Pratite nas

Kolumne

Čudna netrpeljivost prema Europi

Objavljeno

na

Još prije samo stotinu godina oko Europe se vrtio cijeli svijet. Taj na zemljopisnoj karti tek neugledni okrajak euroazijske ploče je i bio čitav svijet, barem je to bio u dostatnoj mjeri da veliki rat odigran na europskom tlu povijest zapamti kao svjetski. Nezapamćena klaonica brzo je zaboravljena pa se ni generaciju poslije ponovila, samo u još većim razmjerima. I novi, lavovskim udjelom europski rat ponovo biva okarakteriziran svjetskim. U oba rata Europa je poražena – i pobjednički i gubitnički joj dio. U oba je pobijedila Amerika, u onom drugom i ruska komunistička carevina.

Dok se Europa još okuplja, drugi rade!

Tek je ponovljena katastrofa nagnala mudre glave da osmisle, ponude i operacionaliziraju koncept europskog zajedništva, prvotno kako bi se Europa obranila od same sebe, da bi se u današnjem, nikad manjem svijetu, a opet višestruko većem od Europe, taj savez pokazao svrhovitim i u nadmetanju s drugima. A ti drugi, ne nužno uvijek prijateljskih namjera prema Europi – Amerika, Rusija, Kina i islamski svijet – grabe velikim koracima naprijed. Nije im to tako teško činiti budući govore jednim glasom, samo Europa ne. Ili kako se pita tvorac i savjetodavac mnogih američkih vanjskopolitičkih politika i doktrina unazad 50 godina, Henry Kissinger – kad želim razgovarati s Europom, koji broj trebam nazvati? Iznimka bez središnjeg broja je, doduše, i islamski svijet, no on, unatoč brojnim protimbama unutar njega samog, prema Europi djeluje prilično usklađeno, kako kroz gospodarsku prisutnost, tako i šaljući nepregledne kolone mlađih muškaraca koje se, kad se nađu na odredištu, u srcu Europe, slijevaju u jednu, jedinu – onu petu.

U svijetu čijim bitnim dionikom nastoji tek postati, Europi ne idu na ruku dva čimbenika – siromaštvo energentima (pričuve ono malo ugljena su dokrajčene u dva svjetska rata, dok je nešto nafte u rukama Norveške, europske države izvan Unije) i vojno-sigurnosni američki kišobran, koji, iako ga Europa plaća ispod dogovorene cijene, za cijenu ima ovisnost. U takvim okolnostima doimlje se ne samo razumnim, nego i prijeko potrebnim da Europa napokon progovori jednim glasom. A nije lako govoriti jednim glasom ako se zahtijeva suglasje 28 glasova. Uostalom, to nije lako činiti ni kad su dva glasa posrijedi, kao što zorno pokazuje primjer braka. Stoga se, da bi 28 prstiju mogla sklopiti u šaku i njome lupiti o stol, nekoga i u nos, Europa mora preobraziti iz sela u kojem svatko ima svoju kuću, u zgradu u kojoj svatko ima svoj stan, ako ne i u stan u kojem svatko ima svoju sobu. Oklijevanje u tom pogledu bi ju moglo lako stajati životarenja na margini svjetskih zbivanja i ubrzanog propadanja u dinamičnom svijetu, u kojem drugi predano rade na ostvarenju svojih ciljeva dok se Europa još okuplja, nesposobna za zajedničku reakciju, a kamoli akciju.

Naizgled paradoksalno, stvaranju preduvjeta za tješnje unutareuropsko povezivanje doprinosi i izgledni skori odlazak Velike Britanije (mada kad je Otok u pitanju, više nego igdje vrijedi ona – gotovo je tek kad je gotovo). Naime, taj tradicionalni remetilački čimbenik u Europi, kroz povijest ju je vazda svesrdno potkopavao, videći u njoj tek prijetnju, poligon za njemačku prevlast, tko zna koji po redu Reich. Primjerice, kako bi ujedinjenu Europu što više razvodnila, Britanija je bila najveći pobornik prijema Turske u Uniju. Također, nisu slučajno britanski konzervativci, ta godinama stožerna britanska stranka, u Europskom parlamentu ostali izvan središnje Europske pučke stranke, bez obzira što joj vrijednosno pripadaju. Nisu se ustručavali utemeljiti euroskeptičnu grupaciju konzervativaca i reformista okupljajući oko sebe nezadovoljnike europskim povezivanjem, a u koju su uspjeli privući ponajprije one koje povijesno iskustvo navodi na otklon od Njemačke, primjerice, stranke iz Češke i Poljske. Zanimljivo, u te redove hrle i neki iz Hrvatske, čeljad kadra povjerovati kako će se oni – koji su režirali rušenje mostarskog Starog mosta i prikazivali ga čitavom svijetu optužujući za to Hrvate, da sad baš ne zalazimo u nešto dalju prošlost – zalagati da se Hrvatskoj financira gradnja mostova. U stvarnom svijetu to ipak čine neki drugi.

Međutim, i nakon eventualnog odlaska Britanaca u Europi će ostati ustaljene podjele u smjerovima sjever-jug (na štedljiviji sjever i rasipni jug), te zapad-istok – na Europu koja nije iskusila komunizam pa sad nekritički prihvaća njegove obrasce ponašanja i onu koja ga još uvijek dobro pamti i osjeća njegove ožiljke na duši. Obje te podjele već je iskoristila Kina okupivši oko sebe 17 zemalja istočne i južne Europe u sklopu pothvata na duge staze, znanog i kao “Novi put svile”.

Dvojako zelena bajka

Kronični problem energetske nedostatnosti Europa u kratkom i srednjem roku pokušava riješiti težeći za raznovrsnošću izvora i smjerova opskrbe, a dugoročno pojačanom eksploatacijom alternativnih izvora energije, gdje se upinje ostvariti tehnološku prednost. Uslijed slabije pouzdanosti tzv. zelenih izvora i njihove cjenovne nekonkurentnosti, potreba za ovim tehnološkim pomakom pragmatično se opravdava moralnim razlozima (pod krinkom borbe za spas planeta od klimatskih promjena), popraćenim pokušajima nametanja globalne ekološke rente na znatno jeftinije, ali moralno nečiste izvore pod nadzorom konkurencije. Stoga, iako često poprima oblike i manifestacije koje mnoge podsjećaju na one iz proživljenih totalitarizama, promatrana u kontekstu europskih energetskih interesa, zelena bajka ipak ima rezona.

Nevolja je u tome što se ta urbana legenda pretvorila u svojevrsni zaštitni znak para-religijskih skupina ekoloških redukcionista koji u Europi, poglavito u njezinom sjevernom dijelu i Njemačkoj, primjetno politički jačaju. Njihova sklonost neograničenom useljavanju u Europu svega i svakoga čini ih dvojako zelenima budući dotok mahom muslimanskog stanovništva vide kao proširenje vlastitog biračkog bazena, time i kao izvor rasta političke moći. U tome im jaku potporu pružaju mediji srednje struje koji slave i preuveličavaju svaki njihov uspjeh (nije slučajno po završetku europskih izbora plasirana anketa kako su zeleni postali najjača stranka u Njemačkom, da bi potom stigao stidljiv demanti čiji je domet desetak puta manji).

No pristaše neograničenih migracija, iako bilježe rast na izborima za Europski parlament, ipak još nigdje nisu pobijedili. Štoviše, ponegdje su potučeni do nogu. Ironično, najveći gubitnik izbora u Italiji akter je koji ne samo što na njima nije sudjelovao, nego čak nije imao ni pravo glasa. Udobno smješten u srcu Italije, a ipak izvan nje, globalno najpoznatiji pristaša dvojako zelene politike, taj živući svetac zaštitnik krijumčara ilegalnih migranata, doživio je potpuni poraz od onih koji su se usudili izvaditi krunicu iz ormara. Baš je zanimljivo primijetiti kako se i svjetovna elita i duhovno vrhovništvo u pokušaju preodgoja masa koriste istim metodološkim obrascem – hvale rubove društva kao primjer, ujedno namećući osjećaj krivnje inertnoj glavnini koja se ne želi prilagoditi novotarijama. Još je zanimljivije što djelujući iz dviju naizgled različitih perspektiva, u središte stavljaju iste skupine s ruba, dok stvarno središte, ako ga već ne špotaju, u najboljem slučaju ignoriraju.

Nema cjelovitog rješenja nijednog većeg europskog problema bez suglasja – od kontrole migracija do zauzimanja mjesta u društvu velikih i u drugim područjima osim gospodarstva, bez čega i ono ostaje na staklenim nogama. Bez obzira što su neka kratkoročna, parcijalna rješenja moguća, čak i primamljiva, nužan preduvjet za održivo i učinkovito nošenje s problemima je da Europa progovori jednim glasom, koliko god bilo očito da takav glas ne može posve pomiriti sve suprotstavljene interese. Ako netko takvo što uopće i može provesti, onda su to samo europski pučani kao kohezivna jezgra usred nepomirljivih gledišta ostalih stranačkih grupacija koje se – ili protive tomu da Europa progovori jednim glasom ili manje-više otvoreno koketiraju s interesima u korijenu protivnim europskima, primjerice, kad je riječ o migracijama.

Kazačok ili raspašoj?

Zašto Europu ne mogu smisliti došljaci s istoka, a što ih ne sprječava da u njoj žive po svom tražeći kruha preko pogače, i nije tako teško dokučiti. Strana im je, jednostavno joj ne pripadaju. No, zašto ju s ne manjim žarom omalovažavaju i preziru, te joj promicanjem ozračja beznađa slabe ionako oslabljeni imunitet oni koji se rado pozivaju na hrvatsku tisućljetnu pripadnost europskoj kulturi i uljudbi?

Protivnici tješnjeg povezivanja europskih zemalja obično se vode pričom kako tako nikad nije bilo, pritom olako zanemarujući kako se radi o posve novoj globalnoj geopolitičkoj situaciji kakva doista dosad nije zabilježena u povijesti. Možda im bude lakše prisjete li se kako je Hrvatska kroz povijest već prolazila kroz određene europske integracije bez obzira što ih dotad takvih nije bilo. I to silom prilika jer ih se nije sjetila na vrijeme. Nakon vojnih poraza i prateće propasti, 1102. godine integrirana je u zajedničku tvorevinu s Ugarskom, a 1527. godine u dramatičnim je okolnostima potražila zaštitu tadašnjeg srca Europe na vlastiti zahtjev. Teško poharana komunizmom koji ju je grubo odvojio od matičnog europskog korita, osamostalivši se u krvi i ognju, Hrvatska je, posve razumno, zacrtala cilj – zauzeti mjesto u zajedničkoj kući europskih naroda. U vlak se ukrcala u zadnji čas pa i nije čudo što je uslijed posljedica jadom i mukama bremenitog joj stoljeća Hrvatska danas u Europi spala na ono što je nekad bilo Kosovo u Jugoslaviji. S time da za razliku od Kosova, koje s pretežito ne-južnoslavenskim stanovništvom toj državi identitetski nije pripadalo, Hrvatska Europi i dušom i tijelom pripada. Solidarnoj pomoći Europe Hrvatska danas može zahvaliti brojne infrastrukturne radove (od vrtića i škola do mostova i pruga), nezabilježene od vremena Austro-Ugarske, koliko god to, poglavito pred izbore, bivalo zasjenjeno nevjerojatno važnim pitanjima poput ujednačavanja kakvoće čokoladnog namaza i deterdženta u staroj i novoj Europi.

Međutim, uvijek glasni rušilački glasovi ustrajno ignoriraju realnost i nije im na kraj pameti pokazati zahvalnost. Štoviše, priželjkuju propast kohezivnih europskih političkih struktura, kao i njima savezničkih u Hrvatskoj. Pritom ne nude nikakvu alternativu osim opće kakofonije, tj. da Europa i dalje ne govori jednim glasom te tako ostane na vjetrometini izvanjskih silnica. Pa da u nekoj, doskora se činilo tek ludoj povijesnoj inverziji, europske zemlje, kao nekoć afričke kolonije, razdijele drugi – oni koji su se na vrijeme prilagodili novonastalim okolnostima. Stoga se nameće pitanje stoji li u pozadini zazivanja nereda i opće neizvjesnosti nasuprot prezrenoj stabilnosti tek djetinjasto oduševljenje bezvlađem, tim začudnije što se javlja i kod ljudi u prilično ozbiljnim godinama, ili za svoj trud ipak dobiju nešto više nego jedno veliko SPASIBO. Kako god bilo, plesali im moždani valovi u ritmu kazačoka kao podmazani ili im između ušiju vladao totalni raspašoj, učinak je isti, zacijelo ne posve nezanimljiv odjelu SOA-e zaduženom za hibridno ratovanje. Na tom tragu u isti rog pušu i njihovi politički ljubimci, uvijek spremni opstruirati svaki korak ka energetskoj neovisnosti Hrvatske, od Krka do Ploča. Ti svaku čašu vode koja dolazi iz Europe, a nije skroz do vrha puna, vide potpuno praznom. Stoga i nije neobično što su se, tako vidoviti, rano našli na zalasku spočetka vrlo obećavajuće karijere. Ipak, novi, jednako kratke pameti i od takve pameti još kraćih nogu, već stoje u redu spremni preuzeti štafetu glasnika propasti.

Kao što je predsjednik Tuđman znao govoriti o tom i takvom svijetu, u kojem se Hrvatska u porođajnim mukama našla bačena, kao najboljem i najgorem – najgorem sa svim svojim zlima, gadostima i prijetvornostima, a istodobno i najboljem jer drugog nemamo – ista stvar vrijedi i za Europu. Drugog doma Hrvati nemaju i već samo zbog toga se za njega isplati boriti, ma koliko god iluzorno bilo očekivati da će se u njemu posve poštivati volja jednog malog naroda. Nije ni za Zrinskih i Frankopana. No, zar je to razlog da se prema svom širem domu, kojem duguju temeljne identitetske crte, Hrvati ponesu kao svojedobno srpski despot Stefan Lazarević koji je još 1396. donio Turcima pobjedu u prijelomnoj bitki kod Nikopolja? Ili možda da se ugledaju na protestantskog velikaša, turskog vazala iz Erdelja, Mirka Thökölyja, koji se pridružio Osmanlijama u pohodu na Europu, upravo onako kao što danas zeleni post-protestanti širom raširenih ruku dočekuju nove osvajače s istoka?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko si ti, Efraime Zuroffe, da sudiš svetom Stepincu

Objavljeno

na

Objavio

Spomen-ploči Alojziju Stepincu nije mjesto nigdje u svijetu, a kamoli u Jeruzalemu. Učinit ću sve što mogu da što prije bude uklonjena – izjavio je ovih dana za srpski Kurir Efraim Zuroff, čelnik Centra Simon Wiesenthal.

Zuroffa, kojem godi kad ga nazivaju posljednjim lovcem na naciste, u Srbiji inače prate sa zanimanjem i uvažavanjem jer je vjerojatno jedini nesrbin u svijetu koji ima razumijevanja za genocid u Srebrenici.

Zločin u Srebrenici, ustvrdio je Efraim prije nekoliko godina, pogrešno se tumači. Po njemu, to nije bio genocid jer su ondje, kako je ustvrdio, srpske snage sredinom srpnja 1995. “oslobodile žene i djecu i nisu ih ubile”. Kad ovo pročitate, zamalo da vas ne spopadne bijes, jer je poznato kako su pripadnici Vojske Republike Srpske, paravojne formacije Škorpioni, pod vodstvom zloglasnog generala Ratka Mladića, pobili 8372 muškarca bošnjačke narodnosti.

Kolike su majke, žene i djecu zavili u crno do konca života, to Zuroffu uopće nije važno, kao da se osvrće na ona Isusova čuda umnažanja kruha, kad je nahranio mnoštvo ljudi, a evanđelist Ivan, pravi Židov, navodi kako je samo muškaraca bilo oko pet tisuća.

Esther Gitman, američka povjesničarka židovskog podrijetla, koja se već dugo bavi temama Drugog svjetskog rata, osobito događajima koji su se zbivali u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, napisala je više knjiga u kojoj ističe ulogu blaženog Alojzija Stepinca u spašavanju Židova u NDH. O Zuroffu i njemu sličnima Gitman je svojedobno izjavila: “Žao mi je što je tako puno priča o Stepincu koje se iznose bez ikakvih dokaza, a pogotovo što neki povjesničari iz Izraela, poput Efraima Zuroffa, Gideona Greifa i drugih, falsificiraju povijest. Ja ne mogu razumjeti zbog čega to rade, je li riječ o nekom prestižu, novcu, što li, no nedavno su ponovili da je Stepinac zločinac, da je bio dio ustaškog režima, što nije istina.”

Štoviše, Gitman otvoreno optužuje Srbe da iskrivljavaju povijest, Zuroff i Greif im u tome pomažu, a zna se tko su bili pokretači antisemitizma u Jugoslaviji, pojedinci i društvene grupe sa srpske strane.

Spomen-ploča postavljena je 27. travnja ove godine na inicijativu Hrvatske magistralne delegacije Viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskog, čiji je zaštitnik blaženi Alojzije Stepinac. Nalazi se na ulazu u kapelu u Austrijskom gostinjcu u Via Dolorosa, kojom je Stepinac 23. srpnja 1937. nosio križ tijekom križnog puta hrvatskih hodočasnika. Istim onim “putem suza” kojim je Isus Krist prošao prije raspeća na Golgoti.

Međutim, Zuroff je kasno doznao za spomen-ploču hrvatskome blaženiku, pa nije uspio spriječiti njezino otkrivanje. “To je odvratno. Ne znam tko je to učinio i tko je to mogao učiniti, vrlo sam tužan”, istaknuo je i poručio: “Ne mogu uzeti čekić i razbiti ploču, ali ću učiniti sve što je u mojoj moći da ona bude skinuta.”

E, pa nemaš baš toliku moć, nisi bog, Efraime Zuroffe. I tko si ti da sudiš svetome Alojziju Stepincu?!

Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina – Zašto se hrvatska vlast brani od hrvatskog iseljeništva

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedna i aktivna ministrica Divjak uspjela je uznemiriti i naljutiti i aktiviste hrvatskog iseljeništva. Nemir potječe od spoznaje da ministrica u vrijeme ljetnih odmora pokušava, a možda će i uspjeti, zaustaviti ili barem odgoditi uvođenje Studija demografije i hrvatskog iseljeništva na Hrvatskim studijima, u izradi čije koncepcije i programa je, uz domaće, sudjelovalo i više hrvatskih stručnjaka iz iseljeništva, koji je prošao sve procedure pred međunarodnim i domaćim instancijama i trebao bi započeti ove jeseni.

Ljutnju među angažiranim iseljenicima, pa i onima povezanima u Hrvatski svjetski kongres, izazvao je ministričin dopis Sveučilištu od 31. srpnja, u kojem su prepoznali nakanu odugovlačenja s upisom novog studija u Upisnik studijskih programa.

Zato na različite načine, što pismeno, što usmeno, oni pokušavaju ukazati premijeru Plenkoviću da ministrica znanosti minira projekt koji se odnosi upravo na njegova dva deklarirana strateška prioriteta – demografiju i iseljeništvo. Jer to je trenutačno jedini put kojim se može deaktivirati ministričina mina – praviti se da vjerujete da drug Tito nije znao što rade oni “dolje”.
Ja ne vjerujem da “drug Tito” ne zna što radi drugarica ministrica i ne vjerujem da su mu demografija i hrvatsko iseljeništvo ikakvi prioriteti.

Osim u nekoliko prigodnih i ispraznih rečenica i prigodnih humanitarnih darivanja, u stvarnosti nikada nije djelom pokazao da ga iseljeništvo uopće zanima kao hrvatski razvojni potencijal. Vjerujem i da je ministrica Divjak u svemu što čini vjerni provoditelj stvarne, a iz političkih razloga pritajene političke agende “druga Tita”. Pa tako i kada je riječ o naoko malenom projektu osnivanja Studija demografije i hrvatskog iseljeništva. No voljela bih da je moje vjerovanje krivo. Da izazvani “drug Tito” prozbori “drugarice, bogamu, dosta je”.

Međutim, povijest odnosa prema hrvatskom iseljeništvu pokazuje da su ovakve naoko sitne podvale i opstrukcije poput ministričina zaustavljanja Studija demografije i iseljeništva, dio vrlo sustavne politike, koja ne traje ni tri, ni trideset, ni pedeset, ni sedamdeset, već punih stotinu godina. Hrvatski kulturni i nacionalni identitet i hrvatska intelektualna elita okrenuta zapadnim vrijednostima, formirana ponajprije, ali ne isključivo, na nekadašnjoj austrougarskoj tradiciji, najveći su protivnik i najveća prepreka velikosrpskom projektu u jugoslavenskom pakiranju. Bili su to u prvoj Jugoslaviji, u kojoj je velikosrpski projekt bio zaogrnut južnoslavenskom odorom, u drugoj Jugoslaviji, u kojoj je odora bila revolucionarna, kao i danas, kada je ta odora postala regionalna.

Hrvatska nije slučajno jedina europska država koja nakon pada komunizma praktički nije (is)koristila potencijal svojeg iseljeništva. Osim u prvih pet-šest godina, kada je iseljeništvo bilo jedan od glavnih donatora za obranu države i lobista za njezino međunarodno priznanje, i kada je predsjednik Tuđman uistinu imao snage provoditi koncepciju hrvatske pomirbe. No čim je država postala stvarnost, a stara se duboka (projugoslavenska) država konsolidirala u novome sustavu i preuzela ga, i oni rijetki iseljenici koji su ušli u državni sustav motivirani su da iz njega izađu. A nakon promjene vlasti 2000. su i doslovce pometeni. Poduzetnicima iz iseljeništva, koji su pokušavali pokrenuti poslovne projekte u Hrvatskoj, sustavno je pokazivano da nisu dobrodošli. Oni koji su u SAD-u, u Australiji ili u Latinskoj Americi iz ničega stvorili sve, u Hrvatskoj su mogli samo – sve pretvoriti u ništa.

Hrvatska je posebna i po tome što su poslovno-financijski i akademsko-znanstveni resursi iseljeništva puno veći od onih unutar države. Dakle, glavni hrvatski razvojni potencijali i razvojni resursi veći su izvan države nego u državi. A država, u smislu izvršne vlasti i državne uprave, godinama radi na tome da tako i ostane – da ti resursi nikada ne prijeđu hrvatsku granicu. Osim možda na prigodni okrugli stol s domjenkom.

Na prvi pogled, netko bi pomislio da su oni koji upravljaju državom potpuno nerazumni. No oni su zapravo vrlo racionalni. Država kojom upravljaju umreženi i obnovljeni izdanci jugokomunističke duboke države i u kojoj sedamdeset posto poslovanja izravno ili neizravno čini poslovanje s državom, ne treba na upravljačkim pozicijama doktore s Harvarda, poduzetnike iz Sydneyja ili financijaše iz Vancouvera. To su mjesta predodređena za diplomce stare KOS-ove Pančevačke akademije i sličnih škola, kao i za njihove potomke s pančevačkim atestom. Istina, taj sustav, kao kvazikapitalistička replika komunističke dogovorne ekonomije, nužno ide prema bankrotu, urušavanju i svome kraju, baš kao i njegov komunistički prethodnik.

Ali pančevački diplomanti očito računaju da će i nakon urušavanja oni opet ostati na vrhu – makar ruševine. Zato im je važno držati pozicije i održavati klijentelistički sustav do kraja. I držati što dalje od sebe hrvatsko iseljeništvo, osobito intelektualnu i poslovnu elitu. Uz koju bi se vidjelo koliko je cijela ta aktualna hrvatska upravljačka i kvaziintelektualna elita jedno veliko, napuhano, ideološki kontaminirano – ništa.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari