Pratite nas

Kolumne

Čuvanje enitetskih granica podijeljene Bosne i Hercegovine

Objavljeno

na

Sve se glasnije i učestalije iz bošnjačko muslimanskih centara čuju prijetnje ratom u Bosni i Hercegovini. Ne prijete Bošnjaci ratom svojim beogradskim srpskim sugovornicima diobe zemlje. Dogovorene granice se ne smiju rušiti, a rušenje je moguće samo ratom, misle, znaju to čelnici dva etnički i vjerski čista beha entiteta, republike srpske i beha federacije koja joj je svakim danom sve sličnija.  Dogovoreno, dogovoreno, i obje strane se pridžavaju toga. Ponekad za unutarnju, još više vanjsku publiku zaoštre međusobne komunikacije.

A sve je to, zapravo, da bi se skrenula pažnja sa tog zločinačkog dogovora u Beogradu, koji je bio razlogom i rata, a kasnije i daytonske diobe Bosne i Hercegovine. Alija Izetbegović je stoga i bio prvi beha političar koji je, u vrijeme daytonske diobe boravio u Turskoj, što i to nije slučajnost, priznao genocidni velikosrpski entitet, i time zauvijek podijelio zemlju i ozakonio beogradske srpsko muslimanske pregovore.

Nepriznavanje hrvatske strane u beogradskim pregovorima, nastavlja se i danas na način da je se ratom zastraši, i ušutka u svim njenim legalnim i legitimnim pravima traženja jednakosti i ravnopravnosti sa Srbima i danas Bošnjacima. Hrvatski pokušaj izjednačavanja u pravima i slobodama sa druga dva beha naroda razlog je žestoke bošnjačke medijske agresije, prijetnje ratom, pa čak i nestankom Hrvata na beha područjima.

Vrlo sinkronizirano iz svih bošnjačko muslimanskih centara odapinju se strijele na hrvatski narod. Usmjeravanjem svih snaga na Hrvate ostavlja se slobodan teren velikosrpskom secesionizmu, koji je svakim danom sve agresivniji, te uz rusku pomoć bliži cilju. Što je republika srpska bliže otcjepljenju, beha federacija  je unitariziranija i centraliziranija, odnosno islamiziranija. Više etnički čisti muslimanski entitet.

Svako hrvatsko barijeriziranje Bošnjaka na tom putu napada ih se prijetnjom naoružavanja „za nedaj Bože“. Više ne prijeti ratom samo predsjednik največe političke muslimanske partije u BiH SDA, Bakir Izetbegović, već to čine svi čelnici ostalih muslimansko bošnjačkih partija, stranaka, pokreta i organizacija.

Bošnjačka prijetnja ratom hrvatskom narodu koji mirnim i legalnim putem traži svoja nacionalna i vjerska prava u tronacionalnoj i trovjerskoj beha zajednici, medijska je agresija koja je jednako opasna kao i oružana koju su na njih izveli udarcem noža u leđa u Srednjoj Bosni. Stoga, današnja Bosna i Hercegovina  po ratno huškačkoj tutnjavi koju orkestrira i  vodi Bakir Izetbegović postaje klon bivše Jugoslavije, u vrijeme Miloševićeva pokretanja rata protiv svih nesrba.

Izetbegović mlađi suvremeni je bošnjački Milošević, a Sarajevo jugoslavenski Beograd. Kao što se Beograd srbijanizirao uz povike na Hrvate kao ustaše, danas se Sarajevo muslimanizira na isti takav način. Muslimani u Sarajevu pišu pravila Hrvatima koliko i kako će,  smiju li voljeti i doživljavati Bosnu i Hercegovinu svojom domovinom.

Ništa što prelazi  muslimanske  propise i dekrete glede domoljublja, glede budućeg uređenja zemlje,  nije dozvoljeno, i svaki drugi hrvatski način življenja patriotizma  i beha  izgradnje ocijenjuje se neprijateljski, protiv Bošnjaka je, a tko je protiv njih taj je i protiv Bosne i Hercegovine. Nova definicija, Bošnjak jednako Bosna i Hercegovina, Bosna i Hercegovina jednako Bošnjak

Preslik velikosrpskog patriotizma kojeg su u bivšoj juzajednici Srbi  propisivali nesrbima, napose Hrvatima. Bosna i Hercegovina stoga više i nije Jugoslavija u malom, već Jugoslavija u velikom, naslijednica  nacifašizma prema nemuslimanima, kao što je bila Jugoslavija nacifašistička prema nesrbima.

Čeka se samo trenutak kada će Bošnjaci biti vojno naoružaniji i da krenu, na Miloševićev način, po zapovijedi age Bakira u sukob protiv svih u Bosni i Hercegovini. Onoga momenta kada mu zeleno svijetlo dadne sultan Erdogan rat u 81. Otomanskoj pokrajini može početi.

Ubrzano se stoga naoružavaju i pokreču tvornice za proizvodnju oružja. Alijin prijestonaslijednik sin Bakir, čučavac u otčevom uredu tijekom beha rata, sakrivač u bankovnom trezoru, vođa je bošnjačkih i vehabijskih  ratnika. Pripreme traju u svakom bošnjačkom segmentu, pa

čak i među djecom za koje su pripremljeni centri za obuku. Poput muslimanskih zemalja koje koriste djecu kao ratnike, teroriste i samoubojice, i bošnjački vođa Bakir zloupotrebljava tu najosjetljiviju kategoriju društva, djecu.

Ideološki i vjerski isprani djećji mozgovi na putu do cilja koji im postave vođe bivaju najbrutalniji. Bosna i Hercegovina  sve dublje  tone u taj glib nehumanosti, uporabe djece kao ratnog sredstva, kao ratnika, kao ubojice.  U bošnjačkim centrima za pripremu askera vidi se slika islamskog djećjeg terorizma, kojeg izvode nerijetko i po zapovijedi roditelja. Srpski „Omladinsko-patriotski kamp na Zlatiboru 2018.”  i muslimanski  „Askeri Zimski kamp 2018. Jelen, jezero Tešanj“, dva su vojna centra obuke djece za ubijanje onog drugog i drugačijeg.

Zajedničko i jednom i drugom je ćuvanje enitetskih granica podijeljene Bosne i Hercegovine, i dovršetak etničkog čiščenja Hrvata u oba entiteta. Srpski dječaci se obučavaju za čuvanje velike Srbije na beha području, muslimanski dječaci se pripremaju kao janjičari za čuvanje granica Otomanskog carstva u Europi.

Vinko  Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari