Pratite nas

Čudo U Međugorju: Oživio dječak koji je i službeno bio proglašen mrtvim!‏

Objavljeno

na

Dominik i Festival mladih. 3. kolovoza zbio se neočekivan događaj u Međugorju. Budući da članci na internetu šire mnoge netočnosti, željela sam provesti ozbiljno ispitivanje prije nego li sama napišem članak o tome. Dakle, napisani tekst koji slijedi iznosi one činjenice koje sam dobila od Dominikove obitelji.

Dominik Juros, mladi šesnaestogodišnji Slovak, rođen u katoličkoj obitelji iz sela Hran, ovog je ljeta doputovao u Međugorje na Festival mladih zajedno s vršnjacima iz svog kraja. Tijekom nekoliko mjeseci uoči dolaska u Međugorje, Dominik je prolazio kroz nutarnje buntovništvo koje se uglavnom vrtjelo oko vjere.

Više nije htio ministrirati kod mise. Odbio je moliti zajedno sa svojim roditeljima. I premda su se pripadnici njegovog društva kao grupa prijavili za hodočašće, oni zapravo nisu bili zainteresirani ni za Festival mladih niti za Boga. Ponašali su se poput turista na godišnjem odmoru.

3. kolovoza u Međugorju je vladala strašna vrućina. Umjesto da prate program festivala, grupa je odlučila ići na plivanje na obližnje slapove Kravice zajedno sa svojim vodičem Jankom. Dominik se pokliznuo u ledenu vodu i potonuo oko tri metra duboko. Uspio je nekoliko puta izroniti na površinu, ali nitko nije shvatio da se utapa. Ljudi oko njega su mislili da on izvodi neku svoju igru. Deset minuta kasnije, Janko se zabrinuo jer ga više nije vidio! Tako je otplivao do mjesta gdje ga je zadnji put uočio.

 Uz pomoć nekoliko ljudi izvukao je Dominika iz vode. Ali njegovo srce više nije kucalo. Nakon 15-20 minuta oživljavanja, ono je počelo ponovno kucati, ali na putu za mostarsku bolnicu, opet je stalo. I pluća su prestala raditi. U bolnici je Dominik stavljen u stanje inducirane kome i aparati su preuzeli vitalne funkcije njegovog tijela.

Sutradan su u Mostar naglo doputovali njegovi roditelji iz Slovačke. Pošto su čuli što se dogodilo, svi mladi okupljeni na Festivalu počeli su žarko moliti za njega, a taj prekrasni lanac molitve je potom tekao danju i noću! Čak su i Dominikovi suputnici iz autobusa, iznenada zahvaćeni strahom Božjim, počeli moliti. Svi su otišli na ispovijed i nazočili misi s velikom pobožnošću.

5. kolovoza, okružen sa svojom obitelji i s puno molitelja, Dominik je stao pokazivati neočekivane znakove. Premda u nesvijesti, on bi stisnuo majčinu ruku ili zaplakao. Probudio se 7. kolovoza i svi su mu organi oživjeli. Prva reakcija mu je bila da zaplače i moli svoje roditelje za oprost. Zgrabio je majčinu ruku i zamolio je da moli s njim i to puno. Želio je ispovjediti svoje grijehe i zato su poručili da dođe svećenik. Potom je prebačen u slovačku bolnicu, gdje je počeo normalno hodati i govoriti. Četiri tjedna kasnije vratio se i u školu. Njegov slovački liječnik je izjavio da je Dominikov oporavak šokantan uzimajući u obzir sve što je prošao.

Dominik je ispričao neke zanimljive aspekte svog iskustva. Na primjer, iako je bio bez svijesti kad su ga izvukli iz vode, on je vidio svoje roditelje u Slovačkoj kako sjede ispred televizora i znao je što rade i kamo će poći.

8. kolovoza, prema riječima prisutnih ljudi, a i prema riječima Dominika, on je postao hipersenzitivan. Osjećao je nutarnje borbe i imao neobične percepcije.

 Prema Dominiku, dok je bio između života i smrti, osjećao je da mu prijete „mračni likovi“ prisutni u bolnici. Neki su stajali kod vrata, dok su drugi izazivali kaos u bolesničkoj sobi time što su ga optuživali. Ti likovi su neprestance nastojali spriječiti njegovu majku da moli uz njegov bolesnički krevet. Dominikovo lice je zasjalo kad je osjetio prisutnost osobe pune svjetla, mira i radosti za koju misli da je bila Majka Božja. Kad je netko ušao u sobu noseći vodu, on je znao da je to posvećena voda i pomislio je: „O, posvećena voda! Ona će mi sada pomoći!“ Izjavio je da je bio kadar percipirati molitve svoje obitelji kao smirujuće, pozitivne, korisne i pune života.

Dominik je vidio i čistilište. Tamo je ugledao dvojicu mladića iz susjednog grada kako pate. Vidio je kako su spalili neki automobil, a kasnije poginuli u automobilskoj nesreći. Vidio je anđele, sjajna bića prekrasnih lica odjevena u bijelo. Rekao je i da je gledao Isusa licem u lice i da Isus ima najdivnije oči. Kad je njegova obitelj molila krunicu Božanskog Milosrđa uz njegovu bolesničku postelju, on ih je upitao: Osjećate li taj predivan miris?“ „Kakav miris?“ – pitala je majka. „Krvi Isusove! Ima predivan miris!“ – odgovorio je.

Ima još puno detalja iz ove priče koje nije moguće iznijeti ovdje, ali važno je znati da ga je Dominikova majka u vrijeme začeća posvetila Gospi.

Dominik je često ponavljao da bismo trebali ljubiti jedni druge i opraštati jedni drugima, te da je ljubav najvažnija u životu. On neprestance moli članove svoje obitelji da se jedni prema drugima ponašaju s puno ljubavi, čak i u najmanjim stvarima, te da uvijek opraštaju i nemaju neprijatelje. Budući da je nakratko doživio slatki okus neba, Dominik je zažalio što mu je liječnički tim spasio život!

Znamo da je normalno da dolazi do velikog oštećenja mozga ako je čovjek provede nekoliko minuta pod vodom bez kisika. Ali u Dominikovom slučaju, samo Bog zna radi li se, medicinski gledano, o čudu. To je malo važno! Ono što je prekrasno u ovom slučaju jest da se to dogodilo kad je 40.000 mladih nazočnih na Festivalu molilo u Međugorju.

Gospodin je upotrijebio ovog tinejdžera, koji je prolazio kroz krizu, da prigne koljena svih njegovih prijatelja (onih nazočnih u Međugorju i onih u Slovačkoj), da ih potakne da pođu na ispovijed i da vrati njihova srca Bogu. Štoviše, nekima od te djece koja su svjetovne stvari stavila na prvo mjesto u svom životu i koja su mislila da mogu bez Boga, Dominikovo iskustvo je otkrilo drugi svijet, druge vrijednosti i podsjetilo ih na najvažniju Isusovu zapovijed: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!“

Dominik se ne sjeća svega, ali rezultat milosti je više nego očit u njegovom životu. On se pretvorio u mladića koji danas duboko moli, koji gorljivo živi svoju vjeru i koji se radosno pridružuje svojim roditeljima i obitelji u molitvi. Iskazuje veliko štovanje Isusovom križu i Gospi. Svi njegovi rođaci su zahvalni za milost koju mu je Gospodin iskazao. Čak i njegov djed, nekad tvrdoglavi protivnik Međugorja, sada želi doći ovamo. Veličanstveno!

Ivona/kamenjar.info

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana, RBA zadruge, Pernara i Sinčića!

Objavljeno

na

Objavio

VIDEO! Pogledajte kako je Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana te razgolitio Pernara, Sinčića i Palfi, s kojima je osnivao Živi zid!

KOLJAJA: “Macan je kod Josipovića četiri puta vodio predstavnike RBA zadruga; ne mogu vjerovati da bi zastupnik perača novca i utajivača poreza mogao postati savjetnik za PR u Plenkovićevoj Vladi!”

Predstavnik oštećenika RBA zadruga i utemeljitelj Živog zida Nenad Koljaja u Bujici na Z1 i još 9 televizija doslovce je razgolitio aktualne čelnike Živog zida: “Oni su lažnjaci! Pernar je medicinski slučaj, a Palfi je ‘operirala’ po trgovačkim centrima! Sinčić sada pokušava ukrasti čak i stranku – skupštinu su imali u Pernarovoj kupaonici…”

Koljaja tvrdi: “Milanoviću su se prodali za dva ručka i par sto kuna, a ja sam im dao jaguar za kampanju – brzo su vozili, a kazne nisu platili…”

Nenad Koljaja u Bujici je pokazao dokument – službenu zabilješku austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova o RBA zadrugama, u kojem se spominju Krešimir Macan i njegova tvrtka MANJGURA… Macan, koji je vodio kampanju Ivi Josipoviću i plasirao plan ‘Barbika’ te se javno hvalio da je on ‘Bijes prvi’ pokušava preuzeti mjesto PR savjetnika u HDZ-ovoj Vladi…

“Vidio sam ga kako na zadnja vrata ulazi u Sabor s predstavnicima RBA zadruga, nevjerojatno je da njiho lobist sada bude savjetnik u Vladi,” izjavio je Koljaja, inače dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik Tigrova…

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Govor prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana na predstavljanju knjige “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: hkv

Knjiga “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo. Hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika”. (Tkanica: Zagreb, 2017.) posljednja je, ali vjerujemo ne i zadnja knjiga prof. dr. Zdravka Tomca, u nizu njegovih knjiga koje su podroban prikaz političkih prilika i glavnih aktera na hrvatskoj i protuhrvatskoj političkoj sceni. Njezinog autora, prof. Tomca, iskusnog političara i političkog analitičara ne treba posebno predstavljati. Vjerojatno i sam autor, svojevremeni potpredsjednik SDP-a, potpredsjednik Ratne vlade, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, teško da će točno moći navesti koja mu je to po redu objavljena knjiga.

Pa ipak, ova je knjiga po svojoj strukturi različita od prethodnih, a time i po svojoj poruci ili čak oporuci. Knjiga je na neki način svojevrsna sinteza, sažetak, prethodnih knjiga u kojima Tomac prikazuje i daje političku ocjenu poglavara, kardinala i predsjednika Vlada, dakle ljudi koji su bili ili koji još uvijek jesu na čelu institucija koje su presudne za opstojnost hrvatske države, odnosno za nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda.

Tomac u ovoj knjizi daje sažete ocjene iz svojih brojnih prethodnih knjigao predsjednicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću; ponavlja svoje ocjene o kardinalima Stepincu, Kuhariću i Bozaniću; prikazuje svoje odnose s predsjednicima hrvatskih Vlada Račanom, Milovanovićem, Karamarkom. Posebno se bavi povijesnom ulogom i prilikama u kojima je djelovala Ratna vlada premijera Gregorića, Vlada kojoj je bio potpredsjednik. Jasno da je u svojim ocjenama i vrlo precizan prema današnjoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću.

Dvije su bitne odrednice koje su oblikovale sadržaj ove knjige, odrednice koje povezuju i uvezuju u cjelinu sve u knjizi spomenute osobe. Prva je odrednica autorovo traženje odgovora na pitanje – što to znači biti Hrvat, odnosno što je to hrvatski patriotizam ili jednostavno što je to hrvatstvo? Drugi je kriterij po kojem su se pojedine ličnosti našle u ovoj knjizi, što prof. Tomac piše samo o osobama koji su njegovi suvremenici, s kojima je surađivao ili s kojima je bio u sukobu, a ponekad i jedno i drugo: surađivao i ratovao. Izuzetak od toga kriterija je kardinal Alojzije Stepinac, prema kojem je prof. Tomac osjećao posebnu moralnu obvezu, iako s njime nije bio u osobnom kontaktu.

Prof. Tomac je osoba s dugim političkim iskustvom, a kako je bio na visokim političkim dužnostima, to njegov opis sukobljenih i oprečnih politika i političkih odluka ljudi koji su odlučivali o sudbini Hrvatske, te prikaz vlastitih stavova i vlastitog angažmana u tim procesima, ovoj knjizi daje dokumentarnu vrijednosti.

Ono što prof. Tomca čini poštenim i iskrenim autorom je njegovo priznanje da je griješio i da su njegovi protivnici znali biti u pravu. Mnoge je pogreške i u prošlosti pripisivao politici predsjednika Tuđmana, a niz mu pogrešaka ni danas ne oprašta. Pripovijeda da ga je dvadeset godina Račan progonio, ali da su potom niz godina bili bliski suradnici. Znao je mijenjati svoje političke ocjene o ključnim akterima na političkoj sceni i to ne samo jednokratno.

Zašto je tome tako?

Vjerojatno se odgovor može iščitati iz bitnih odrednica osobnosti Zdravka Tomca.Vjerujem da su tri odrednice njegova etičkoga i društvenoga habitusa razlogom zašto političar i pisac Tomac može u novim situacijama mijenjati svoja mišljenja o pojedinim ljudima, odnosno zašto je spreman iskreno priznati pogreške u svojim procjenama.

Prvo, prof. Tomac ne može, a da ne komunicira. On ne može, a da ne reagira, ne može ne odgovoriti na dnevne političke poruke, ne može a da ne bude dnevno angažiran. On je ovisnik od dnevne pisane i govorne komunikacije. Za njega komunicirati znači participirati. Njemu uskratiti pravo na svakodnevno komuniciranje (što je za njega istovjetno s političkim djelovanjem) isto je što je za drugoga osuda na zatvorsku kaznu.

Drugo, bitna je odrednica ovisnika (svako)dnevne komunikacije identifikacija sa predmetom rasprave. Identifikacija sa željom i namjerom da se upozori, pomogne ili osudi, zaustavi ili promijeni. Identifikacijaje emocionalna ovisnost u kojoj nema jasne granice između aktera, njihovih, želja, ciljeva, mogućnosti s jedne strane i objektivne zbilje s druge. Zato Tomacotvoreno priznaje: „ja sam emocionalni političar“. Osnovna pak značajka svakoga emocionalnoga angažmana je njegova temporalnost: traje samo dok se ne promijenisituacija s kojom se njezini sudionici identificiraju. Konkretno: hrvatstvo političara koje Tomac analizira za njega traje onoliko koliko se on s tim hrvatstvom može identificirati. Drugim riječima, hrvatstvo je ovisno o vremenu, preciznije o aktualnom vremenu u kojem Tomac komunicira.

Treće, vrijeme i prostor komunikacije za Tomca su prvenstveno javnost i mediji. Nije slučajno da prof. Tomac u svojim knjigama rijetko citira pisane izvore i dokumente. Jednako tako i u ovoj knjizi on se poziva prvenstveno na medijske napise, javna pismai izjave izrečene uprivatnim razgovorima ili u javnosti. Tomac je uvjeren da se politički sukobi zbivaju i rješavaju u medijima i pomoću medija. Uvjeren je da je prijeteće pismo Veljku Kadijeviću i Stanku Brovetu bilo presudno za ponašanje JNA nakon pada Vukovara; ili da je pismo kardinala Bozanića bilo presudno za rezultate predsjedničkih izbora 2015.

Ove su odrednice, po mojem mišljenju, ono što su dobre strane Tomčevih analiza. Njegov, pak stil koji je britak, jasan, gladak i pitak – nudi čitatelju štivo koje se lako, bez napora i s užitkom čita. Ali isto tako ove odrednice njegova mišljenja razlogom su čestih promjena njegovih procjena o pojedinim ljudima i događajima.

Kompas s kojim se prof. Tomac orijentira u ocjeni hrvatstva su dosljednost uidentifikaciji s katoličkom vjerom ižrtvi za uspostavu hrvatske države. Zato kardinale, državne poglavare i predsjednike vlade ocjenjuje prema njihovom hrvatstvu jer imaju presudnu ulogu u politici nacionalne identifikacije. Bez (katoličke) vjere nema duhovne i moralne identifikacije, a bez hrvatske države nema slobode i opstojnosti. Zato je „najveće hrvatstvo /ono koje je/ zbog ljubavi prema domovini i svom narodu … spremno na žrtvovanje svoga života i svoje slobode“.

Sukladno takvim kriterijima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, budući da je jedan od najzaslužnijih za stvaranje hrvatske države, za prof. Tomca je „jedan od najvećih ljudi u hrvatskoj povijesti, zato je on Otac Domovine. Zato je Franjo Tuđman, u novi¬joj hrvatskoj povijesti, jedini državnik među hrvatskim političarima“.

Međutim, tijekom proteklih skoro tri desetljeća predsjedniku Tuđmanu prof. Tomac pripisuje niz negativnih ocjena i pogrešaka. Tomac piše, da je predsjednik Tuđman „vodio više politika“,„vješto skrivao svoje karte tako da je držao u zabludi i strahu i najbliže suradnike“, činio „trule kompromise s hrvatskim Srbima i bosanskohercegovačkim Srbima“ koji su se „graničili s nacionalnom izdajom“, imao „pokerašku strategiju“, „igrao na rubu provalije“, „vodio ‘nemoralne’ razgovore i dogovore sa Slobodanom Miloševićem“, da su „Milošević i Tuđman istodobno su postali i saveznici i ljuti protivnici, saveznici u razbijanju Jugoslavije na osnovi Ustava iz 1974. godine, a ljuti protivnici jer je Milošević želio i ono što mu ne pripada“.

Profesor Tomac smatra da je: „najveća Tuđmanova pogrješka što je prihvatio Daytonski mirovni sporazum, što se odrekao Herceg Bosne“. Tomac pripisuje Tuđmanu političku naivnost jer „je smatrao da uključivanje Hrvatske u NATO i Europsku uniju ne će ugroziti i poništiti hrvatsku suverenost niti ugroziti hrvatski nacionalni identitet“, te što je „prihvatio globalizam i liberalni kapitalizam kao neminovnost. Prihvatio je diktaturu MMF-a, Svjetske banke i Haaškoga suda nepravde a ne pravde. Zbog toga danas nije ispravno tvrditi, kako to mnogi tvrde, da je izlaz iz sadašnjih problema povratak na Tuđmanovu politiku u cjelini“.

Unatoč svim takvim ocjenama prof. Tomac predsjednika Tuđmana smatra jednim od najvećih u hrvatskoj povijesti i jedinim državnikom od samostalnosti hrvatske. Zašto je tome tako i kako to razumjeti?

Predsjednik Tuđman i profesor Tomac funkcioniraju i djeluju u dvije različite dimenzije. Za povjesničara i državnika Tuđmana povijest je bila osnovni kriterij prosudbe njegovih odluka. On nije imao „tajnu politiku kao rezervnu varijantu“ kako tvrdi Tomac. Vjerovao je da u povijesti vrijede pravila i zakoni međunarodnoga poretka i da samo poznavanjem tih odnosa moguće je ostvariti hrvatske nacionalne interese. Predsjednik Tuđman je smatrao da će povijest a ne aktualna javnost suditi njegovim odlukama i potezima.

Nasuprot tome prof. Tomac je kako sam tvrdi „emocionalni političar“, „emocionalni Hrvat“, koji će otići zajedno s predsjednikom Tuđmanom na razgovor s Miloševićem kod Gorbačova, ali Tomac se neće rukovati s Miloševićem, a smatrat će da se Tuđman „ponizio do krajnjih mogućnosti jer je prihvatio da se sretne i razgovara sa svojim potencijalnim ubojicom“.

Tomac je do krajnjih granica osjetljiv na sud javnosti, iako stalno nastoji utjecati na tu javnost u interesu i prema kriterijima „emocionalne“, odnosno političke identifikacije s nacionalnim interesima. No, kako sam priznaje da postoji razlika između političara i državnika, onda je ta razlika u oprečnim kriterijima prosudbe tko je državnik a tko političar. Tomac predsjedniku Tuđmanu priznaje i pripisuje zasluge prema povijesnim kriterijima, a pogreške očitava iz dnevnoga političkoga horizonta kojega povijest često briše i zaboravlja.

Autorovog panoptikuma različitih obrazaca hrvatstava ustrajat će na tvrdnji „Nema hrvatstva koje nije emocionalno hrvatstvo“, ali će priznati da „hrvatstvo u XXI. stoljeću ni po sadržaju ni po formi nije hrvatstvo XIX. ili XX. stoljeća“, te „da se danas hrvatstvo ostvaruje na drugi način nego za vrijeme Domovinskog rata ili za vrijeme bivše Jugoslavije“. Zato Tomac tvrdi „Pogrješno je razvrstavanje Hrvata na načelu ili si za Europsku uniju ili za Hrvatsku“, jer je uvjeren da se u suvremenim uvjetima u kojima je Hrvatska članica euroatlantskih integracija,suverenističkapolitika vodi prema različitim, odnosno novim okolnostima poimanja suvereniteta.

Možemo se složiti da je 21. stoljeće metafora tih novih okolnosti, iako nije 21. stoljeće donijelo i stvorilo te nove okolnosti, nego je Hrvatska kao suverena država mogla tek početkom 21. stoljeća ući u NATO i EU.Što znači dadanas nije moguće hrvatstvo „koje bi Hrvatsku razvijalo kao izolirani otok“. Danas je „moguće biti Eu¬ropejac i Hrvat“. Tomac stoga zaključuje: „zato što su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković Europejci i pripadnici europske i svjetske političke elite, oni nisu manje vrijedni Hrvati niti su manji Hrvati“.

Knjiga prof. dr. Zdravka Tomca „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“ nije povijest hrvatstva, nije povijest politika posljednjih godina socijalističke Hrvatske i prvih desetljeća stvaranja suverene i demokratske Hrvatske. Ali jeste pregled ključnih političkih aktera koji su se žrtvovali za hrvatsku slobodu i samostalnost, ali i onih koji se nisu identificirali sa Hrvatskom a bili su na njezinu čelu, te najava novih političara i elita koji su spremni voditi Hrvatsku prema novih kriterijima suverenističke politike.

No, ova knjiga na neki način – prof. Tomac bi mogao reći skriveni i tajni način – nudi više od toga. Ona je predložak za istraživanje odgovora na pitanje koje je autor postavio na početku svoje knjige: što to znači hrvatstvo, što to znači biti Hrvat? Ova knjiga sadrži dodatni poticaj na političko ali i teorijsko istraživanje hrvatstva, odnosno hrvatskoga nacionalnoga identiteta. A to je pretpostavka da se jasno definiraju kriteriji hrvatstva ne samo u politici nego i u drugim djelatnostima, pogotovo u medijima, kulturi i obrazovanju gdje smo danas često suočeni s nastavkom politike detuđmanizacije i negiranja vrijednosti na kojima je nastala slobodna i suverena Hrvatska.

HINA

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari