Connect with us

Naši u svijetu

Čuje li se dovoljno glas hrvatskih iseljenika?

Published

on

Foto: IKA

Je li trend iseljavanja osiromašio Hrvatsku? Čuje li se dovoljno glas hrvatskih iseljenika? Kako je koronavirus utjecao na povezanost iseljenika s Hrvatskom? Kakva je uloga Crkva u očuvanju identiteta iseljenika? O tome su u emisiji „Argumenti” urednika Ivana Taševa, u četvrtak 29. listopada, govorili predsjednik Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva dr. Marin Sopta, sociolog s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu dr. Ivan Balabanić i ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. Tomislav Markić.

Povodom održavanja četvrtoga hrvatskoga iseljeničkog kongresa, predsjednik Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva dr. Sopta je, komentirajući povezanost iseljene i domovinske Hrvatske, rekao kako je najlakše kritizirati, no da on nastoji biti konstruktivan. Istaknuo je da odnos iseljeništva i domovine trenutno prolazi kroz krizu iz više razloga. „Rekao bih da je most suradnje između domovine i iseljeništva, koji je bio veoma čvrst i stabilan za vrijeme Domovinskog rata, sada narušen. Treba ga popraviti i vidjeti razloge, odnosno utvrditi zašto je došlo do toga. Smatram da se, zbog dolaska novih generacija u iseljeništvo, odnos hrvatskih iseljenika prema domovini promijenio”, istaknuo je dr. Sopta.

Naglasio je da je došlo vrijeme da se osmisli moderna politika, tj. državna strategija prema hrvatskim iseljenicima. „Moramo odlučiti, i tu apeliram na državni vrh, jesmo li za povratak hrvatskih iseljenika u domovinu ili ne. Moramo upotrijebiti znanje stručnjaka i osmisliti politiku. U ovom trenutku smatram da je sav teret odnosa hrvatskih iseljenika prema domovini pao na leđa Katoličke Crkve. To pravi veliki pritisak na hrvatske svećenike u katoličkim misijama i župama po svijetu. Smatram da Hrvatska ne daje dovoljan doprinos i da se nije ozbiljno posvetila temi iseljenika”, rekao je dr. Sopta.

Istaknuo je kako smatra da Katolička Crkva jedina vodi sustavnu brigu o hrvatskim iseljenicima. „Katolička Crkva je jedina institucija koja organizirano vodi brigu o hrvatskim iseljenicima. Smatram da bismo trebali poticati povratak hrvatskih iseljenika , počevši od lokalne zajednice pa sve do županija i države”, pojasnio je dr. Sopta.

Ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. Markić je istaknuo kako je stvarna situacija raznolika te da se ne može govoriti o samo jednom aspektu odnosa između iseljeništva i domovine. Postoje određeni nesporazumi i nerazumijevanja, ali s druge strane postoji razvoj u odnosima. „Živimo u sve povezanijem svijetu i transnacionalnim prostorima, u kojima čovjek ne živi samo na jednom mjestu. Preko povezanosti, mreža i interneta, komunicira s cijelim svijetom i sa svojim zavičajem i domovinom”, naglasio je dr. Markić.

Odgovarajući na pitanje kako Crkva gleda na posljednji iseljenički val, istaknuo je da Crkva ne može odlučivati umjesto pojedinaca, ali i da ohrabruje da svatko živi po svojoj savjesti te da se pri donošenju odluka o iseljavanju uzimaju sve dimenzije. „Svjesni smo da je u posljednjih sedam godina, otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju, na djelu novi, snažni val iseljavanja na koji kao Crkva pokušavamo odgovoriti našom mrežom hrvatskih katoličkih misija, centara, župa i zajednica po cijelom svijetu. Imamo ih 189 i doista možemo reći da nove iseljenike očekuje dobra mreža naših katoličkih zajednica”, rekao je dr. Markić.

Naglasio je da su iseljenici djeca svoga vremena i da su onoliko intenzivno koliko su svoju vjeru živjeli u domovini, toliko intenzivno nastavljaju svoj vjerski život u iseljeništvu. „Vlč. Josip Levaković, svećenik u našoj misiji u Dublinu, svjedoči o tome da ima i onih koji tek u iseljeništvu postanu svjesni i osjete potrebu jače se vezati uz vjerničku zajednicu. To nije samo vjernička potreba nego je to često i socijalna, društvena potreba da se bude u društvu svojih zemljaka i sunarodnjaka. Prije bogoslužja se često razmijene i neke druge informacije o stanovanju i zaposlenju. Hrvatske katoličke misije generalno su puno više od same vjerničke prakse. Tu se isprepliće cijela životna dimenzija naših iseljenika”, pojasnio je dr. Markić.

Dr. Balabanić s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu pojasnio je da je, od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, pet posto manje stanovništva nego što je bilo prije ulaska. Nagalsio je kako je ekonomska šteta velika. „Po nekim je procjenama oko 13 posto BDP-a izgubljeno zbog iseljavanja. Sva su istraživanja manje više ujednačena što se tiče razloga. U oko 60 posto slučajeva navode se, naravno, financijski razlozi iseljavanja. Ono što je puno veći problem je taj što oko 50 posto ljudi, osobito mladih, izražavaju nezadovoljstvo političkim sustavom, korupcijom, klijentelizmom, nepotizmom. Tu vidimo i glavni problem za povratak tih ljudi. Ako se ne riješe problemi političke naravi, koji su i doveli do iseljavanja, pitanje je zašto bi se ljudi vraćali nazad. Strategija po pitanju iseljavanja ne postoji”, naglasio je dr. Balabanić.

Mogu li nam druge zemlje s velikom dijasporom kao što je Irska biti primjer te možemo li od njih nešto naučiti pojasnio je dr. Marin Sopta: „U Hrvatskoj javnosti i među našim političarima stalno se govori o Irskoj. Irska nije investirala kao država, nego je Irska iskoristila trenutak jedne informatičke revolucije u svijetu i više-manje sve najveće informatičke korporacije, počevši od Sjedinjenih američkih država su iskoristile Irsku”. Međutim u isto vrijeme, život u Irskoj nije baš tako bajan, ističe Sopta.

Ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. Tomislav Markić / Foto: IKA

S druge strane, ne postoji informiranje javnosti o životu i iskustvu hrvatskih iseljenika u inozemstvu. Dobiva se dojam kao da se potiče odlazak Hrvata iz domovine, dodaje dr. Sopta. Ipak, smatra kako ovom trenutku kada je čitav svijet zahvatila kriza određeni broj hrvatskih iseljenika bi mogao biti prisiljen vratiti se u domovinu. „Jer smatram i uvjeren sam da će stranci uključujući i Hrvate biti prvi koji će izgubiti poslove”. Naglašava kako bi se kroz pametnu i racionalnu državnu strategiju i poticaje moglo učiniti mnogo.

O životu naših iseljenika postoje različite percepcije. Neke se doživljava kao one koji su zaradili puno novaca, dok se s druge strane čuju priče o tome koliko je teško pronaći stan jer su u inozemstvu vrlo veliki troškovi. O tome kakva je situacija „na terenu” pojasnio je ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. Tomislav Markić: „Nema samo primjera uspjeha i nema samo primjera neuspjeha. U posljednje vrijeme svjedoči se o jednoj povratnoj migraciji”.

Sociolog s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu dr. Ivan Balabanić / Foto: IKA

Ova migracija ne odnosi se na povratak u Hrvatsku, pojašnjava dr. Markić, već jedan dio iseljenika iz primjerice Irske seli u Njemačku. Povratak je relativan, današnje su mogućnosti takve da se može živjeti na više mjesta odjednom. „Fizički na jednom, a poslovno na drugom, obiteljski povezan s trećim krajem svijeta. To se danas sve više čini”, pojašnjava dr Markić. No, s druge strane, ono što je realno i što Crkva sve više čini je da osigurava dušebrižničku skrb našim iseljenicima te im osigurava njegovanje hrvatskog katoličkog identiteta. A kako je jezik velik dio nacionalnog identiteta, tako se i našim iseljenicima osigurava da slave liturgiju na narodnom jeziku, pojašnjava dr. Markić dodavši kako to snažno okuplja naše ljude te im daje „osjećaj domovine” i van zavičaja.

Dr. Marin Sopta je pak pojasnio da se za osiguravanje financija za dušebrižništvo u inozemstvu brinu mjesne crkve, ali i sami iseljenici koji doprinose tim crkvama. „A naravno ne treba zanemariti i onaj doprinos naše domaće Crkve. U odgoju i obrazovanju je 200 svećenika i 50 časnih sestara, te stotinjak drugih pastoralnih suradnika i suradnica u našim misijama”, dodaje dr. Sopta.

Dr. Balabanić je rekao kako se apsolutno može reći da Hrvatska politički nije povezana sa svojom dijasporom. Dodao je i kako njegovi studenti imaju razumijevanja kada je u pitanju tema iseljavanja te se sami ili odlučuju na odlazak ili žele otići. Dodaje i kako se često govori o ljudima koji su otišli van kao o onima koji će se u domovinu vratiti sa nekim znanjem koje će pomoći u razvoju Hrvatske. To nije moguće bez pomoći države, nagašava dr. Balabanić. „Zašto bi netko tko je vani uspio, došao tu pomagati, ako nema sustava koji će mu to osigurati?”, kaže Balabanić. Stiče se dojam, zaključuje Balabanić da politika nema interes da povezuje „dvije” Hrvatske.

O tome kako se Hrvati u inozemstvu mogu uključiti u djelovanje katoličkih misija u inozemstvu ako žive daleko od njegovih sjedišta pojasnio je dr. Markić: „Mi u Njemačkoj imamo 99 katoličkih misija i zajednica. To je zaista jedna gusta mreža i gušću mrežu zaista ne možemo uspostaviti.” Dodaje kako naši iseljenici mogu potražiti filijale katoličkih misija, kojima se pokušava doći što bliže iseljenicima. (IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari