instancama partije, države, uprave, ekonomije, kruže uvijek, bez iznimke, jedne te iste osobe. Zemljom i režimom vladala je jedna jedina partija, baštinica boljševičke struje, koja se nakon 1945. brutalno nametnula.

Zabluda samoupravljanja

Uz isti sustav vlasti, Jugoslavija je iz staljinizma htjela prijeći u samoupravljanje, predstavljen kao vrhunac Kardelj samoupravljanjedemokracije u socijalizmu. Ali samoupravljanje nije moglo biti svjetlo preporođenog socijalizma, jer nikad nije stvarno ni postojalo. To je služilo jedino za prikrivanje birokratskih snaga, koje su vladale društvom, upravom i državom. Specifičnost jugoslavenskog sustava jest u tome, što se tvrdilo da preuzima smjernice djelovanja: kolektivizma, liberalizma, tržišta, staljinizma, slobodr, diktature, demokracije i autokracije, za provedbu nejasnih ciljeva nekolicine čelnika, čije riječi nisu bile uvijek usklađene sa stvarnim namjerama. Ta suluda mješavina, tipično balkanska, postala je nesavladiva i na koncu eksplozivna.

Zato i jesam, na samom početku ove knjige i u predgovoru, naveo jedan citat slavnog Alberta Einsteina, koji po meni izvrsno opisuje jugoslavensko samoupravljanje, i to ideološko vrludanje – citiram:

«Teorija, to je kad sve znaš i ništa ne funkcionira
Praksa, to je kad sve funkcionira i nitko ne zna zašto
Ali mi smo ovdje spojili teoriju i praksu: ništa ne funkcionira i nitko ne zna zašto».

Pogubno naslijeđe «samoupravne» uprave i političkog poretka u razvoju defetizma i političke nemoći naroda

Kad je riječ o jugoslavenskoj upravi općenito (na državnoj ili lokalnoj razini), partija se nikada nije odrekla svoje vodeće uloge. Od vrha do dna hijerarhije, izbor kandidata za upravnu dužnost, vršio se ponajprije prema političkom kriteriju, uzimajući u obzir nužnost da izabrani kandidat bude pristalica ideološkog okruženja, te da je pritom i aktivan u okvirima svog ideološkog vjerovanja, jer su pripadnost upravi i srodnost s partijom, usko povezane. A politiziranost uprave vodila je i k tomu, da se nagrađuju oportunizam i servilna poslušnost, prije negoli sposobnost i upućenost. Sve je to više nego pridonijelo okamenjenosti tog sustava.

Taj sustav je proizveo ne samo sterilnu upravu, nego sklerozno i apatično društvo. Takva uprava pokazala se kao problematična, tim više što je bila podložna balkanskim težnjama.

Današnje slabosti pravosudnog sustava su posljedica zaostavštine jugoslavenskog poretka – odumiranja prava

U takvim okolnostima: pravo, u najširem značenju te riječi, zakoni i pravosuđe, nisu imali prostora za slobodan razvoj, neopterećen ideološkim uvjerenjima. Vladajućak oncepcija društvenih odnosa, uloge prava i pravnika, formulirana je upravo u staljinističkoj fazidržave i režima. Ideja prvenstva prava, nije shvaćena na ispravan način, a «pravna država» se shvaćala isključivo kao «pravo države », što jedno s drugim nema nikakve veze.

To odumiranje prava izbija kroz nečitljive i neumjereno opširne zakonske tekstove. Pravnik u Jugoslaviji nije imao svoju potrebitu specifičnu ulogu, pravna sigurnost nikad nije bila neki prioritetn icilj, pa je pravna aktivnost unazađena u rang niže kategorije. Službeni stav bio je, da «između profanih neznalica za pravo, ali nezamjenjivih za režim, i kompetentnih pravnika koji nisu odani režimu, apsolutnu prednost treba dati prvima » (to je izrekao sam Edvard Kardelj). To je dakle sustav u kojem je «gram vlasti jednak kilogramu znanja» (to je izgovorio profesor Mladen Ivezić). To znači da se u Jugoslaviji nije odlučivalo na temelju zakona, već na temelju samovolje onog tko ga osmišljava (a poznata je vama svima, ona famozna preporuka doživotnog predsjednika maršalaTita sucima ; «da se ne treba držati zakona kao pijan plota»).

Selekcija prava i slobode – što je zajedničko Hrvatskoj danas i Jugoslaviji nekada?

Jugoslavija je pripadala kategoriji zemalja u kojima nema prava ni sloboda za one koji su nazivani «neprijeteljima slobode», kako je shvaćala i tumačila tadašnja ideologija. Pravna stvarnost je bila takva, da prava i slobode zajamčeni ustavom i zakonom, nisu smijeli svima služiti, a osobito ne onima koji u Jugoslaviji ili u iseljeništvu, nisu prihvaćali taj tip režima. To htijenje, da se emigracija isključi iz javnog života, ostalo je toliko urezano u mentalite tvlastodršca, i nostalgičara zap ovijesno prevladanim sustavom, da je ostracizam koji pogađa građane koji žive izvan vlastite zemlje, opstao dugo i nakon nestanka tog sustava i režima.

Pravosuđe gotovo i nije evoluiralo od 1945.,jer se ta institucijazadovoljila time da bude «produžetak one koja je bila uspostavljena za vrijeme Drugoga svjetskog rata» (to je prosudba profesora Jovana Ðorđevića). Sudovi su funkcionirali pod budnim okom Partije; «Partija mora biti prisutna na sudovima, jer njoj pripada važna uloga u pravosuđu» (to je napisao Mladen Gajer, profesor i sudac).

Politizacija medija i društva nekad i danas

Politizacija medija i udruga je također bila sveobuhvatna. Među njima, određeni krugovi njeguju svojevrsnu nostalgiju za imaginarnim «zlatnim dobom», i nisu baš odani demokraciji, te teško prihvaćaju tranziciju, naročito u okvirima hrvatske države. U takvim okolnostima, javno je mnijenje ostalo obilježeno gotovo polustoljetnim sustavom. Jednako je i s nekim takozvanim «građanskim» udrugama čiji je legitimitet vrlo upitan, kao sa samoproglašenim «predstavnicima» građanskog društva, koji su zapravo «produžena ruka» više manje skrivenih grupacija ideološki povezana. Ti krugovi nastoje onemogućiti temeljne promjene.

Suočena sa svojom propašću i propašću ideologije na kojoj se temeljila, ta politička klasa uvijek je tražila (i traži) slamku spasa u reaktiviranju svih mogućih vrsta sukoba.

Bilanca jugoslavizma je – civilizacijski porazna

Bilanca jugoslavizma, kao sustava vlasti i kao državnog oblika, je porazna. On je prouzrokovao zastoj, kako na materijalnoj i ekonomskoj, tako i na mentalnoj i intelektualnoj razini. No, ta dijagnoza i ta bilanca i dalje kasne, iako su životno nužne za suočavanje današnje hrvatske države s budućnošću.

Studije objavljene u ovom djelu, nude kritički pogled izvan, bez ustupaka i bez popustljivosti prema jugoslavenskom pravnom i političkom sustavu. Objavljeni radovi razotkrivaju prevare jugoslavizma: nestvarno samoupravljanje i lažljivi federalizam.

Danas, svaka osoba koja je u ono vrijeme morala trpjeti zbog jugoslavenskog komunističkog režima, i koja je još uvijek na vjetrometini istogo kruženja, može odgovoriti nostalgičarima za tom prošlošću, preuzevši riječi američkog političkog uglednika Adlaia Stevensona, koji je, kad su mu proturiječili, uzvratio: «Ako naši protivnici prestanu govoriti laži o nama… ja ću se suzdržati od toga da govorim istinu o njima».

Ova zbirka radova želi podsjetiti na to, koliko je u Jugoslaviji pravna država bila nedostižna perspektiva, nikad ostvareno obećanje, uvijek izgubljena oklada.

Marko Gjidara/HKV

NAPOMENA: Riječ je o govoru profesora emeritusa Marka Gjidare na predstavljanju njegove knjige «Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – institucionalni i upravni aspekti (1980.-1991.)», u Zlatnoj dvorani Hrvatskog Instituta za povijest, 20. studenog 2017. godine u Zagrebu.

facebook komentari

Nastavi čitati