Pratite nas

Kolumne

Čuvanje enitetskih granica podijeljene Bosne i Hercegovine

Objavljeno

na

Sve se glasnije i učestalije iz bošnjačko muslimanskih centara čuju prijetnje ratom u Bosni i Hercegovini. Ne prijete Bošnjaci ratom svojim beogradskim srpskim sugovornicima diobe zemlje. Dogovorene granice se ne smiju rušiti, a rušenje je moguće samo ratom, misle, znaju to čelnici dva etnički i vjerski čista beha entiteta, republike srpske i beha federacije koja joj je svakim danom sve sličnija.  Dogovoreno, dogovoreno, i obje strane se pridžavaju toga. Ponekad za unutarnju, još više vanjsku publiku zaoštre međusobne komunikacije.

A sve je to, zapravo, da bi se skrenula pažnja sa tog zločinačkog dogovora u Beogradu, koji je bio razlogom i rata, a kasnije i daytonske diobe Bosne i Hercegovine. Alija Izetbegović je stoga i bio prvi beha političar koji je, u vrijeme daytonske diobe boravio u Turskoj, što i to nije slučajnost, priznao genocidni velikosrpski entitet, i time zauvijek podijelio zemlju i ozakonio beogradske srpsko muslimanske pregovore.

Nepriznavanje hrvatske strane u beogradskim pregovorima, nastavlja se i danas na način da je se ratom zastraši, i ušutka u svim njenim legalnim i legitimnim pravima traženja jednakosti i ravnopravnosti sa Srbima i danas Bošnjacima. Hrvatski pokušaj izjednačavanja u pravima i slobodama sa druga dva beha naroda razlog je žestoke bošnjačke medijske agresije, prijetnje ratom, pa čak i nestankom Hrvata na beha područjima.

Vrlo sinkronizirano iz svih bošnjačko muslimanskih centara odapinju se strijele na hrvatski narod. Usmjeravanjem svih snaga na Hrvate ostavlja se slobodan teren velikosrpskom secesionizmu, koji je svakim danom sve agresivniji, te uz rusku pomoć bliži cilju. Što je republika srpska bliže otcjepljenju, beha federacija  je unitariziranija i centraliziranija, odnosno islamiziranija. Više etnički čisti muslimanski entitet.

Svako hrvatsko barijeriziranje Bošnjaka na tom putu napada ih se prijetnjom naoružavanja „za nedaj Bože“. Više ne prijeti ratom samo predsjednik največe političke muslimanske partije u BiH SDA, Bakir Izetbegović, već to čine svi čelnici ostalih muslimansko bošnjačkih partija, stranaka, pokreta i organizacija.

Bošnjačka prijetnja ratom hrvatskom narodu koji mirnim i legalnim putem traži svoja nacionalna i vjerska prava u tronacionalnoj i trovjerskoj beha zajednici, medijska je agresija koja je jednako opasna kao i oružana koju su na njih izveli udarcem noža u leđa u Srednjoj Bosni. Stoga, današnja Bosna i Hercegovina  po ratno huškačkoj tutnjavi koju orkestrira i  vodi Bakir Izetbegović postaje klon bivše Jugoslavije, u vrijeme Miloševićeva pokretanja rata protiv svih nesrba.

Izetbegović mlađi suvremeni je bošnjački Milošević, a Sarajevo jugoslavenski Beograd. Kao što se Beograd srbijanizirao uz povike na Hrvate kao ustaše, danas se Sarajevo muslimanizira na isti takav način. Muslimani u Sarajevu pišu pravila Hrvatima koliko i kako će,  smiju li voljeti i doživljavati Bosnu i Hercegovinu svojom domovinom.

Ništa što prelazi  muslimanske  propise i dekrete glede domoljublja, glede budućeg uređenja zemlje,  nije dozvoljeno, i svaki drugi hrvatski način življenja patriotizma  i beha  izgradnje ocijenjuje se neprijateljski, protiv Bošnjaka je, a tko je protiv njih taj je i protiv Bosne i Hercegovine. Nova definicija, Bošnjak jednako Bosna i Hercegovina, Bosna i Hercegovina jednako Bošnjak

Preslik velikosrpskog patriotizma kojeg su u bivšoj juzajednici Srbi  propisivali nesrbima, napose Hrvatima. Bosna i Hercegovina stoga više i nije Jugoslavija u malom, već Jugoslavija u velikom, naslijednica  nacifašizma prema nemuslimanima, kao što je bila Jugoslavija nacifašistička prema nesrbima.

Čeka se samo trenutak kada će Bošnjaci biti vojno naoružaniji i da krenu, na Miloševićev način, po zapovijedi age Bakira u sukob protiv svih u Bosni i Hercegovini. Onoga momenta kada mu zeleno svijetlo dadne sultan Erdogan rat u 81. Otomanskoj pokrajini može početi.

Ubrzano se stoga naoružavaju i pokreču tvornice za proizvodnju oružja. Alijin prijestonaslijednik sin Bakir, čučavac u otčevom uredu tijekom beha rata, sakrivač u bankovnom trezoru, vođa je bošnjačkih i vehabijskih  ratnika. Pripreme traju u svakom bošnjačkom segmentu, pa

čak i među djecom za koje su pripremljeni centri za obuku. Poput muslimanskih zemalja koje koriste djecu kao ratnike, teroriste i samoubojice, i bošnjački vođa Bakir zloupotrebljava tu najosjetljiviju kategoriju društva, djecu.

Ideološki i vjerski isprani djećji mozgovi na putu do cilja koji im postave vođe bivaju najbrutalniji. Bosna i Hercegovina  sve dublje  tone u taj glib nehumanosti, uporabe djece kao ratnog sredstva, kao ratnika, kao ubojice.  U bošnjačkim centrima za pripremu askera vidi se slika islamskog djećjeg terorizma, kojeg izvode nerijetko i po zapovijedi roditelja. Srpski „Omladinsko-patriotski kamp na Zlatiboru 2018.”  i muslimanski  „Askeri Zimski kamp 2018. Jelen, jezero Tešanj“, dva su vojna centra obuke djece za ubijanje onog drugog i drugačijeg.

Zajedničko i jednom i drugom je ćuvanje enitetskih granica podijeljene Bosne i Hercegovine, i dovršetak etničkog čiščenja Hrvata u oba entiteta. Srpski dječaci se obučavaju za čuvanje velike Srbije na beha području, muslimanski dječaci se pripremaju kao janjičari za čuvanje granica Otomanskog carstva u Europi.

Vinko  Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trump izdao sve one koji su željni novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samoubojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom Nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Na kraju je od svega toga najviše koristi imao Isil, čiji se kalifat iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govorio kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija.

Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koji se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali. Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujućI mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga” – “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacila te zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje mu ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu – javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju, kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Borislav Ristić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari