Pratite nas

Kolumne

Čudna netrpeljivost prema Europi

Objavljeno

na

Još prije samo stotinu godina oko Europe se vrtio cijeli svijet. Taj na zemljopisnoj karti tek neugledni okrajak euroazijske ploče je i bio čitav svijet, barem je to bio u dostatnoj mjeri da veliki rat odigran na europskom tlu povijest zapamti kao svjetski. Nezapamćena klaonica brzo je zaboravljena pa se ni generaciju poslije ponovila, samo u još većim razmjerima. I novi, lavovskim udjelom europski rat ponovo biva okarakteriziran svjetskim. U oba rata Europa je poražena – i pobjednički i gubitnički joj dio. U oba je pobijedila Amerika, u onom drugom i ruska komunistička carevina.

Dok se Europa još okuplja, drugi rade!

Tek je ponovljena katastrofa nagnala mudre glave da osmisle, ponude i operacionaliziraju koncept europskog zajedništva, prvotno kako bi se Europa obranila od same sebe, da bi se u današnjem, nikad manjem svijetu, a opet višestruko većem od Europe, taj savez pokazao svrhovitim i u nadmetanju s drugima. A ti drugi, ne nužno uvijek prijateljskih namjera prema Europi – Amerika, Rusija, Kina i islamski svijet – grabe velikim koracima naprijed. Nije im to tako teško činiti budući govore jednim glasom, samo Europa ne. Ili kako se pita tvorac i savjetodavac mnogih američkih vanjskopolitičkih politika i doktrina unazad 50 godina, Henry Kissinger – kad želim razgovarati s Europom, koji broj trebam nazvati? Iznimka bez središnjeg broja je, doduše, i islamski svijet, no on, unatoč brojnim protimbama unutar njega samog, prema Europi djeluje prilično usklađeno, kako kroz gospodarsku prisutnost, tako i šaljući nepregledne kolone mlađih muškaraca koje se, kad se nađu na odredištu, u srcu Europe, slijevaju u jednu, jedinu – onu petu.

U svijetu čijim bitnim dionikom nastoji tek postati, Europi ne idu na ruku dva čimbenika – siromaštvo energentima (pričuve ono malo ugljena su dokrajčene u dva svjetska rata, dok je nešto nafte u rukama Norveške, europske države izvan Unije) i vojno-sigurnosni američki kišobran, koji, iako ga Europa plaća ispod dogovorene cijene, za cijenu ima ovisnost. U takvim okolnostima doimlje se ne samo razumnim, nego i prijeko potrebnim da Europa napokon progovori jednim glasom. A nije lako govoriti jednim glasom ako se zahtijeva suglasje 28 glasova. Uostalom, to nije lako činiti ni kad su dva glasa posrijedi, kao što zorno pokazuje primjer braka. Stoga se, da bi 28 prstiju mogla sklopiti u šaku i njome lupiti o stol, nekoga i u nos, Europa mora preobraziti iz sela u kojem svatko ima svoju kuću, u zgradu u kojoj svatko ima svoj stan, ako ne i u stan u kojem svatko ima svoju sobu. Oklijevanje u tom pogledu bi ju moglo lako stajati životarenja na margini svjetskih zbivanja i ubrzanog propadanja u dinamičnom svijetu, u kojem drugi predano rade na ostvarenju svojih ciljeva dok se Europa još okuplja, nesposobna za zajedničku reakciju, a kamoli akciju.

Naizgled paradoksalno, stvaranju preduvjeta za tješnje unutareuropsko povezivanje doprinosi i izgledni skori odlazak Velike Britanije (mada kad je Otok u pitanju, više nego igdje vrijedi ona – gotovo je tek kad je gotovo). Naime, taj tradicionalni remetilački čimbenik u Europi, kroz povijest ju je vazda svesrdno potkopavao, videći u njoj tek prijetnju, poligon za njemačku prevlast, tko zna koji po redu Reich. Primjerice, kako bi ujedinjenu Europu što više razvodnila, Britanija je bila najveći pobornik prijema Turske u Uniju. Također, nisu slučajno britanski konzervativci, ta godinama stožerna britanska stranka, u Europskom parlamentu ostali izvan središnje Europske pučke stranke, bez obzira što joj vrijednosno pripadaju. Nisu se ustručavali utemeljiti euroskeptičnu grupaciju konzervativaca i reformista okupljajući oko sebe nezadovoljnike europskim povezivanjem, a u koju su uspjeli privući ponajprije one koje povijesno iskustvo navodi na otklon od Njemačke, primjerice, stranke iz Češke i Poljske. Zanimljivo, u te redove hrle i neki iz Hrvatske, čeljad kadra povjerovati kako će se oni – koji su režirali rušenje mostarskog Starog mosta i prikazivali ga čitavom svijetu optužujući za to Hrvate, da sad baš ne zalazimo u nešto dalju prošlost – zalagati da se Hrvatskoj financira gradnja mostova. U stvarnom svijetu to ipak čine neki drugi.

Međutim, i nakon eventualnog odlaska Britanaca u Europi će ostati ustaljene podjele u smjerovima sjever-jug (na štedljiviji sjever i rasipni jug), te zapad-istok – na Europu koja nije iskusila komunizam pa sad nekritički prihvaća njegove obrasce ponašanja i onu koja ga još uvijek dobro pamti i osjeća njegove ožiljke na duši. Obje te podjele već je iskoristila Kina okupivši oko sebe 17 zemalja istočne i južne Europe u sklopu pothvata na duge staze, znanog i kao “Novi put svile”.

Dvojako zelena bajka

Kronični problem energetske nedostatnosti Europa u kratkom i srednjem roku pokušava riješiti težeći za raznovrsnošću izvora i smjerova opskrbe, a dugoročno pojačanom eksploatacijom alternativnih izvora energije, gdje se upinje ostvariti tehnološku prednost. Uslijed slabije pouzdanosti tzv. zelenih izvora i njihove cjenovne nekonkurentnosti, potreba za ovim tehnološkim pomakom pragmatično se opravdava moralnim razlozima (pod krinkom borbe za spas planeta od klimatskih promjena), popraćenim pokušajima nametanja globalne ekološke rente na znatno jeftinije, ali moralno nečiste izvore pod nadzorom konkurencije. Stoga, iako često poprima oblike i manifestacije koje mnoge podsjećaju na one iz proživljenih totalitarizama, promatrana u kontekstu europskih energetskih interesa, zelena bajka ipak ima rezona.

Nevolja je u tome što se ta urbana legenda pretvorila u svojevrsni zaštitni znak para-religijskih skupina ekoloških redukcionista koji u Europi, poglavito u njezinom sjevernom dijelu i Njemačkoj, primjetno politički jačaju. Njihova sklonost neograničenom useljavanju u Europu svega i svakoga čini ih dvojako zelenima budući dotok mahom muslimanskog stanovništva vide kao proširenje vlastitog biračkog bazena, time i kao izvor rasta političke moći. U tome im jaku potporu pružaju mediji srednje struje koji slave i preuveličavaju svaki njihov uspjeh (nije slučajno po završetku europskih izbora plasirana anketa kako su zeleni postali najjača stranka u Njemačkom, da bi potom stigao stidljiv demanti čiji je domet desetak puta manji).

No pristaše neograničenih migracija, iako bilježe rast na izborima za Europski parlament, ipak još nigdje nisu pobijedili. Štoviše, ponegdje su potučeni do nogu. Ironično, najveći gubitnik izbora u Italiji akter je koji ne samo što na njima nije sudjelovao, nego čak nije imao ni pravo glasa. Udobno smješten u srcu Italije, a ipak izvan nje, globalno najpoznatiji pristaša dvojako zelene politike, taj živući svetac zaštitnik krijumčara ilegalnih migranata, doživio je potpuni poraz od onih koji su se usudili izvaditi krunicu iz ormara. Baš je zanimljivo primijetiti kako se i svjetovna elita i duhovno vrhovništvo u pokušaju preodgoja masa koriste istim metodološkim obrascem – hvale rubove društva kao primjer, ujedno namećući osjećaj krivnje inertnoj glavnini koja se ne želi prilagoditi novotarijama. Još je zanimljivije što djelujući iz dviju naizgled različitih perspektiva, u središte stavljaju iste skupine s ruba, dok stvarno središte, ako ga već ne špotaju, u najboljem slučaju ignoriraju.

Nema cjelovitog rješenja nijednog većeg europskog problema bez suglasja – od kontrole migracija do zauzimanja mjesta u društvu velikih i u drugim područjima osim gospodarstva, bez čega i ono ostaje na staklenim nogama. Bez obzira što su neka kratkoročna, parcijalna rješenja moguća, čak i primamljiva, nužan preduvjet za održivo i učinkovito nošenje s problemima je da Europa progovori jednim glasom, koliko god bilo očito da takav glas ne može posve pomiriti sve suprotstavljene interese. Ako netko takvo što uopće i može provesti, onda su to samo europski pučani kao kohezivna jezgra usred nepomirljivih gledišta ostalih stranačkih grupacija koje se – ili protive tomu da Europa progovori jednim glasom ili manje-više otvoreno koketiraju s interesima u korijenu protivnim europskima, primjerice, kad je riječ o migracijama.

Kazačok ili raspašoj?

Zašto Europu ne mogu smisliti došljaci s istoka, a što ih ne sprječava da u njoj žive po svom tražeći kruha preko pogače, i nije tako teško dokučiti. Strana im je, jednostavno joj ne pripadaju. No, zašto ju s ne manjim žarom omalovažavaju i preziru, te joj promicanjem ozračja beznađa slabe ionako oslabljeni imunitet oni koji se rado pozivaju na hrvatsku tisućljetnu pripadnost europskoj kulturi i uljudbi?

Protivnici tješnjeg povezivanja europskih zemalja obično se vode pričom kako tako nikad nije bilo, pritom olako zanemarujući kako se radi o posve novoj globalnoj geopolitičkoj situaciji kakva doista dosad nije zabilježena u povijesti. Možda im bude lakše prisjete li se kako je Hrvatska kroz povijest već prolazila kroz određene europske integracije bez obzira što ih dotad takvih nije bilo. I to silom prilika jer ih se nije sjetila na vrijeme. Nakon vojnih poraza i prateće propasti, 1102. godine integrirana je u zajedničku tvorevinu s Ugarskom, a 1527. godine u dramatičnim je okolnostima potražila zaštitu tadašnjeg srca Europe na vlastiti zahtjev. Teško poharana komunizmom koji ju je grubo odvojio od matičnog europskog korita, osamostalivši se u krvi i ognju, Hrvatska je, posve razumno, zacrtala cilj – zauzeti mjesto u zajedničkoj kući europskih naroda. U vlak se ukrcala u zadnji čas pa i nije čudo što je uslijed posljedica jadom i mukama bremenitog joj stoljeća Hrvatska danas u Europi spala na ono što je nekad bilo Kosovo u Jugoslaviji. S time da za razliku od Kosova, koje s pretežito ne-južnoslavenskim stanovništvom toj državi identitetski nije pripadalo, Hrvatska Europi i dušom i tijelom pripada. Solidarnoj pomoći Europe Hrvatska danas može zahvaliti brojne infrastrukturne radove (od vrtića i škola do mostova i pruga), nezabilježene od vremena Austro-Ugarske, koliko god to, poglavito pred izbore, bivalo zasjenjeno nevjerojatno važnim pitanjima poput ujednačavanja kakvoće čokoladnog namaza i deterdženta u staroj i novoj Europi.

Međutim, uvijek glasni rušilački glasovi ustrajno ignoriraju realnost i nije im na kraj pameti pokazati zahvalnost. Štoviše, priželjkuju propast kohezivnih europskih političkih struktura, kao i njima savezničkih u Hrvatskoj. Pritom ne nude nikakvu alternativu osim opće kakofonije, tj. da Europa i dalje ne govori jednim glasom te tako ostane na vjetrometini izvanjskih silnica. Pa da u nekoj, doskora se činilo tek ludoj povijesnoj inverziji, europske zemlje, kao nekoć afričke kolonije, razdijele drugi – oni koji su se na vrijeme prilagodili novonastalim okolnostima. Stoga se nameće pitanje stoji li u pozadini zazivanja nereda i opće neizvjesnosti nasuprot prezrenoj stabilnosti tek djetinjasto oduševljenje bezvlađem, tim začudnije što se javlja i kod ljudi u prilično ozbiljnim godinama, ili za svoj trud ipak dobiju nešto više nego jedno veliko SPASIBO. Kako god bilo, plesali im moždani valovi u ritmu kazačoka kao podmazani ili im između ušiju vladao totalni raspašoj, učinak je isti, zacijelo ne posve nezanimljiv odjelu SOA-e zaduženom za hibridno ratovanje. Na tom tragu u isti rog pušu i njihovi politički ljubimci, uvijek spremni opstruirati svaki korak ka energetskoj neovisnosti Hrvatske, od Krka do Ploča. Ti svaku čašu vode koja dolazi iz Europe, a nije skroz do vrha puna, vide potpuno praznom. Stoga i nije neobično što su se, tako vidoviti, rano našli na zalasku spočetka vrlo obećavajuće karijere. Ipak, novi, jednako kratke pameti i od takve pameti još kraćih nogu, već stoje u redu spremni preuzeti štafetu glasnika propasti.

Kao što je predsjednik Tuđman znao govoriti o tom i takvom svijetu, u kojem se Hrvatska u porođajnim mukama našla bačena, kao najboljem i najgorem – najgorem sa svim svojim zlima, gadostima i prijetvornostima, a istodobno i najboljem jer drugog nemamo – ista stvar vrijedi i za Europu. Drugog doma Hrvati nemaju i već samo zbog toga se za njega isplati boriti, ma koliko god iluzorno bilo očekivati da će se u njemu posve poštivati volja jednog malog naroda. Nije ni za Zrinskih i Frankopana. No, zar je to razlog da se prema svom širem domu, kojem duguju temeljne identitetske crte, Hrvati ponesu kao svojedobno srpski despot Stefan Lazarević koji je još 1396. donio Turcima pobjedu u prijelomnoj bitki kod Nikopolja? Ili možda da se ugledaju na protestantskog velikaša, turskog vazala iz Erdelja, Mirka Thökölyja, koji se pridružio Osmanlijama u pohodu na Europu, upravo onako kao što danas zeleni post-protestanti širom raširenih ruku dočekuju nove osvajače s istoka?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miljenko Stojić: Samo svojom stazom

Objavljeno

na

Objavio

Još se u BiH ne stišava bura glede u Sarajevu održane sv. mise zadušnice za žrtve Bleiburga, Križnog puta i drugih hrvatskih stratišta. Predvode je oni koji iz naziva države izbaciše H(ercegovinu).

Nekima tek sada došlo do pameti da je prošlo vrijeme bratstva i jedinstva, da su na pozornicu stupili neki drugi dečki. Čitam o istupanjima iz P.E.N. Centra u BiH. Skupine koja kaže da je hrvatska. Njih osam, valjda je to sve što ih tamo od hrvatskog koljena ima. I uopće ih ne razumijem.

Njihova mi objašnjenja samo još više zamagliše srž, barem ona koja sam pročitao. Jer temeljno je pitanje: Zašto ste uopće bili s njima?
Čini mi se da sam reisul-ulemu Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazovića bolje razumio. U jednom od svojih posljednjih razgovora za medije kaže da je svojim istupom glede spomenute sv. mise zaušnice htio skrenuti pozornost na to da je neprihvatljivo da se Crkvi ili bilo kojoj vjerskoj zajednici zabranjuju obredi.

Dobro je učinio, vjerujem da ćemo se svi u tomu složiti. Također je rekao kako razumije potrebu da se svakoj umrloj osobi oda dužno poštovanje nakon njezine smrti. To se također može potvrditi.

No, onda dodaje da vjerske zajednice moraju paziti da ne dopuste politizaciju vjerskih obreda. Hm! Slijedilo je razjašnjenje koje nije baš za potpisati. Kao, u komemoraciji na Bleiburgu se događalo… Nakon toga doda rečenicu: »Nisu isti oni koji su se borili samo za vlastitu naciju, koji su se borili da unište druge, da ih protjeraju s njihovih ognjišta, koji vjeruju da je sloboda samo sloboda njihovog kolektiva; i oni koji su se borili da svi ljudi budu ravnopravni, da žive zajedno s istim pravima, pa makar među njima neki počinili i zločine za koje trebaju odgovarati.«

Čovjeku kao da je vrijeme stalo, kao da nikada nije čuo za rezoluciju Europskog parlamenta koja izjednači tri suvremena totalitarizma: nacionalsocijalizam, fašizam i komunizam. Da o našim stajalištima, pronađenim kostima žrtava, mnogobrojnim jamama koje još čekaju otkopavanje, ne govorimo. Što je s kardinalom Puljićem i njegovim predvođenjem spomenute sv. mise? U najvećoj je mjeri kriv Sabor Republike Hrvatske, kaže Kavazović.

Dalje nastavlja. »No, protiv toga sam da se Katoličkoj Crkvi u BiH tovari breme koje ne stoji. To je Crkva koja je stala u obranu BiH i danas je tome posvećena. Neka mi se pokaže na onoga tko je bezgrješan i čije su sve odluke besprijekorne.« Prevedeno, trebate nam još, a kad nam više ne budete trebali… pisat ćete uvrijeđena pisma kao ovi iz P.E.N.-a. Stvarno? Moglo bi to biti puno drukčije, moj Kavazoviću! Hegemonizmi uvijek loše završe.

Na čijoj je strani Europska unija, to ona najbolje zna. Prema onome kako se ponaša njezin veleposlanik Johann Sattler, izgleda na kukavičjoj, konformističkoj i tome slično. Vrijeme ide, plaća uredno stiže i što bi još htio. Usput viči da domaći političari trebaju biti spremni na kompromise itd. Pomoći će u tome i Stipe Mesić, i Ivo Josipović, i… Ali ne će ništa reći Miloradu Dodiku koji izjavi da je na Bleiburgu trebalo pobiti sve one koji su tamo bili. Bratstvo i jedinstvo još je u njegovoj glavi, a država propala. Urazumi se, Milorade.

Slažem se, nema smisla kukati, treba djelovati. Pokušajmo sada sabrati određene namisli biskupa Bogovića, biskupa Košića, naše namisli glede obilježavanja Bleiburga i Križnog puta. Na uočnicu, 14. svibnja, zbog čega ne bismo upalili svijeće u svojim prozorima, pred spomenicima pobijenima, duž ulica…?

Sutradan, 15. svibnja, zbog čega ne bi zazvonila zvona u 16.00 kada su počela prva ubijanja kao 7. veljače na Širokom Brijegu? Kada prestane zvuk zvona, zbog čega ne bismo u svim svojim mjestima imali sv. misu zadušnicu za žrtve Bleiburga, Križnog puta, ali i za žrtve Domovinskog rata, Prvog svjetskog rata, turskog vremena, žrtve buna i vremena zlosilja, jednostavno za sve naše žrtve? Stvarno zbog čega? Godina je dana pred nama, razmislimo o svemu tomu. Zaboravimo li svoju prošlost, svoje mučenike, zaboravili smo sami sebe.
Ne dopustimo da drugi razmišljaju našom glavom. To u posljednje vrijeme žele sve više. Ne samo u BiH, Hrvatskoj, već i na općoj razini. Više ne možemo slobodno ni na internetu napisati što mislimo. Google, Facebook, Instagram, Twitter trse se kako bi nam ukazali što je prihvatljivo, a što ne. Tu je i neki Faktograf. Samo, kome prihvatljivo? Nama kršćanima, recimo, nije prihvatljivo da se kršćanska vjera na tom Zapadu, u razvikanim medijima u hrvatskom društvu i dalje nesmiljeno progoni, da se nakon ove pošasti (dok ne izmisle neku drugu) vrata crkava otvaraju među posljednjima iako su među prvima zatvorena, da nas sile vjerovati kako smo dostatni samima sebi i kako Boga nema.

Prodrlo je to i u zapadnu teologiju. Zbog toga se crkve tamo prazne, a ne pune kao recimo u Poljskoj. Čudim se da u nju ne idu studirati naši budući teolozi i teologinje. Još kad k tomu dodamo da nam je sličan i kulturni krug, onaj srednjoeuropski. Trebat će očito o tomu povesti računa.

Vratimo se još jednom Sarajevu. Bosanskim franjevcima tamo ne žele vratiti oteti dio samostana, odnosno ne žele im dopustiti njegovu obnovu. Domaći kabadahija odrezao: Ne može. I sad ti reci da su prošla turska vremena!

Odoh prošetati. Našom stazom. Onom koja od crkve Sv. Jakova u župi Međugorje vodi do Brda ukazanja u Bijakovićima. Nedavno je osvijetljena za hodočasnike. Bila bi davno prije da Sarajevo nije i tu miješalo svoje prste. No, uspjelo se. Bit će i dalje tako, sve je do nas!

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tihomir Dujmović: Most je bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova

Objavljeno

na

Objavio

Čak ni u ultimate fightu gdje praktički možete otkinuti glavu protivniku, samo ako budete mrvicu brži od suca, udarci ispod pojasa nisu dozvoljeni, ali nervozna predizborna kampanja označena je sukobom Jandroković-Raspudić, koji ćemo pamtiti upravo po tome. Po udarcu “punom nogom” ispod pojasa!

Nino Raspudić praktički godinama u svojim kolumnama i javnim nastupima upravo Gordana Jandrokovića uzima kao mjeru nemorala, podložništva, dodvorništva, napada ga kao osobu bez osobnosti i nema dvojbe da je Jandroković godinama čekao trenutak da uzvrati. U tom kontekstu Jandroković je bio zapet kao puška i reagirao je eksplozivno!

Naime, jedino se tako može razumjeti ova “prekomjerna uporaba topništva” koju je Jandroković izveo, jer u odnosu na nevinu opasku Raspudića da će ići u onu izbornu jedinicu gdje će biti Jandroković, da ga pobijedi, Jandrokovićev odgovor u kojem zbraja žene i djecu iz Raspudićevih brakova raritetno je niski udarac ispod pojasa na hrvatskoj političkoj sceni.

Mene je asocirao na sliku kad je Joe Šimunić usred Beograda s dvije kopačke uletio u koljena napadaču Srbije koji je krenuo prema hrvatskom golu! Šimunića razumijem jer nam je prijetio gol, Jandroković me začudio jer ga pamtimo kao smirenog i u pravilu odmjerenog političara.

Logično je da je premijer zaštitnički stao uz svog prvog suradnika, no ovo je možda zgodna prigoda da se dogovorimo što jest prilično u žaru predizborne borbe izgovoriti, a što je “nespojivo s boljim običajima” kako bi rekao Krleža.

Milanovićevo svojedobno vrijeđanje Plenkovića, odnosno njegove majke, je bilo neukusno i nedolično, uistinu ispod svake razine, u najmanju ruku nepristojno, o tome nema zbora, ali ako prihvaćamo taj diskurs, onda ne može Jandrokovićevo prebiranje Raspudićeve djece i žena biti ukusno i prihvatljivo! Jednom se moramo odlučiti i jednom moramo podvući crtu!

Stari i novi Most

Mislim da je prava šteta da Raspudićev nastup nije u prvom redu iskorišten za detaljnu analizu onoga što je rekao, jer s obzirom na to da je apsolutni medijski miljenik, nema dvojbe da će medijski od sutra Most biti u prvom redu Nino Raspudić. Tako da umjesto da smo analizirali novi Most, sve je pojela Jandrokovićeva “prekomjerna uporaba topništva”. Ta je pak analiza bila potrebna jer sam gotovo siguran da stari Most i novi Most nisu ista priča, piše Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Nino Raspudić je sada stigao na scenu kao prava zvijezda, njegovo prihvaćanje Mostove ponude se iščekivalo tjednima, a dobio je pravi medijski “prime time” za istrčavanje na teren. Prostor od sat vremena kod Aleksandra Stankovića, gdje je dobro došao svatko tko ima nešto za reći protiv HDZ-a! Raspudić je vješto elaborirao svoja politička stajališta, Stanković je pak bio pitom kao rijetko kad, vidjelo se da je to iznad svega prijateljski razgovor. No, u njemu su spomenute neke važne relacije koje bi mogle približiti odgovor na pitanje tko će s kim koalirati.

Raspudić je, naime, na izravno pitanje izrijekom rekao da neće podržati Plenkovića i HDZ, te da za njegovu novu Vladu neće nikad podići ruku, tako da tu nema nikakvih dilema, ali je na upit o mogućoj suradnji s Bernardićem bio puno manje tvrdokoran i kategoričan. Na upit o koaliranju sa SDP-om tek je rekao da je sam Bernardić već izjavio da mu je Most prekonzervativna stranka, pa da je dakle već najavljeno da SDP ne može s Mostom. Ali, to nije odgovor! To nije odgovor na pitanje da li bi Raspudić ipak išao u koaliciju sa SDP-om, jer Bernardićev stav niti je kategoričan niti je apodiktičan!

Poluodškrinuta vrata koaliranja…

Stav o tome može li koalirati s nekom konzervativnom strankom, pritisnut nekom izbornom matematikom lako je promjenjiv. Znate onu mantru “novi izbori su samo trošak, čekaju nas reforme, nemamo vremena čekati!” Pa sjetite se samo Ivana Vrdoljaka i onaj salto mortale kad nas uvjerava da je zbog reforme obrazovanja spreman prijeći preko svojih ranijih riječi! Hoću reći ne bi bilo prvi put da se tako nešto događa. Bi li tada Nino ipak išao s tom vlašću? E taj odgovor nismo dobili! Nema odgovora, niti je voditelj na odgovoru inzistirao, jer i nije ideja da se tu zatvore sva vrata! Neka ostane nejasno! Kao poluodškrinuta vrata!

Ovo je sve tim prije problematično jer je sapunica na temu već navodno vođenih razgovora o mogućoj suradnji i to na relaciji Beljak-Grmoja kad se razgovaralo o mogućnosti da Most koalira sa SDP-om, pokazala da je Beljak onoj snimanoj provokaciji pristupio uz znanje i dozvolu Bernardića! Dakle, ništa nije nemoguće zar ne? Ono što je u svibnju bilo prekonzervativno, moglo bi u vrućinama srpnja biti podnošljivo! Jer, tri, pet, sedam ili ne znam koliko mandata realno može dobiti Most, mogu biti ključ za formiranje nove Vlade i zato nije isto kad na ovo osjetljivo pitanje odgovorite “on ionako ne bi s Mostom” ili kad decidirano kao kod pitanja o suradnji s HDZ-om kažete: ne dolazi u obzir!

Poznavajući Petrova i Grmoju mislim da suradnja sa SDP-om nije realna opcija, iako ono poniženje koje im je pripremio Plenković nikada neće zaboraviti, pa osveta uvijek ostaje inspirativan motiv. No, njih dvojica nikad nisu izgovorili one panegirike o Milanoviću koje je svojedobno izgovorio Raspudić. Ne jednom! I sad i prije pet godina! Može li se na onim pohvalama koje je svojedobno Raspudić izgovorio o Milanoviću graditi most buduće suradnje sa SDP-om? Teško je reći, no ne sjećam se da je ikada itko s desne strane onako srčane pohvale izgovorio za Zorana Milanovića kao Raspudić. On je primjerice u ključnim danima predsjedničkih izbora Milanovića proglasio “desničarom među ljevičarima”.

Desničar među ljevičarima…

U ključnim danima kada je “na stolu” bila teza da je svejedno hoće li pobijediti Kolinda ili Milanović! Baš tada čujemo tezu da je Milanović “desničar među ljevičarima!” Koji dan kasnije isti će taj Milanović izbaciti Tuđmanovu bistu iz Ureda Predsjednika, zatražiti da se ploča s imenima poginulih HOS-ovaca baci u metaforičko i stvarno smeće i upropastit će obilježavanje kapitalne vojne akcije Bljesak traženjem da se legalne insignije jedne vojne jedinice Hrvatske vojske zabrane! Desničar među ljevičarima…

Nino Raspudić je, koliko znam, prvi neovisni političar koji se izborio za to da ekskluzivno slaže listu na kojoj je nota bene nazočan tek kao nezavisni zastupnik. Takvu ekskluzivu niti je itko ikada tražio, niti je dobio. Da nitko od 14 imena na listu gdje će on izaći, ne može doći ako ga ne potvrdi – Raspudić! Radi se o neviđenom ustupku koji dolazi kao produkt pregovora u idealnom tajmingu za pregovore s posrnulim Mostom koji je sada sve karte bacio na Raspudića i Mariju Selak što je donekle razumljiv, ali riskantan potez.

Grmojino medijski i ljudski posve preuzetno, da ne velim neukusno inzistiranje na tome da “ovih dana stižu kapitalci u naše redove”, izgovorene su točno u vrijeme dok su časni i pošteni članovi i dužnosnici poput Vlade Marića ili Slavena Dobrovića upravo izlazili iz Mosta. Frapirani činjenicom da Most neće sa Škorom, odnosno zgroženi činjenicom da se ponovo ide u destrukciju, u konačnici u političko minoriziranje i da ih se pri tom baš ništa ne pita o tom povijesnom potezu za Most, oni su zaključili da Mostu više nisu potrebni. To se ne bi dogodilo samo da se pokazalo nešto više taktičnosti, političke pristojnosti i ljudskog uvažavanja. Samo da se malo više razgovaralo s njima, negoli se usisavao crveni tepih pred nadolazećim kapitalcima!

I kad su uspjeli toliko žuči stvoriti kod Slavena Dobrovića kojeg nikad nitko nije vidio ogorčenog i uzrujanog, onda je očito da se baš u tome prevršila svaka mjera. Tvrditi da je načelnik općine Podbablje kapitalac, a da časni Vlado Marić, ratni specijalac, sjajan organizator i vrsni poznavatelj političkih prilika nije dostojan da ga vrh stranke primi na razgovor, ne čini mi se racionalnim! “Podržati Miroslava Škoru kao kandidata na prošlim predsjedničkim izborima, mjesecima pregovarati i ne postići sporazum je po mom sudu za Most katastrofalno rješenje za koje nije nitko iz vrha dao opravdano obrazloženje…”, piše Marić u svojoj ostavci na članstvo.

Most je bacio sve u vjetar

Pregovori Mosta i Škore su propali de facto onda kad je Most tražio zapravo Raspudićeve uvjete! Da isključivo on formira kompletnu listu na kojoj se nalazi kao neovisni kandidat! Da se razumijemo, nema tu izravne Raspudićeve krivnje, istaknuti takav uvjet može biti interes nove velike zvijezde na političkom nebu, ali ne može biti interes Mosta, naročito ne običnih članova na terenu koji su krvavo skupljali 50 tisuća potpisa za istog tog Škoru! Tu je Petrov onim sudačkim sprejem morao Raspudiću odrediti granicu! Granicu koja mu čuva potencijal stranke.

Ovako, Most je zapravo bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova. Miletiću samom će biti izuzetno teško u riječkom bazenu, ali on je stvarno sjajan kadar za Most, a obitelj Raspudić je svakako dobro došla sa svojim političkim habitusom, ali to ne znači da su morali izgubiti jednog Vladu Marića i Slavena Dobrovića. I niz drugih! Takvi časni ljudi kao spomenuta dvojica ne rastu iza svakog grma.

Posljednje ankete, mjesec dana prije izbora, govore da HDZ vodi mrtvu trku sa SDP-om, da još uvijek vodi ispred SDP-a, ali i to da se Škoro primakao na 50 posto HDZ-ovih postotaka. Domovinski pokret dakle danas dobiva polovinu od onoga što će dobiti HDZ! Po anketi Nove TV, omjer je 28 posto za HDZ i 13,5 posto za Domovinski pokret! Dobar rezultat za HDZ i sjajan rezultat za Škoru! I u tom smislu je njihova sutrašnja suradnja predvidljiva. Dakako da ni jedni ni drugi u ovom trenutku neće govoriti o budućih potezima jer želite li ishoditi što bolji rezultat na izborima morate do kraja mobilizirati svoje biračko tijelo, a to nije moguće pristajanjem niti najavom bilo kakvih koalicija prije izbora!

Razumljiva retorika Škore i Plenkovića

Tako je retorika i Škore i Plenkovića kad oboje tvrde da o tome ne žele razgovarati prije 5. srpnja, razumljiva. Plenković je izrijekom ovih dana čak dva puta rekao da neće ni pod kojim uvjetima koalirati sa SDP-om, ali i to da se ne vidi ni u koaliciji s Domovinskim pokretom. Tu retoriku određuje predizborno vrijeme, ali i činjenica da su HDZ-ovi oponenti isključivo okrenuti kritici prema HDZ-u! Tome je tako jer mu žele oteti što više birača, ali je neprirodno da o drugoj, realno jakoj stranci, SDP-u, ti isti HDZ-ovi oponenti, u pravilu ne govore. Kao da SDP ne postoji! A radi se o stranci,ako je vjerovati anketama, kojoj jedan ili dva postotka nedostaju da im sutra Milanović da mandat za sastavljanje Vlade!

Ja sam pak i dalje čvrsto uvjeren da ni HDZ ni Domovinski pokret nemaju puno alternative. Koalicija HDZ-a sa SDP-om kao i koalicija Domovinskog pokreta sa SDP-om bila bi izdaja birača. I zdrave pameti. I jedni i drugi imaju samo jedan put, put suradnje i buduće koalicije. U ovom trenutku, to je jedini put za dobrobit hrvatske države, jer svi drugi putevi vode starim Pupovčevim ucjenama. Toj opciji, toj šansi, na putu se može ispriječiti jedino SDP i njegova pobjeda koja, ako pažljivo pratite ankete, pogotovo detaljno, po izbornim jedinicama, uopće nije nemoguća! Pametnom dosta zar ne?

Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari