Pratite nas

Naši u svijetu

Crveni Hrvati u Sjevernoj Karolini – crtice uza knjigu Croatan Indijanci: od legende do istine (Redak, Split 2014.)

Objavljeno

na

Veoma se često govori o potrebi popularizacije znanosti i njezina približavanja puku kako bi prilagođene znanstvene spoznaje mogle znatnije utjecati na šire društvene slojeve. Iako su znanstvenopopularna djela (poglavito ona državotvornoga sadržaja) iznimno važna malobrojnijim narodima, među Hrvatima ih je razmjerno malo.

veliki_jedrenjak

Štoviše, ako je riječ o djelu koje na neki način nadilazi kalupe u koje su nas sveli naši mediji, ako upućuje na to da su Hrvati u nekim razdobljima oblikovali i svjetsku povijest, takva se djela, kao po narudžbi, smatraju u najmanju ruku manje vrijednima jer se o hrvatskome doprinosu svjetskoj baštini smije govoriti samo s podsmijehom i prijezirom, jer su Hrvati, po mnijenju naših vodećih kulturnjaka (a u maniri Krležina Hrvatskoga boga Marsa) tijekom čitave svoje povijesti bili topovsko meso ili unajmljeni koljači. Upravo su zbog te slike knjige poput Croatan Indijanci: od legende do predaje Božidara Ručevića potrebne ne samo da nas pouče, nego i da unesu dašak vedrine i ponosa u našu neveselu svakodnevicu te je upotpune poučnim sadržajima jer u razdoblju ambalaže (kako volim nazivati sjaj epohe u kojoj živimo) ne postižete mnogo podcjenjivanjem vlastite uloge. Toga bi morali biti svjesni i naši mediji i znanstvenici (uglavnom oni lijevih uvjerenja) koji promiču takav pogled. Ne trebamo se neutemeljeno hvastati, no ne trebamo se ni vazda podcjenjivati i posipati pepelom. Vidite i sami dokle nas je to dovelo.

Autor knjige Božidar Ručević iako vrstan tehničar (što potvrđuje činjenica da je izvanrednim članom Akademijina Znanstvenoga savjeta za naftu) hrvatskoj je kulturnoj javnosti poznatiji kao rodoslovac. Njegova su istraživanja zapazili i vodeći hrvatski onomastičari poput nedavno preminuloga akademika Šimunovića koji je u glasovitoj monografiji Hrvatska prezimena navodio i podatke koje je dobio od Božidara Ručevića.

U knjizi Croatan Indijanci: od legende do predaje autor pokušava odgonetnuti podrijetlo indijanskoga plemena Croatan koje je i danas nastanjeno u američkoj saveznoj državi Sjevernoj Karolini. Moguću je povezanost toga plemena s hrvatskim (poglavito dubrovačkim pomorcima) autor nastojao obrazložiti povijesnim, etnološkim, rodoslovnim genetičkim i jezičnim (poglavito antroponomastičkim) podatcima. Već je na početnim stranicama autor naznačio temeljne ciljeve studije: podastrijeti hrvatskoj javnosti sve podatke koji upućuju na veze između plemena Croatan i hrvatskih pomoraca, potaknuti na daljnja istraživanja hrvatske i američke znanstvenike te pokrenuti moguću gospodarsku, turističku i znanstvenu suradnju između udaljenih dijelova svijeta koje je približilo razdoblje velikih otkrića.

U jednoj sam kolumni u Hrvatskome slovu naveo kako je upravo usmjerenost prema moru (neka slavenska inačica grčke talasokracije) ono što Hrvate izdvaja među (Južnim) Slavenima. More je hranilo, preko mora se bježalo od turskoga zuluma i doseljavalo u sigurnije luke, preko njega su nam dolazili robovi, klesari, vjerovjesnici i vojnici, more je bilo jedina veza Hrvata sa svijetom kad smo bili svedeni na ostatke ostataka, preko njega su nam dolazili Grci, Sardi, Jeđupi, Saraceni, Mlečani i mnogi drugi, more je svjetsko (da ne rečem globalno), bilo je jedinim izlazom iz regiona koji su Osmanlije podijelili na nekoliko tamnih vilajeta. More je oduvijek draškalo maštu te je od Hrvata učinilo prve putnike u Novi svijet (ima naznaka da je Hrvata bilo i među Kolumbovim mornarima, a američki jezikoslovac češkoga podrijetla Charles L. Prazak tvrdi da su Hrvati prvi bijelci koji su se nastanili u Sjevernoj Americi) i istražitelje nepoznatih krajeva (prisjetimo se braće Seljan). Koliko god nas nastojali utopiti u regionskome blatu, nijedan se narod (naglasit ću to još jednom) u ovome dijelu Europe nije s morem toliko sljubio koliko su Hrvati.

Ručević u uvodnim poglavljima ukratko opisuje razvoj brodogradnje i smjerove plovidbe Dubrovčana iz kojega je razvidna financijska i graditeljska moć Dubrovačke Republike te svjesnost da će se središte svjetske trgovine iz Sredozemlja pomaknuti na dalja mora. Štoviše, dubrovački su pomorci obnašali i visoke dužnosti u službama drugih država. Ručević ističe primjer Vice Bune (1559. – 1612.) sa Šipana koji je zbog otkrića u Tihome oceanu postao španjolskim potkraljem Meksika. Dometnuo bih i da je na dubrovačkome području nekoć bio čest antroponim (bilo je prezimena, a još više obiteljskih i osobnih nadimaka) Indijan kao spomen na slavnu pomorsku prošlost.

Članovi su koje od dubrovačkih ekspedicija mogli dospjeti i u Sjevernu Karolinu te utjecati na život tamošnjih Indijanaca. O plemenu Croatan prvi zapisi potječu iz 1584. kad se s njima kod rta Hatteras susreću engleski kapetani Philip Adamas i Arthur Barlowe. Prvi od njih pripadnike plemena Croatan opisuje kao bjelopute umješne trgovce koji se služe bjelačkim oružjem. John Lawson 1709. u putopisu „Putovanje kroz Karolinu“ iznosi i indijansku predaju o brodolomu Bijelaca koji su ostali živjeti s američkim starosjediocima. Ručević nakon toga iznosi i neke moguće jezične sličnosti između jezika plemena Croatan (ne draška li već i samo ime toga plemena maštu jer Dubrovčani su i tada, što potvrđuju Foretićeva, Tomasovićeva i Jirečekova djela, itekako bili svjesni da su Hrvati) i hrvatskoga koje su isticali dubrovački doseljenik u Sjedinjene Amerike Države Josip Cuculić te američki znanstvenici Adamic i Prazak. Za temeljitu bi jezičnu raščlambu, dakako, bilo potrebno veoma dobro poznavati kroatanski jezik te se stoga ne bih upuštao u procjenu ispravnosti navedenih zaključaka, no kad se mogućim jezičnim podatcima pridodaju neke sociološke činjenice (primjerice podatak da su Croatani jedini među Indijancima uzgajali vinovu lozu, i to sortu veoma sličnu autohtonim sortama hrvatske obale Jadranskoga mora) i mogući genetički podatci, mogućnost da su Hrvati, barem u nekome obliku, utjecali na povijesni razvoj jednoga indijanskog plemena, ne doima se više tako malom.

Opsegom malahna (74 stranice) knjižica Božidara Ručevića Croatan Indijanci: od legende do istine za hrvatsku bi javnost morala biti iznimno zanimljiva ponajprije zbog toga što potvrđuje u stručnoj javnosti itekako poznatu činjenicu da su mnogi hrvatski pomorci (a kasnije i istraživači) bili otkrivačima Novoga svijeta. To što šira javnost nije s tim upoznata imamo zahvaliti našim medijskim i političkim elitama koje na svaki pokušaj da se Hrvate izdvoji iz okružja ili da se njihova povijest prikaže nešto svjetlijim bojama odvraćaju kako su Hrvati malobrojan i neznatan narod bez čijega se postojanja ništa u svjetskoj povijesti ne bi promijenilo. Ta je bolest u Hrvata, čini se, neizlječiva. Navest ću primjer smještanja otoka Melite na koju se po predaji nakon brodoloma iskrcao sveti Pavao. Iako je poprilično uvjerljivom dokumentacijom Ignjat Đurđević (inače poznati hrvatski barokni književnik) 1730. nastojao dokazati kako antičku Melitu treba potražiti na Mljetu, tomu su se najžešće protivili Dubrovčani. Premda su se navodili različiti drugi dokazi, u pozadini je priče bio vječni hrvatski jal jer zar bi se jedan od najznamenitijih kršćanskih svetaca zaustavio na malome i zabačenome pučinskom otoku Mljetu kad je već bio gotovo na mirima od bijeloga grada? Ne trude li se i danas mnogi hrvatski povjesničari dokazati kako Marko Polo nije imao ama baš nikakve veze s Korčulom, a ne daj Bože da je bio Hrvat iako je prezimena Depolo, Polo i Pauli lako povezati s hrvatskim prezimenom Pavlović? Nismo li donedavna slušali tvrdnje nekih vodećih hrvatskih povjesničara da Tomislav nije bio kralj iako se u više papinskih dokumenata uz njegovo ime navodi naslov rex. I, konačno, zar Konstantin Porfirogenet nije malo pretjerao opisujući oružanu moć kojom je raspolagalo srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo? Vjerojatno nas je u razdoblju koje opisuje u svojemu djelu O upravljanju carstvom bilo tek nekoliko tisuća. Jedino što toj činjenici smeta jest da je tih nekoliko tisuća uspješno ovladalo bizantskim gradovima u Dalmaciji i nekoliko stoljeća uspješno suzbijalo Mletke. Zamislite da se netko ozbiljnije u engleskome društvu drzne problematizirati postojanje kralja Artura o kojemu, brat bratu, i nema nekih pouzdanih vrela. Engleska bi javnost vjerojatno istom osudila takav pokušaj. Kad je o Hrvatima riječ, naši nas stavotvoritelji najradije predstavljaju kao koljače i palikuće, a mjesta za neke vedrije teme nema.

Najveća je vrijednost Ručevićeve knjige upravo u tome što ukazuje kojim putom treba krenuti u ozdravljanju hrvatskoga društva, što izborom i načinom obrade teme donosi jedan dašak optimizma. Kao takva ona možda ne će pobuditi zanimanje „velikih“ medija, ali vjerujem da će je mnogi rado imati na vlastitim policama te da će hrvatski povjesničari, proučavatelji razvoja hrvatskoga pomorstva, etnolozi i enolozi (Nije li dokaz da Croatani potječu od Hrvata, da se malo našalimo, i to što crvenoputi Hrvati vole crno vino koliko i bjeloputi?) te genetičari, ponukani smjernicama koje je autor knjige ponudio, nastojati rasvijetliti veze negdašnje pomorske sile i Novoga svijeta. Nama pak ostaje odgovoriti na pitanje zašto smo bivša pomorska sila kad i danas živimo na istim obalama i imamo jednako sposobne poznavatelje domaćih i svjetskih morskih žala. Bit će da ne znamo odgojiti kormilara!

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Naši u svijetu

Udruga “Glas hrvatske dijaspore” dodijelila Charlesu Billichu nagradu za životno djelo za pomoć Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Prepoznavati predanost hrvatske dijaspore u izgradnji nacije nezavisne i demokratske Hrvatske, za dobrobit hrvatskog naroda, gdjegod bili, bilo je desetljećima i ostaje neumorno i nesebično zalaganje mnogih ljudi hrvatskog podrijetla koji žive diljem svijeta, izvan Hrvatske.

Prepoznavati i nagraditi to zalaganje jedan je od ciljeva udruge u Australiji “Glas hrvatske dijaspore”, kojoj i ja s ponosom pripadam. U subotu, 9. prosinca 2017., u društvu brojnih uglednih gostiju iz australske zajednice, svjetski poznati umjetnik i humanitarac Charles Billich postao je prva osoba u “Dvorani slavnih” (Hall of Fame) posvećene Hrvatima i Hrvaticama koji su se svojim velikim zalaganjem isticali iz dijaspore prosperitetu i dobrobiti hrvatske domovine i hrvatskog naroda. Planira se godišnji događaj za dodijeljivanje ove nagrade.

Te večeri dodjele nagrade za Životno djelo za pomoć Hrvatskoj Charlesu Billichu u Sydneyu, Australija, zastupnik u Hrvatskome saboru za dijasporu, General Željko Glasnović, priključio se Skypeom toj svečanosti s riječima koje uključuju:

“… nezavisna Hrvatska stvorena u znoju i krvi … Charles Billich je dio tog rođenja, ponovnog rođenja hrvatske slobode. On je veliki ambasador Hrvatske i obasut sam veseljem što sam ovdje na ovoj komemoraciji njemu … pratite Charlesov primjer, on ga ima, vodi primjerom i Hrvatska je jedan od tih primjera … Ostanite pravi, slijedite taj put, i ne zalutajte od dimenzije – nikad ne prestanite. Želim vam sve najbolje, sretan Božić i da vam Kristovo rođenje dođe uz sve najbolje, hvala vam svima … ”

U trenutku dodjele nagrade Charlesu Billichu, John Ovcarić, potpredsjednik “Glasa hrvatske dijaspore” naglasio je da kip “ove nagrade predstavlja Lady Liberty (Damu Slobode), koju mi s ljubavlju zovemo Jelena, Jelena Zrinski, posljednja hrvatska kraljevska obitelj, a Jelena predstavlja hrvatski narod i njihovu obranu Europe od invazivnih (osmanskih) snaga i smatramo da je to vrlo prikladan lik i onaj koji predstavlja i odlučnost Hrvata kao što je Charles koji je neumorno radio u ovoj zemlji da prije svega predstavlja Australiju, ali i da predstavlja našu kulturu. Charles, veliko nam je zadovoljstvo dodijeliti vam ovu nagradu kao prvoj osobi “Dvorane slavnih”, udruge “Glas hrvatske dijaspore.”

Čestitke iz Hrvatske bile su brojne i također uključuju one od Marka Perkovića Thompsona, Jakova Sedlara, Joe Šimunića, Damira Plavšića te predsjednika “Glasa hrvatske dijaspore”, Darka Oreča, koji se u tom trenutku nalazio u posjeti domovini.

Charles Billich bio je vidljivo i duboko dirnut trenutkom u kojem mu je dodijeljena ova nagrada govoreći:

“To je kao da dobijete Oscara za nešto što ste učinili, ali ovo je puno bolje! Puno vam hvala. Duboko sam dirnut i izjavljujem da ne zaslužujem ovu buku, ali da, s vremenom sam oslikao nekoliko slika koje su obojile povijest Hrvatske tako da se na taj način ističu vrhunci i simbolika Hrvatske, a moja je namjera još raditi to i to ubrzanim tempom jer ne želim da vrijeme istekne. Moj raspored je vrlo, vrlo zauzet i moram racionalizirati svoje vrijeme od sada. Svaki trenutak se broji i napornim radom, radeći mnogo sati dnevno, sedam dana u tjednu, postigao sam malo, malo djelića onoga što želim postići, ali čak i ono malo je meni sveto. Hvala vam!”

Razmišljajući o svojoj prošlosti kada ga je progonio bivši jugoslavenski komunistički režim i o ovoj nagradi, Charles Billich je rekao:

“Hvala bratstvu Hrvata. Izrekao sam tu riječ, bratstvo, jer vjerujem u tu riječ možda malo više nego u riječi nacionalnost, znate, mi smo braća i sestre.

Mi smo unutar parametara ove definicije braće i sestara sa svim ostalim plemenima na svijetu. Ali u ovome, svaki svom, vrlo sam ponosan što sam dio hrvatskog plemena.

Večeras je veliko iznenađenje, nisam ovo očekivao. Znate, takvo priznanje meni, moj je posao upravo započeo … zahvaljujući inspiraciji moje nove zemlje Australije i moje stare zemlje Hrvatske – lijepi ljudi naseljavaju obje zemlje …

 

Za budućnost planiram neko djelo koje bi vas moglo razočarati, no, ono će vas sigurno zapanjiti. Dakle, podnosite me malo duže i vidjet ćete nešto pristojno i profesionalno što će doći iz mojih kistova. Jedna od stvari koje želim u skoroj budućnosti ostvariti jest spomenik jednom drugom pioniru hrvatskih i globalnih veza – Marko Polo – on je super heroj u Hrvatskoj, on je superman, on je taj koji je uspostavio kontakte s Dalekim Istokom, osobito Kinom, Mongolijom i praktički stavio Hrvatsku na kartu – za sva vremena. Radim na velikom spomeniku Marka Pola, koji će biti podignut u Korčuli, hrvatskom otoku, otoku na kojem je rođen Marko Polo.

Uspoređujem večeras i uspoređujem svoju radost koju osjećam s radošću koju sam osjetio davno prije, prije skoro jednog stoljeća, ali mislim da je to ipak bilo možda 1952. kada se nešto veliko i neočekivano dogodilo kao i večeras, što me ispunilo velikom radošću. Ako je radost uopće bila moguća u komunističkoj zemlji u kojoj sam bio u zatvoru.

No, zbog toga što su zatvori tako bili preopterećeni i napunjeni komunističko jugoslavenska vlada, koja je dominirala komunističkim republikama Srbije, Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Makedonije, morala učiniti nešto kako bi zadovoljila inzistiranje Međunarodnog Crvenog križa da nešto napravi u vezi statusa progona Hrvata. Jednog dana, dok sam odsluživao desetgodišnju zatvorsku kaznu radi političkih razloga i pobune protiv komunizma, doprla jedna iznenadna obavijest. I bilo je najavljeno da će se zbog prenatrpanosti zatvora pružiti amnestija zatvorenicima i amnestija je zapravo uključivala polovicu zatvorske populacije.

I znate li što! Ja sam bio jedan od njih! Ne mogu vam opisati radost koju sam osjetio u tom trenutku, bio sam orgazmičan, to je stvarno nešto što ne mogu opisati, nisam mogao spavati dva dana nakon toga – i ove noći je tako – puno hvala! Hvala svima Hrvatima i Australcima. Za Dom Spremni! Spremni smo za obranu našeg doma.”

Kako bi se u ovom članku zahvatili u potpunosti profil ove nagradne večeri u Sydneyu, te raspoloženje i značaenje ove nagrade za Životno djelo za pomoć Hrvatskoj iz dijaspore  evo i ostalih govora koje su javnosti donijeli i istaknuli John Ocvarić, potpredsjednik “Glasa hrvatske dijaspore”, David Jakić, predsjednik Australsko’hrvatske gospodarske komore NSW te Ina Vukić, članica Izvršnog odbora “Glasa hrvatske dijaspore”.
John Ovčarić/ Glas hrvatske dijaspore:

 “Dobra večer Dame i gospodo

U ime udruge “Glas hrvatske dijaspore” i cijele australske hrvatske zajednice želim vam svima dobrodošlicu na ovaj gala događaj u čast Charlesa Billicha, priznavajući njegovo životna postignuća i doprinos ne samo u Australiji, već i njegovoj zajednici i svojoj ljubljenoj zemlji rođenja – Hrvatskoj.
Prije nego što započnemo s večerom za koju se nadamo da će nam ostaviti trajne dojmove i sjećanja, zamolio bih da svi odvojimo trenutak i najprije prepoznamo ne samo čovjeka kojeg ovdje slavimo, nego i njegovu odani suprugu.

Dame i gospodo, smijem li vas zamoliti da svi ustanete i pridružite nam se u pljesku za Charlesa i Christu Billich.

Ova je večer već neko vrijeme teško zaokupiravala srca i umove mnogih.
Kao udruga “Glas hrvatske dijaspore” osnovana je ne samo kako bi zastupali interese australskih Hrvata, kojih je sada više od nekih 200.000, već i da očuvamo našu kulturnu baštinu.

Kao Australci zagrlimo sve što je australsko, Australija nam je dala prava i mogućnosti zbog kojih su naši preci napustili rodno mjesto u potrazi onog što bi im omogućilo da svjoj djeci pruže ono što su oni sami željeli, ali nisu mogli ostvariti.

Priča o Charlesu nije ništa manje dramatična.

Nakon što je kao mladi student pretrpio reperkusije govora protiv tiranije pod komunističkim režimom, i trpio što mu se bilo kakvo naličje na slobodu oduzelo, Charles je također pogledao izvan ljepote svoje domovine tražeći daleko mjesto gdje se, kao pojedinac i umjetnik, njegove umjetničke sposobnosti i uvjerenja mogu spojiti i izraziti.

Australija mu je pružila ta neotuđiva prava, a zauzvrat on je uzvratio dodavanjem svoje jedinstvene i bogate kulturne ljepote kroz svoj rad.

Charles, ove večeri neki Vaši prijatelji, obožavatelji i oni kojima je privilegija biti skrbnikom jednog od Vaših umjetničkih djela, ovdje slave i časte Vas.

Dakako, još mnogo toga, i mnogo onih koje ne poznajete ove večeri također slave s nama.

Svatko od nas ovdje večeras će se u nekom trenutku zaustaviti i razmišljati o djelu koje ste stvorili, djelo koje su možda vidjeli, koje ukrašava neko mjesto.
Prečesto zaboravljamo da digitalni svijet nikad ne može zamijeniti izraze majstora koji ne samo kroz temu, već kroz njegovo stvaranje prenosi emocije koje su postojale dok je svaki pokret kista bio izvršen.

Kad stvarate, Charles, svaki od tih kistova zahvati mali trenutak u vremenu, oni hvataju bit onog što ste Vi, i to je boja, tekstura i njihova međusobna veza koja hvata srca i umove onih koji se dive.

Ovi trenuci prolaze za Vas dok prelazite iz stvaranja jednog djela na drugo, ali za nas, sigurno se po svijetu o Vama razmišlja i divi Vam se, svake minute, svaki dan dok se usredotočavamo na svaki potez, trenutak zarobljen u vječnosti, trenutak koji nadahnjuje i pruža užitak.

Nakon što ova večer dođe do svojega kraja, i vi se vratite u svoj studio i svoje slikarsko platno, iskreno se nadamo da će vas sjećanja ove večeri na neki mali način nadahnuti, da ćete, kako stvarate, znati da će ljepota koju nam pružate živjeti zauvijek, i da vam to kao nagrada unese osmijeh na lice.”

David Jakić/Australsko-hrvatska gospodarska komora NSW:

“Dragi prijatelji, kolege, kolegice i gosti,

Prvo, želio bih čestitati timu “Glasa hrvatske dijaspore” što je stvorio ovako senzacionalan događaj.

John, Valentin, Branko, Ina, Anne, Mary i Alenka, učinili ste nevjerojatan posao u stvaranju ove večeri i čast mi je što stojim ovdje i izražavam zahvalnost za ovu nezaboravnu prigodu.

Iskreno … za moj prvi službeni govor kao predsjednik gospodarske komore – nervozan sam … to je moralo biti u noći koja slavi takvu inspirativnu osobu, gospodina Charlesa Billicha.

Sada, za ljude koji se možda pitaju zašto sam malo nervozan, želim uzeti ovaj trenutak i govoriti samo o nekim Charlesovim postignućima …

  • Umjetničke slike za Ujedinjene narode u New Yorku
    • 2 slike u Vatikanu
    • Službeni umjetnik za Olimpijske igre u Sydneyu 2000, Peking, Atenu i Sotchi
    • Ključ za grad Atlanta
    • Charlesova umjetnost je na svjedodžbi Nobelove nagrade za mir
    • Za mene, moje omiljeno … kupio je lijepog Bentleya.

Mogao bi nabrajati još mnoga postignuća, ali sigurno ste već shvatili o kakvom se čovjeku radi.

No, ne završava se time … ne samo da je tako puno postigao, on je i čovjek s ogromnim srcem.

To je čovjek kojemu u životu nije bilo lako:
• Zatvaren je od strane komunističkog režima zbog svojeg stava, zbog onog u što je vjerovao
• Kao i drugi, došao je ovdje brodom za kojeg sam siguran da nije bio “ovacija moru”
• Pomagao je Europljanima da dolaze u Australiju kako bi pronašli posao

Opet bih mogao ići puno dalje, ali ono što najviše volim … bio je nekad i taksista … toliko puno poštovanja imam za tog čovjeka.

Charles Billich, Vi ste inspiracija tolikim mnogim, a Vaš je posao donio toliko puno sreće i veselja ljudima širom svijeta.

Australija vas može svojatati kao svojeg; Hrvatska kao svojeg … ali jedino je pravedno reći da obje zemlje trebaju biti ponosne da Vas nazivaju sinom jer ste međunarodno blago.”

Ina Vukić/Glas hrvatske dijaspore:

“Jedini vez prijateljstva jest vjernost”, Antun Starčević, političar i pisac 19. stoljeća kojog se naziva ocem hrvatske domovine.

Čast i zadovoljstvo mi je biti s vama svima ovdje, večeras, kada slavimo izvrsnost i izvanrednu predanost i odanost iz hrvatske dijaspore za unapređenje naše hrvatske domovine. Ovom se nagradom dodjeljuje i priznanje za trajnu viziju Charlesa Billicha za slobodnu i demokratsku Hrvatsku te za njegove ogromne doprinose obrani i promicanju istine i hrvatskog imena diljem svijeta – a da ne spominjem njegovu golemu humanitarnu velikodušnost prema Hrvatskoj i Hrvatima.

Hrvatska! Kolijevka postojanja hrvatskog naroda; majka naše povijesti; otac našeg borbenog duha za slobodu; baka legende i prabaka tradicije; djed Za Dom Spremni narodne volje i pradjeda patriotske ljubavi i odlučnosti.

Patriotizam i izgradnja nacije bili su in ostaju arterija postojanja hrvatske dijaspore.

Patriotizam znači ljubav prema zemlji.

Ipak, to samo po sebi – kaže vrlo malo.

Uostalom, mi možemo voljeti mnoge stvari na različite načine, ali nešto voljeti uvijek znači imati određenu odanost i brinuti se za taj objekt naše ljubavi na poseban, uzbudljiv način.

Da hrvatski iseljenik voli i uspije u novoj, kao i izvornoj domovini, definiraju tu posebnu ljubav, tu posebnu odanost.

Neki ljudi tu posebnu ljubav izražavaju kroz važne akcije koje dotiču cijelu naciju.
A Charles je bio i upravo jest među njima!

Mnogi danas se odnose prema patriotizmu skepticizmom.

U globaliziranom svijetu više identiteta, nacionalnosti, savezništava i vjernosti su uobičajena stvar.

Mnogi bi rekli da bi bilo bolje za nas jednostavno slaviti naše zajedničko čovječanstvo, postati građani svijeta – i ne brinuti se o našoj zemlji podrijetla, kao ni o onoj u kojoj smo izgradili naše živote, kao posebnim.

Ne slažem se. Ne vjerujem da bismo trebali napustiti domoljublje, jer patriotizam je zemljama ono što je samopoštovanje pojedincima:

Trebate ga kao uvjet kolektivnog, zajedničkog samopoboljšanja.

Neizrecivi i brutalni gubitci brojnih obiteljskih života, tlačenje i progon rukom komunističkog režima bivše Jugoslavije, dobro su poznati mladom Charlesu Billichu, iz onih davnih dana.

Ali Australija je melem kojeg samo domovina može pružiti; druga domovina koja vam pruža slobodu njegovati svoje snove za zemlju svojeg rođenja i pomaže vam u njihovim ostvarivanjima.

Tijekom gotovo tri protekla desetljeća imala sam privilegiju i izuzetno zadovoljstvo što me konstantno dodirivala Charlesova nesebičnost upravo zbog kolektivne dobrobiti hrvatskog naroda u domovini i onih u dijaspori.

Charles Billich je u akcijama koje su tako važne našoj kolektivnoj dobrobiti dosljedno i odlučno donosio dobro ne samo Australiji nego i Hrvatskoj.

Oba su ova svijeta bogato profitirala od talentiranog i odanog Charlesa Billicha kroz nekoliko desetljeća.

  1. siječnja 1992. bio je dan kada je Australija postala među prvim neeuropskim zemljama koje su preiznale Hrvatsku kao neovisnu i suverenu državu.

Ovdje, u mojim rukama držim svjedočanstvo toga dana kad smo slavili tu važnu prigodu kojoj je i Charles bio značajan dio!

Ovu knjigu, Spomenicu, darujem Vama Charles kao jedan od mnogih svjetionika hrvatske slobode koje ste i Vi godinama držali u svojim rukama!
Pozdravljam Vas, Charles Billich! Hvala!”

U čast nepokolebljive odlučnosti u obrani hrvatskog naroda od brutalnih napada od strane Srba i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini tijekom rata 1990ih godina, Charles Billich je ove večeri u sydneyskom Hilton hotelu otkrio za javnost svoj portret pokojnog generala Slobodana Praljka. Prihod od prodaje ovog portreta namijenjen je pomoći obitelji pokojnog generala Praljka. Neka ponosni i kupac s najvećom ponudom cijene za ovaj zadivljujući portret također učini i Hrvatsku ponosnom!

Ovom prigodom dodjele nagrade Charlesu Billichu za Životno djelo u pomoći Hrvatskoj, za predanost hrvatskoj slobodi i demokraciji, u srcima i mislima obilježila se i 18. godišnjica smrti prvog predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana! Njegova je odlučnost za slobodom nadahnula i čitavu hrvatsku dijasporu da postane jedan od glavnih elemenata i borbena snaga, uz hrvatske domovinske snage i narod, u postizanju neovisnosti i demokracije. S dubokim poštovanjem i lijepim sjećanjima Hrvati u dijaspori – ne zaboravljaju!

Ina Vukić

facebook komentari

Nastavi čitati

Naši u svijetu

Windsor Canada – Predstavljena 134-ta braniteljska predstava

Objavljeno

na

Objavio

Topli dani su iza nas, jesen nam je opet zakucala na vrata. U jesen se čini da Bog zaodijeva zemlju u mnoštvo boja. Nažalost, za nas Hrvate, jesen
prikazuje crnu boju, i stare rane od 90-tih godina. Tada se prisjećamo najveće tragedije Hrvata modernoga vremena: Domovinski rat i pad grada Vukovara. I ove godine, kao i svih proteklih godina, smo zapalili svijeće za sve žrtve domovinskog rata. Po 134-ti put, produkcija filma “Bitka za Vukovar” se  održala u našim župnim prostorijama te izazvala veliku pozornost I oduševljenje publike.

Iz Hrvatske su nam stigli branitelji domovine i grada Vukovara g. Damir Plavšić, g. Damir Markuš i g. Viktorin Juric koji neumorno putuju svijetom da bi is#na o domovinskom ratu bila ispričana. Spektakl “Bitka za Vukovar” u Windsoru je bio jedan od četiri uprizorenja održana u Kanadi koju je turneju organizarala Kanadsko Hrvatska Gospodarska Komora a pogledalo ga je preko 3000 ljudi. Uz branitelje je ovom događaju nazočio i gradonačelnik Vukovara g. Ivan Penava.

Prije Vukovarske večere, održana je sveta misa zadušnica za sve žrtve domovinskog rata, a misno slavlje je predvodio kustos hrvatskih franjevaca u Kanadi i
Americi, naš fra Jozo Grbeš. Vukovarksi branitelj Viktorin Jurić je nosio uskrsnu svijeću kao simbol novoga života i svijetla koja daje nadu i rasvjetljuje tamu u našim srcima.

U tihoj i mračnoj dvorani, gradonačelnik g. Ivan Penava je zapalio svijeću od uskrsnoga svijetla, a potom su od njega zapalili svoje svijeće naši branitelji, a od branitelja i naši uzvanici redom. Iz tišine i mraka, naša tamna dvorana je zasjala i pretvorila se u jedno veliko svijetlo. Dok su svi prisutni palili svijeće, Klapa Kartolina je pjevala Bože čuvaj Hrvatsku.

Iako je bio radni dan, dvorana je bila prepuna. Služila se zajednička večera, a potom je išla glazbeno-scenska produkcija ‘Bitka Za Vukovar”. Cilj predstave
je da se educira naša mladež o domovinskom ratu, jer neznaju gotovo ništa. Tijekom predstave, kombinacijom vizualnih, svijetlosnih, i zvućnih efekata,
imali smo dojam kao da se nalazimo u ratnom Vukovaru. Sudjelovale su sve grupe naše folklorne skupine ‘Kardinal Alojzije Stepinac’ koja nosi ime velikog hrvatskog mučenika. Nažalost, mi smo narod koji ima previše mučenika. Ova manifestacija je održana večer uoči suđenja našoj hercegovačkoj ‘Šestorki’. Tada nismo ni slutili kakvu vijest nam donosi jutro, i da ćemo opet iznova potrnuti u bolnoj spoznaji da se redu hrvatskih mučenika pridružio još jedan …

U sklopu programa predstavljene su dvije knjige koje su napisali branitelji Vukovara. Damir Plavšić u svojoj knjizi ‘Bitka za Vukovar – Ne plaći, moj dobri
anđele’ iznosi 10 priča o događajima na Vukovarskom ratištu. Knjiga “58” HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, autora Damira
Markuša iznosi događanja od momenta dolaska u Vukovar i Bogdanovce i opisuje svakodnevnicu koja je bila izražena u neprekidnom ratovanju i pogibijama.

Bila je to večer prolijevenih suza ali ponosnih srca, večer sjećanja i prelijepog druženja, pogotovo na kraju kad je naša mladež zapjevala ‘Lijepa li si’ skupa s braniteljima. Branitelj Damir Plavšić te večeri nam je rekao da smo zajedno stvorili Hrvatsku. Branitelji su bili hrabri i snažni, a mi ponosni.
Dijaspora je uvijek stajala iza naših branitelja, i dala podršku u teškim trenucima. Pa tako i ovu večer, pokazali smo našim braniteljima, našim herojima, da ih volimo, poštujemo i cijenimo i da stojima iza njih u ovoj tihoj i nenaoružanoj borbi koja se vodi protiv njih, i protiv svih hrvatskih domoljuba.

Autor: Diana Grbešić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari