Pratite nas

Kolumne

Čudna netrpeljivost prema Europi

Objavljeno

na

Još prije samo stotinu godina oko Europe se vrtio cijeli svijet. Taj na zemljopisnoj karti tek neugledni okrajak euroazijske ploče je i bio čitav svijet, barem je to bio u dostatnoj mjeri da veliki rat odigran na europskom tlu povijest zapamti kao svjetski. Nezapamćena klaonica brzo je zaboravljena pa se ni generaciju poslije ponovila, samo u još većim razmjerima. I novi, lavovskim udjelom europski rat ponovo biva okarakteriziran svjetskim. U oba rata Europa je poražena – i pobjednički i gubitnički joj dio. U oba je pobijedila Amerika, u onom drugom i ruska komunistička carevina.

Dok se Europa još okuplja, drugi rade!

Tek je ponovljena katastrofa nagnala mudre glave da osmisle, ponude i operacionaliziraju koncept europskog zajedništva, prvotno kako bi se Europa obranila od same sebe, da bi se u današnjem, nikad manjem svijetu, a opet višestruko većem od Europe, taj savez pokazao svrhovitim i u nadmetanju s drugima. A ti drugi, ne nužno uvijek prijateljskih namjera prema Europi – Amerika, Rusija, Kina i islamski svijet – grabe velikim koracima naprijed. Nije im to tako teško činiti budući govore jednim glasom, samo Europa ne. Ili kako se pita tvorac i savjetodavac mnogih američkih vanjskopolitičkih politika i doktrina unazad 50 godina, Henry Kissinger – kad želim razgovarati s Europom, koji broj trebam nazvati? Iznimka bez središnjeg broja je, doduše, i islamski svijet, no on, unatoč brojnim protimbama unutar njega samog, prema Europi djeluje prilično usklađeno, kako kroz gospodarsku prisutnost, tako i šaljući nepregledne kolone mlađih muškaraca koje se, kad se nađu na odredištu, u srcu Europe, slijevaju u jednu, jedinu – onu petu.

U svijetu čijim bitnim dionikom nastoji tek postati, Europi ne idu na ruku dva čimbenika – siromaštvo energentima (pričuve ono malo ugljena su dokrajčene u dva svjetska rata, dok je nešto nafte u rukama Norveške, europske države izvan Unije) i vojno-sigurnosni američki kišobran, koji, iako ga Europa plaća ispod dogovorene cijene, za cijenu ima ovisnost. U takvim okolnostima doimlje se ne samo razumnim, nego i prijeko potrebnim da Europa napokon progovori jednim glasom. A nije lako govoriti jednim glasom ako se zahtijeva suglasje 28 glasova. Uostalom, to nije lako činiti ni kad su dva glasa posrijedi, kao što zorno pokazuje primjer braka. Stoga se, da bi 28 prstiju mogla sklopiti u šaku i njome lupiti o stol, nekoga i u nos, Europa mora preobraziti iz sela u kojem svatko ima svoju kuću, u zgradu u kojoj svatko ima svoj stan, ako ne i u stan u kojem svatko ima svoju sobu. Oklijevanje u tom pogledu bi ju moglo lako stajati životarenja na margini svjetskih zbivanja i ubrzanog propadanja u dinamičnom svijetu, u kojem drugi predano rade na ostvarenju svojih ciljeva dok se Europa još okuplja, nesposobna za zajedničku reakciju, a kamoli akciju.

Naizgled paradoksalno, stvaranju preduvjeta za tješnje unutareuropsko povezivanje doprinosi i izgledni skori odlazak Velike Britanije (mada kad je Otok u pitanju, više nego igdje vrijedi ona – gotovo je tek kad je gotovo). Naime, taj tradicionalni remetilački čimbenik u Europi, kroz povijest ju je vazda svesrdno potkopavao, videći u njoj tek prijetnju, poligon za njemačku prevlast, tko zna koji po redu Reich. Primjerice, kako bi ujedinjenu Europu što više razvodnila, Britanija je bila najveći pobornik prijema Turske u Uniju. Također, nisu slučajno britanski konzervativci, ta godinama stožerna britanska stranka, u Europskom parlamentu ostali izvan središnje Europske pučke stranke, bez obzira što joj vrijednosno pripadaju. Nisu se ustručavali utemeljiti euroskeptičnu grupaciju konzervativaca i reformista okupljajući oko sebe nezadovoljnike europskim povezivanjem, a u koju su uspjeli privući ponajprije one koje povijesno iskustvo navodi na otklon od Njemačke, primjerice, stranke iz Češke i Poljske. Zanimljivo, u te redove hrle i neki iz Hrvatske, čeljad kadra povjerovati kako će se oni – koji su režirali rušenje mostarskog Starog mosta i prikazivali ga čitavom svijetu optužujući za to Hrvate, da sad baš ne zalazimo u nešto dalju prošlost – zalagati da se Hrvatskoj financira gradnja mostova. U stvarnom svijetu to ipak čine neki drugi.

Međutim, i nakon eventualnog odlaska Britanaca u Europi će ostati ustaljene podjele u smjerovima sjever-jug (na štedljiviji sjever i rasipni jug), te zapad-istok – na Europu koja nije iskusila komunizam pa sad nekritički prihvaća njegove obrasce ponašanja i onu koja ga još uvijek dobro pamti i osjeća njegove ožiljke na duši. Obje te podjele već je iskoristila Kina okupivši oko sebe 17 zemalja istočne i južne Europe u sklopu pothvata na duge staze, znanog i kao “Novi put svile”.

Dvojako zelena bajka

Kronični problem energetske nedostatnosti Europa u kratkom i srednjem roku pokušava riješiti težeći za raznovrsnošću izvora i smjerova opskrbe, a dugoročno pojačanom eksploatacijom alternativnih izvora energije, gdje se upinje ostvariti tehnološku prednost. Uslijed slabije pouzdanosti tzv. zelenih izvora i njihove cjenovne nekonkurentnosti, potreba za ovim tehnološkim pomakom pragmatično se opravdava moralnim razlozima (pod krinkom borbe za spas planeta od klimatskih promjena), popraćenim pokušajima nametanja globalne ekološke rente na znatno jeftinije, ali moralno nečiste izvore pod nadzorom konkurencije. Stoga, iako često poprima oblike i manifestacije koje mnoge podsjećaju na one iz proživljenih totalitarizama, promatrana u kontekstu europskih energetskih interesa, zelena bajka ipak ima rezona.

Nevolja je u tome što se ta urbana legenda pretvorila u svojevrsni zaštitni znak para-religijskih skupina ekoloških redukcionista koji u Europi, poglavito u njezinom sjevernom dijelu i Njemačkoj, primjetno politički jačaju. Njihova sklonost neograničenom useljavanju u Europu svega i svakoga čini ih dvojako zelenima budući dotok mahom muslimanskog stanovništva vide kao proširenje vlastitog biračkog bazena, time i kao izvor rasta političke moći. U tome im jaku potporu pružaju mediji srednje struje koji slave i preuveličavaju svaki njihov uspjeh (nije slučajno po završetku europskih izbora plasirana anketa kako su zeleni postali najjača stranka u Njemačkom, da bi potom stigao stidljiv demanti čiji je domet desetak puta manji).

No pristaše neograničenih migracija, iako bilježe rast na izborima za Europski parlament, ipak još nigdje nisu pobijedili. Štoviše, ponegdje su potučeni do nogu. Ironično, najveći gubitnik izbora u Italiji akter je koji ne samo što na njima nije sudjelovao, nego čak nije imao ni pravo glasa. Udobno smješten u srcu Italije, a ipak izvan nje, globalno najpoznatiji pristaša dvojako zelene politike, taj živući svetac zaštitnik krijumčara ilegalnih migranata, doživio je potpuni poraz od onih koji su se usudili izvaditi krunicu iz ormara. Baš je zanimljivo primijetiti kako se i svjetovna elita i duhovno vrhovništvo u pokušaju preodgoja masa koriste istim metodološkim obrascem – hvale rubove društva kao primjer, ujedno namećući osjećaj krivnje inertnoj glavnini koja se ne želi prilagoditi novotarijama. Još je zanimljivije što djelujući iz dviju naizgled različitih perspektiva, u središte stavljaju iste skupine s ruba, dok stvarno središte, ako ga već ne špotaju, u najboljem slučaju ignoriraju.

Nema cjelovitog rješenja nijednog većeg europskog problema bez suglasja – od kontrole migracija do zauzimanja mjesta u društvu velikih i u drugim područjima osim gospodarstva, bez čega i ono ostaje na staklenim nogama. Bez obzira što su neka kratkoročna, parcijalna rješenja moguća, čak i primamljiva, nužan preduvjet za održivo i učinkovito nošenje s problemima je da Europa progovori jednim glasom, koliko god bilo očito da takav glas ne može posve pomiriti sve suprotstavljene interese. Ako netko takvo što uopće i može provesti, onda su to samo europski pučani kao kohezivna jezgra usred nepomirljivih gledišta ostalih stranačkih grupacija koje se – ili protive tomu da Europa progovori jednim glasom ili manje-više otvoreno koketiraju s interesima u korijenu protivnim europskima, primjerice, kad je riječ o migracijama.

Kazačok ili raspašoj?

Zašto Europu ne mogu smisliti došljaci s istoka, a što ih ne sprječava da u njoj žive po svom tražeći kruha preko pogače, i nije tako teško dokučiti. Strana im je, jednostavno joj ne pripadaju. No, zašto ju s ne manjim žarom omalovažavaju i preziru, te joj promicanjem ozračja beznađa slabe ionako oslabljeni imunitet oni koji se rado pozivaju na hrvatsku tisućljetnu pripadnost europskoj kulturi i uljudbi?

Protivnici tješnjeg povezivanja europskih zemalja obično se vode pričom kako tako nikad nije bilo, pritom olako zanemarujući kako se radi o posve novoj globalnoj geopolitičkoj situaciji kakva doista dosad nije zabilježena u povijesti. Možda im bude lakše prisjete li se kako je Hrvatska kroz povijest već prolazila kroz određene europske integracije bez obzira što ih dotad takvih nije bilo. I to silom prilika jer ih se nije sjetila na vrijeme. Nakon vojnih poraza i prateće propasti, 1102. godine integrirana je u zajedničku tvorevinu s Ugarskom, a 1527. godine u dramatičnim je okolnostima potražila zaštitu tadašnjeg srca Europe na vlastiti zahtjev. Teško poharana komunizmom koji ju je grubo odvojio od matičnog europskog korita, osamostalivši se u krvi i ognju, Hrvatska je, posve razumno, zacrtala cilj – zauzeti mjesto u zajedničkoj kući europskih naroda. U vlak se ukrcala u zadnji čas pa i nije čudo što je uslijed posljedica jadom i mukama bremenitog joj stoljeća Hrvatska danas u Europi spala na ono što je nekad bilo Kosovo u Jugoslaviji. S time da za razliku od Kosova, koje s pretežito ne-južnoslavenskim stanovništvom toj državi identitetski nije pripadalo, Hrvatska Europi i dušom i tijelom pripada. Solidarnoj pomoći Europe Hrvatska danas može zahvaliti brojne infrastrukturne radove (od vrtića i škola do mostova i pruga), nezabilježene od vremena Austro-Ugarske, koliko god to, poglavito pred izbore, bivalo zasjenjeno nevjerojatno važnim pitanjima poput ujednačavanja kakvoće čokoladnog namaza i deterdženta u staroj i novoj Europi.

Međutim, uvijek glasni rušilački glasovi ustrajno ignoriraju realnost i nije im na kraj pameti pokazati zahvalnost. Štoviše, priželjkuju propast kohezivnih europskih političkih struktura, kao i njima savezničkih u Hrvatskoj. Pritom ne nude nikakvu alternativu osim opće kakofonije, tj. da Europa i dalje ne govori jednim glasom te tako ostane na vjetrometini izvanjskih silnica. Pa da u nekoj, doskora se činilo tek ludoj povijesnoj inverziji, europske zemlje, kao nekoć afričke kolonije, razdijele drugi – oni koji su se na vrijeme prilagodili novonastalim okolnostima. Stoga se nameće pitanje stoji li u pozadini zazivanja nereda i opće neizvjesnosti nasuprot prezrenoj stabilnosti tek djetinjasto oduševljenje bezvlađem, tim začudnije što se javlja i kod ljudi u prilično ozbiljnim godinama, ili za svoj trud ipak dobiju nešto više nego jedno veliko SPASIBO. Kako god bilo, plesali im moždani valovi u ritmu kazačoka kao podmazani ili im između ušiju vladao totalni raspašoj, učinak je isti, zacijelo ne posve nezanimljiv odjelu SOA-e zaduženom za hibridno ratovanje. Na tom tragu u isti rog pušu i njihovi politički ljubimci, uvijek spremni opstruirati svaki korak ka energetskoj neovisnosti Hrvatske, od Krka do Ploča. Ti svaku čašu vode koja dolazi iz Europe, a nije skroz do vrha puna, vide potpuno praznom. Stoga i nije neobično što su se, tako vidoviti, rano našli na zalasku spočetka vrlo obećavajuće karijere. Ipak, novi, jednako kratke pameti i od takve pameti još kraćih nogu, već stoje u redu spremni preuzeti štafetu glasnika propasti.

Kao što je predsjednik Tuđman znao govoriti o tom i takvom svijetu, u kojem se Hrvatska u porođajnim mukama našla bačena, kao najboljem i najgorem – najgorem sa svim svojim zlima, gadostima i prijetvornostima, a istodobno i najboljem jer drugog nemamo – ista stvar vrijedi i za Europu. Drugog doma Hrvati nemaju i već samo zbog toga se za njega isplati boriti, ma koliko god iluzorno bilo očekivati da će se u njemu posve poštivati volja jednog malog naroda. Nije ni za Zrinskih i Frankopana. No, zar je to razlog da se prema svom širem domu, kojem duguju temeljne identitetske crte, Hrvati ponesu kao svojedobno srpski despot Stefan Lazarević koji je još 1396. donio Turcima pobjedu u prijelomnoj bitki kod Nikopolja? Ili možda da se ugledaju na protestantskog velikaša, turskog vazala iz Erdelja, Mirka Thökölyja, koji se pridružio Osmanlijama u pohodu na Europu, upravo onako kao što danas zeleni post-protestanti širom raširenih ruku dočekuju nove osvajače s istoka?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

Objavljeno

na

Objavio

Ovo ljeto pomalo me podsjeća na Andrićevog Tomu Galusa. Toma se pojavljuje u nekoliko proza srpskog pisca čija su oba roditelja Hrvati! Samo bez čuđenja. Majka Novaka Đokovića je Hrvatica, a otac Crnogorac, a ‘Đole’ je Srbin. Modernije rečeno lex Andrić.

Ali vratimo se mi našem Tomi. On je uvjereni jugoslavenski nacionalist koji instinktivno osjeća dolazak novih revolucionarnih vremena. U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspreda sa svojim prijateljem Fehimom Bahtijarevićem o “svijetloj” budućnosti. Srpanj je 1913. godine, posljednje mirno ljeto u Europi. Surfajući po ‘fejsu’ ne mogu se oteti dojmu da naše antife, progresivci, bivše komunjare, rashodovani udbaši i žilavi orjunaši…svi oni očekuju reprizu legendarne 1913. godine. Hrvati, drugi na svijetu u nogometu, prvaci su svijeta u mržnji. Kako bi rekli torcidaši: “Hajduk prvi, a Ivan Pavao II.”.

Svu našu pažnju zaslužuje profesor informatike Marko Šolić kojem se iznenada počelo povraćati od onog što je vidio na terenskoj nastavi u Vukovaru. Na Ovčari, u bolnici i u Borovu selu nije bio. Naš informatičar kao da je reinkarniran iz “Informbiroa” 1948. godine poetski opisuje kako ga je “ufatilo” i počelo ‘frkat’ u njegovom jugo-osjetljivom želucu: “U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obavezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremano djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega razne stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga…”.

Dalje u tekstu naš nas hrvatski Marko Galus, uz grčeve u želudcu, upozorava kako su bitni dijelovi istine vezani za rat sakrivani od učenika; da se u nekim dijelovima direktno laže; da licencirani vodiči ne govore djeci o ubojstvu Reihl-Kira; ne pričaju ni o tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo; što se dogodilo s Jastrebom nakon rata… Sjetih se pokojnog predsjednika i “stoke sitnog zuba”. Mogu mu malo pripomoći s Jastrebom, kojeg sam vadio iz zatvora. Tužitelj mu je bio Anto Nobilo, “stari ustaša”, a dočekala ga je “Manolićeva komisija“ čije zaključke danas širi mladi, “znatiželjni”, progresivni Marko Šolić.

Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u škole na velika vrata uvesti “taj novi vrli svijet”. Uvest će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanje krivnje. Uvest će nam naša “ministarka” i njezino kraljevstvo visočanstvo “pedofiliju”. I tako je, htio ne htio, upravo “istinoljubivi” Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica. Borba protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama ozbiljno je počela 2013. godine. Bio je to roditeljski bunt u prvom redu protiv tzv. spolnog odgoja koji je bio temeljen na pedofiliji, a koji je i dan danas u hrvatskim školama.

Autor i ideolog tog tzv. spolnog odgoja bio je Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za njega je, usput rečeno, bilo dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima. I sad se ponovno vraćamo na Dinesh D’Souzu i njegovu knjigu Velika laž. Ovdje je riječ o velikoj laži, ali na hrvatski način. Sjetite se tadašnje emisije na HRT-u, Slika Hrvatske ,Karoline Vidović Krišto i njene gošće Judith Reisman.

Hrvatska javnost ujedinila se protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. 2013. godina je za nama, a taj sadržaj je mijenjao samo ime pa se danas zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost”. Sve zajedno predstavlja temelje učenju Alfreda Kinseya za kojeg je dokazano da je u “znanstvene svrhe” plaćao i poticao pedofile da seksualno siluju dojenčad i djecu.

Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima. Povijesne 2013. godine uveden je i tzv. “Spolni odgoj” čiji je autor opet Štulhofer. Dan danas i roditelji i struka bore se protiv tog “progresivno-liberalnog” sadržaja koji nikada nije izbačen iz škole.

Zanimljivo je i ujedno šokantno da su sve hrvatske vlade, napose HDZ-ove, a normalno i SDP-ove, podržavale upravo one ministre obrazovanja koji su bili pobornici “Spolnog odgoja” utemeljenog na pedofiliji. Primjer su Primorac, Jovanović i sada Divjak koju je na to mjesto lansirala HNS, stranka sa statističkom pogreškom (negdje između jedan i dva posto  biračkog tijela), ali koja treba Plenkoviću i HDZ-u da bi vladali. Izuzetci su ministri Predrag Šustar i Pavo Barišić koji su uz orkestriranu kampanju “seksualnih liberala” u lijevim medijima brzo nestali sa scene. Naša “draga” pedofilija sad je već i konačno institucionalizirana i kroz hrvatski jezik i to kroz izbornu lektiru.

Danas su na popisu izborne lektire knjige u kojima se eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka. Ne želim širiti pedofilski sadržaj pa neću navoditi ni citate, ni autora, ni naslov jer to gnjusno djelo to i ne zaslužuje. Ponovit ću, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikuluma, nudi sadržaj brutalnog analnog silovanja malog dječaka. Pitanje je što se time želi postići? To nije preventiva jer su djeca koja to čitaju starija od 15 godina. Nije li to ustvari perfidan način stvaranja novih predatora?

U drugoj knjizi naši đaci imaju prilike uživati u silovanju 6-godišnje djevojčice uz napomenu kako je vrijeme za silovanje 10-godišnjakinja. Samo usputno spominjem KZ RH koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Vjerojatno zakon ne vrijedi za ‘Blažu’ Divjak i njenu zamjenicu Lidiju Kralj. Naime, prošle godine je neumorna Karolina Vidović Krišto na HRT-u ukazivala na eskalaciju pedofilije.

Naša ‘Blaža’ javno je prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu lektire, a Lidija Kralj je u kraljevskoj pozi javno stala u obranu i svoje šefice i pedofilskog sadržaja. I što se dogodilo? Baš ništa. Main stream mediji i HND obrušili su se na Vidović Krišto i Slobodana Prosperova Novaka koji je utopistički ukazivao da je pedofilija kazneno djelo. Institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama nastavlja se punom parom.

Ministrica se javno oglasila isforsiranim alibijem da su ta djela vraćena u lektiru na zahtjev profesora. Koliko i kojih te u kojim školama, o tome nije rekla ni riječi. Šuti, muči, čkomi i vrli premijer. Možda mu je to simpatično ”progresivno”, a možda misli svoju djecu upisati u neku privatnu (katoličku) školu? I na kraju što ako se nekim profesorima svidi lektira o podvođenju djece, hoće li ministrica i to institucionalizirati?!

Na kraju ovog sumornog i depresivnog dijela moje kolumne vratit ću se na našeg Marka Šolića koji se idealno uklapa u model progresivnog ljevičarskog-mobitel školstva. Profesora koji pojma nema kako je došlo do rata u Hrvatskoj i zbog čega bi za njega bile krive obje strane. Profesora IT-a kojem ne pada na pamet da tu nisu postojale dvije strane.

Postojala je samo hrvatska strana u Republici Hrvatskoj i agresorska strana iz druge države koja je okupirala trećinu zemlje isključivo zato što smo bili razoružani i jer je naše oružje, zahvaljujući hrvatskoj ‘petoj koloni’, otišlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku agresorima. Kad smo se, nakon svih peripetija, uspjeli naoružati izašli smo bili na veliku maturu. Kao u školi, dobili smo rok da u četiri dana očistimo “treću armiju Evrope“ iz Lijepe naše.

Maturu smo položili u zadanom roku s odličnim. I ako je ovaj dio kolumne mračan, pun mračnog naturalizma, ipak kraj nije bez nade. Nas je 75%, a raznih Šolića, Divjakica, Pupovaca, Lidija Kralj, Vedrana Rudan, Gorana Gerovca, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, Žonja, orjunaša, udbaša, kriptokomunjara, prikrivenih pedofila je oko 25%. Ako slučajno i dobiju neki mandat onda je to jednosmjerna ulica. Uđu i još brže izađu.

Kad su osumnjičeni hrvatski branitelji odlazili u Haag naše vladajuće elite jamčile su im doživotno pravedno – suđenje

Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao! Jedino što je hodao gol do pasa s tetovažom “Delije Knin” preko cijelih leđa. “Sportisti”, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika.

Navodno samo zato što su u dva ujutro vikali “Ovo je Srbija” i “Ovo je srpsko more!”. Jeftin alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali ili pjevali “ovo je Srbija”, usput rušili katoličke crkve, “bombardovali” dubrovačke “ustaše” i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodanka, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti. Oni u pravilu imaju svoj vječno isti lajtmotiv: horde premoćnih ustašofila protiv brojčano slabijih “naših”.

Kad je, ne tako davno, na Partizanovom stadionu nekoliko stotina Grobara mlatilo četvoricu Splićana, onda se “ceo napredan svet” s pravom pitao koji ih je vrag tjerao da se tamo nađu? Prije tjedan dana pretučen je Hrvat u Vojvodini. Pretučeni su i neki školarci u okolini Vukovara.

Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati, HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim “strahotama” ustaša i fašista odmah se obavještava “ceo svet” da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj. Odmah skaču na kržljave nožice i sve vrste boraca za svoja prava. Beljak se javno zgraža, a Anki Mrak Taritaš pada mrak na oči. Što će reći naš Marko Šolić ako ugrožena nacionalna manjina opet rasporedi balvane po autocesti, a turistička sezona je na pragu?

Čitam na ‘fejsu’: “Nitko nema nogometnu reprezentaciju kao BiH, oni kad izgube obraduju pola države”. Samo dokaz da ima i gorih od nas

Slušam našu predsjednicu države. Sastala bi se opet s Vučićem. Kao, razgovor nema alternative. Kao primjer navela je brojne sastanke Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Potpuno promašena usporedba. Tuđman je morao s onako slabo naoružanim HV-om dobiti na vremenu. Kad se, usprkos Budimiru Lončaru i njegovom embargu, uspio naoružati više nije bilo razgovora. Osobito nakon Oluje. Sad je RH, ratna pobjednica, članica NATO-a i EU i krajnje je deplasirano sada davati Vučiću na važnosti nakon ‘falš’ knjiga iz Dvora na Uni. Dokaz više da su savjeti notornog Mate Granića uvijek čisti promašaj koji predsjednicu sve više košta. Ona je i sama bila ministrica vanjskih poslova i to puno kvalitetnija od sitnog kalkulanta i “osobnog lekara” Milke Planinc pa ta njena tvrdoglava dosljednost može samo proizvesti vjetar u leđa njenim konkurentima. Bolje bi joj bilo da se ofucanog Mate riješi ona nego netko od njenih pretendenata na “rajske vrtove” Pantovčaka.

Svaka od trideset slovenskih stranaka prije izbora obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji i cjelovit Jadran

Crna Gora želi svoju autokefalnu crkvu. Kažu: “SPC služi očuvanju ideje velike Srbije”. Nazdravlje. I Crna Gora kuži čemu SPC služi, jedino Hrvatska granićevski gura stalno glavu u pijesak. Dolaze nam popovi i pjevači četničkih pjesama, a “veliki patrijarh” Irinej čestita praznike Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Bednji u Hrvatskom zagorju. Sve, samo ne spominje Republiku Hrvatsku. No naše političke elite čkome jer se ne bi “štele zameriti” Europi. Hrvateki! Kad i pobjede i to briljantno u ratu, i dalje u njihovim glavama zuji kompleks Trumbića, Mačeka, Supila i Meštrovića. Ukrajina je dobila svoju pravoslavnu crkvu, a i Makedonija se uspjela osamostaliti.

Jedino Hrvateki traže neki svoj tragični novčić u Irinejevom “lebu” na Cvjetnom trgu. Stoga je Ljubomir Micić, srpski šovinist i izdavač predratnog “Zenita“, ipak bio donekle u pravu kad je Hrvatekima išao uz dlaku napisavši da su Hrvati mješanci između majmuna i papige. Ovo “donekle” odnosi se na 5. kolovoza 1995. godine. Tog dana dok su majmuni i papige sjedili u svojim foteljama ili u podrumima, a hrabri branitelji s Tuđmanom na čelu oslobodili Hrvatsku, “zečevi”, kako ih je nazvao Sloba, su se odvezli rent-a-traktorima u Srbiju. Kako se povijest na žalost često ponavlja kao farsa tako se u posljednjih 19 godina u Hrvatskoj primjećuje ponovno pojačana aktivnost majmuna i papiga. Ne samo u ZOO-vrtu u Zagrebu.

U vrijeme ovih ekstremnih vrućina Knin je, kao i inače, najtopliji grad u RH. A možda i ne bi bilo tako da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

 

HODAK: Sudionici tzv. povorke ponosa sretni su što Josip Broz Tito više nije živ…

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari