Pratite nas

Gost Kolumne

Čudni slučaj reisa Kavazovića

Objavljeno

na

„Ne smatram dobrim to da pripadnici jednog naroda biraju zastupnike iz drugog naroda gdje god je ravnopravnost u zastupljenosti naroda u institucijama vlasti Ustavom određena i zajamčena.“

Reisu-l-ulema Husein Kavazović, tjedan dana prije izbora 2018.

Vjerski velikodostojnici često daju velikodostojne izjave. Takve izjave se od njih i očekuju. No, ova izjava reisa Kavazovića u tjednu prije Općih izbora nije baš očekivana, da ne kažemo da je pomalo i neobična. A što je i još čudnije, rezultat izbora bi joj mogao dati dodatni smisao.

Da bi se shvatila njezina neobičnost, mora joj se dati malo širi kontekst. Ne treba posebno opisivati sve uspone i padove bošnjačko-hrvatskih odnosa u zadnjih skoro 30 godina. Savezništvo, kratki i brutalni rat, pa savezništvo i to sve zgusnuto u dvije godine. Čudni aranžmani u kojima u BiH bukti rat, u Zagrebu rade logistička skladišta Armije BiH, borave izbjeglice, stalni pokušaji mirenja, dok su u isto vrijeme u nekim dijelovima BiH Bošnjaci i Hrvati i dalje činili zajedničke postrojbe. Slijedile su zatim postratne faze turbulentnih političkih odnosa, sjena Haga nad tim odnosima itd…

Odnosi Bošnjaka i Hrvata često su degradirani raznim, ponekad dnevnopolitičkim temama, te bi onda opet, nakon političkih obračuna i međusobnog iscrpljivanja, i jedni i drugi išli u svakodnevne praktične dogovore bez nade da mogu izbjeći jedni druge. I protekle godine zajedničke vlasti su bile slične. Niz političkih i društvenih događaja („revizija Tužbe“, „Haška presuda“, Pelješki most, osjetljivo pitanje islamskog radikalizma, presuda Ustavnog suda itd.) izložile su zadnju bošnjačko-hrvatsku koaliciju stalnim trzavicama koje nisu bile samo političke prirode, nego i dubokim raskoracima unutar političkih javnosti naroda kao političkih zajednica.

Sve je to dovelo do vrlo dominantnog stava kod velikog broja aktera na bošnjačkoj političkoj sceni da Hrvate treba politički izolirati, tj. preglasati na način koji to „nezavršeni“ Ustav Federacije BiH dopušta.

Komšićev pokušaj ponavljanja „slučaja Komšić“

Upravo u ovomu je prigodu za spas političke karijere vidio Željko Komšić. Nakon dva mandata u Predsjedništvu BiH, izlaska iz SDP-a, osnivanja stranke, relativnog uspjeha te stranke, njezinog raspada i razlaza s dvojcem Suljagić-Bajrović koji je još u SDP-u držao Komšićev daljinski upravljač, Komšić je u dubokom narušavanju bošnjačko-hrvatskih odnosa vidio prigodu za političko oživljavanje. Kanafu na čijem je kraju opet Komšić, preuzeo je dobro poznati dvojac Suljagić – Bajrović, nakon neuspjeha projekta lažnog ujedinjenja ljevice.

Komšić tako igra na samo jednu kartu, a to je da na antihrvatskom sentimentu dijela bošnjačkih birača natuče približno 150.000 glasova i sjedne u fotelju člana Predsjedništva. I to je to. On dalje niti zna niti može. Nakon toga idu imenovanja bliskih suradnika (čitaj raje iz kafane) po funkcijama koje su mu u dosegu (veleposlanstva i ured), i on više cijeli mandat neće moći uraditi bilo što. I u prethodnim je mandatima bio uglavnom zaobilažen u ozbiljnim političkim pregovorima, jer je i međunarodna zajednica nakon početnog oduševljenja „građanskim kandidatom“ shvatila da je on više anomalija izbornog sustava, nego figura koja ima neku političku težinu.

Iz hrvatske perspektive broj glasova koje može dobiti Komšić je više interesantan kao neki pokazatelj koji dio bošnjačkog biračkog tijela pristaje na šovinistički manifest „ajmo preglasati Hrvate“. To je za Hrvate ujedno i neka nulta točka od koje trebaju ponovo promisliti vlastitu političku budućnost i nacionalnu politiku. Komšić ovaj put nema sigurnu političku bazu.

SDP ima svog jakog kandidata, SDA ima svog kandidata, antiSDA-ovski narodnjaci imaju Radončića, lijevo-liberalna opcija ima Falatara kao izbor, dio neopredijeljenih glasača ima Hadžikadića i Šepića. Komšić od početka kampanje svoje glasače, osim ono malo preostalih DF-ovaca, traži među glasačima drugih stranaka kojima je prevladao sentiment koji opasno gura dio sarajevskih medija da su Hrvati taj ključni element nestabilnosti nakon čije političke izolacije dolazi novo i sretnije doba za BiH.

Otvara li izjava reisa Kavazovića novu stranicu u bošnjačko-hrvatskim odnosima ?

Upravo je u tom elementu neobična izjava Reisa Kavazovića koji kao uman čovjek mora znati da njegova izjava može djelovati na dio glasača da odustanu od glasovanja za kandidata koji je za Hrvate ponižavajuće neprihvatljiv, te da će mu bošnjački političari izrazito antihrvatskog stava opasno zamjeriti „miješanje u izbore“ i svaku buduću Čovićevu odluku koja im nije po volji.

Hrvati su također svjesni kako trenutačno naelektrizirana politička situacija i Komšićevo skupljanje bošnjačkih glasača na šovinističkom sentimentu može čaršijskog mediokriteta dovesti u Predsjedništvo. Sada je lakše shvatiti šta može biti najčudniji rasplet …

Najčudniji rasplet neće biti ako Komšić bude izabran. Hrvatima koji misle politički, pogotovo onima koji nisu interesno vezani za HDZ, izbor Komšića nije neki poseban politički događaj. Stav dosta ljudi koji promišljaju i nacionalnu, a ne samo stranačku politiku je da ako treba ići u političku krizu, onda nije loše da to bude sa simbolički odrađenim, potpuno istrošenim i od međunarodne zajednice prezrenim Komšićem.

Kako bolje objasniti „Slučaj Komšić“, nego sa stvarnim Komšićem u fotelji. Na koncu, time bi na težini dobila promišljanja da je s bošnjačke strane poslana vrlo jasna poruka kako nikakvog dogovora neće biti u doglednoj budućnosti. Kod Hrvata bi ozbiljan prostor dobio stav da stalno „verglanje“ i EU i NATO ne donosi ništa osim agonije, te da se treba pripremiti na političko nasilje od strane bošnjačkih političara. Tada će se i Kavazovićeva izjava zaboraviti, osim što će služiti njemu da kaže „ja u ovome nisam sudjelovao“.

Čudni rasplet na koji se Hrvati moraju pripremiti jeste da bi nad eventualnim porazom lažno-građanskih šovinista koji stoje iza Komšića, visila i reisova poruka Bošnjacima da se ne miješaju. U tom slučaju Hrvati će morati obratiti posebnu pozornost na izjave Reisa Kavazovića. To bi otvorilo situaciju u kojoj je reis Kavazović prilično nabio loptu u hrvatske dvorište i poručio „Poslušajte i naše dvojbe“. Na neki način je stvorio obvezu da hrvatska politička elita, ako želi odgovorno ući u novi mandat, mora uložiti dodatni napor u razgovor, buduće kompromise i razumijevanje za bošnjačku, ovaj put ne samo političku, geopolitičku, nego i narodnu poziciju. Hrvati bi u tome trenutku bili nedorasli trenutku ako ne bi uvažili i bošnjačke političke strahove, kao što se okupljaju nad vlastitim.

Bilo bi odgovorno raspraviti da, ako ne postoji trajno političko rješenje bošnjačko-hrvatskih odnosa, postoji li „privremeni aranžman“ u kojemu će oscilacije biti s manjim amplitudama, a politički odnosi relaksiraniji. Postoje li teme za dalju budućnost i teme za bližu budućnost. Postoji li dio politike koji izaziva prijepore i koji će se dogovorno staviti na „B“ listu.

Zato je naslov „čudni slučaj reisa Kavazovića“, jer njegova izjava prelazi granice izjave vjerskog velikodostojnika i otvara prigodu za možda zadnji pokušaj „otvaranje nove stranice“ u bošnjačko-hrvatskim odnosima u Bosni i Hercegovini, te prekidanja situacije perpeturiranja stalne međusobne „mržnje“ koja sa neobičnom pragmatičnom povezanosti zbunjuje i jedne i druge.

Piše: Ivan Šušnjar, Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

U hrvatskom izbornom procesu SDSS i SPC su povlaštene

Objavljeno

na

Objavio

Neven Piskač: Državna crkva Srbije u izbornoj je kampanji SDSS-a u Hrvatskoj

Kad na središnjem izbornom skupu SDSS-a održanom u Zagrebu sudjeluje visoki dužnosnik službene nacionalne crkve države Srbije, mitropolit Porfirije, ne postavlja se u nas pitanje je li etički i zakonski ispravno da crkveni dužnosnici obilaze predizborne stranačke skupove. Kad na promidžbenom spotu jedne koalicijske liste hrvatsko dijete upita oca – jesu li to naši – onda je stvar obrnuta. Higijeničari društva, otpravnici poslova i drugo režimski uhljebljeno osoblje odmah ustaše na stražnje noge, uskraćujući roditeljima pravo da odgajaju svoju djecu. Umjesto da se, naime, i otac i djeca iz spota jednostavno isele iz Hrvatske, oni prkose režimskoj politici. Režimski je, međutim, prihvatljivo da središnji predizborni skup SDSS-a i SPC-a u Zagrebu završi s trubačima iz Šida, koji se (još) nalazi u državi Srbiji (što je uplitanje Srbije u izborni proces Hrvatske).

To je objektivna slika suvremene Hrvatske. Svi bismo se trebali zapitati tko je uveo ovakve nakaradne odnose, tko ih održava, tko ih šutnjom podupire i kuda oni vode – ako ne vode prema novoj Jugoslaviji u bilo kom obliku. Svaka „jugoslavija“ pretpostavlja pokorenu Hrvatsku i povlaštenike. I svaki „region“ i svaki „Zapadni Balkan“ – takaj.

Jedni kriteriji, dakle, vrijede za Pupovca i SPC, drugi za „suvereniste“ i hrvatsku djecu. Dvostruki kriteriji odlika su neuređenih država i snažno ideologiziranih totalitarnih režima. Član vladajuće koalicije, Pupovac, nositelj liste SDSS-a, bio je jasan: „Vjerujem da ćemo ovim izborima napraviti korak više, skočiti stepenicu ili dvije više da dođemo do onoga što je naš ideal koliko god mali bili – jednaki Srbi u Hrvatskoj i jednaka Hrvatska u Europi“. Iako je riječ o minornoj stranci, koja okuplja mali dio jedne nacionalne manjine, njezin smjer, cilj i ideal je izuzetno velik – „jednaki Srbi u Hrvatskoj“. S kime jednaki? S političkim narodom. Srbi su politički narod u Republici Srbiji. S tom se logikom mnogi u Hrvatskoj, pa i šire, ne slažu, pa rade na prekograničnom proširenju jurisdikcije srpskoga naroda, kao što je to već učinjeno s SPC-om. Takva politika na koncu vodi u velikosrpski poredak, odnosno u novu agresiju kakvu smo doživjeli prije nepunih tridesetak godina.

Pupovčev visoki ideal dodatno je obrazložio drugi na SDSS-ovoj listi, Dejan Jović: „Tražimo slobodu da možemo u svojoj zemlji slobodno reći tko smo, što smo, što osjećamo i što mislimo“. Sugerira nam kako hrvatski državljani srpske nacionalne manjine nisu slobodni, tj. da ih hrvatska država drži u stanju ropstva. Stoga, kaže, izlazi na europske izbore u Hrvatskoj iz osjećaja solidarnosti prema onima koji su u društvu godinama sustavno marginalizirani i ocrnjivani! Što je to negoli „veštačka“ proizvodnja „srpske ugroženosti“, koju bi esdeesesova lista, da dobije mandat, zagovarala i u Europskom parlamentu, pretpostavljam na temelju elementarne logike, kroz EPP u kojemu je, da se ne zaboravi – HDZ i Vučićeva Napredna stranka. Jovićev je program sljedeći: „Politika ocrnjivanja i stigmatiziranja ne samo da mora biti zaustavljena, jer ona to neće biti sama po sebi, nego joj se treba otvoreno suprotstaviti. I to ne samo tu kod kuće, nego i u Europi“.

Jović je izmislio neprijatelja (politiku ocrnjivanja i stigmatiziranja, koju zapravo prema Hrvatskoj provodi SDSS i SPC) kako bi prikrio krajnje ciljeve SDSS-a, SPC-a i Beograda. On se na taktičkoj razini zalaže za brzo proširenje EU na sve zemlje Zapadnog Balkana i to, kako je rekao, po mogućnosti odmah i sve zajedno. Srbi su, naime, na strateškoj razini jedini politički narod izmišljenoga Zapadnoga Balkana. U njemu vide prigodu za ostvarenje ciljeva postavljenih još 1844. Onoga Zapadnoga Balkana, kojemu se Tuđman suprotstavljao do zadnjega daha. I onoga kojega su u Hrvatsku uveli posttuđmanovski politikanti i praktikanti jugoslavenskoga integralizma.

Na europskim izborima u Hrvatskoj Pupovčeva lista, kako kaže, ima jedinstvenu priliku biti „prvi dio srpskoga naroda“ koji će prekinuti „nesporazum između srpskoga naroda i Europe“. Najveći nesporazum između Srba i Europe dogodio se s međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske! Ponovimo i nemojmo se umoriti od ponavljanja: Srpski narod živi u Srbiji. SDSS kao stranka srpske nacionalne manjine izlazi na europske izbore u Hrvatskoj. Pupovac na temelju izbora provedenih u Hrvatskoj nema demokratski legitimitet ni legalitet u Hrvatskoj i u Europi predstavljati srpski narod – politički narod Republike Srbije. Osim, ako to nije podzemna politika hrvatskoga poretka. A, izgleda, da jest.

Da se ne vraćam na prethodne mandate, zadržimo se na aktualnim mandatima. Dva su ključna ložača zapadnobalkanske lokomotive koja su u posljednje vrijeme osilila Pupovčeve apetite i bez kojih bi on bio ono što jest – pripadnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, a ne političko krilo onoga dijela koji je ustavši protiv ustavnopravnoga poretka doživio vojni i koncepcijski poraz i kućni ljubimac posttuđmanovskoga režima. Prvo, mimo izbornih rezultata, političke logike, državnih interesa i volje hrvatskoga naroda, Plenković ga je, kopirajući Sanadera, uveo u vladajuću koaliciju. Potom je zapadnobalkansku štafetu predao Pantovčaku.

Drugo, mimo bilo kakve državničke logike predsjednica Grabar-Kitarović, prihvativši štafetu i praveći se nevještom, početkom prošle godine pozvala je Vučića na dvodnevni dernek s Pupovcem, Jovićem i Porfirijem, što je ovaj objeručke prihvatio i iskoristio dar „lokomotive Zapadnoga Balkana“ (S. Mesić, I. Josipović). Tijekom toga derneka Vučiću i Grabar-Kitarovićevoj u nazočnosti Porfirija, Pupovca i Jovića predstavljen je dokument SNV-a Budućnost Srba u Hrvatskoj. U njemu ne postoji ustavnopravno korektan izraz „srpska nacionalna manjina“, dok istodobno Hrvatsku optužuje za loš odnos prema Srbima i za fašizaciju! Taj je dokument (riječ je o običnom jeftinom pamfletu) temelj aktualne kampanje SDSS-a. Dokument je uredio ideolog SNV-a Dejan Jović, danas drugi na listi SDSS-a.

Plenković i Grabar-Kitarovićeva omogućili su preduvjete SDSS-ovoj kampanji „kako je biti Srbin u Hrvatskoj“ pomoću koje bi se, dobiju li mandat, glas Beograda čuo i u Europskom parlamentu prije negoli je Srbija ušla u članstvo EU. Treba, dakle, liječiti uzroke, a ne posljedice kao što su provokativni i zbog kršenja čl. 12 Ustava protuustavni plakati SDSS-a. Na kritike i prosvjede ojađenih Hrvatica i Hrvata zbog nepotrebnoga učvršćivanja srbijanskoga i četničkoga elementa, Predsjednica je tada u društvu Vučića pred novinarima poručila hrvatskom narodu: „Mi ne smijemo dopustiti da nam pojedinci s rubova političkog spektra i s rubova bilo kakvog političkog razmišljanja diktiraju politiku“. A Vučić je pak pred Predsjednicom iz središta velikosrpskog razmišljanja, lagao: „Ovi ljudi moraju da znaju da ja nisam nikakav četnik, da mi nitko u familiji nije bio četnik…“. Predsjednica je, međutim, „morala da zna“ i za ovaj Vučićev citat: „Hoćemo samo ono što je naše, srpsko. A to jesu i taj Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica i sve te srpske zemlje. I to moraju da znaju!“. Ako dosad nije znala srbijanske apetite, sad zna. A o apetitima SPC-a da i ne govorimo.

Vratimo se na početak. Zamislite bilo kojega katoličkog biskupa na središnjem predizbornom skupu bilo koje koliko-toliko hrvatske stranke, ne daj Bože da ju je utemeljio ratni zločinac kakav je Goran Hadžić. Kakav bi to „antifašistički“ delirij izazvalo. Pljuštale bi osude. Pupovac bi se od ugroženosti rasplakao između dvije dramaturške stanke. Gledali bismo ritualno posipanje pepelom. Dignule bi glavu sve pravobraniteljske i druge režimske jestive i nejestive gljive… Zamislite na predizbornom skupu stranke dr. Hasanbegovića kako mu nazočnošću potporu daje muftija dr. Aziz Hasanović! Ili na predizbornom skupu Ilčićeve liste varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka… Nastao bi lom po dubini i širini političkoga prostora. Potezalo bi se pitanje odvojenosti crkve od države, sekularizma, nacionalizma, fašizma, klerofašizma, fašizacije, „vatikanskih ugovora“… No, kad je u pitanju SDSS i SPC, nema frke, vlada nirvana, ne dovodi ih se u kontekst fašizacije, politizacije svetosavske crkve… Zašto? Zato jer kampanjom za europske izbore SDSS u nazočnosti nacionalne crkve države Srbije provodi službenu politiku dva režima. Hrvatskoga i srpskoga. Riječ je o dva oka u glavi Zapadnoga Balkana.

I to je ta pokorena i poražena Hrvatska, koja iz dana u dan odustaje od sebe. Ako bi pak netko sramežljivo branio katoličkoga biskupa zalutaloga na predizborni skup, onda bi mu Pupovac u ime ovdašnjega režima (da se ne mora izlagati „suho zlato“ Plenković ili frizura Grabar-Kitarovićeve) poručio kako je „jugoslavenski antifašizam bio istinska revolucija prema europskom fašizmu koji i danas prijeti“, što je preventivno i učinio. Moguće bi se u tom slučaju pozvao na austrijskog vršitelja dužnosti biskupa koji hrvatskim biskupima ne dopušta služiti sv. misu na Bleiburgu, pa i na papu Franju i njegovog „velikog Irineja“ koji zajednički po bespućima povijesne zbiljnosti traže istinu o Stepincu, a zapravo u 21. stoljeće protežu i rastežu jugokomunistički i velikosrpski mit o Stepincu. No, budimo iskreni do kraja, ako bi pak na središnjem predizbornom skupu SDSS-a uz Porfirija sjeo koji katolički biskup, događaj bi društvenopolitički radnici oba režima okarakterizirali kao vrhunac „demokratije“ i „ekumenizma“, tj. bratstva i jedinstva integralnog jugoslavenstva.

Hrvati su na početku 21. stoljeća prevedeni žedni preko vode na isti način i s istim ciljem kao i početkom 20. stoljeća. S tom razlikom što im se sad onemogućava komemorirati žrtve u proteklom stoljeću pale od zločinačkih krvavih ruku jugoslavenskoga integralizma i velikosrpstva, a koji sebe i svoje proglasiše „antifašistima“ i, da se razmemo – kako zapovijeda guru Zapadnoga Balkana, S. Mesić (u slučaju Hršaka na Maclju) – antifašistima se ne smije suditi. Oni su sa svojim slugama, naime, jedini ideološki ispravni i opravdani tužitelji, sudci i tamničari hrvatskoga naroda i njegove države.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Komunistički zločini nisu antifašizam!

Objavljeno

na

Objavio

Svibanj A.D. 1945.g

 „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti.  Bojte se radije onoga koji može  i dušu i tijelo uništiti u paklu“. ( Mat 10,28 ).

Da, tijelo je prolazno, a duša je vječna. Kao što čovjek odbacuje trošno odijelo, jednako tako duša odbacuje  trošno tijelo.

Svibanj ali i Lipanj A.D. 1945.g. su bez i najmanje dvojbe najtragičniji  mjeseci  u cjelokupnoj povijesti  hrvatskog naroda,  kad su mnogi, njih na stotine tisuća pretežno mlađe populacije, na marševima smrti ili na razne druge načine – tragično izgubili svoje živote mučeničkom smrću. (A što je to – tragos? U starogrčkom jeziku ta riječ znači – jarac, a riječ tragedija = jarac + oda, pjesma). Ali to je samo na nivou igrokaza. No, bilo kako bilo tragediju uvijek u igrokazu označava smrt ili teško stradanje glavnog junaka. A u našem razmatranju glavni junak tog tragičnog igrokaza je hrvatski narod. Smisao ovog članka nije govor o njegovoj tragediji  u povijesnom kontekstu, već govor o toj tragediji u duhovnom, filozofskom, pa i eshatološkom smislu.

Pri tome je neminovno sjetiti se Krista koji je Put, Istina i Život, kojeg sam citirao na početku ovog članka, a koji je podnio tešku žrtvu ovozemnog života.  Da nije bilo Njegove žrtve i muke, pa i uskrsnuća koje danas svijetli cijelome čovječanstvu, zacijelo ne bi bio – Put, Istina i Život, ali bi i bez toga ostao u povijesti svijeta, možda tek kao neki židovski prirodno nadareni mudrac, filozof i sl. kakvih imamo sijaset u gotovo  svim narodima.  Ali osobnom žrtvom, mukom i uskrsnućem je potvrdio svoje riječi da je uistinu – Put, Istina i Život!.

S druge strane – u ovoj gozbi životom, na pozornici života, možete li zamisliti neki narod koji je živio u miru tisućama godina i nikada nije imao nikakvih dramatičnih situacija, stradanja ili problema, on u svojoj tisućama godina staroj povijesti – ne bi imao ništa! Niti jedne snažne ličnosti, niti jednog junaka svoje drame. Takav narod bio bi potpunoma duhovno prazan. On se ne bi imao čime ponositi ni pred drugim narodima, a poglavito ne onima koji su u svojoj povijesti proživljavali teške momente i time i tada stvarali snažne povijesne ličnosti, ali i neusporedivo važnije –  ni pred Boga ne bi mogao donijeti ni jednu žrtvu kojom se žrtvovao za spas nekog dobra i sl.

Jedan od takvih naroda s brojnim žrtvama je, i bez i najmanje  sumnje, židovski narod, koji je u cjelokupnom svom postojanju trpio kolektivne žrtve. Narod koji danas u ukupnom broju ljudstva ne predstavlja niti jedan promil stanovništva, a ima 37% od svih nobelovaca. Gledano na razini simbola svaki narod koji je kroz svoju povijest trpio velike žrtve zaslužuje poštovanje, bez obzira što u interesu istine ne možemo prešutjeti da su neki njegovi (židovski) suvremeni postupci u političkom smislu i za svaku osudu, a posebno u odnosu prema Palestincima, pa makar i nama nisu previše skloni, ne znači da zbog toga u prosudbi ne trebamo biti objektivni.

Ta sudbina muke, masovnog stradanja, križnih puteva, prati i hrvatski narod kroz njegovu burnu, premda slavnu, ali najčešće tragičnu povijest pa sve do naših dana.

Svibanj A.D. 1945 je vrijeme kad je jedna polovina Europe (njen zapadni dio) zahvaljujući njihovoj antifašističkoj borbi i uz pomoć Amerikanaca vratio i ponovno uspostavio svoju slobodu na načelima demokracije, višestranačja, vladavine prava i dr. Njihovi narodi su od prvog dana oslobođenja do dan danas neprekidno istinski imali i osjećali slobodu, tako da  itekako imaju razloga slaviti pobjedu nad fašizmom, i svoje antifašiste držati herojima.

Drugi dio Europe, pretežno slavenski, (možda kao neka „niža“ rasa) prepušten je na milost i nemilost novom, još gorem, dugotrajnom  i nemilosrdnijem mraku – komunizmu. Za te narode novi teror je i došao pod lažnim imenom, došao u čizmama „antifašizma“, i doista ti narodi teško mogu imati i najmanjeg razloga da ga slave. Narodi koji su ostali iza željezne zavjese došli su pod ideološku bezbožničku čizmu komunizma gdje je politici sve bilo dopušteno, ljudski život ništa nije vrijedio – i za njih je tek tada otpočelo pravo i dugotrajno stradanje. Počesto motivirano negdje s više, a negdje s manje različitih motiva. Ali za sve te komunističke zemlje motiv zlodjela je bila vlast, vlast koja im je bila važnija nego stotine tisuća, a nerijetko i milijuna nevinih ljudskih života.

Do te vlasti mogli su doći samo „revolucijom“, što znači nasiljem, a nikako na slobodnim izborima. Svaka vlast koja je osvojena nasiljem, nasiljem se i brani. Postoji poznata misao da – onaj tko je spreman upotrijebiti sve da se dočepa vlasti, još više će toga upotrijebiti da  tu vlast sačuva i održi. Ali kako se cijelo vrijeme svoje vlasti osjeća  nesigurnim –  masovno ubija sve svoje sadašnje, kao i eventualne buduće, političke protivnike tobož kao neprijatelje naroda i države.

Oni koji  danas, u slučaju masovnog stradanja Hrvatskog naroda u Poraću, ta zlodjela pravdaju, bilo izravno poput „naših“ bivšig predsjednika (dvojica), ili neizravno poput nekih drugih pokazuju da u svome biću nemaju usađene duhovne i moralne vrijednosti, ni  spoznaje razlikovanja što je zlo, a što je dobro, svaka duhovna vrijednost im je strana, a posebno im je strano čovjekoljublje i Istina!

Takvi su sramota ljudske vrste, i nisu dostojni nositi ljudsko obličje. U humanističkoj filozofiji i religijama svijeta zločinac je onaj koji  počini zločinačko djelo, ali jednako tako i onoj koji to pravda i podržava. Za onog tko danas to pravda i podržava, već sutra u nekim drugim okolnostima smatra se da bi bio spreman  takvo nedjelo i učiniti.

Sv. Otac Ivan Pava II, još u svojim mladim godinama govorio je da se zlo ne smije pobijediti novim zlom, jer tako se ne može doći do slobode. Svako zlo treba pobijediti Ljubavlju. A svaku laž – Istinom.  Mi moramo otvoriti široku frontu Istine na našim prostorima.

Nama ne treba Istina da bismo u ime nje nekoga proganjali ili kažnjavali. Ne, to bi bilo čak i kontra produktivno. Nama treba Istina radi naše budućnosti, radi budućnosti naših mladih naraštaja, radi budućnosti nas kao malog naroda i budućnosti svoje države.

Budućnost se ne može graditi na laži, već samo na nečemu što dolazi od Boga. A Bog je svjedok svake istine, ali jednako tako Bog želi da i svaki čovjek na svijetu svojim životom svjedoči istinu. U borbi za Istinu ne smijemo dopustiti da nas itko nadvlada i da nam spriječi njeno istraživanje.

Na ovim prostorima neće biti mira dok se svaki, pa i  najmanji dio novije povijesti ne istraži samo i isključivo na podlozi istine, a to posebno vrijedi za ona vremena u kojima su nevini ljudi masovno stradali. Istina je najveći heroj u povijesti i svi se njoj trebamo pokloniti i štititi njeno dostojanstvo.

A Svibanj 1945. g bio je vrijeme najvećeg i najstravičnijeg stradanja našeg naroda u cjelokupnoj njegovoj povijesti. Dogodio se pogrom naroda biblijskih razmjera. Po tom pitanju niti jedno vrijeme iz njegove povijesti ne može se po doživljenoj tragediji i njenoj širini – sa tim vremenom niti usporediti.

Stoga nije čudno da u našem društvu, ali i na području cijele ex Jugoslavije još uvijek postoji vrlo veliki otpor utvrđivanju objektivne istine o ratnom i poratnom stradanju Hrvata. Mnogi i mnogi još mirno ne mogu spavati,  jer prikaze smrti svakonoćno dolaze im pred oči, a protiv tih prikaza ne mogu se ničim boriti, a one im ne daju mira. Svaki ljudski život je u nadležnosti Boga, a ne čovjeka. Nitko se nema pravo igrati tuđim životima. Svako zlo se mora osuditi, bez obzira tko ga je počinio i s kojim motivom ga je počinio. U dvadesetom stoljeću u povijesti svijeta niknule su brojne mega ubojice, prvenstveno u komunističkom i fašističkom sustavu, a među njima i one čije se žrtve broje u milijunima, a ponegdje i u desecima milijuna. Ljudskom mozgu naprosto neshvatljivo! Kakav to mora biti unutarnji duhovni život nekoga tko je bez riječi samilosti spreman dati pobiti stotine i stotine tisuća ljudi, pa to i nadgledati, a da su pritom nalogodavci i ubojice za vrlo malo žrtava jedva znale kako se uopće  i zovu, ubijane su cijele  kategorije ljudi (nacionalne, klasne, vjerske, političke i sl.), bez ikakve provjere o kome se radi i bez obzira radilo se o vojnicima ili civilima, ženama ili muškarcima, nemoćnim starcima ili djeci, pa i ranjenicima.

Iz tog vremena kao da broju masovnih stratišta nema kraja, neprekidno se pronalaze nova i nova, kao da se radilo o uništenju komaraca, a ne o sudbinama tolikih Bogom danih ljudskih duša koje su živjele za ljubav, imale svoje živote, svoje osobnosti, svoje obitelji, svoje radosti i tuge, svoje nade u budućnost, tražile sreću u vjeri u Boga, pa nažalost i u vjeri – u čovjeka.  A dimenzije te katastrofe tek malo pomalo izbijaju na površinu, na zaprepaštenje cjelokupnog naroda.

Nikada u  povijesti ljudskog roda moral nije pao na nižu granu, a ono dijabolično u tome vremenu u pojedincima izbijalo je poput vulkana.

Propašću komunizma, tvorci toga zla metamorfozirali su i zaodjenuli  se u ruho dobroćudnih „antifašista“, ne bi li pred svojim vlastitim licem i savješću, ali i pred sve većom masom ljudi koja traži istinu na vidjelo – ne bi li  tako pred narodom opravdali svoje postupke.

Ovih dana malo sam proučavao i povijest genocida nad još jednom malom katoličkom nacijom – Armencima u Osmanskom Carstvu (Turska)  u dva navrata i to: 1894.g. i 1915.g. (pripadali su Armenskoj katoličkoj crkvi ili Armenskoj apostolskoj crkvi) Pokušao sam povući i neke paralele sa Hrvatskom: i oni su pokušali stvoriti vlastitu državu, pa su proglašeni zločincima i dobrano istrebljeni od strane turske soldateske. Imali su i svoje marševe smrti u suhe pustinjske krajeve Sirije i Mezopotamije gdje im je ubijeno oko 60.000 vojnika, u Istambulu i drugim gradovima pohvatani su armenski intelektualci i ubijeni u marševima smrti. I njima se ni danas ne prizna da se radilo o genocidu. Turci tvrde da su samo neki komandanti „otišli malo predaleko“. Nažalost povijest pišu pobjednici…!? Ukupno je tako izginulo oko milijun i pol ljudi, a oni koji su preživjeli nisu se smjeli vratiti svojim kućama, pa su se uglavnom naselili u ruskom dijelu Armenije.

Pratio sam i plakate s protesta – Krug za trg, gdje su nabrojena neka od brojnih masovnih stratišta na širem području Zagreba, posebno mi je upao u oči jedan plakat koji govori o ubojstvu 70 učenica u dobi od 14 – 17 godina iz Đačkog doma u Preradovićevoj ulici u Zagrebu. Premda sam se s time još otprije susretao u nekim dokumentima i razgovorima, i da su te djevojčice ubijene (vjerojatno dijelom i silovane)  i zakopane u šumi kraj ceste za Veliku Goricu na skretištu  ulaza u Kravarsko.

Tu ljudska pamet ostaje bez riječi. Da li je i to bio antifašizam?! Vrijedilo bi, barem za početak, toj nevinosti organizirano položiti vijence na njihovo zajedničko grobište i zapaliti sedamdeset svijeća.

O svemu tome ne smijemo šutjeti. Počinjenom zločinu ništa više ne odgovara kao šutnja. Ona ga hrani, ohrabruje, ona ga skriva i pokriva i omogućuje mu ponovno zloćudno djelovnje. Jer najveće se zlo čini u uvjerenju da se čini dobro, a poglavito kad to čine političari-diktatori. A šutnja naroda je njima potvrda da time čine „dobro“. I zato njima ta šutnja treba kao ozeblome sunca. Svaki narod ima pravo saznati što mu se u prošlosti, a posebno u nedavnoj, dogodilo – i to jasno, glasno, kristalno! Za katastrofu koja se dogodila hrvatskom narodu stravičnih dimenzija, koju simbolizira Svibanj ’45 – , narod ima pravo znati što se je uistinu dogodilo i to do najsitnijeg detalja. To mu nitko nema pravo uskratiti, niti to njegovo pravo osporavati. Makar to sve već pripada pomalo i povijesti, ali još uvijek ima živih svjedoka s različitih strana, koji mogu i pomoći u osvjetljenju istine.

Ništa nije ljepše i plemenitije nego biti borac za Istinu. U Istini se čovjek nikada ne može izgubiti, a ako se netko i izgubi u Istini – pronaći će se u raju. Zato je bolje da  sami tražimo istinu, nego da istina traži nas. Istina je uvijek ono kako se stvarno dogodilo, a sve priče o istini su samo njena interpretacija. Istina  je uvijek samo jedna jedina u jednini jednine. Nema duplikata istine, jer tada nije Istina.

A istina je bila i geslo Kruga za trg,  da – Komunistički zločini nisu antifašizam!

Antifašizam je u demokratskom svijetu bio i ostao pokret života, a ne pokret smrti!

Ako imamo pravo znati  svaku  i najmanju sitnicu iz vremena Rimskog Carstva,  a po kojim zakonima i po kojem moralu nemamo pravo znati što se događalo našem narodu od 1941 pa sve do konca 1953. U vremenu kad je ljudski život vrijedio manje od jednog oraha.

„Živimo u svijetu u kojemu svako zlo nasrće na nas, zlo koje nas zauvijek želi uništiti. To je zlo još agresivnije ako napada plemenitog čovjeka. Prešućivanje je jedan od najgorih oblika napada na plemenitog čovjeka.“ (Codex moralis Croaticum)

„Politika kad je istinoljubiva je poput jutarnje rose koja blagodarno umiva zelenu travu. A neistinoljubiva politika je poput tijela koje je u cijelosti zaraženo virusom opake bolesti. Narod koji lažira ili prešućuje svoju povijest nije dostojan imsti ni budućnosti.. „ (Codex moralis Croticum).

(Zagreb, 17. svibnja 2019)

Mile Prpa

Mile Prpa – PRELUDIJ ZA MARŠEVE SMRTI

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari