Connect with us

U potrazi za Istinom

CRVENI TEROR – Slovenija i Srbija otišle su dalje u istraživanju komunističkih zločina

Objavljeno

on

Specijalni odjel MUP-a Slovenije u 20 godina rada evidentirao je 600 lokacija masovnih grobnica, u Srbiji su poimence popisane 59.624 žrtve komunizma

[ad id=”93788″]

“Sreten Žujović Crni rekao je: “Strijeljati nekoga – to je tehničko pitanje”, a Đilas dodao: “Ali osnovno je uvjeriti masu u nužnost toga strijeljanja.” Riječi koje je izgovorio Žujović, istaknuti komunist i bliski Titov suradnik, potom uvjereni informbiroovac, koji se zbog toga javno pokajao, zapravo su paradigmatične za ono što su radili jugoslavenski komunisti u vrijeme i neposredno, piše: Ivica Radoš/Vecernji.hr

Naime, svake godine u svibnju i lipnju održavaju se komemoracije u povodu komunističkih zločina počinjenih “u ime naroda”. Prilika je to da se živi sjete mrtvih koji su bez suda ili kao ratni zarobljenici ili kao civili završili u nekom jarku, jami, tenkovskom rovu ili oknu nekog od rudnika. U istraživanjima tih zločina, nakon pada komunizma, najdalje je otišla komisija vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta. Specijalni odjel MUP-a Slovenije, koje radi već 20 godina, na čelu s inspektorom Pavelom Jamnikom i prof. Mitjom Ferencom – već je ranije evidentirao 600 lokacija masovnih grobnica u kojima je najmanje 80.000 likvidiranih ratnih zarobljenika i civila.

Sreten Žujović

Sreten Žujović

U Hrvatskoj je bio pokušaj da se obilježe grobišta i ekshumiraju grobna mjesta te popišu žrtve, ali je taj pokušaj propao zbog političkih pritisaka pa saborska komisija posao nije dovršila. Nakon što je 2000. izbore dobio SDP, saborska komisija je dočekana „na nož“. Pa ipak, u Hrvatskoj su bili aktivni povjesničari. Oni su objavili dokumente Ozne na temelju kojih se može identificirati gotovo sedam tisuća ubijenih vojnika i civila. U Hrvatskoj i u BiH na lokalnoj razini objavljeni su brojni žrtvoslovi sa stradalima na križnim putovima, popisi ubijenih svećenika itd. Zahvaljujući tome, poimenice se zna za oko 50.000 žrtava. Na žalost, u Hrvatskoj se zbog ideoloških recidiva pitanje istraživanja žrtava stalno problematizira.

Za razliku od Hrvatske, na istraživanju komunističkih zločina daleko je otišla i Državna komisija Republike Srbije za tajne grobnice koju vodi povjesničar Srđan Cvetković. U Srbiji su poimenice popisane 59.624 žrtve komunizma, od čega su 33.000 strijeljane, 3000 osuđene. Mnogi su, nakon rata, stradali u logorima u Vojvodini, uglavnom folskdojčeri. Tolike žrtve su utvrđene na osnovi dokumentacije Ozne i državnih i partijskih organa i one nisu konačne. Nedostaje oko 25-30 posto dokumentacije tako da je, prema procjenama Srđana Cvetkovića, broj komunističkih žrtava na području Srbije (uža Srbija i Vojvodina) realno premašuje 70.000.

Tito, šegrt Kominterne

No, tko je odgovoran za tolike žrtve? Dokumenti koji bi za masovne zločine izravno teretili Politbiro KPJ svjesno su uništeni ili nisu sačuvani. “Ništa se nije moglo dogoditi bez znanja i odobrenja Politbiroa i Tita, po strukturi stvari. Činjenica je da nemamo sačuvane dokumente koji to jasno govore. U sovjetskom slučaju imamo sačuvane dokumente“, kaže povjesničar Ivo Banac. On smatra da za komuniste nije bilo ništa posebno donositi odluke nakon kojih se provode zločini, što znači da je Tito kao naredbodavac izravno odgovoran za masovne zločine. Slično misli i povjesničar Davor Marijan.

“Treba voditi računa o tome da je Tito bio šegrt Kominterne, a oni su znali kako se te stvari rade”, kaže Marijan. Povjesničar Josip Jurčević uopće ne dvoji tko je odgovoran za masovne zločine na području Jugoslavije. “Postoje snimke Titovih govora, a u svim dokumentima nastanka Ozne i KNOJ-a jasno je napisano što i kako trebaju raditi. Osim toga, u raznim memoarima ljudi iz Generalštaba o završnim ratnim operacijama vidi se da je isključivo Tito donosio odluke, a oni su bili ti koji su to izvršavali”, dodaje povjesničar Josip Jurčević.

No, povjesničar Hrvoje Klasić tvrdi suprotno. “Mi nemamo nijedan dokument koji govori o tome da je Tito naredio zločine. Imamo dokumente u kojima Tito govori da treba prestati s takvim stvarima”, tvrdi kontroverzni Klasić, koji dodaje da su za te zločine Tito i CK doduše znali, ali nisu odgovorni. Klasić smatra da je riječ o osveti, a ne pomno planiranim zločinima. „Radilo se o osveti koja je bila stravična i vrlo surova, ali ne mislim da je to neki drugi plan“, veli Hrvoje Klasić, koji je mišljenja da su komunistički zločini, barem oni počinjeni krajem rata, bili upereni prema onima koje se u ratu smatralo odgovornima za rat. „Među vojnicima koji su proljeća 1945. napuštali Zagreb bilo je apsolutno nevinih ljudi.

Činjenica da su se našli u skupini s onima koje se smatralo odgovornima za zločine koji su počinjeni od 1941. do 1945. dovela ih je u tu situaciju“, obrazlaže Klasić svoju teoriju. Prema njegovu mišljenju, planskih likvidacija bilo je tek poslije završetka rata. Prema Srđanu Cvetkoviću, iz dokumentacije koju je imao na uvidu, proizlazi da su komunistički zločini bili savršeno organiziran proces koji je vodila tajna komunistička policija.

“Od hapšenja i prosljeđivanja uz torturu do tajnih likvidacija, maskiranja tajnih grobnica i izvještaja knjiga i popisa strijeljanih, od kojih su mnogi sačuvani”, veli Cvetković. “Iskakanja je”, dodaje Cvetković, “bilo, ali su organi sigurnosti i Partije sve to budno nadzirali i vodili, opominjali da se strijelja više ili prekine s tim postupcima kad je trebalo. U Srbiji je to bilo intenzivno već od listopada 1944. pa do polovice veljače 1945. U Hrvatskoj i Sloveniji to je potrajalo do ljeta 1945.

Civili zatvoreni u rudniku

„Kod komunista nema osvete, onog o čemu priča Goldstein. Komunisti se ne svete, oni ubijaju planski“, kaže povjesničar Marijan. “Postojao je vrlo precizan plan za masovne likvidacije zarobljenih u trenucima preuzimanja vlasti. To su činili ljudi koje je Tito odredio. Oni su zarobljenike percipirali kao trenutačnu i buduću opasnost“, objašnjava Josip Jurčević i navodi primjer Hude jame u Sloveniji, rudniku Barbarin rov, u koji su komunisti nagurali na tisuće ratnih zarobljenika i civila te potom zatvorili rudnik.

“Kad se pogledaju fotografije iz Hude jame, mogu se vidjeti ženske pletenice, a najmlađa osoba s pletenicama imala je 11-12 godina, što je utvrđeno analizom kostiju. Koji su zločin počinile te žene da su se oni njima osvećivali? Osveta je priča koja je davala neku vrstu opravdanja i bila je motivacijski čimbenik. Dakle, nije riječ o osveti o kojoj govore Goldstein, Mesić i Milanović, nego o planu“, kaže Jurčević.

No, zašto su komunisti bili tako okrutni?

“Provodili su ono što su mislili da je stvaranje povijesti. To se odnosilo na zarobljene protivnike i na one koji bi mogli biti lideri opozicije, otpora. Daksa je klasičan primjer”, kaže profesor Banac.

Ivica Radoš/Vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR