Pratite nas

Kolumne

Čuvari Maršalova groba

Objavljeno

na

Kako je pokazao hvale vrijedan istraživački rad novinara Tomislava Krasneca, objavljen prije desetak dana u Večernjem listu, Zoran Milanović je po svemu sudeći lagao sve ovo vrijeme tvrdeći kako nije bio član Partije. Naime, dokumentacija, javno obznanjena još u vrijeme predsjedničke kampanje, sad ne samo što je osnažena, nego su priložena i svjedočenja neposrednih sudionika, za koje se ne nazire motiv zašto bi lagali. Novinar je kontaktirao ne samo JNA starješinu koji je Milanovića predložio za prijem u Partiju, nego i kolegu mu vojnika, kojeg je samo mjesec dana potom Milanović predložio za člana te avangarde komunističkog društva. Pritom se, obasipajući kolegu hvalospjevima u maniri ondašnjih sportskih komentatora, mladi Milanović čudom čudi kako taj, s obzirom na iskazane kvalitete, već nije u Partiji.

Gle, to sam ja!

Osim razotkrivanja jedne male, slatke laži, Krasnecov članak vrvi zanimljivim pikanterijama vezanim uz Milanovićev vojnički život sredinom osamdesetih. Prije svega, upada u oči kako je predsjednik Hrvatske služio JNA u Gardijskoj motoriziranoj brigadi, dobrim dijelom pandanu počasnoj postrojbi koja danas čuva njega na Pantovčaku, a koja je u ono vrijeme, među ostalim, čuvala i sâm Maršalov grob (a valjda da pobisvijet ne pobjegne?). Elementarna logika nalaže zaključiti kako su tamo mogli služiti tek provjereni vojnici iz obitelji u koje su komunističke vlasti imale puno povjerenje. Štoviše, dade se naslutiti i kako je za to u pravilu trebala neka vrsta dobre veze. A u kakvu je okruženju Milanović rastao, pokazuje statistički zapanjujuća činjenica da su uz Milanovića još dva učenika iz njegova razreda služila u toj paradnoj postrojbi JNA. Jednome od njih, Pavi Marinkoviću, Milanovićeva će Vlada sad već neke druge države tridesetak godina kasnije odobriti sredstva za snimanje filma „Ministarstvo ljubavi“, u kojem će se ovaj do mile volje izrugivati udovicama poginulih hrvatskih branitelja, onih koji su demontirali i vojsku i državu čije su tekovine Milanović i Marinković od mladih dana revno čuvali, a sva je prilika da ih to stanje duha nije posve napustilo ni do danas.

Za držanje počasne straže oko Maršalova groba vojnik Milanovićeve postrojbe morao je ispunjavati dva uvjeta – da bude stasit, a uz to i u licu lijep kao curica (za ilustraciju potonjeg dovoljno je vidjeti sliku Ive Josipovića kako čuva Maršalov grob, a kojom se ponosno šepurio najavivši svoju predsjedničku kandidaturu). Milanović je prvi uvjet, nema tu mjesta sumnji, ispunjavao, međutim, s drugim nije bio te sreće. Posvjedočio je to Večernjakovu novinaru i tadašnji Milanovićev kolega vojnik, ne pojašnjavajući podrobnije o čemu se radi. Mada je već na prvi pogled svakome jasno kako struktura Milanovićeva lica, kakvo negdje nazivaju rošavim, o tomu govori više od tisuću riječi. No, Milanović se nikako nije mogao pomiriti s time da mu se služenje vojnog roka svede na onu – otići u Rim, a ne vidjeti papu! Uostalom, kako bi svojima pred oči? Uz pomoć kolega napio je nekog dežurnog podoficira sklonoga svakojakoj kapljici, a što je po prilici već bio uhodani recept za vojnike koje bi morila nevolja nalik Milanovićevoj, i tako si otvorio prigodu poslikati se u svečanoj gardijskoj odori uz taj predmet hodočasničkog obožavanja od Vardara sve do Triglava. Ponijevši kući atraktivan suvenir, u svakom se društvu mogao pohvaliti – Gle, ovo sam ja! Danas se, doduše, time više ne hvali, ne zato što bi ta fotka danas predstavljala neki problem, napokon, nije smetala ni Josipoviću, nego zato što bi okolnosti njezina nastanka možebitno nagrdile aureolu poštenjačine kojom ga mediji kite.

I po babu i po stričevima

Bez obzira što zbog objektivnih razloga nije mogao obnašati vojnicima koji lete za častima najatraktivniju dužnost u svojoj postrojbi, a čemu je ipak elegantno doskočio na prijevaru pribavivši dokazni materijal, Milanović je vršio onu, pragmatično gledano, daleko isplativiju, onu koja nudi čitav niz pogodnosti – recimo, slobodu od čuvanja straže, redovne izlaske u grad, bliskost sa zapovjednicima i sve prednosti koje to donosi,… Bio je, naime, pisar ili javnosti poznatije – ćato. Ili u žargonu karakterističnom za ambijent u kojem je služio narodu – ćata!

A da bi se netko zatekao na toj elitnoj poziciji u reprezentativnoj postrojbi sve redom provjerenih pripadnika, trebala je ipak nešto jača žnora. Čini se da je za prodor svih Milanovića, kako Zoranova oca Stipe kroz hodnike službi vanjskih poslova bivše države, tako i Zorana kao vojnika JNA, krunsku ulogu odigrao rodonačelnik komunističkog odvjetka klana Milanovićevih, brat Milanovićeva djeda, prvoborac Ivan Milanović, koji je, Iako je imao tek osnovnu školu, napredovao do komesara Druge dalmatinske brigade, da bi život skončao u Beogradu negdje na prijelazu stoljeća.

S druge strane, Ivo Josipović se u paradnoj postrojbi JNA nije zatekao po očevim stričevima, nego, po svoj prilici, po babu (u smislu oca). Obzirom na Josipovićevu i Milanovićevu ulogu u JNA, vojsci koja je ’91 razarala Hrvatsku, da bi se potom preobrazila u vojske koje su to nastavile činiti i kasnije, ostaje poprilično gorak dojam kako je u današnjoj Hrvatskoj biti čuvarom Maršalova groba prešutno nametnuto kao nezaobilazan preduvjet za biti Predsjednikom po mjeri srednjostrujaških medija, odnosno nevidljive ruke koja taj razigrani ringišpil vrti oko prsta. Sve nešto pokušavam zamisliti kako bi to bilo da je preduvjet za zauzimanje najviših pozicija u strukturama bivše komunističke države bila pripadnost PTS-u – Poglavnikovom tjelesnom sdrugu. Pokušavam, ali ne ide mi…

Čuvari čuvara Maršalova groba

Onako kako su Milanovićevi komunistički biološki prethodnici u vrijeme prvobitne akumulacije kapitala (ljudskog, a kakvog drugog?) vikali – drž’te lopova! – tako, evo, i on, beogradski ćata, sad optužujućim tonom druge kvalificira ćatama, doduše s drugim geografskim atributom – onim iz kojeg u Hrvatsku danas dolazi novac, a ne onim kamo je nekad odlazio. I, mora se priznati, pritom nailazi na topao prijem kod onih koji se trude ostaviti dojam kao da su stvoreni da im se podvaljuje – pa im pravi čovjek ne bude prav, a krivi čovjek ne bude kriv! Takvi i ne vide da su se, već prihvativši žargon čuvara Maršalova groba, našli na najboljem putu postati čuvarima čuvara Maršalova groba.

Posve predvidljvo, nisu stali samo na riječima. Zacijelo najveći podvig tih čuvara čuvara je nedavna instalacija jednoga od čuvara na dužnost predsjednika Republike Hrvatske. Pa sad, kako bi oprali sve samo ne čiste ruke, kažu kako nije Škoro krivac za Milanovićevu pobjedu. S time se doista lako složiti – nije on kriv! Nego je zaslužan, kao što su za to zaslužni svi oni čuvari čuvara koji su ga poslušali. A poslušali su ga kad je zagrmio – izađite na izbore i neispravno popunite listić! – pri čemu ga je manjina doslovce poslušala, a veći broj njih, demotiviran Škorinim obraćanjem nije ni izašao, što na kraju dođe na isto. E, sad, kome je Škorina poruka mogla više štetiti – kandidatkinji kojoj je bilo sklonije 75% njegovih birača iz prvoga kruga ili kandidatu kojem je bilo sklono tek njih 25% – stvar je čiste logike! Da je Škoro to htio, mogao je ostati donekle čist i reći ono što je u takvoj prilici uobičajeno i pristojno – izađite na izbore i glasujte po vlastitoj volji i savjesti! Mogao je, ali nije.

Ne mogavši poreći ono što je Škoro rekao, čuvari čuvara prinuđeni su otići korak dalje pa kažu – Plenković je kriv zato što je Škoro rekao to što je rekao. Ovo upadljivo podsjeća na argument malenog djeteta kad ga se otkrije usred neke nepodopštine s prstima u pekmezu, pa se vadi optužujući za svoj čin mamu i(li) tatu jer su ga nečim naljutili. Spočetka to bude još i simpatično, no najkasnije kad dijete krene u školu takvo ponašanje obično više ne mami osmijehe na roditeljska lica. E, sad, što se takav modus operandi u nekih zadržava i u ozbiljnijoj životnoj dobi, posve je drugi par čarapa. To je – kako bi rekao doktor Škoro – pitanje za stručnjake!

Kako god bilo, svođenje Miroslava Škore na razinu malog djeteta nizak je udarac onih koji ga navodno podupiru i brane. Jer čovjek je ipak doktor znanosti, nositelj najvišeg akademskog stupnja. Kao osoba s integritetom, razumno je pretpostaviti, sam donosi odluke i preuzima odgovornost za rečeno. Drugim riječima, zasigurno nije ničiji trbuhozborac. Pa ni Plenkovićev! Na kraju krajeva, što ima tako nelogično u tomu da kandidat, kojega su u kampanji poduprli krugovi znani po razgranatim poslovima s Rusijom (ogledan primjer je Z1 televizija u vlasništvu PEVEX-a, iza kojeg, pak, stoji ENNA – Energia Naturalis u vlasništvu PPD-a, vodećeg dobavljača ruskog plina, a koja je u svim informativnim emisijama, ne samo u Bujici, bez zadrške navijala za Škoru), podupre kandidata koji, netom pošto je izabran, dobiva poziv iz Moskve na veličanstvenu vojnu paradu povodom Dana pobjede u Drugome svjetskom ratu, i potom to zdušno prihvati? Pa što tu treba još Plenković?

Mukotrpan put Miroslava Škore

Miroslav Škoro nije pripadao lozi crvenog plemstva, stoga je imao neusporedivo teži životni put od Milanovića. Nije mu sve servirano na pladnju, morao se sam probijati kroz život. U JNA je služio tek kao desetar, da bi se potom kalio kao društveno-politički radnik opće prakse lokalnog dometa ograničenog na dio Slavonije. A onda, kad su obojica već postali gotovi ljudi s diplomom u džepu, dolazi onaj nesretni rat – nipošto ne njihov rat. Milanovićeva podsvijest će kasnije progovoriti – građanski rat – jer bit izjave da Finska nije imala građanski rat leži upravo u tome što se njome implicira da ga je Hrvatska imala, a ne u formalnoj netočnosti da ga Finska nije imala, čime je, s ciljem kontrole štete, javna rasprava elegantno preusmjerena na drugi kolosijek. Ne, nije to bio ni Škorin rat, s tom razlikom što je on, za razliku od Milanovića, u to doba ostao zapamćen barem po forsiranju rijeke Hudson, što bi tada mnogi, napose oni koji na to danas gledaju nekim novim očalama, okarakterizirali preventivnim dezerterstvom. Od Škorina samozatajna odlaska zanimljiviji je bio tek njegov veličanstveni povratak. Naime, rijetko tko vidi zaslužnijim za obranu Hrvatske proizvođača ili dobavljača oružja, nerijetko i ratnog profitera, od onoga koji se tim oružjem služio. U Škorinu, pak, slučaju autor pjesme nije njome dizao moral kad su topovi grmjeli. Činio je to netko drugi prometnuvši njegovu pjesmu u uspješnicu i svojevrsnu prognaničku himnu. Tek kad se dim razišao, dolijeće princ s onu stranu velike bare pa, pozivajući se na autorska prava, diže pare. No, sva sličnost sa sofisticiranim oblikom ratnog profiterstva mnogima je i u ovome slučaju očito tek slučajna.

Sve te mini-dionice kamenovi su krajputaši na Škorinu putu prema čuvaru čuvara Maršalova groba, na kojemu možda i prijelomno raskrižje predstavlja razlaz s kumom Markom Perkovićem Thompsonom u javno iznesenim, ne demantiranim okolnostima, koje iskren i razborit domoljub ne može tek tako ignorirati. Čudnovat je taj Škorin put. Traži mnogo odricanja, ne samo od kuma, ali i vožnje slaloma, ne samo između ideologija. Tako Škoro, sad već zašavši u ozbiljne godine, silom prilika postade teški desničar. On, alergičan na omiljenu desničarsku razbibrigu – brojenje krvnih zrnaca. On, koji je čitavo vrijeme brižno njegovao univerzalne, kozmopolitske vrijednosti budno pazeći da mu se u pjesmama ne potkrade kakav nepoćudni arhaizam poput pridjeva „hrvatski“ i imenice „Hrvatska“. On, koji je čak i u HDZ-u nekako izdržavao sve do pojave Tomislava Karamarka. A onda ga ubi taj pretjerani nacionalizam!

Mostu palac gore, „suverenistima“ palac dolje!

Kao indikator iskrenosti Škorina desničarenja može poslužiti odnos prema onima koji su ga poduprli. Zamjetan je, naime, trend marginalizacije ponešto desnijih Hrvatskih suverenista, prvotnih najvećih kolateralnih dobitnika Škorina anketnog ulaska na velika vrata u političku arenu 5 dana prije Europskih izbora. Iako su „suverenisti“ ostvarili skoro dvostruko bolji rezultat od Mosta, i potom još Škori dali glasnogovornika kampanje Matu Mijića, koji se svojedobno kalio kao asistent Ruže Tomašić u Europskom parlamentu, s vremenom oko Škore u prvi plan izbijaju mostovci, a suverenisti sve više nemoćno vire iz sjene. Znakovito, u neprovjerljivim, ali psihološki utjecajnim ispitivanjima javnog mišljenja „suvereniste“ se definitivno gurka u područje statističke greške (sad su dvaput slabiji od Mosta), a pokazatelj njihova istiskivanja je i odlazak Mijića iz Škorina uskog kruga suradnika. Ironično, u svemu tome Mate Mijić je zapravo jedini stvarni dobitnik. Naime, nakon što se neko vrijeme izuzeo od osme Božje zapovijedi, sad ga, kao deklariranog katolika, opet ništa ne priječi da punim plućima prigrli katolički nauk.

Škorino tješnje prianjanje uz Most upućuje na slutnju kako ista nevidljiva ruka poteže konce iza te tvorbe i Škore. Ponajprije, ima li se u vidu da se Most u svakoj prilici nimalo suverenistički protivio koracima ka hrvatskoj energetskoj samodostatnosti, ili barem ka uravnoteženju ovisnosti o glavnim svjetskim igračima. A to se, gle slučaja, uvijek savršeno poklapalo s ruskim energetskim interesima. Vlaho Orepić se, primjerice, kvalificirao za ministra unutarnjih poslova vodeći prosvjede protiv izgradnje TE Ploče, mostovci su skakali na zadnje noge i oko najavljene izgradnje TE Peruča, a stupali su rame uz rame i s krajnjom ljevicom protiveći se izgradnji LNG-a. K tome su i podržavali napetosti s MOL-om opstruirajući dogovor oko arbitraža, što se moglo učiniti nerazumnim samo onome koji nije vidio konačnu svrhu – da INA poput zrele kruške padne u ruke Rosnjeftu. Mostovo ponašanje jednako je slučajno kao što je slučajno to što se Željko Pervan, Škorin fan i uzdanica, pojavljuje u televizijskim reklamama proruskog Pevexa i ruskog Sberbanka (ah, od nečeg se živjeti mora!). Jednako je slučajno kao i to što se u Škorinu užem krugu u svojstvu operativnog spiritusa movensa pojavljuje glavom i bradom suvlasnik i predsjednik Nadzornog odbora Pevexa. A tu su još, zlu ne trebalo, i bivši dopredsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, potom stari Mesićev vinar (a Mesić, prisjetimo se, ipak zna nešto više o Škorinim pravim stavovima), ali i nove mlade ekonomske snage izrasle pod mentorskom paskom onih ne više baš tako mladih, jer Ivo Družić, Račanov protukandidat na izborima za predsjednika SKH 1989., to svakako nije.

Škoro dopodne, Milanović popodne

Pri pokušaju stjecanja Škorine naklonosti „suverenistima“ sigurno nije pomoglo što su u naziv stranke neoprezno stavili opskurni pridjev „hrvatski“, kojeg se Škoro već desetljećima uspješno kloni, i time se još javno hvali. Čini to i u svojim pjesmama, a gdje onda ne će u nazivu pokreta kojeg je prije koji dan osnovao. Ali se zato tu ne stidi vlastita imena, kao ni pridjeva „domovinski“, koji je u hrvatsku tradiciju (čak i u sklopu sintagme „Domovinski rat“) uvezen iz sovjetskog konteksta Drugoga svjetskog rata. Pa bi sad, pun samopouzdanja, predvodeći Domovinski pokret Miroslava Škore (kraće – PEVEX), ako treba, i sa crnim vragom tikve sadio, i to nakon što je s crvenim već odigrao maestralan dupli pas s efektnim završetkom. Nije se još umorio, kaže. Nastavit će i dalje istim putem, putem u kojeg se ne prvi put zaklinje da s njega skrenuti ne će, a koji, sad je to već i malenoj djeci jasno (ali, srećom po Škoru, velikoj nije), završava vraćanjem Hrvata u još čvršći zagrljaj čuvara Maršalova groba.

Ako je vjerovati onoj kako je, kad se netko gega kao patka, gače kao patka i izgleda kao patka, prije posrijedi prava patka, nego, primjerice, novinarska patka, čini se da jedva dva tjedna nakon osnivanja jednu podružnicu PEVEX-a očekuje prvi nastup na nekim izborima. Doduše, pomalo je neobično što je riječ o izborima u drugoj stranci, pri čemu PEVEX ovdje kao da igra ulogu virusa uzgojenog u nekom laboratoriju, a prethodno uspješno testiranog, možda baš u Ukrajini. Kako pokazuju empirijska istraživanja, taj se virus posebno lako hvata onih koji uporno odbijaju odrasti pa lakomo zagrizu tko zna koju po redu ješku smotanu na isti kalup. I zaslijepljeni djetinjom nadom, što proguta im razum, u maniri sljedbenika kakvog sektaškog kulta iščekuju nekakvog čudotvornog maga, koji će jednim potezom riješiti sve probleme, ne uviđajući kako se oni rješavaju brže nego ikad dosad.

Ima ih posvuda, kao magijskim čaranjem opsjednutih, koji ne mogu odoljeti zovu privlačne pomisli kako bi Milanović kao čuvar, i Škoro kao čuvar čuvara, zapravo bili idealan vladajući par koji bi se savršeno nadopunjavao. Škoro, kako sâm reče, može dopodne voditi državu dok bi popodne pjevao. Dotle bi mu Milanović, kao zakleti neprijatelj ranog ustajanja, nesumnjivo rado prepustio prijepodnevnu šihtu, da bi poslijepodne, čim protrlja oči, preuzeo sve konce u svoje ruke. I tako Škoro vlada pa pjeva, a Milanović drijema pa vlada. A sve vrijeme obojica čuvaju, ne samo sebe od prenaprezanja, nego i Maršalov grob.

Grgur S.

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Pandemija kaosa i revolucija kao – novo normalno

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što se korona preselila na južnu polutku, sjeverni dio globusa, osobito onaj koji uobičajeno politički nazivamo Zapad, zahvaća izgleda nova pandemija. Pandemija prosvjeda i kaosa. Pitam se je li to ono najavljivano – „novo normalno“?

I kako je to odjednom, preko noći, prestala opasnost od korone na vrhuncu pandemije, u državama koje su bile najpogođenije njome, poput SAD-a, Italije, Francuske, Velike Britanije, Njemačke, Nizozemske? Do jučer nitko bez valjana razloga nije mogao izaći na ulicu. Zbog opasnosti zaraze virusom bila je obvezna dvometarska distanca. A onda odjednom kao da više nema korone niti je koga briga za distancu. Masovni prosvjedi postaju novi trend.

SAD daleko prednjači u toj novoj pandemiji. Prosvjedi pokrenuti diljem Amerike nakon videosnimkom dokumentiranog nasilnog policijskog ubojstva crnog Amerikanca Georgea Floyda u Minneapolisu, ubrzo su prerasli u val nereda i pljački.

Glavna politička meta prosvjednika u ovo predizborno vrijeme je, očekivano, predsjednik Trump, a zanimljivo je da su među prosvjednicima najzastupljeniji oni koji su do jučer bili najoštriji kritičari njegovih zahtjeva za otvaranjem gospodarstva, kako bi se spriječio gospodarski slom.

No, prosvjedi koji u svome temelju sadrže otpor rasnoj diskriminaciji kao istinskom problemu američkog društva, u nekim svojim duboko antisustavnim porukama izgledaju i kao najava revolucije, kao unutarnji rat protiv Amerike i njezina pravnog ustroja.

Primjerice, kada mladi crni Amerikanac Jeremiah Ellison, gradski vijećnik Minneapolisa i sin K. Ellisona, glavnog državnog odvjetnika države Minnesote (koji ujedno vodi kazneni progon protiv D. Chauvina, policajca koji je usmrtio G. Floyda), poruči prosvjednicima da će uskoro „raspustiti“ policijsku službu Minneapolisa, a šefica gradskog vijeća potvrdi njegovu nakanu, uz obećanje da će nakon raspuštanja policiju zamijeniti „transformacijskim novim modelom javne sigurnosti“… Koja je to poruka sustavu i pravnoj državi?

Svi navedeni ujedno su i politički aktivisti i dužnosnici Demokratske stranke. Ili drugi primjer neobičnih prosvjednika: među uhićenim napadačima na policiju u New Yorku našlo se i dvoje mladih odvjetnika, crni Amerikanac Colinford Mattis i Amerikanka pakistanskog podrijetla Urooj Rahman, oboje su studirali i diplomirali na najprestižnijim američkim sveučilištima i do uhićenja bili su zaposleni u respektabilnim odvjetničkim uredima na Manhattanu.

U vrijeme prosvjeda on je vozio kombi, a ona kroz prozor kombija bacala Molotovljev koktel na policajce. Njihove je pobude teže razumjeti kao prosvjed protiv rasizma, a lakše kao neprijateljstvo prema državi i njezinu sustavu. Teže ih je razumjeti kao poziv na dijalog i promjenu, a lakše kao poticanje nereda i poziv na revoluciju.

Dok se najveće američke suparnice u globalnoj areni, Kina i Rusija, neskriveno raduju neredima i revolucionarnim zbivanjima u Americi, stara Europa, koja je od početka bila politički nesklona upravljačkim metodama Donalda Trumpa, likuje potiho. Ali i Europa dobiva svoje inačice prosvjeda.

Kao eho američkih prosvjeda pod geslom „Crni životi su važni“ ili „Životi crnaca su važni“ (Black Lives Matter – BLM), diljem zapadne Europe počinju se održavati prosvjedi protiv rasne diskriminacije, u organizaciji političke ljevice: od Londona do Amsterdama i Berlina.

U Parizu, koji je kao i većina francuskih gradova iznimno ranjiv na prosvjede koji se temelje na rasnim ili vjerskim razlozima (brojna arapsko-islamska zajednica iz bivših kolonija, nerijetko vrlo neprijateljski raspoložena prema francuskoj državi i europskim normama), u sklopu BLM prosvjeda, evocirano je sjećanje na francuskog crnca Adama Traorea, koji je lani umro nakon policijskog uhićenja.

Srednju Europu, a s njome i Hrvatsku, zaobišao je zasad BLM prosvjedni val. U Budimpešti su se pozivu na prosvjed odazvale tek tri, navodno američke državljanke. Jedan od razloga je izvjesno manja osjetljivost za pitanja rasizma koji države srednje Europe nisu izravno upoznale kao problem. A drugi je izvjesno prepoznavanje revolucionarnih, boljševičkih metoda u pozadini prosvjeda. A njih su države srednje Europe dobro upoznale.

Uz BLM prosvjede, uvezene s druge strane Atlantika, stara Europa dobiva i svoje unutarnje prosvjede. U talijanskim gradovima zaredali su prosvjedi „narančastih prsluka“ (po uzoru na francuske „žute prsluke“ 2018./2019.) pod vodstvom bivšeg karabinjera i političara Antonija Pappalarda zvanog General, koji izgledaju kao desni antisustavni prosvjedi, protiv vlade premijera Giuseppea Contea, protiv Billa Gatesa, 5G mreže, cenzure pod krinkom „fake newsa“…

Kada posljedice zatvorenoga gospodarstva počnu dolaziti na naplatu, očekivati je i postpandemijsko buđenje njihove starije braće, francuskih „žutih prsluka“. I još mnogo, mnogo prosvjeda s različitim povodima i različitim nakanama.

Nakon zatvorenih gradova „novo normalno“ bi moglo značiti – narod na ulici. Uz uvijek veliko pitanje: tko upravlja prosvjedima i kako spriječiti da ne prerastu u požar, destrukciju i revoluciju? Amerika je samo – prva.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Carlo Maria Viganò: Otvoreno pismo Donaldu Trumpu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kolinda Grabar Kitarović na međunarodnoj sceni bila je najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara

Objavljeno

na

Objavio

Milanović kao veselje jugonostalgičara

Ako ste iz bilo kojeg razloga jugonostalgičar imate razloga biti sretni. Izbor Zorana Milanovića za predsjednika u Hrvatskoj i njegovo ‘bivše’ ponašanje od početka mandata do danas najava su da će vas i u buduće razveseljavati čestim vraćanjem u ‘dobra stara vremena’.

Iako njegovo ponašanje razmaženog djeteta s posebnim potrebama iz doba jugokomunizma, nije baš sto posto – ‘druže Tito mi ti se kunemo’, ipak pokazuje dovoljno jasno da ‘mali Basta’ nije odrastao i drug Tito bi sigurno bio ponosan na njega. Uživajte dakle drugovi dragi, za vas su vremena ova.

Skupa s vama, u tom bolesnom Zoki-cirkusu, mogu sada mazohistički uživati i tobožnji hrvatski domoljubi i katolici koji su pomogli vratiti ga na vlast. To su oni koji su bojkotirali izbore ili su glasovali za njega. Ako takvi misle da njihov izlazak na izbore i glasovi ne vrijede ništa više od Zorana Milanovića na mjestu predsjednika današnje hrvatske države, budući je on isto toliko dobar domoljub i katolik kao i oni, neka im bude. Sada je samo pitanje koliko će Milanović štete nanijeti Hrvatskoj i hoće li u tome uspjeti premašiti Mesića.

Sramota

Ipak, svi bi mi Hrvati sebi morali postaviti jedno drugo pitanje – zar nije sramota do neba da mi kao narod koji je u svojoj mukotrpnoj povijesti dao toliko mučenika za svoju vjeru i slobodu, sada kada smo konačno došli svome cilju – sami sebi biramo da nas vode i predstavljaju odnarođeni bezvjernici? Koje, osim vlastitog ega i lagodnog života na koji su navikli kao naši zatvorski čuvari u svom bivšem ‘raju na zemlji’, ništa drugo ne zanima. Zar nam to ne govori da je nešto otišlo jako loše u državi Hrvatskoj i u glavama mnogih Hrvata?

Da, i što sad, nakon onako ‘grandiozne’ Milanovićeve inauguracije i provale niza njegovih ‘bisera’ (zbog kojih se svaki normalan Hrvat stidi) kažu oni potpaljeni turbodomoljubi koji su u ‘hrvatskim’ medijima koristili svaku prigodu da s ‘Kolindom’ obrišu pod i protiv nje okrenu što više birača?

Sigurno se puno njih krišom kaje što su na kraju ispali korisne budale. No oni nikada neće moći pilatovski oprati ruke od svoje krivice. Njihov grijeh nije ništa manji od onog velikih meštara svih izbornih inženjeringa u Hrvatskoj, koji su ih uspjeli izigrati kao klince u vrtiću da bi preko njih srušili ‘ustašicu’ i izgurali svog druga i brata, u predsjedničku fotelju. Gdje ga sada mogu fino rabiti za svoje ciljeve i preko njegovog divljeg ponašanja pokazivati svijetu kako su Hrvati primitivno balkansko pleme, nezrelo za slobodu i vlastitu državu.

Ljuti domoljubi

Ti ljuti domoljubi, bez obzira što gospođa Grabar – Kitarović nije bila njihov prvi izbor, a ni bezgrješna političarka, morali su znati da će ona kao predsjednica neusporedivo bolje predstavljati Hrvatsku i Hrvate, nego dokazana politička štetočina Milanović. I u drugom krugu stati čvrsto iza nje, onako kako to rade desno ili lijevo orijentirani kandidati i birači u politički zrelim državama.

To što nisu izravni je dokaz i potvrda da je ‘nečija’ nevidljiva ruka iza zavjese rutinski odradila posao, kao uostalom na gotovo svim izborima u Hrvatskoj od 2000-te godine. Iako nema smisla naknadno kukati za prolivenom mlijekom i bacati benzin na vatru, ovo se svakako mora reći. Jer je nažalost, politički zrelo ponašanje još uvijek izvan moći zapažanja i razumijevanja većine hrvatskog naroda.

A to ima svoju cijenu i posljedice. Pa ćemo sad, za dugih pet godina, sa svakim novim Milanovićevim divljačkim ispadom postajati sve više utučeni i zabrinuti, dok će nam se razni Spasići i Manolići, Šešelji i Mesići, Pupovci i Josipovići, Soroši i Dejani Jovići, Tomići i Dežulovići, ‘grohotom smejati’ u lice i iza leđa.

U jedno možete biti sigurni, svaki idući put kada ovaj ‘normalni’ hrvatski predsjednik pukne i nesuvislo blebne neku idiotsku glupost kojom će nas još više poniziti, posvađati i okrnjiti ugled Hrvatske u svijetu (a on uvijek pukne i blebne tamo gdje najmanje treba) sve više nas s nostalgijom ćemo se prisjetiti kakvu smo divnu i normalnu predsjednicu prije njega imali.

Poglavito mi, obični Hrvati, ili kako legendarna Pusićka reče – ‘zaostali ognjištari iz sela pod planinom’ jer su i mnoge od nas ‘hrvatski’ mediji i spin doktori, s lijeva i desna, uspjeli zbuniti i navesti da o ‘Čokolindi’ mislimo loše. Time što su nam s lijeva u jedno uho pustili bubu da je ona Barbika, glupa plavuša i ‘ustašica’ bez ikakvog znanja i sposobnosti, a u drugo s desna, kako nas je izdala i da je ‘niš koristi’. Obična starleta koja se ne zna ponašati pa je zato ‘estradizirala i banalizirala predsjedničku funkciju’. Stvarno?

Na međunarodnoj sceni bila najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara

Recite takve tipično balkanski maštovite brljotine stranim državnicima, svjetskoj diplomatskoj i akademskoj eliti s kojima se gospođa Grabar-Kitarović tijekom svoje političke karijere susretala i vidjet će te koliko će te ispasti jadni i smiješni. Takvi znaju koliko je ona kao zrela i sposobna političarka, s zavidnim međunarodnim iskustvom i ugledom, image Hrvatske na međunarodnom planu podigla na puno višu razinu od one s koje se na nju nabacivalo balkanskim blatom.

Ljudi koji žive pod staklenim zvonom u Hrvatskoj i ne prate strane medije, ne mogu imati predodžbu što je sve i koliko dobra ‘čokolinda’ učinila za Hrvatsku i njenu popularnost u svijetu. To im, naravno, ‘hrvatski’ mediji nisu rekli.

Umjesto toga sustavno su ih bombardirali ‘štetom i sramotom’ koju im je Kolinda svojim putovanjima i ponašanjem tobože nanosila. Iz jednostavnog razloga kako se ne bi vidjela razlika od onog što ona radi i gadljivog dodvoravanja drugima preko pljuvanja po vlastitom narodu koje začahureni jugobalkanci, Mesić, Josipović i Milanović stalno rade. Ne samo kod kuće, nego i svaki put kad otputuju negdje vani.

Oni koji su slušali njene razgovore s stranim državnicima i izlaganja na međunarodnim sastancima gdje je briljantno branila hrvatske nacionalne interese i promovirala Hrvate kao narod europske uljudbe i civilizacije, kojeg se nepravedno ponovo taoči Zapadnim Balkanom, sigurno su ostali zatečeni i iznenađeni time što su je, isti ti Hrvati, za koje se ona kao lavica borila vani, na izborima kod kuće srušili, da bi na njeno mjesto doveli odkačenog jugobalkanskog redikula Milanovića.

Nažalost, mnogi u Hrvatskoj nisu svjesni koliko se njenim rušenjem i dolaskom Zorana Milanovića na čelo države, slika o Hrvatima i Hrvatskoj u svijetu vidno pogoršala. Na način koji ostavlja dublji utisak od same smjene predsjednika. Što god tko mislio o njoj, gospođi Grabar-Kitarović mora se priznati da je na međunarodnoj sceni bila najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara. Nitko od nje nije bolje poznavao svijet visoke politike niti je bio više cijenjen na Zapadu i Istoku.

To što se nije uspjela održati na mjestu predsjednice u svojoj Hrvatskoj, to je jedna druga, notorna balkansko-udbaška, priča, pomiješana s našim jalom i naivnošću, koja nas poput sjene prati odavno i na svakim izborima se uspješno prodaje Hrvatima.

Sad, kada hladne glave, odvrtimo film unatrag, nije teško vidjeti kako je sve ono zbog čega je ‘Kolinda’ kod kuće podmuklo napadana i izrugivana, bilo tek puke besmislice i trivijalnosti. Dimna zavjesa iza koje se krila daljnja destabilizacija Hrvatske.

Ona je s mjesta predsjednice maknuta jednostavno zato jer je bila ono što njeni zlonamjerni i ljubomorni kritičari nisu- istinska predstavnica interesa i vrijednosti većine hrvatskog naroda. Zbog toga jer je imala sve što je bilo potrebno da za hrvatski narod i državu bude uspješna i korisna kao predsjednica, bila je označena kao meta stalnih napada, sve dok nije srušena. Kao uostalom sve drugo što je vrijedno i uspješno u Hrvatskoj.

Dobro umreženi protivnici

Zlonamjerno praćena i blaćena od prvog dana svog mandata, bez sposobnog i odanog savjetničkog tima, bez jakih ovlasti i zaleđa, ona nikada nije bila dovoljno moćna ni ekipirana da se iznutra bori s daleko nadmoćnijim i dobro umreženim protivnicima. Ipak i u takvim uvjetima očajnički je pokušavala, i u priličnoj mjeri uspjela, Hrvatsku izvući iz novojugoslavenskog ‘Regiona’, u kojeg su je Mesić i Račan svojim potpisima uvalili, a Josipović i Milanović ‘svojom’ politikom vodili.

Znajući pritom da ne smije ulaziti u otvoreni sukob s moćnim krticama u dubokoj državi i njihovim vanjskim sponzorima, morala je ponekad kalkulantski popuštati i taktizirati, uvijek imajući krajnji cilj u vidu. Onako kako je to radio pok. predsjednik Tuđman.

No takvo, Kolindino nadideološko domoljublje i politika ostvarivanja vitalnih nacionalnih interesa, za jugotitoistički zalijepljene lijevokrilne šišmiše i crnilom iskompleksirane neke utjecajne turbodesničare bila je prevelika svijetlost. Bilo je dovoljno samo da smijeni tamo nekakvog nelojalnog savjetnika koji to nije ni trebao biti, skine s vrata narcisoidnog palikuću novinara koji ju je počeo ucjenjivati i nazove nekoliko usijanih braniteljskih glava ‘marginalcima’ pa da za ljute desničare bude otpisana.

S druge strane postala je meta bijesne hajke jer je tobože otišla ‘previše desno’ i postala ‘ustašica’. Zato što je odmah nakon proglašenja rezultata predsjedničkih izbora otišla pobjedu proslaviti s ‘šatorašima’ u Savskoj. Što je prije useljenja u predsjedničke dvore na Pantovčaku pozvala svećenika da blagoslovi prostorije i izbacila Titovu a stavila Tuđmanovu bistu.

Što je na inauguracijsku svečanost pozvala Merčepa, Glavaša i Bujanca…. Što se usudila reći da više voli hrvatske nego srpske čokoladice. Što je kritizirala život i nestašice u bivšoj Jugoslaviji. Što je javno osuđivala velikosrpske zločine i agresiju. Što se neumorno zalagala za čvrsto povezivanje domovinske i izvandomovinske Hrvatske. Što je otvoreno kritizirala položaj i branila legitimna prava i interese Hrvata u BiH. Zato jer je privatno odlazila u Jasenovac odati poštovanje žrtvama ustaškog logora, a ne koristiti tu prigodu za javno ocrnjivanje i pljuvanje po svom narodu, što je bio, od velikosrba nametnuti obvezni godišnji ritual za sve čelne hrvatske političare. Sve su to bili Kolindini ‘gafovi’ koji su je srušili, jer je njima rušila jugobalkanski stereotip ponašanja hrvatskog političara koji je prema svom narodu a priori morao biti ili otvoreno neprijateljski ili strogo distanciran.

Razina običnog čovjeka

Mnogim Hrvatima, naviklim na tuđe, hladne i odnarođene vladare iz vremena neslobode, bilo je zbunjujuće da se netko na mjestu predsjednika države može ponašati tako opušteno, srdačno i blisko s običnim ljudima.

U trenutcima oduševljenja i slavlja hrvatskih uspjeha gospođi Grabar-Kitarović nije bio problem spustiti se među svoj narod, na razinu običnog čovjeka i pokazati svoje osjećaje. U takvim prigodama voljela je biti jedna od nas. Navijati, radovati se, plakati i pjevati kao svatko od nas tko ima ljubavi i poštovanja za svoj narod. Tko Hrvatsku voli.

Može li se ikada zaboraviti njeno oduševljeno navijanje i slavlje zbog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji? Zbog čega je pobrala simpatije cijelog svijeta. Sjećate li se komentara nakon toga u najuglednijim svjetskim listovima – ‘Ovakvu predsjednicu svaka bi država željela imati’, ‘Uzmite našeg predsjednika, dajte nam Kolindu’, i tome slično. I tako svuda u svijetu, osim naravno, u našoj Hrvatskoj i u ‘našem Regionu’. Za koje je to bilo -‘naprosto skandalozno’.

Možete li zamisliti da bi recimo palo na pamet i uspjelo nekakvom Mesiću, Josipoviću i Milanoviću, jednog Putina dovesti u razbucanu i znojavu svlačionicu naših nogometaša! Ili, izvan protokola, onako zanosno, iz sveg srca i glasa, pjevati hrvatske domoljubne budnica za vrijeme proslave Oluje na kninskoj tvrđavi.

Mogla je gospođa Grabar-Kitarović napraviti tisuće ovakvih ‘gafova’, ali ona je svome narodu vrijednosno i duhovno potpuno pripadala. I što je vrlo važno takvom se bez ikakvog kompleksa i straha javno prikazivala.

Zato se mogla onako spontano grliti s kumicama na placu, slučajnim prolaznicima na ulici, slikati selfije s navijačima na tribinama, na koncertima i zabavama, puštati djeci Thompsonove pjesme u autu, za blagdan dijeliti beskućnicima hranu u javnoj kuhinji

To može samo netko tko ima izvorno dobru, domoljubnu dušu. Onu koja se kućnim i vjerskim odgojem usadi u djetinjstvu i nosi u sebi kroz cijeli život. Netko tko svoj hrvatski narod i Lijepu Našu iskreno voli.

Politički promašaj

Usporedite to s Milanovićem, u kojem nema osjećaja pripadnosti, nema Boga, nema empatije, nema cilja. Samo kaos, neodoljiva narcisoidnost i želja za udobnim životom. Ništa više se od njega ni ne može očekivati. Jugokomunistički odgoj i privilegije napravili su od njega kompletan (politički) promašaj.

Sjećajući se Kolindine neposrednosti i bliskosti, nemoguće je ne zažaliti što se toliko puno hrvatskih političara, zbog naslijeđenog tereta prošlosti, oportunističkog sluganstva drugima i bahatog egoizma odaljilo od naroda kojeg predstavljaju. Toliko da ne vide, ili ih nije briga za njegove želje, potrebe, stradanja i patnje. Što je dovelo do toga da su se hrvatska politika i političari srozali na razinu balkanskog corona cirkusa. Od kog se svatko drži na distanci. I onda se čudimo zašto se kod mnogih Hrvata osjeća nedostatak strasti i energije za svoju vlastitu slobodu i državu.

Nitko, osim Tuđmana, nije unio toliko srca i energije da bi oživio zamrlu Hrvatsku kao gospođa Grabar-Kitarović. Oživljavala je vjeru, nadu i ljubav hrvatskog naroda za Lijepu Našu domovinu. Svojom pojavom i ponašanjem unosila je ozračje vedrine i nade u sumornu i apatičnu svakodnevnicu koju su nakon Tuđmanove smrti sustavno nametali odnarođeni hrvatski političari i mediji te profesionalni zagađivači i razarači svega dobrog i uspješnog u Hrvatskoj.

Uvijek je pozivala na svehrvatsko zajedništvo, suradnju i zdrav razum. Iako su se mnogi, od prvog dana mandata, prema njoj ponašali krajnje neprijateljski i balkanski primitivno (npr. Milanović koji joj nije htio čestitati niti se rukovati s njome) ona se nije obazirala na to i njene poruke su uvijek bile da nam treba biti važnije ono što nas spaja od onog što nas razdvaja. Svojim primjerom poticala nas je da se međusobno zbližavamo, pomažemo i imamo osjećaj odgovornosti jedni za druge.

Treba li možda biti politički Einstein kako bi se shvatilo kome je bilo u interesu da se svaki njen potez i svaka riječ kojima je pozivala na zdrav razum, više zajedništva i snošljivosti među Hrvatima, bijesno napadaju i dočekuju na nož? Ono što brine jest činjenica da je svakim danom u Hrvatskoj sve manje takvih pomirljivih glasova i poziva na zdrav razum. A sve više onih koji podmeću i pozivaju na nepomirljive ‘bivše’ svađe i podjele.

Jesmo li išta naučili iz povijesti?

Što bi na to rekli pokojni Bruno Bušić i Tuđman?

Opet se dakle nameće logično pitanje – Jesmo li išta iz naše povijesti naučili? Ako znamo koliko su nas u prošlosti međusobne podjele i borbe uništavale, i ako sada, slijedeći primjer aktualnog predsjednika, nastavimo tim putem dalje – kuda nas onda to vodi?

Zašto tako malo ljudi u Hrvatskoj želi stati na golemo i zapušteno polje zajedničkog interesa i rada za opće dobro, što bi od Hrvatske uistinu vrlo brzo moglo napraviti ono što je Kolinda htjela, drugu Švicarsku.

E, da. Ona zaista nije uspjela od Hrvatske napraviti drugu Švicarsku kao što je željela i obećavala, zbog čega je postala predmet šprdnje njenih mrzitelja. Ali to ne znači da nije znala kako to postići. Samo nije imala s kime. Što mislite da je nekim slučajem, nakon Tuđmanove smrti, na mjesto predsjednika s njegovim ovlastima, umjesto Mesića došla Kolinda, na mjesto premijera Tihomir Orešković, za ministra vanjskih poslova Ivo Stier, a unutarnjih general Glasnović.

Hrvatska bi danas bila ne druga Švicarska već drugi Izrael. Čudne se stvari zaista u zadnjih dvadesetak godina u Hrvatskoj događaju. Od kada je Soroš, zbog ‘potrebe ulaganja i stvaranja većeg regionalnog tržišta’, uz pomoć duboke države, nevladinih udruga, revolucionarnih medija i emisija (”Feral Tribune, ‘Radio 101’, ‘Latinica’…) vratio bivše jugokomuniste i jeftine oportuniste na vlast.

Pitanje je koliko dugo se još Hrvatska kao samostalna država može održati s stalnim rotacijama mentalnih jugokomunista i parazita na čelu vlasti i ključnih institucija? Ako se ovako nastavi, imajući pri tom na umu onu čuvenu Einstenovu izreku- ‘Stalno ponavljati jedno te isto a očekivati drugačiji rezultat očiti je znak gluposti’ onda se Hrvatima i Hrvatskoj zaista ne piše dobro.

Na Balkan

Onda zapravo postoji samo jedna stvar u koju možete biti sigurni – Hrvatska će se korak po korak eventualno vratiti Balkanna Balkan i ponovo biti pretvorena u političkog i gospodarskog roba ‘Naše Regije’ pod dominacijom Beograda. I bit će sve opet kao u ‘dobra stara vremena’. A hrvatski narod zato neće moći kriviti nikog drugog do samog sebe.

Naime, neoprostiv je nacionalni grijeh i fatalna glupost u današnjoj Hrvatskoj birati na čelna mjesta odnarođene ‘bivše’ Jugoslavene kod kojih je usađena i naslijeđena mržnja prema temeljnim vrijednostima i slobodi hrvatskog naroda prerasla u neizlječivu mentalnu bolest. Vidite tog nesretnog Milanovića.

Koliki to politički debil danas neki Hrvat treba biti pa da mu na osnovu dosadašnjeg iskustva još nije postalo jasno kako Mesić, Josipović i Milanović nisu i ne mogu biti hrvatski političari? A kamoli predsjednici.

Sve što čovjek može reći o njima jest da su to pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. I sve što hrvatski narod može učiniti, ukoliko se ne želi suočiti s nesagledivim posljedicama, jest na izborima jednostavno odbaciti sav taj nepotrebni i otrovni, bivši politički teret.

Željko Dogan / HKV

Anušić: ‘Nakon Milanovića, Škorina je nova zadaća dovesti SDP na vlast’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari