Pratite nas

Kolumne

Čuvanje enitetskih granica podijeljene Bosne i Hercegovine

Objavljeno

na

Sve se glasnije i učestalije iz bošnjačko muslimanskih centara čuju prijetnje ratom u Bosni i Hercegovini. Ne prijete Bošnjaci ratom svojim beogradskim srpskim sugovornicima diobe zemlje. Dogovorene granice se ne smiju rušiti, a rušenje je moguće samo ratom, misle, znaju to čelnici dva etnički i vjerski čista beha entiteta, republike srpske i beha federacije koja joj je svakim danom sve sličnija.  Dogovoreno, dogovoreno, i obje strane se pridžavaju toga. Ponekad za unutarnju, još više vanjsku publiku zaoštre međusobne komunikacije.

A sve je to, zapravo, da bi se skrenula pažnja sa tog zločinačkog dogovora u Beogradu, koji je bio razlogom i rata, a kasnije i daytonske diobe Bosne i Hercegovine. Alija Izetbegović je stoga i bio prvi beha političar koji je, u vrijeme daytonske diobe boravio u Turskoj, što i to nije slučajnost, priznao genocidni velikosrpski entitet, i time zauvijek podijelio zemlju i ozakonio beogradske srpsko muslimanske pregovore.

Nepriznavanje hrvatske strane u beogradskim pregovorima, nastavlja se i danas na način da je se ratom zastraši, i ušutka u svim njenim legalnim i legitimnim pravima traženja jednakosti i ravnopravnosti sa Srbima i danas Bošnjacima. Hrvatski pokušaj izjednačavanja u pravima i slobodama sa druga dva beha naroda razlog je žestoke bošnjačke medijske agresije, prijetnje ratom, pa čak i nestankom Hrvata na beha područjima.

Vrlo sinkronizirano iz svih bošnjačko muslimanskih centara odapinju se strijele na hrvatski narod. Usmjeravanjem svih snaga na Hrvate ostavlja se slobodan teren velikosrpskom secesionizmu, koji je svakim danom sve agresivniji, te uz rusku pomoć bliži cilju. Što je republika srpska bliže otcjepljenju, beha federacija  je unitariziranija i centraliziranija, odnosno islamiziranija. Više etnički čisti muslimanski entitet.

Svako hrvatsko barijeriziranje Bošnjaka na tom putu napada ih se prijetnjom naoružavanja „za nedaj Bože“. Više ne prijeti ratom samo predsjednik največe političke muslimanske partije u BiH SDA, Bakir Izetbegović, već to čine svi čelnici ostalih muslimansko bošnjačkih partija, stranaka, pokreta i organizacija.

Bošnjačka prijetnja ratom hrvatskom narodu koji mirnim i legalnim putem traži svoja nacionalna i vjerska prava u tronacionalnoj i trovjerskoj beha zajednici, medijska je agresija koja je jednako opasna kao i oružana koju su na njih izveli udarcem noža u leđa u Srednjoj Bosni. Stoga, današnja Bosna i Hercegovina  po ratno huškačkoj tutnjavi koju orkestrira i  vodi Bakir Izetbegović postaje klon bivše Jugoslavije, u vrijeme Miloševićeva pokretanja rata protiv svih nesrba.

Izetbegović mlađi suvremeni je bošnjački Milošević, a Sarajevo jugoslavenski Beograd. Kao što se Beograd srbijanizirao uz povike na Hrvate kao ustaše, danas se Sarajevo muslimanizira na isti takav način. Muslimani u Sarajevu pišu pravila Hrvatima koliko i kako će,  smiju li voljeti i doživljavati Bosnu i Hercegovinu svojom domovinom.

Ništa što prelazi  muslimanske  propise i dekrete glede domoljublja, glede budućeg uređenja zemlje,  nije dozvoljeno, i svaki drugi hrvatski način življenja patriotizma  i beha  izgradnje ocijenjuje se neprijateljski, protiv Bošnjaka je, a tko je protiv njih taj je i protiv Bosne i Hercegovine. Nova definicija, Bošnjak jednako Bosna i Hercegovina, Bosna i Hercegovina jednako Bošnjak

Preslik velikosrpskog patriotizma kojeg su u bivšoj juzajednici Srbi  propisivali nesrbima, napose Hrvatima. Bosna i Hercegovina stoga više i nije Jugoslavija u malom, već Jugoslavija u velikom, naslijednica  nacifašizma prema nemuslimanima, kao što je bila Jugoslavija nacifašistička prema nesrbima.

Čeka se samo trenutak kada će Bošnjaci biti vojno naoružaniji i da krenu, na Miloševićev način, po zapovijedi age Bakira u sukob protiv svih u Bosni i Hercegovini. Onoga momenta kada mu zeleno svijetlo dadne sultan Erdogan rat u 81. Otomanskoj pokrajini može početi.

Ubrzano se stoga naoružavaju i pokreču tvornice za proizvodnju oružja. Alijin prijestonaslijednik sin Bakir, čučavac u otčevom uredu tijekom beha rata, sakrivač u bankovnom trezoru, vođa je bošnjačkih i vehabijskih  ratnika. Pripreme traju u svakom bošnjačkom segmentu, pa

čak i među djecom za koje su pripremljeni centri za obuku. Poput muslimanskih zemalja koje koriste djecu kao ratnike, teroriste i samoubojice, i bošnjački vođa Bakir zloupotrebljava tu najosjetljiviju kategoriju društva, djecu.

Ideološki i vjerski isprani djećji mozgovi na putu do cilja koji im postave vođe bivaju najbrutalniji. Bosna i Hercegovina  sve dublje  tone u taj glib nehumanosti, uporabe djece kao ratnog sredstva, kao ratnika, kao ubojice.  U bošnjačkim centrima za pripremu askera vidi se slika islamskog djećjeg terorizma, kojeg izvode nerijetko i po zapovijedi roditelja. Srpski „Omladinsko-patriotski kamp na Zlatiboru 2018.”  i muslimanski  „Askeri Zimski kamp 2018. Jelen, jezero Tešanj“, dva su vojna centra obuke djece za ubijanje onog drugog i drugačijeg.

Zajedničko i jednom i drugom je ćuvanje enitetskih granica podijeljene Bosne i Hercegovine, i dovršetak etničkog čiščenja Hrvata u oba entiteta. Srpski dječaci se obučavaju za čuvanje velike Srbije na beha području, muslimanski dječaci se pripremaju kao janjičari za čuvanje granica Otomanskog carstva u Europi.

Vinko  Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari