Pratite nas

BiH

Čuda u parku

Objavljeno

na

U medije je procurila, što će reći da je mudro plasirana, nevjerojatna vijest da je Zoran Milanović osnovao neformalno ”vijeće mudraca”. Milanović je dosada svima davao do znanja da je on najpametniji, a da ostalima ostaje tek popuštati, stoga je vijest da je čak i u malenoj Hrvatskoj uspio naći četrdesetak osoba dostojnih da s njim razgovaraju na ravnoj nozi ugodno iznenadila hrvatsku javnost.

Visoko društvo sastaje se u Visokoj ulici. Ima tu biologa, fizičara, povjesničara, ekonomista, propagandista, kulturnjaka, spisatelja itd. Nedostaje, doduše, onih sa znatnijim iskustvom u realnom životu, to jest na tržištu, ali to će Milanović nadoknaditi svojim golemim iskustvom. Mudraci osmišljavaju strategiju za Hrvatsku 2030. Jedino što se zasada zna jest to da Hrvatsku zamišljaju kao ”ekološko-tehnološki park Europe”. Tvorac te ingeniozne zamisli je SDP-ov propagandist Bruketa. Tako, eto, za samo desetak godina pređosmo put od države do parka.  A u parku zna se: cucki pišaju, prostitutke nude svoju robu, klinci se opijaju, umirovljenici i adolescenti sjede na drvenim klupama i beznadno pilje u budućnost. Drago mi je ipak da Milanović konačno demantirao raznorazna desna zanovijetala koji su sumnjali u njegovo domoljublje. Čovjek koji s toliko ozbiljnosti pristupa planiranju budućnosti na dulje staze, nipošto ne može biti ne-patriot. Šteta što je njegov napor potpuno uzaludan i deplasiran! Naime, parku ne trebaju Vlada, Sabor, kojekakva ”vijeća mudraca” i slični bakrači, dostatan je dobar redar iliti redarstvenik.

 Bilo kako bilo, vijest o Milanovićevu ”vijeću mudraca” poslužila mi je kao dobar naslov za ovaj tekst. Hvala im, Milanoviću i mudracima. Pa krenimo redom.

 Čudo prvo: Sindrom ”bijele krivnje” EPH-ovih ”crnaca”

 Dok su mi djeca bila mala, gledao sam više puta jednu od brojnih animiranih verzija ”Ružnog pačeta”. U toj priči nekolicina od pozitivnih junaka upada u ralje podmuklog jazavca, lisca ili štakora, ne sjećam se više točno, i bivaju prisiljeni raditi u njegovoj primitivnoj tvornici, dok se on sablasno i zlobno cereka ponavljajući:”Proizvodnja ne smije stati, he-he, proizvodnja ne smije stati…” Na tu tvornicu iz crtića podsjeća me Pavićev EPH, a ”proizvođači medijske magle” na nesretne šljakere u tom pogonu. Nedvojbeno su neki od tih Pavićevih ”crnaca” u predživotu bili pozitivci, no odavno to više nisu. Obrazine su im srasle s obrazom.

 Zato bez problema pristaju na groteskne uloge. Jedna od njih je pravovjerno šibanje ”bijele krivnje”. Termin ”white guilt” (bijela krivnja) nastao je u anglosaksonskom svijetu. S podosta valjanim razlogom, valja primijetiti. Taj svijet je stoljećima kolonizirao, porobljavao, eksploatirao i diskriminirao brojne zemlje, kulture i narode diljem svijeta, te je u postmodernom opuštanju svih kočnica došlo vrijeme i za malo kajanja. Hrvatima međutim činjenica da su bijeli i geografski u Europi nije dosada donijela nikakve materijalne koristi ni priliku da koga ugnjetavaju, eksploatiraju ili diskriminiraju, stoga je svako njihovo posipanje pepelom uslijed ”bijele krivnje” apsurdno i kontraproduktivno. Istina, tijekom Drugog svjetskog rata bili smo prilično poslušni nacističkim okupatorima, ali kudikamo manje nego, recimo, Francuzi ili Srbi. Težnja za vlastitom državom izjednačena je, u nedostatku drugog razloga, s ”bijelom krivnjom”, ekskluzivnim fenomenom kod naroda kolonijalnih sila!

 Kako se kasnije batina ”bijele krivnje” pretvorila u argument svih boraca za prava svih potlačenih, stvarno ili samo u uobrazilji, od biljaka i životinja imigranata i homoseksualaca – njome se i u Hrvatskoj sve žešće razmahuje. U tome su se osobito izvještili EPH-ovi ”crnci”. Tako su se izredali u svojoj novini Jutarnjakovi kolumnisti gadeći referendum za unošenje definicije braka u Ustav RH. Ante Tomić veli da mu je ”pitanje što se smije zvati brak blesavije od pitanja što se smije zvati prošek”. Čudi me to od Tomića, ipak je on nekakav književnik i trebao bi više poštovati riječi. Uostalom, čisto sumnjam da bi ostao tako cool kada bi mu Pavić umjesto kuna uvalio sličice životinjskog carstva tvrdeći da on i te simpatične sličice također smatra kunama. Osim toga, kad smo već kod Tomićeva prošeka, čini mi se da su Talijani sasvim uspješno zaštitili svoj ‘prosecco’, pa zašto onda i Hrvati ne bi barem brak!? No, na stranu sve to, ne priliči Tomiću glumatati anglosaksonskog ćutitelja ”bijele krivnje” kad s onim klempavim šeširom i otužnom fizionomijom više podsjeća na berača pamuka nego na vlasnika plantaže.

 Čudo drugo: Zoran u obrani zdravog razuma

 Pozvalo Zorana Milanovića da u središnjem dnevniku opet nešto pojasni narodu. Ne sjećam se više što, ali nije ni važno. Dogodilo se nešto čudno, Milanoviću je šou ukrala novinarka Anka Bilić Keserović. Bila je nervoznija od njega, nabusitija od njega i ljevija od njega! Tako da je na kraju on morao braniti pravo 750 000 potpisnika na referendum, opominjati je da za jednu novinarku, koja bi trebala biti objektivna, djeluje preangažirano i previše pristrano. Iživciran što mu oduzima posao, u jednom trenutku je čak uskliknuo: ”Vi zvučite kao strateg SDP-a!”. Imao sam dojam da čovjek pred napasnom novinarkom grčevito brani svoj posao.

 Objektivnom gledatelju ostaje da se pita je li Milanović uistinu glavni u SDP-u ili negdje u sjeni zasjeda TCK (Tajni centralni komitet) i brusi politiku hrvatske ljevice. Još jedno ”vijeće mudraca”, što li?

Čudo treće: Prilika koja se ne propušta, osim u Hrvatskoj …

 Nezadovoljni pregovorima s Hrvatskom vladom, Mađari su najavili povlačenje iz Ine i prodaju dionica Ine u vlasništvu MOL-a. Tako nam se nenadano ukazala prigoda da povratimo energetski suverenitet. Međutim iz Vlade su brže-bolje požurili priopćiti da im ne pada na pamet ulaziti u takav ”ekonomski avanturizam”. Imaju pravo, što će parku suverenitet!? To je rezervirano za države.

 A u meni se, gledajući sve to, osim jada probudio i poduzetnički nerv. Da sam kakav američki ili arapski bogataš, dao bih oko parka, u koji se pretvorila Hrvatska, sagraditi tribine. Toliko se nevjerojatnih čuda i šašavih obrata, bez ikakve veze sa zdravom pameću, događa u tom parku da bi se na ulaznicama dalo dobro zaraditi.

 No kako sam samo običan Hrvat, ostaje mi samo bilježiti ”čuda u parku” i čuditi se strpljivosti njegovih stanovnika.

 Damir Pešorda/hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

BiH

Kardinal Puljić: Bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti

Objavljeno

na

Objavio

Veliku Gospu 2018. godine vjernici dočekuju u ozračju godine izbora i političkih prijepora, prijetnji, nestabilnosti te ekonomskih iskušenja. Neizvjesnost za budućnost najčešći je razlog odlazaka ljudi iz zemlje. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić govoreći u intervjuu za Večernji list BiH poziva katolike na hrabrost, kako u svjedočenju vjerničkog života tako i u odlučnosti da se zaštiti vlastiti nacionalni identitet.


Portal Nedjelja.ba proveo je nedavno anketu o tome vole li se Hrvati dičiti svojom ljubavlju prema Blaženoj Djevici Mariji. Većina je odgovorila “da”. No, Uzoriti Oče, jesu li Hrvati “najmarijanskiji” narod?

– Takav superlativ ne bih upotrijebio, ali bih mogao potvrditi kako se kroz cijelu povijest naše Crkve u hrvatskom narodu posebno provlači jaka pobožnost Majci Božjoj. U posljednjim vremenima to se posebno očituje kroz pohađanje marijanskih svetišta i obavljanje zavjeta. Tu se zaista događaju i obraćenja i uslišanja. Ali, moramo priznati da nismo do kraja poslušali njezine riječi izrečene u Kani Gailejskoj: “Što god vam kaže, učinite!”. Nismo Božju riječ usvajali i živjeli. Uočavamo kako smo zanemarili Božju riječ, što posebno treba shvatiti nakon iskrene pobožnosti Mariji.


O Gospi su mnoge pjesme ispjevane i u čast posvećene mnoge župe, crkve i kapelice. Posvećena joj je čak 71 župa. Zašto je to tako?

– Razumljivo je da čovjek pjeva o onome što ga u srce dira i što istinski voli. Također je razumljivo da je gradio tolike crkve Gospi u čast nakon te odane pobožnosti. Barem prije nije bilo ni jedne obiteljske kuće bez Gospine slike na zidu, a vrlo često u kućama bi postojao i obiteljski oltarić pred kojim se obavljala večernja obiteljska molitva.


Često se u javnosti vode rasprave za i protiv pobačaja, a počesto zagovornici podržavaju pravo žena da donesu odluku. Mislite li da se tu radi o izboru ili pak ubojstvu?

– Bog je stvoritelj života, a čovjek je samo suradnik Božji. Tu nema izbora, nego život valja prihvatiti i poštivati. Treba jasno reći da je svaki namjerno izazvani pobačaj ubojstvo nevinog čovjeka. Propaganda za pobačaj toliko se puta služi neistinama kako bi se ozakonilo ubojstvo. Teška je hipokrizija to da osnivamo međunarodne sudove za procesuiranje nevinih žrtava, a ovdje donosimo zakone po kojima se smije ubijati nevinog, koji se ničim ne može braniti. Još je teže pitanje posljedice na psihi žene i majke koja zbog pobačaja nosi teške traume. O tome se ne smije govoriti, a osobito tisak i elektronički mediji ne usude se o tim posljedicama govoriti. To znamo mi koji imamo kontakt s tim dušama koje pate nakon učinjenog pobačaja.


Žene su počesto slabije plaćene od muških kolega, teže se zapošljavaju, nisu na vodećim pozicijama. Često se tvrdi kako i Crkva podupire takav odnos prema ženama. Je li to tako?

– Ovdje treba dobro razlikovati posao i učinak posla. Trebalo bi se plaćati prema učinku, a ne prema spolu. Zato je krivo o plaćama pristupiti kroz tu prizmu spola. Ujedno, kada je pitanje o zapošljavanju, onda treba promatrati sposobnost zaposlenog i prikladnost posla, a ne procjenjivati kroz pitanje jesam li muško ili žensko. Iz bivšeg sustava nam ostala nam je uravnilovka. Treba poštivati jednaka prava, ali također i različitost psihe, kao i fizičkih mogućnosti.

U Crkvi su učinjeni veliki pomaci i na tom području. Iskreno treba reći kako je psiha žene za neka područja prodornija od one muškaraca, pa čak izdržljivija, dok muškarci češće proračunato gledaju na svoju djelatnost. Svi ističu kako je važna jednakopravnost, a u praksi se vidi da se time samo opterećuje žena u njezinu poslanju. Potrebno je stvarati zdravu socijalu u kojoj će se izbjeći ta nejednakopravnost.


Nedavno je u Međugorju, za kojega se vezuju nepriznata ukazanja Gospe, imenovan apostolski vizitator nadbiskup Henryk Hoser. Neki tumače kako se radi o najznačajnijem događaju u toj župi u posljednja gotovo četiri desetljeća. Kako vi shvaćate ovaj događaj?

– Ovaj događaj je u slijedu prve odluke naše Biskupske konferencije o fenomenu Međugorja, koja je odlučila o potrebi asistencije prikladnog pastorala. Sada je Sveta Stolica imenovanjem nadbiskupa Hosera kao vizitatora s posebnim ovlastima upravo stavila naglasak na pastoralnu pratnju onih koji tamo dolaze i tamo se ispovijedaju i mole. Time se ne stavlja nikakav naglasak na viđenja i na poruke. To vidim kao skrb Svete Stolice za duše i njihovo spasenje.


Može li se uskoro očekivati pravorijek Svete Stolice o međugorskom fenomenu?

– Crkva se nikada ne žuri niti čini brzoplete poteze. Mislim da uskoro neće biti cjelovito prosuđivanje, nego naglasak na pastoralnu pratnju.


Ovakvo političko, sigurnosno, ali i ozračje ekonomske nestabilnosti ne ohrabruje. U nekoliko posljednjih intervjua pitao sam vas o tome, ali svejedno i ovoga puta inzistiram. Kako ohrabriti ljude na ostanak, kako promijeniti jednu nezdravu klimu i masovno uvjerenje kako je ovdje sve trulo?

– Nažalost, truleži ima. To se može ozdraviti samo moralnom obnovom. U javnost valja unijeti odgovornost. Ta moralna vertikala i odgovornost trebaju biti na svim razinama, pa će i javno mnijenje ozdraviti i politika biti humanija. Nije to slučaj samo kod nas, nego i na globalnoj razini. No, nas, naravno, boli ono što se događa na našim prostorima. Treba znati voljeti ovu zemlju i sve ljude u njoj. Jadna je država koja ne voli svoj narod. I ljudi koji se deklariraju kao vjernici moraju biti hrabriji u borbi protiv kriminala i korupcije. Ako istinski Boga mole, treba znati čovjeka vrednovati. Valja nam graditi humanije društvo, ali to treba činiti iz vlastite humanosti i moralnosti. Poremetili smo vrednote pa je nastala utrka za što više imati, trošiti i uživati. To istinski ne usrećuje čovjeka. Na poseban je način važna tema slobode i odgovornosti medija. Tužno je vidjeti da nitko ne odgovara za činjenicu što određenu stvar slaže i “zalijepi” ljude neistinama. Isto se tako i u javnom životu toliko toga nekorektnog i neistinitog izrekne i na taj se način lako širi mržnja. Time se sije nesigurnost među ljude.


Nedavno sam slušao jedno svjedočanstvo ljudi koji su otišli živjeti u inozemstvo. Sve im nedostaje odavde, samo ne – loša uprava i organizacija, nedostatak posla. Koliko smo svi pojedinačno odgovorni kao ljudi? Zašto je to tako, što radimo na osobnom planu da se stanje promijeni ili svi radije čekaju čarobni štapić ili pastira da ih povede?

– Mnogi koji su otišli vani sigurno imaju više za trošiti, ali im nedostaje društva, netko s kime mogu popričati i kavu popiti. A naše društvo ne izgrađuje pojedinac nego svi zajedno. Previše je sebičnosti i oholosti u izgradnji društva, treba više samoprijegornosti i poštenja, kao i odgovornosti, kako kod svakog ponaosob tako i kod svih zajedno!


U propovijedi je dubrovački biskup Mate Uzinić u Kupresu istaknuo kako je dijeljenje, odnosno solidarnost, najbolji način da se zaustavi egzodus ljudi. Čini se kako to vlastodršci, novopečeni gazde, ne čuju…

– Bez međusobne solidarnosti teško je premostiti ovu tužnu stvarnost. Treba shvatiti da nitko nije dovoljan sam sebi, nego trebamo jedni druge i biti upućeni jedni na druge. Dobro je papa Franjo napisao: “Zabranjeno kukanje!”. Potrebno je shvatiti kako se, napadajući i optužujući jedni druge te kukanjem nad ovom stvarnošću, stvari neće promijeniti nabolje. Stara je poslovica da zdrav bolesnoga ne razumije. Tako i u ovom društvu više kukaju baš oni koji više imaju i više troše, dok oni koji skromno žive zrače plemenitošću.

Nedavno je poglavar Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović rekao kako BiH treba biti građanska država, dok su vaša zauzimanja posve suprotna. Zašto je to tako?

– Imamo mi dobro iskustvo iz bivše države što to znači građanska država. U njoj je uvijek jači u pravu, a iako se govorilo kako smo svi jednaki, bilo je jasno da su neki jednakiji. Poštujem različito razmišljanje, ali treba biti realan: bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti.

Bošnjačke stranke masovno su visoko pozicionirale Hrvate na svoje liste, a jedan od glavnih programa, koji su čak istaknuli donošenjem neustavnog zakona, jest izbaciti hrvatske stranke iz vlasti. Kamo to vodi?

– To je, nažalost, sadašnja stvarnost do koje je došlo politiziranjem i uz pomoć međunarodnih čelnika koji ne razumiju našu zemlju u kojoj smo različiti i svi smo kao takvi u ovoj zemlji kod kuće. Zločesta politika htjela bi navedenim nastojanjem izgurati nas iz ove zemlje. Ali, sada je na nama znati biti mudri i složno raditi na zajedništvu i opstanku, ali ne duhom jednoumlja, nego duhom sloge, solidarnosti i zajedništva.


Uputili ste poziv na glasovanje za predstojeće izbore. Zašto je važno da Hrvati katolici izađu na izbore i što kao poglavar Crkve očekujete od novoizabranih vlasti?

– Samim izlaskom na izbore ostvarujemo svoje građansko pravo i dužnost. Time svjedočimo svoju stvarnost da tu jesmo i da volimo svoj opstanak na svojoj grudi. Ne gradimo budućnost iz mržnje, nego iz sloge i zauzetosti. Demokratski izbori su jedan od načina kreiranja vlasti. Boljeg, nažalost, za sada nemamo, ali nije to savršen put. Nova vlast treba opravdati povjerenje naroda i za taj se narod zauzeti. Ne smije stranka biti preča od naroda.


Sveti Otac razriješio je nedavno svećenika pedofila iz Splita. Koliko je ova pojava prisutna u Crkvi i kako s druge strane komentirate toliku “medijsku pozornost” vezanu uz ovakve događaje?

– Taj jasan i beskompromisan stav pomoći će da se u Crkvi dogodi jedna katarza, čišćenje, i da budemo vjerodostojniji u svjedočenju i naviještavanju evanđelja. Teško je reći koliko tih zala ima. Kad god čitam te negativne napise o nama u Crkvi, uvijek pomislim kako je bolje da lažu, nego da je to istina. Mene uvijek boli kada je istina, a laž neka ide njima na dušu. Ta “medijska pozornost” samo govori kolika je “ljubav” prema Crkvi, ali smatram kako se ne treba bojati tih izazova, nego ozbiljno se suočiti s tom rak-ranom među nama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Nakon 15 godina zgrada u cjelosti vraćena u posjed Vrhbosanskoj nadbiskupiji

Objavljeno

na

Objavio

Povjerenstvo sastavljeno od predstavnika Vrhbosanske nadbiskupije, Mješovite srednje škole Travnik, općine Travnik, te nadležnog županijskog Ministarstva, a u prisustvu sudskog izvršitelja, ozvaničila je primopredaju preostalog dijela zgrade travničke gimnazije u posjed Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Time su praktično dan prije zakazanog roka danog u zaključku općinskog suda o deložaciji, izvršene presude kako domaćeg, tako i Europskog suda za ljudska prava, javlja Federalna.ba.

Ovim je, nakon 15 godina, okončan proces započet odlukom Doma za ljudska prava, ali i prekinuta neizvjesnost o budućnosti blizu tisuću učenika Mješovite srednje škole, za čiji su se nastavak izgradnje već započete školske zgrade sredstva obvezali iznaći općina Travnik, te županijska i Vlada Federacije BiH.

„Završili smo danas primopredaju svečano, predali smo ovu zgradu vlasniku Vrhbosanskoj nadbiskupiji, sutra ćemo na Vladi dobit suglasnost za potpisivanje ugovora o najmu ove zgrade za rad MŠS na godinu dana ali s produžetkom dok se ne završi ova zgrada“, ističe Katica Čerkez, ministrica obrazovanja SBŽ.

„Čini mi se da smo našli jedno rješenje koje ne derogira presudu, a isto tako ne dovodi se u pitanje nastavak školovanja djece ove škole“, kaže Željko Marić, direktor KŠC Travnik.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari