Pratite nas

Gost Kolumne

Čudni slučaj reisa Kavazovića

Objavljeno

na

„Ne smatram dobrim to da pripadnici jednog naroda biraju zastupnike iz drugog naroda gdje god je ravnopravnost u zastupljenosti naroda u institucijama vlasti Ustavom određena i zajamčena.“

Reisu-l-ulema Husein Kavazović, tjedan dana prije izbora 2018.

Vjerski velikodostojnici često daju velikodostojne izjave. Takve izjave se od njih i očekuju. No, ova izjava reisa Kavazovića u tjednu prije Općih izbora nije baš očekivana, da ne kažemo da je pomalo i neobična. A što je i još čudnije, rezultat izbora bi joj mogao dati dodatni smisao.

Da bi se shvatila njezina neobičnost, mora joj se dati malo širi kontekst. Ne treba posebno opisivati sve uspone i padove bošnjačko-hrvatskih odnosa u zadnjih skoro 30 godina. Savezništvo, kratki i brutalni rat, pa savezništvo i to sve zgusnuto u dvije godine. Čudni aranžmani u kojima u BiH bukti rat, u Zagrebu rade logistička skladišta Armije BiH, borave izbjeglice, stalni pokušaji mirenja, dok su u isto vrijeme u nekim dijelovima BiH Bošnjaci i Hrvati i dalje činili zajedničke postrojbe. Slijedile su zatim postratne faze turbulentnih političkih odnosa, sjena Haga nad tim odnosima itd…

Odnosi Bošnjaka i Hrvata često su degradirani raznim, ponekad dnevnopolitičkim temama, te bi onda opet, nakon političkih obračuna i međusobnog iscrpljivanja, i jedni i drugi išli u svakodnevne praktične dogovore bez nade da mogu izbjeći jedni druge. I protekle godine zajedničke vlasti su bile slične. Niz političkih i društvenih događaja („revizija Tužbe“, „Haška presuda“, Pelješki most, osjetljivo pitanje islamskog radikalizma, presuda Ustavnog suda itd.) izložile su zadnju bošnjačko-hrvatsku koaliciju stalnim trzavicama koje nisu bile samo političke prirode, nego i dubokim raskoracima unutar političkih javnosti naroda kao političkih zajednica.

Sve je to dovelo do vrlo dominantnog stava kod velikog broja aktera na bošnjačkoj političkoj sceni da Hrvate treba politički izolirati, tj. preglasati na način koji to „nezavršeni“ Ustav Federacije BiH dopušta.

Komšićev pokušaj ponavljanja „slučaja Komšić“

Upravo u ovomu je prigodu za spas političke karijere vidio Željko Komšić. Nakon dva mandata u Predsjedništvu BiH, izlaska iz SDP-a, osnivanja stranke, relativnog uspjeha te stranke, njezinog raspada i razlaza s dvojcem Suljagić-Bajrović koji je još u SDP-u držao Komšićev daljinski upravljač, Komšić je u dubokom narušavanju bošnjačko-hrvatskih odnosa vidio prigodu za političko oživljavanje. Kanafu na čijem je kraju opet Komšić, preuzeo je dobro poznati dvojac Suljagić – Bajrović, nakon neuspjeha projekta lažnog ujedinjenja ljevice.

Komšić tako igra na samo jednu kartu, a to je da na antihrvatskom sentimentu dijela bošnjačkih birača natuče približno 150.000 glasova i sjedne u fotelju člana Predsjedništva. I to je to. On dalje niti zna niti može. Nakon toga idu imenovanja bliskih suradnika (čitaj raje iz kafane) po funkcijama koje su mu u dosegu (veleposlanstva i ured), i on više cijeli mandat neće moći uraditi bilo što. I u prethodnim je mandatima bio uglavnom zaobilažen u ozbiljnim političkim pregovorima, jer je i međunarodna zajednica nakon početnog oduševljenja „građanskim kandidatom“ shvatila da je on više anomalija izbornog sustava, nego figura koja ima neku političku težinu.

Iz hrvatske perspektive broj glasova koje može dobiti Komšić je više interesantan kao neki pokazatelj koji dio bošnjačkog biračkog tijela pristaje na šovinistički manifest „ajmo preglasati Hrvate“. To je za Hrvate ujedno i neka nulta točka od koje trebaju ponovo promisliti vlastitu političku budućnost i nacionalnu politiku. Komšić ovaj put nema sigurnu političku bazu.

SDP ima svog jakog kandidata, SDA ima svog kandidata, antiSDA-ovski narodnjaci imaju Radončića, lijevo-liberalna opcija ima Falatara kao izbor, dio neopredijeljenih glasača ima Hadžikadića i Šepića. Komšić od početka kampanje svoje glasače, osim ono malo preostalih DF-ovaca, traži među glasačima drugih stranaka kojima je prevladao sentiment koji opasno gura dio sarajevskih medija da su Hrvati taj ključni element nestabilnosti nakon čije političke izolacije dolazi novo i sretnije doba za BiH.

Otvara li izjava reisa Kavazovića novu stranicu u bošnjačko-hrvatskim odnosima ?

Upravo je u tom elementu neobična izjava Reisa Kavazovića koji kao uman čovjek mora znati da njegova izjava može djelovati na dio glasača da odustanu od glasovanja za kandidata koji je za Hrvate ponižavajuće neprihvatljiv, te da će mu bošnjački političari izrazito antihrvatskog stava opasno zamjeriti „miješanje u izbore“ i svaku buduću Čovićevu odluku koja im nije po volji.

Hrvati su također svjesni kako trenutačno naelektrizirana politička situacija i Komšićevo skupljanje bošnjačkih glasača na šovinističkom sentimentu može čaršijskog mediokriteta dovesti u Predsjedništvo. Sada je lakše shvatiti šta može biti najčudniji rasplet …

Najčudniji rasplet neće biti ako Komšić bude izabran. Hrvatima koji misle politički, pogotovo onima koji nisu interesno vezani za HDZ, izbor Komšića nije neki poseban politički događaj. Stav dosta ljudi koji promišljaju i nacionalnu, a ne samo stranačku politiku je da ako treba ići u političku krizu, onda nije loše da to bude sa simbolički odrađenim, potpuno istrošenim i od međunarodne zajednice prezrenim Komšićem.

Kako bolje objasniti „Slučaj Komšić“, nego sa stvarnim Komšićem u fotelji. Na koncu, time bi na težini dobila promišljanja da je s bošnjačke strane poslana vrlo jasna poruka kako nikakvog dogovora neće biti u doglednoj budućnosti. Kod Hrvata bi ozbiljan prostor dobio stav da stalno „verglanje“ i EU i NATO ne donosi ništa osim agonije, te da se treba pripremiti na političko nasilje od strane bošnjačkih političara. Tada će se i Kavazovićeva izjava zaboraviti, osim što će služiti njemu da kaže „ja u ovome nisam sudjelovao“.

Čudni rasplet na koji se Hrvati moraju pripremiti jeste da bi nad eventualnim porazom lažno-građanskih šovinista koji stoje iza Komšića, visila i reisova poruka Bošnjacima da se ne miješaju. U tom slučaju Hrvati će morati obratiti posebnu pozornost na izjave Reisa Kavazovića. To bi otvorilo situaciju u kojoj je reis Kavazović prilično nabio loptu u hrvatske dvorište i poručio „Poslušajte i naše dvojbe“. Na neki način je stvorio obvezu da hrvatska politička elita, ako želi odgovorno ući u novi mandat, mora uložiti dodatni napor u razgovor, buduće kompromise i razumijevanje za bošnjačku, ovaj put ne samo političku, geopolitičku, nego i narodnu poziciju. Hrvati bi u tome trenutku bili nedorasli trenutku ako ne bi uvažili i bošnjačke političke strahove, kao što se okupljaju nad vlastitim.

Bilo bi odgovorno raspraviti da, ako ne postoji trajno političko rješenje bošnjačko-hrvatskih odnosa, postoji li „privremeni aranžman“ u kojemu će oscilacije biti s manjim amplitudama, a politički odnosi relaksiraniji. Postoje li teme za dalju budućnost i teme za bližu budućnost. Postoji li dio politike koji izaziva prijepore i koji će se dogovorno staviti na „B“ listu.

Zato je naslov „čudni slučaj reisa Kavazovića“, jer njegova izjava prelazi granice izjave vjerskog velikodostojnika i otvara prigodu za možda zadnji pokušaj „otvaranje nove stranice“ u bošnjačko-hrvatskim odnosima u Bosni i Hercegovini, te prekidanja situacije perpeturiranja stalne međusobne „mržnje“ koja sa neobičnom pragmatičnom povezanosti zbunjuje i jedne i druge.

Piše: Ivan Šušnjar, Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Ma ča je ta Amsterdamska koalicija fašistička ili kontra fašista?

Objavljeno

na

Objavio

To se meni ne para da su čista posla, aš  naš pulski gradonačelnik ima veliki strah od nacionalisti, desničari i ustaša. Finta je zaiska od hrvatskega Sabora da pod hitno donese Zakon da hi se sve zapre u pržun.

A prešidente od Sabora nikako da tisti Zakon da na glasanje, pa su se morali udružiti  u tu Amsterdamsku koaliciju, da svi skupa pojdu “, u boj, u boj” kontra nacionalisti i desničari.

Splašija se naš Boro, naš gradonačelnik tistih  hrvatskih desničari, a najviše ima strah od ustaši, ki mu na daju mirno spati, koliki strah ima od njih i koliko mu se “gade”. Zapra bi naš Boro anke tunel Učku , da mi u Republiki Istri moremo svi mirno spati, onput ne bi svi ti ustaše mogli dojti priko Učke u našu antifašističku Istru!

Ma se domislin da ni vajka naš gradonačelnik ima straha od fašisti i nacionalisti. 2010 lita je u Pulu doša veliki pretelj  IDS-a, Gianfranco Fini iz Italije. Neofašista Fini se je odreka Mussolinija, pa je naš Boro moga mirno spati. Pronta je naš gradonačelnik sve da se Finija more vero teplo dočekati u Circolu,  jušto na dan kada je Mussolini prija 90 lit doša u Pulu..

I sada san vero kurijoža kako će naš Boro dalje u toj koaliciji kada se šjora Mrak služi istin pozdravom kako Mussolini? On se brižan toliko muči da se zabrane svi znakovi i pozdravi zamraženih  mu fašista, nacionalista i desničara, a ona pozdravlja rimskim pozdravon.!!! Vero pak to meni ne štima, ne gre jeno s drugin!

Lili Benčik

Bora Amsterdamski

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Trpimir Jurić: Branitelji, čuvajmo svoj dignitet

Objavljeno

na

Objavio

Pripadnici Udruge specijalne jedinice policije BATT – Split na Velebitu

Carl von Clausewitz (1780.-1831.), pruski general, ratni teoretičar i povjesničar jedan je od najcitiranijih teoretičara rata koji u svome djelu “O ratu”, objašnjava odnos rata i politike te uvodi pojam apsolutnog rata; čitajući ga, dolazim do zanimljive teze koja tvrdi da rat započinje obranom jer ako obrana izostane, do sukoba tj. rata niti ne dolazi.

Proizlazi, sljedeći Clausewitza, da smo mi generacija koja je započela rat, dragovoljci koji su se organizirali kako bi obranili svoje domove, začetnici su rata.

Rat nije završio s oružanim sukobima

Srpska agresija na Hrvatsku bila je povod ratu, naša obrana razlog, i to je sasvim razumljivo i smisleno obrazloženje rata u Hrvatskoj i za Hrvatsku. Čini mi se da ovdje ne bi trebalo biti ničeg spornog, premda dopuštam različita mišljena i argumentiranu polemiku.

Držeći se Clausewitzeve teorije, predsjednik Tuđman i dragovoljci započeli su rat te ga okončali kao pobjednici, donijevši mir Hrvatskoj i BiH .

No, daleko od toga da je rat završio kada su prestali oružani sukobi, a vojni neprijatelj bio poražen. Prema Clausewitzu, odnosno njegovom pojmu apsolutnog rata, dolazimo do odgovora na probleme koji su nastali nakon rata – mi naprosto nismo znali što je rat. Kako igrati igru u kojoj ne znaš pravila?

Škverski dragovoljci Goran Kosor i Jerko Letica, pripadnici 114. brigade Zbora narodne garde, na bojištu 1991. godine

Prva faza rata, od kninskih balvana do hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi trajala je jasna borba, čisti oružani sukob oslobodilačkog i pravednoga rata.

Druga faza je bio rat bez oružanog sukoba, mirna reintegracija. Kome na volju, a kome ne, mislim da ju je predsjednik Tuđman mudro odradio.

No, što je s trećom fazom? Treća faza nikada nije odrađena.

Dragovoljci postaju krivci

Mi smo se prepustili sreći i slavlju, ali ne i smislenoj provedbi projekta samostalne, neovisne države. Smisao i cilj rata, apsolutnog rata, je apsolutna pobjeda. Kuću smo napravili, ali je nismo pomeli niti prašinu obrisali. Nikada nije provedena lustracija, nikada nisu kažnjeni saboteri, dezerteri, ratni profiteri. Nedovršen posao doveo je do sadašnjeg stanja u državi, naše depresije i nezadovoljstva. U maniri lošeg gospodara, miševi nam žito jedu.

Veterani 72. bojne Vojne policije – Split na Masleničkom mostu

Nerado bih se upustio u osudu bilo kojeg izravnog sudionika Domovinskog rata. Ideja je bila više nego plemenita, vojnički apsolutno dobro izvedena, no izostala je završnica koja je trebala biti smislena i osmišljena, odlučna, i zakonski pravedna. Nedostajao nam je taj finiš pa je uslijedio kontranapad.

Dragovoljci postaju krivci, sudi im se, izručuju se, posipamo se pepelom. Na najgori i najmaligniji način proglašeni smo povlaštenim članovima zajednice. Sjetite se, po meni, one sramne Deklaracije o Domovinskom ratu. Zamislite da nakon veličanstvene obrane i pobjede, sami sebi moramo govoriti da je rat, odnosno obrana, bila potreba. Pomozite mi i nađite jedan sličan primjer u svijetu.

Parkirani na slijepi kolosijek

Umjesto zahvalnosti i digniteta stvaraocima države, prozvaše nas parazitima. Država je bila nespremna izvršiti socijalnu reintegraciju branitelja u civilno društvo. Napravljen je geto za branitelje, azil za gubavce.

S punim uvjerenjem i odgovornošću tvrdim da je najlojalniji i najpožrtvovniji dio društva parkiran na slijepi kolosijek.

Andrija Matijaš Pauk s gardistima iz 2. Samostalne satnije 4. gardijske brigade u Veljoj Međi na Popovu polju, svibanj 1992.

Sjećate li se rezultata ispitivanja javnog mnijenja o institucijama koje zauzimaju najveće povjerenje u Republici Hrvatskoj? To su Hrvatska vojska i Crkva. Koga se najviše napada? Napada se ovaj “dvonožac” kojem nedostaje treća noga za punu državnu i nacionalnu stabilnost. Kad bi to bila sudbena vlast, koja bi garantirala jednakost i pravičnost u provedbi zakona, borbu za istinu i pravdu, priča bi bila sasvim drugačija. Ne prepuštajući slučaju da se to kojim čudom dogodi, anarhisti i državomrsci udaraju na ova dva stupa društva.

Stigmatizacija branitelja, poglavito dragovoljaca (dopuštam sebi slobodu razlikovanja unutar obrambenog korpusa), bacanje je prašine u oči kako bi gore svi navedeni skrenuli fokus sa sebe, a da glavna tema postanemo mi. Što je tek s onima koji Hrvatsku nisu mogli, niti mogu, smisliti ni u najgoroj noćnoj mori? Ti su danas postali glavni higijeničari i kreatori mainstream medija. Ne treba im spominjat imena i time im davati nezasluženog publiciteta.

Pripadnici Udruge specijalne jedinice policije BATT – Split na Velebitu

Potrebno je osvijestiti i našu odgovornost za situaciju u kojoj se nalazimo. Infantilne i neplodonosne rasprave, nepotrebna dokazivanja tko je gdje bio, što je tko radio, čiji je doprinos veći, čiji manji ili nikakav, rađaju gorkim plodom na veselje svima osim nama.
Dalje, zajedljivošću pojedinaca, utaživanjem vlastitih apetita kako postati predsjednikom udrugice makar i od pet branitelja, umrvili smo se do razine atoma i pretvorili u veliku, neprepoznatljivu, nerespektabilnu populaciju. Moramo shvatiti da i među nama ima našeg dreka. Tu činjenicu treba osvijestiti.

Čuvajmo svoj dignitet

Skupina se sastoji od pojedinaca koji su na silu kratkotrajno mobilizirani. U tom epizodnom pojavljivanju na dva-tri terena, uspjeli su doći do strateških vojnih znanja. Oni se usuđuju komentirati borbu za Vukovar, odlazak u Bosnu i Hercegovinu, ulogu HVO-a u obrani Hrvatske i hrvatskih interesa, i tako redom. Podršku im daju raznorazne nevladine udruge i pojedinci nevaljalih namjera. Valjda nam je to već postalo jasno.

Ako stvarno postoji potreba za bilo kojom raspravom, a često i postoji, raspravimo nejasnoće i prijepore među nama. Neke stvari trebaju ostati u kući, jer nije svaka priča za javnost. Čuvajmo sami svoj dignitet. Ne prostirimo prljavo rublje sebi na ruglo, drugima na veselje.

Veliki su doprinos u Domovinskom ratu dali i ratnici IX bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”

Nikad nije sve tako crno i beznadno. Budimo poticajni prema drugima, pohvalni prema uspjesima naše subraće. Postoji cijeli niz pozitivnih primjera: poduzetnički uspjesi pojedinaca ili zadrugara, uspješni OPG-ovi, skladne i uspješne obitelji koje su izrodile, odgojile i školovale svoju djecu koja su se već potvrdila na različitim poljima. Neka nam to bude poticaj kako bismo se dodatno afirmirali umjesto da budemo tema objeda i diskreditacija na osobnoj razini. Nažalost, veći dio naše populacije je pasiviziran. Uzroci su različiti, često i opravdani objektivnim okolnostima.

Pobolijevamo mi, ali i članovi naših obitelji. Bolest crpi silnu energiju i materijalna sredstva u kojima rijetko tko nalazi energije i prostora za napredak. Jedva se održavamo na površini da se ne utopimo. Mnogi su se i utopili te i ne htijući povukli kao kolateralne žrtve svoje obitelji. Skrivajući svoje probleme zbog opravdanog straha od stigmatizacije, neki su se odali različitim ovisnostima, najčešće alkoholu, drogi, kocki.

Pomorski diverzanti HRM-a u akciji neposredno pred Oluju, u srpnju 1995. godine

Sve se to zna odigravati na očigled sviju, kako pojedinaca, udruga tako i institucija zaduženih za našu populaciju. Rijetko tko pokrene pravovremenu svrsishodnu inicijativu. Otprilike to „utapanje“ naše subraće i njihovih obitelji slikovito doživljavam ovako: na plaži nas je na stotine, netko se sunča, netko spava, netko nešto čita ili se zabavlja na svoj način; odjednom netko uzvikne“ čovjek se utapa“, svi se tada okrenu u pravcu utopljenika i po drugi put konstatiraju, često i glasno uzviknu „čovjek se utapa“. Da, i? Opet je izostala inicijativa. Nije da nas nije briga, nije da nam nije žao, ali što ćemo mi? Valjda će mu već netko drugi pomoći. U iščekivanju tuđe reakcije, ostaje na tome da nitko ne pomaže. Slijedom pravila i običaja, naposljetku ga i oplačemo. Možemo li okajati svoj grijeh nečinjenja?

Umjesto zaključka

Gubitkom kohezije, izgubili smo plašt kolektivne obrane. Među nama su i uskogrudni pojedinci, koji gledajući osobne partikularne interese nude povoda za napad i omalovažavanje cijele braniteljske populacije. Svoje interese kapitaliziraju relativno sitnom novčanom rentom i sinekurom.

Socijalna pasivizacija najvećeg broja branitelja učinila nas je lakom metom. Već od samog našeg nastanka servirani smo svakom pojedincu ili skupinama željnih braniteljskog skalpa. Često su mi podnošljiviji neosnovani napadi od licemjernog političkog podilaženja. Put od monolitne stijene do čestica, trajao je kratko. Naša sudbina sve više izmiče iz naših ruku.

Ima li još nade za nas?

Nalazi li se možda izlaz u mesijanizmu i društvenom aktivizmu branitelja? Kao vojnici znamo da je pasivizacija nedopustiva, paralelizam u vođenju i zapovijedanju vodi u poraz. Okupimo se u jedan zbor, pokrenimo se pa će nam i Bog pomoći.

Trpimir Jurić/DalmacijaDanas.hr

Vrijeme kada se stvaralo neraskidivo bratstvo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari