Čudo treće i najveće

Arsen Bauk za neke je izgleda pravi bauk. I doista, kud on okom, tud novoizabrani crnogorski predsjednik Jakov Milatović skokom. Tek što je šparni SDP-ovac izrazio nadu da će Milatović europsku orijentaciju na riječima posvjedočiti i djelima slijedeći europsku politiku prema Rusiji, đetić najavljuje dodatne sankcije Rusiji. Na stranu sad što to majčicu Rusiju svrbi otprilike onoliko koliko je davne 1905. godine Japan zasvrbjelo što mu je rat objavila ondašnja ruska saveznica Kneževina Crna Gora.

 

Pravi europski test za Milatovića

Milatović, međutim, nije tu stao. Neke tamo prijeko, poglavito one koji u njega polažu velike nade, razočarao je i stajalištem o genocidu u Srebrenici. Bez obzira što, barem kad se njegova izjava pomnije raščlani, možda i ne bi trebali biti toliko nezadovoljni. Mlađahni Milatović doduše ne poriče međunarodno relevantnu sudsku presudu o genocidu u Srebrenici, ali ju žuri relativizirati i opravdavati spremno vadeći kao džokere iz rukava Jasenovac i zločine koje su za Drugog svjetskog rata nad pravoslavcima u Crnoj Gori počinili Nijemci uz pomoć lokalnih muslimanskih postrojbi, a crnogorski parlament ih je, kao svojevrstan odgovor na Srebrenicu, lani proglasio genocidom.

Milatović k tome vidi vrlo važnim što je međunarodni sud negdje individualizirao genocid u Srebrenici. Gdje to, jasno ne kaže. Niti ga tko pita. Stoga nema druge nego nagađati je li pod tim mislio na individualizaciju krivnje u smislu da se ona ne može pripisati cijelom srpskom narodu ili je pod individualizacijom ipak aludirao na činjenicu da je presuđeni genocid strogo lokaliziran na područje Srebrenice pa onda i nije neki veliki genocid. Što god bilo, dvoznačno izražavanje odlika je vještih političara pa neka svatko iščita što ga volja. Unatoč relativizaciji i individualizaciji, Milatovićeve riječi nisu se odveć dojmile Milorada Dodika, koji u njegovu mudrovanju vidi vrijeđanje Republike Srpske i dodvoravanje političkom Sarajevu.

Je li takvoj reakciji kumovalo to što je Dodik navikao na visoke standarde objektivnosti i otvorenosti u smjeru kritičkog preispitivanja presude o genocidu u Srebrenici, koje je postavio Milatovićev hrvatski kolega i skoro mu prezimenjak Milanović? Ili se Dodik na Milatovića okomio samo kako bi mu, svjestan da sâm slovi kao okorjeli negativac u očima Zapada, tamo dodatno podigao renome? A tko to može znati? Što god bilo, novi će crnogorski državni poglavar predanost Zapadu jasnije nego bilo kakvom retoričkom figurom posvjedočiti odnosom prema projektu Jonsko-jadranskog plinovoda na čijoj se ruti nalazi i njegova zemlja.

 

Dan koalicije moratorija na ideologiju

Zoran Milanović se našao u naizgled neočekivanom raskoraku s Milatovićem i na temu ruske agresije na Ukrajinu. Ne samo zato što obožava sprdati se s učinkom sankcija Rusiji dok ih Milatović najavljuje pojačati. Lako je moguće da trenutni stanar Pantovčaka ustraje u rusoljublju jednostavno zato što se Bauk nije sjetio i njega pozvati da posvjedoči predanost Zapadu, a nije se toga sjetio jer je svjestan kako za Milanovića on ipak nije bauk.

Štoviše, bit će da je obrnuto. Jer kako inače objasniti da se zadovoljio time što je Milanović invaziju Rusije oštro osudio još na samome početku, 24. veljače 2022.? Te se slamke spasa kao pijani plota drže i drugi Milanovićevi saborski poslušnici, praveći se da ne čuju sve ostalo što on na tu temu ima reći. Stoga spomenuti datum, kao simbolička i stvarna dimna zavjesa, postaje posve izglednim kandidatom za dan okupljanja koalicije moratorija na ideologiju pod patronatom Pantovčaka. Ili bi za tu svečanu priliku ipak bio prikladniji 16. prosinca, dan kad je, što u sabornici, a što izvan nje, 54-etvero gorljivih milanovićevaca Ukrajini izreklo povijesno NE, razotkrivši da u pozadini deklarativne potpore žrtvi agresije stoji puka prijetvornost? A da je i Milanovićeva osuda ruske agresije izrečena hinjski, onako reda radi, dalo se nazrijeti po tome što je već istoga dana, lanjskog 24. veljače, naglasio kako i dalje stoji iza onoga što je govorio ranije, sve samo kako ne bi ispalo da je naknadno, s odmakom, nadošao na Plenkovićevo stajalište. A što je to govorio ranije? Pa isto što i kasnije! Potkopavao je Zapad iznutra kao zakleti protivnik širenja NATO saveza na istok, s guštom bi pljuckao po korumpiranim ukrajinskim nacistima do koljena ogrezlima u kriminalu, osuđivao prijetnje nuklearnim oružjem s obje strane, najprije navodeći onu koja ga uopće nema u arsenalu, pjevao ode svjetlom ruskom oružju diveći se nepobjedivosti ruske čizme i otpornosti ruskog gospodarstva na sankcije,… Uglavnom, činio je sve zbog čega i sama pomisao da bi obnašao nekakvu dužnost u okviru euroatlantskih struktura zvuči kao teška sprdačina.

Tolika da takvo što ne bi moglo proći čak ni kao prvotravanjska šala, jer i ona, da bi uspjela, mora imati određenu dozu uvjerljivosti. Unatoč tome ili, kad se bolje razmisli, upravo zato, arhitekti koalicije moratorija na ideologiju bi svakako morali razmotriti i 1. travnja kao pogodan datum povijesnog okupljanja tog jata ptica – od orlova, preko kosova, sve do crnih vrana pa i onih koji su umislili da su sokolovi.

 

Preparkirani o preparkiravanju

Dok nekima u ušima još odzvanja buka od pucanja pištolom iliti kuburom, u Hrvatskoj ima i onih čije šanse da postanu Glavnim tajnikom NATO saveza ne zvuče tek kao halucinacija. Na glasine da bi to mogao postati predsjednik Vlade Andrej Plenković, ćudljivom voljom Hrvata izabrani predsjednik države Milanović isprva uzvraća nevjericom, svodeći napis ugledne švedske tiskovine na nivo lokalnog bjelovarskog lista, usput kozerski dometnuvši kako bi to mogao biti svatko pa i omiljeni mu ministar Banožić. Da, baš svatko,… samo ne on. Ali zato svim srcem podržava da u tu stolicu zasjedne netko iz Hrvatske. No, ubrzo drugare iz NATO-a dobrohotno upozorava kako je Plenković častohlepna, patološki nelojalna osoba. Uvjeren je kako oni siroti ne znaju da je kandidat kojega inače podržava, valjda zato kako bi i time potkopao NATO, sklon spletkarenju i rovarenju iznutra. Jer kad to kaže netko upravo patološki lojalan Putinu, Lavrovu, Rosnjeftu,… onda doista mora biti tako. Nema što drugo.

Kruna Milanovićeve uskrsne „čestitke“ Plenkoviću zacijelo je podrugljiva procjena kako on sve vrijeme samo čeka da se negdje preparkira. Hm,… prilično strpljivo čeka, evo ima skoro već sedam godina. A osobito je zanimljivo što se preparkiravanja laća onaj, koji se, čim je skliznuo s položaja, preparkirao na parking albanskog premijera Edija Rame i njegovih prijatelja. Je li privatno ili službeno, zahvaljujući kroničnoj nezainteresiranosti „neovisnih“ medija, široj javnosti ostaje nepoznato. No, to su ionako fluidne kategorije, barem kad je o Milanoviću riječ. Jednako fluidne kao i to hoće li se kandidirati na neku visoku dužnost. Onaj koji se nikad ne bi kandidirao za predsjednika države sad se opet ne bi nikad, ali, ono, baš nikad, kandidirao ni za predsjednika vlade. Ni o namještenju u NATO savezu ne razmišlja, iako ga tamo sad jedva čekaju, posebno nakon što im je cinkao Plenkovića.

 

I treće čudo na vidiku?

Ima već neko vrijeme kako su zamrla domalo raširena naklapanja da Plenković koristi visoki državni položaj isključivo kao odskočnu dasku ne bi li se iz karijerističkih pobuda vinuo u briselske visine. Nedavna najava švedskog lista da bi mogao biti ozbiljan kandidat za političkog čelnika NATO saveza iznova je probudila nade duhova kojima Plenković u Hrvatskoj strašno smeta. Kao što im smeta i sve što je Hrvatska postigla u njegovom mandatu i pol, sva ta silna čudesa što ih se olako uzima zdravo za gotovo. U doba globalnih bura i nevera, lokalnih elementarnih nepogoda i svako malo ispadanja naslijeđenih kostura iz ormara Hrvatska se digla iz investicijskog i drugog smeća i pepela, procvavši u poželjno odredište uljuđenog svijeta u punom smislu te riječi. Pa kako to? A da nema neke veze s time što se sredstvima poreznih obveznika sad napokon upravlja u maniri dobrog gospodara? Jer upravljanje nije tek puko prelijevanje iz šupljega u prazno kako neki lakonski dociraju. Upravo suprotno, uopće nije svejedno tko i kako upravlja. I upravljati treba znati. A sad se to znade toliko dobro da su najednom zinule guzice i onima koji su stoički trpjeli dok je Hrvatska tavorila u smeću – i liječnicima, i nastavnicima, i roditeljima njegovateljima,…, svima koji izrazito teško podnose to što sad imaju više nego što su ikada imali. Naravno, nepotkupljivi i nekorumpirani kakvi jesu, ne žele oni više novca, ma ne daj Bože, na to se uvrijede kao opareni. Traže tek pravdu i unaprjeđenje sustava, slijedom toga i svaki svoj lex. Ma, odakle im samo ta ideja?

Drugo Plenkovićevo čudo, možda i veće, jest korjenita preobrazba odnosa Amerike prema Hrvatima u BiH, okrunjena intervencijom Visokog predstavnika međunarodne zajednice u susjednoj zemlji, prvom poslije Daytona u njihovu korist. Ostaje mu triptih čudesa dopuniti trećim čudom, čudom najvećim. Riječ je o iscjeljenju uvjerljivo najbolesnije, najkorumpiranije i najdestruktivnije grane hrvatskog društva, ceha koji među Hrvatima širi ozračje negative i beznađa kreirajući posve izopačenu sliku Hrvatske. Prikazuju ju onakvom kakva bi vjerojatno željeli da i dalje jest, no, to je srećom sve dalje od stvarnosti. Iz sedme sile nečiste, o njoj se radi, pod prozirnim plaštem zapadnjačkog liberalizma, rjeđe i konzervativizma, prečesto izranja na površinu zloduh komunističkog totalitarizma, koji se na vrlo prijetvoran i podmukao način manifestira prešutnom potporom majčici Rusiji u haračenju Ukrajinom. Glavni alat u toj prljavoj raboti zacijelo je otvoreno veličanje Milanovića i trabanata mu iz koalicije ideološkog moratorija bez potrebe za kritičkim propitkivanjem sramotne im vanjskopolitičke pozicije. A tko šuti, slaže se.

 

Panični krik medija za iscjeljenjem

Ultimativni dokaz da prevladavajući mediji, baš kao nekad, više cijene podobnost nego sposobnost je to što se ne pitaju kako to da za njihovim favoritima, redom predstavnicima postkomunističkog istočnjačko-nesvrstanog kruga (Mesić, Josipović, Milanović,…), baš i ne vlada neka pomama u europskim i euroatlantskim strukturama. Ne pitaju se ni zašto spomenutima doseg ne dopire dalje od projugoslavenskog instituta IFIMES-a u Ljubljani i Tirane. U vanjskopolitičkoj motivaciji i orijentaciji treba tražiti i razloge svekolikog medijskog likovanja kad Milanović uzme na pik ključne provoditelje europske i euroatlantske politike – predsjednika Vlade, ministra vanjskih poslova i ministra obrane. Na nižoj razini to poprima još grotesknije razmjere. Kad se pojedine političare i gospodarstvenike uhvati s prstima u pekmezu, mediji se prema HDZ-ovcima i SDP-ovcima odnose otprilike onako kao prema fašizmu i komunizmu, upravo tim redom. Fašizam i HDZ-ove lopove vide sve posvuda. Ako ih predugo ne bude, zabrinu se i nacrtaju ih sami. Komunizam, kao i lopovluk SDP-ovaca, pak, kao da ne postoji. Samouvjereno uvjeravaju da je odavno netragom nestao. Kao da ga nikad nije ni bilo. No, čim se u kontekstu kriminala spomene HDZ-ovac, netko blizak HDZ-u, ili možda samo znanac nekog HDZ-ovca – juhuuuu, imamo hajku! A, ekskluzivno, i presudu prije suda samoga. Čim se u istoj ulozi pojavi prefiks SDP, nastupaju oprez, tajac i nevjerica. Namjesto hajke tek minorna vijestica lišena kićenih epiteta. U startu već dobro prigušena potraje svega dva, tri dana. Tema se obradi po najvišim europskim standardima presumpcije nevinosti ili kao da je u pitanju neki događaj u Zambiji. A ni ne može drukčije kad je glasoviti inovator Đuro z Međimurja Titov, a Tito je naš, pa onda i Đuro međimurski nema što drugo biti nego „naš“. A „naši“ su po prepoznatljivoj crvenoj liniji i oni koji su mu pripomogli mućkati pod franšizom SDP-a, te zacijelo jedine poštene Partije na svijetu. HDZ-ovog ministra će elegantno staviti u naslov tek da oni koji ne čitaju dalje od toga i taj marifetluk asocijativno povežu s njihovima, a ne našima. Pa kako ostati nijem na taj prije krik nego vapaj medija upomoć, na čežnju da ih se izbavi iz kandži okrutnog totalitarizma koji ih sili praviti budale od sebe samih i svih ostalih?

Jasno je da takvo čudo nije moguće provesti iznutra, em, zbog proklamirane neovisnosti medija, em,  zbog toga što niti jedan totalitarizam nije popravljiv iznutra. No, zašto ne pokušati izvana? S nekog utjecajnog položaja, kakav je, recimo, Glavni tajnik NATO saveza, moglo bi se s time jasno i razgovjetno upoznati moćne i utjecajne ljude, nesumnjivo kadre medijsku scenu u Hrvata, a s njom u paketu i parlamentarnu oporbu, osloboditi okova totalitarizma i izvesti ih na pravu stranu povijesti. To bi dalo širi i potpuniji smisao možebitnoj Plenkovićevoj međunarodnoj misiji, ali samo bude li se pridržavao pravilnog redoslijeda koraka. Drugim riječima, tek pošto HDZ povede do pobjede na idućim parlamentarnim izborima. To bi značilo da ima nade i za novo Plenkovićevo čudo – treće, ujedno i najveće – veće čak i od onog biblijskog kad slijepi progledaše. Pa da jednom već i slijepi pored zdravih očiju progledaju.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?