Pratite nas

BiH

Crtice za studiju o životu posljednjega jugoslavenskog satrapa

Objavljeno

na

Nevidljiva ruka Josipa Broza još uvijek ravna Hrvatskom

Treba priznati kako je i dalje vrlo žilav kult jugoslavenskoga komunističkog satrapa Josipa Broza Tita. Premda je od njegove smrti prošlo više od 30 godina, on je u Hrvatskoj, iako je ona, protiv njegove volje, u međuvremenu postala nezavisna i demokratska država, posebno vitalan. Jedni će mu, održavajući taj jugoslavenski mit, tepati kao o dobrom hrvatskom marketinškom brendu u međunarodnoj trgovini ili pak u stvaranju povoljnoga i prihvatljiva hrvatskog imidža u svijetu. Drugi će pak preko jezika valjati naučene boljševičke fraze o tomu kako je Tito poveo narod u t. zv. narodno-oslobodilačku borbu, a treći opet, kako je kao Hrvat, otjerao iz Beograda Karađorđeviće i zaposjeo njihove kraljevske dvore.

Jedni će opet isticati njegovo zavičajno podrijetlo u zagorskom Kumrovcu, kako bi na taj način pridobili mjesno pučanstvo, držeći valjda kako hrvatski čovjek u Zagorju nema moralno razvijene osjećaje između zla i dobra, pa bi se onda zbog zavičajne solidarnosti trebao poistovjećivati s jednim od najvećih zločinaca u povijesti. Posebna je pak opet skupina onih koji rade na promicanje dijela njegove vanjske politike, inače poznate pod nazivom t. zv. nesvrstanosti, koju njegovi apologeti nastoje uzdići na put između sukoba tadašnjega Istoka i Zapada. Najveći pak dio onih koji svjesno promiču Brozov kult, na taj način zapravo štiti vlastite povlastice, stečene na krvi i pedesetogodišnjem progonu hrvatskoga naroda, a politički su uglavnom okrenuti prema povijesnom smetlištu jugoslavenstva. Uostalom, oni su i danas vrlo prepoznatljivi i u otporu prema dijelu europskoga zakonodavstva, koje regulira pitanje sankcioniranja komunističkih zločina, što su ih  počinile bivše socijalističke, odnosno totalitarne i terorističke države protiv svojih naroda, a poglavito nad političkim protivnicima, čije su likvidacije, kao u hrvatskom slučaju izvodile sve do 1989.

U pozadini sukoba s Europskom unijom i njezinim „saveznim“ zakonodavstvom, ne baš previše vješto, suvremeni su Brozovi sljedbenici zaigrali na jednu vrstu hrvatskoga nacionalizma, koji se tradicionalno opirao svakoj centralizaciji vlasti u višeetničkim državama, a koji je nekad svoje uporište protiv moćnijih europskih država tražio u nekoj vrsti južnoslavenskoga saveza. Previše svježa sjećanja na jugoslavenske monarhističke, a posebice komunističke zločine te iskrena zauzetost jednoga dijela europske politike da se doista kazne komunistički počinitelji masovnih zločina, doveli su politiku brozovaca u slijepu ulicu, iz koje više nije bilo laganoga uzmaka pa su zato morali načelno kapitulirati, premda još uvijek, poput predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, ne razlikuju ili pak ne žele razlikovati sustavne zločine terorističkih država, koje su nasilnim putem uspostavili komunisti, od pojedinačnih zločina, koji su se dogodili ili se pak mogu dogoditi u svakoj demokratskoj državi. Tko je zapravo bio idol aktualnih brozovaca i kakva je ličnost bio Josip Broz Tito, i danas je u dijelu javnosti pomalo misteriozno pitanje.

Dodatnu pomutnju je nedavno unijelo i izvješće američke CIA-e, u kojem je stajala tvrdnja kako su njezina lingvistička istraživanja utvrdila, da bivši komunistički diktator Josip Broz Tito, zbog nedovoljnoga poznavanja hrvatskoga jezika, nije bio Hrvat. Bez obzira na različite teorije o njegovu podrijetlu, što inače razložno prati većinu konspirativaca i urotnika, iz dostupnih podataka, a i analize Brozove politike i njegova ponašanja nije teško utvrditi njegov politički identitet. Rođen je 1892. u Kumrovcu, a rano djetinjstvo do 1898. proveo je u plemićkoj kući obitelji Keglevića. Kako u mnoštvu izjava, intervjua i razgovora, za razliku od majke, gotovo i ne spominje oca, neki su zaključili kako je sam grof Keglević vjerojatno biološki otac Josipu Brozu. Naime, Marija Broz je, premda već u braku, bila sluškinja na Keglevića dvoru pa je Josip Broz najvjerojatnije izvanbračno dijete nezakonita odnosa grofa i njegove sluškinje. Nastavak djetinjstva kasnije je proveo kod djeda i bake po majčinoj strani, dakle u Sloveniji, gdje, kao ni na plemićkom dvoru nije mogao steći nikakav hrvatski nacionalni osjećaj, tim više što je miješao hrvatske i slovenske dijalekte.

Školovao se rastrgano po Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji, što mu je u tadašnjoj višenarodnoj Monarhiji omogućilo da nauči više stranih jezika. Talentiran za komunikacijske vještine, rano je naučio prodavati maglu, uvidjevši kako mu odijevanje po najnovijoj modi, površno poznavanje glazbe te mačevanje i “fino ponašanje“, s doziranim sitnim prijevarama omogućuju relativno lagodan život. Sve su to osobine, koje je mogao steći samo na dvoru, dok je praktičnu stranu života motrio u njegovu okruženju. Godine 1912. u Zuerichu je po kavanama na površnoj razini upoznao čak Lenjina i Trockoga, nu njihove ga se ideje o prevratu, zbog nedostatka praktične naravi revolucionarnih „sanjarija“ nisu previše dojmile. Uviđajući kako vojne škole otvaraju mnoga vrata za lagodan i bezbrižan život 1914. kao „mačevalac“ završava dočasničku školu u Madžarskoj. Na ratištu pak u Galiciji 1915. vješto izbjegava bitke. Nakon što ga je zarobila ruska carska vojska, zbog suradnje s ruskom carskom policijom, umiješeno je oslobođen iz zarobljeništva. U Omsku 1916. zavodi malodobnicu Pelagiju Belousovu, s kojom se morao oženiti u pravoslavnoj Bogorodičinoj crkvi u Omsku. Na zahtjev carske policije 1918. pridružuje se boljševicima, a već 1920. ucijenjen od boljševika, kao sovjetski uhoda, odlazi po zadatku u Kraljevinu SHS, Madžarsku, Austriju i Njemačku. Očito vrlo učinkovit agent 1924. počinje partijsku karijeru u KPJ.

Sredinom tridesetih godina povučen je u Moskvu, gdje prolazi konačnu zločinačku inicijaciju pa su zahvaljujući njegovu radu tamo pogubljeni svi komunistički idealisti s područja tadašnje Jugoslavije. Od godine 1937. kao provjereni sovjetski čovjek organizacijski je, a zatim i glavni tajnik KPJ. Manje poznata, premda ne ništa manje mračna i spektakularna strana njegova djelovanje jest i boravak u Španjolskoj tijekom građanskoga rata, uza što se veže 1938. i velika pljačka zlata kraljevske španjolske riznice, koju su zajedno izveli Tito, šef talijanskih komunista Palmiro Togliatti i šef francuskih komunista. Od toga opljačkanog blaga desetljećima se financirao rad, diverzije, terorizam i promidžbena djelatnost talijanske i francuske Komunističke partije, a ništa manje i Brozova KPJ. Na zapovijed iz Moskve, Broz je 22. lipnja 1941. počeo raditi sabotaže protiv Trećeg Reicha, no procijenivši da će ipak glavni igrači, odnosno Hitlerovi protivnici, Velika Britanija, SAD i Francuska riješiti pitanje Wermachta i rata s Njemačkom, Broz je svoje djelovanje od 1941. do 1944. ponajprije usredotočio na potkopavanje Nezavisne Države Hrvatske, na čijem su području uglavnom operirale njegove terorističke i gerilske snage. Naime, kako je to već bilo formulirano u njegovim planovima – da bi Jugoslavija mogla živjeti, NDH mora umrijeti, odnosno nestati s političke i povijesne pozornice, što se 1945. s nesagledivim posljedicama i dogodilo.

Osim terorističkih operacija, Broz intenzivno sudjeluje i u vođenju tajne politike, što svjedoči i njegova uloga u likvidaciji urote Vokić-Lorković 1944., kad je Nijemcima dojavio organizirane pokušaje hrvatskih vlasti da prijelazom na stranu Saveznika, spase od propasti hrvatsku državnu nezavisnost. Zbog straha od bilo kakve hrvatske državne samostalnosti, u razdoblju od 1944. do 1946. odlučio se na potpuno fizičko uništavanje svih Hrvata koji su prihvatili NDH. Uvlačenjem t. zv. narodnih odbora u svoju politiku obračuna s pristašama hrvatske samostalnosti, a odbori su svojim prosudbama formalno sudjelovali u procjeni odgovornosti hrvatskih zarobljenika za rušenje Jugoslavije, vezao je uza se i svoj zločinački pothvat golemi broj „neutralnih“ Hrvata. Na taj način nije samo u svoja zlodjela umočio znatan dio stanovništva, nego mu dugoročno i zavezao usta. Naime, samo iz tako postavljena i ucjenjivačkoga odnosa može biti razumljiv fenomen Bleiburga i križnih putova, ali i polustoljetna opća šutnja o tim masovnim komunističkim zločinima, koji su desetkovali hrvatski narod, dovevši ga na rub životnoga opstanka.

Kako mu je bila premala Hrvatska, nakon njezine pacifikacije, Broz se nije zadovoljio prostorom novostvorene Jugoslavije. Nakon neuspjeha da svom komunističkom carstvu priključi dijelove talijanskoga i austrijskog teritorija, Broz je u razdoblju od 1946. pa do 1948.  pokušao osnovati veliku balkansku federaciju, sastavljenu od Jugoslavije, Bugarske, Albanije te dijelova Grčke poput Soluna, koji je bio svojevrsna srpska luka. U tom razdoblju podupirao je i vojni puč komunističkoga generala Markosa protiv grčke demokratske vlasti i njezinih zapadnih saveznika – SAD-a i Velike Britanije. Upravo zbog tog samovoljnog pokušaja teritorijalnoga širenja vlastita boljševičkog carstva došao je u sukob sa Staljinom 1948., a neuspjeh da osnuje balkansku federaciju, kojoj bi on bio vođa, gurnuo ga je u potpunu političku izolaciju pa zato, kao veći Staljin od samoga Visarionoviča, na području Jugoslavije od 1948. do 1951. provodi ekstremnu sovjetizaciju. U međusobnom političkom nadmetanju između Istoka i Zapada, koristi prigodi i u razdoblju od 1951. do 1958. postaje igrač zapadnih sila. Nu to ga nije spriječilo, da nakon sloma demokratskih snaga u Madžarskom ustanku protiv sovjetske okupacije 1956., sramotno izruči Sovjetima iz jugoslavenskoga veleposlanstva u Budimpešti, madžarskoga premijera Imru Nagyja, gdje se premijer bio sklonio.

Plaćan od Istoka i Zapada potkraj pedesetih godina pruža mu se prigoda da vlastito božansko utjelovljenje, poput nekadašnjih rimskih careva, uzdigne još jedan stupanj više pa osniva pokret nesvrstanih zemalja. No, u međuvremenu, kod kuće mu sve snažnije jača srpski pokret, a da bi ga neutralizirao godine 1966. se rješava Rankovića, u čijim je rukama bila policija kao moćna poluga vlasti. Odmah potom izmišlja muslimansku naciju kako bi oslabio širenje srpstva na zapad u BiH te otvara albansko i makedonsko pitanje. U strahu od Srba popušta i Hrvatima, koje je dotad toliko progonio. Porukom kako Hrvatska treba biti članica Ujedinjenih naroda godine 1971. Hrvoje Šošić artikulira želju hrvatskog naroda za samostalnošću, što dovodi u pitanje Brozov ratni projekt o rušenju svake hrvatske države, koja je zapreka širenju njegova carstva i masovnom štovanju kulta. Zato je osmislio model unutarhrvatskoga obračuna, zatraživši od Savke da zatvori Marka Veselicu i Šimu Đodana. Odbivši to provesti, Savka mu je i ne znajući srušila model unutarnjeg obračuna u Hrvatskoj, što je Broza prisililo da se ponovno, kao i 1945. godine obračuna s cjelokupnim hrvatskim narodom.

Nezajažljivost pak za posjedovanjem gonila ga je na stalno povećanje nekretnina. Diktator je imao 23 vile kao i vilu Maraches u Maroku, flotu automobila, brodova i jahti te zrakoplova i lokomotiva. Satima je uživao gledati western špagete filmove, produkcijske uratke bez ikakvih moralnih poruka i poduka, a u kojima je ubijanje ljudi bilo sastavni dio svakodnevice. Na Brijunima, gdje je imao ljetnu rezidenciju, otvorio je vrata zapadnom jet-setu, koji različite bakanalije nije smio, a niti mogao organizirati u svojim zemljama, pa su Brijuni postali omiljeno “sastajalište” za nastrano iživljavanje strasti moćnih financijskih, tvorničarskih i popularnih zvijezda. Imao je i brojna lovišta, gdje je odlazio u lov, i u kojima je ubijao unaprijed namještene zvijeri. Koristeći se pak tehnikama masovne manipulacije i zastrašivanja, po uzoru na stari Rim, službeno je kao religiju uveo idolopoklonstvo, koje se manifestiralo i u nošenju t. zv. Štafete mladosti. Po tom okultnom simbolu, vođa je vječno trebao ostajati mlad, jer se kao štafeta svake godine rađao s novim proljećem.

Gajio je gotovo patološki ljubav isključivo prema vlastitom egu. Premda je ima brojne žene, iz njihovih sudbina lako se može zaključiti kako mu one ništa nisu značile. Jednako takav odnos imao je i prema vlastitoj djeci, što se najbolje moglo vidjeti na jednom filmskom kadru, kad je s Jovankom posjetio grob svoje ranopreminule djece. Nije se udostojao na taj dječji humak staviti ni kitu cvijeća, nego ga je bešćutno i potpuno nezainteresirano Jovanki gurnuo u ruke. Takav odnos prema obitelji, suprugama i vlastitoj djeci može čuditi samo njegove vjernike, nu kad se zna da je kod Broza proces dozrijevanja sotonizacije dovršen još u razdoblju njegova boravka u Moskvi tijekom tridesetih godina, onda su nam razumljiviji i mnogi njegovi postupci. U tom se razdoblju, naime, kako se to običavalo govoriti, obračunao sa svih sedam smrtnih grijeha  –  oholosti,  škrtosti, bludnosti, zavisti, neumjerenosti u jelu i piću, srditosti i lijenosti – što je ostavilo traga ne samo na njegovoj ličnosti, nego je obilježilo, a znatnim dijelom i danas obilježava hrvatsku zbilju. Boraveći u moskovskom hotelu Lux, gdje su stanovali dužnosnici Kominterne pripremani kao agenti NKVD-a za konspiraciju, tajni rad, sabotaže, međunarodni terorizam i okrutna ubojstva, Broz je tijekom inicijacije prošao sve stupnjeve u otupljivanju moralnih osjećaja te u stjecanju bešćutne okrutnosti. Tada je osobnom imenu Josip Broz pridružio i kodno ime Tito, koje je kao kratica označavalo pojam „tajne internacionalne terorističke organizacije“, ali i kao spomen na rimskoga vojskovođu Tita, koji je razorio Jeruzalem, što je bio navještaj njegova rata protiv Boga. Stečena znanja iz škole konspiracije i urota, koje su kao posebne sotonističke vještine stjecane za vrijeme boravka u moskovskom hotelu Lux, kasnije je vješto primjenjivao u svom političkom radu. Upravo tako osposobljen jedino je i mogao u razdoblju od 1944. do1946. provesti parcijalni genocid nad dijelom hrvatskoga naroda.

Oni pak malo duljega pamćenja sjećaju se još uvijek upečatljive televizijske snimke iz 1971. godine s proslave 2500. obljetnice Perzijskog Carstva, kako se, gostujući kod Reze Pahlavija, u nekadašnjem središtu carstva šef jugoslvenskih komunista odjeven u svijetlu odoru oholo kočoperio i uzdizao. Naime, u to vrijeme, istodobno su ga, zbog t. zv. nesvrstanosti, plaćali Istok i Zapad, a cijeli Treći svijet, t. zv, nesvrstani su mu se klanjali pa je i sam vjerojatno povjerovao u vlastito božanstvo. Otada vjerojatno javno i potječe njegov kult Lucifera, kao boga svjetla, čiju je simboličnu oznaka, brojka 666. prkosno isticao na pročelju jednoga od svojih vlakova, a koja je posebno bila istaknuta upravo na vlaku, koji je prevozio njegove posmrtne ostatke 1980. iz Ljubljane u Beograd. Ovom jugoslavenskom komunističkom satrapu internacionalizam i komunizam očito su bili samo pomagala vještom trgovcu, duboko uronjenu u sotonističku ideologija vlastitoga kulta za širenje i jačanje svoje moći, dok je istodobno sve oko sebe smatrao stokom, a u nešto boljem slučaju tek vlastitim slugama. Zato je i mogao potkraj života, u intervjuu Veljka Bulajića, na pitanje kako bi se danas snašao u politici, odgovoriti kako bi jednako ostao na vrhu svjetske politike, jer su ove okolnosti za njega Eldorado. Eto, ime takve osobe i danas nose najljepši trgovi po nekim hrvatskim gradovima, a njegov kult održavaju moćne sile, koje se skrivaju u pozadini različitih političkih stranaka. Mnoge nastranosti i zlodjela ovog komunističkoga satrapa nedovoljno su poznate, a još manje istražena pa je zato u javnosti i moguće čak tri desetljeća nakon njegove smrti održavati kult o njegovoj božanskoj dobroti.

Nu javnost ne može zanijekati kako je upravo on, Josip Broz Tito, srušio hrvatsku državu, počinio genocid nad hrvatskim narodom, u kojem je likvidirao više stotina tisuća ljudi, te oko pola milijuna njih raselio, a pod policijskom paskom i svakodnevnim terorom tijekom pola stoljeća držao gotovo cjelokupno hrvatstvo u Hrvatskoj i BiH. Opljačkao je i uništio hrvatsko selo, a politikom preseljavanja, doveo je na rub demografske egzistencije ostatke hrvatskoga naroda. Otimačinom privatnoga vlasništva uništio je poduzetnički sloj, koji je agilnim održavao hrvatsko gospodarstvo i u najtežim gospodarskim uvjetima, a politikom zaduživanja dugoročno je cijele naraštaje hrvatskih ljudi vezao u ropski odnos prema stranim bankama. Radi  učvršćivanja svoga sotonističkoga kulta razvio je jedan od najučinkovitijih programa za likvidaciju svih svojih političkih protivnika, a čije su opet žrtve masovno bili Hrvati, posebno hrvatski disidenti u emigraciji.

Poistovjećuje li se to sadašnja hrvatska javnost sa zlodjelima ovoga komunističkoga satrapa i zločinca međunarodnih razmjera? Ako je to točno, a sve snažnije medijsko i javno promicanje njegova kulta vodi tom zaključku, onda je Hrvatska još uvijek daleko od demokratskoga stanja, za kakvo su se borili njezini najbolji sinovi. Dugotrajniji proces suočavanja sa zlodjelima jugoslavenskoga komunističkog razdoblja jedini je lijek za ozdravljenje sve bolesnijega društva, kojim i danas iz svoga beogradskog mauzoleja očito sve više ravna nevidljiva, ali snažna Brozova ruka.

Mate Kovačević/hrsvijet

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari