Pratite nas

Pregled

Cvijet cenzure

Objavljeno

na

Bio se Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara dogovorio sa zagrebačkom gradskom upravom da će u povodu 100. obljetnice smrti Antuna Gustava Matoša na Trgu bana Josipa Jelačića organizirati manifestaciju „Hrvatska je zaslužila malo sreće“. Stožer je u toj prigodi kanio stupove javne rasvjete okititi 21 zastavom s citatima iz Matoševih pjesama. Ali ništa od toga. Vidjevši citate, zagrebačka je dogradonačelnica Vesna Kusin vrisnula: “Križajte te citate! Križajte, križajte! Čujete li, to ne ćete postaviti na Trgu bana Jelačića!“ I što se dogodilo? Stožer je ustuknuo pred bijesom gradske uprave i časno odustao od svoga projekta.

To je, rekoše neki meni dragi ljudi, svojevrstan kulturni skandal. U prvi mah mišljah i ja tako, no ubrzo se lecnuh. – Čekaj – rekoh sam sebi – ne srljaj pred rudu! Jest, cenzura je gnusna stvar. Pogotovo kada gradska uprava cenzurira pjesnika koji, među ostalim, slavi Grad s više žara i umijeća nego itko drugi. Štoviše, cenzurira ga obilježavajući 100. obljetnicu njegove smrti! Da zlo bude gore, gospođa je Kusin strukom povjesničarka umjetnosti. Drsko bi dakle bilo i pomisliti da je resi podprosječan smisao za pjesništvo  –  za stope i metre, asonancije i aliteracije, ritmove i rime. Tko motri s toga gledišta, možda će se nekako i složiti da je ta cenzura skandal, ali jamačno će odbiti i samu pomisao da je tom skandalu podlogom  –  kultura.

A što bi drugo bilo? Lako je to odgonetnuti. Treba samo vidjeti što je crvena olovka prekrižila. Kažu: 8 od 21 citata. Dakle, malo više od trećine. A svi se ti citati smisleno vrte oko  ovih daju:Jer Hrvatsku mi moju objesiše (iz soneta 1909.) i: Moderni poganac / Najmio ga stranac, da nam metne lanac (iz poeme Mora).

Što je tu zazorno? Poetički ništa. Ali iz tih riječi snažno zrači hrvatski suverenizam! A to je (rekao bi Božidar Petrač, sad kad smo kročili u Europsku uniju) vlasti u Hrvata vrlo nepoćudno. Ne treba se dakle zgražati nad postupkom gradske uprave. Tko smo mi da tankoćutnoj gospođi Kusin zamjerimo što joj je u toj nezgodi pao politički mrak na oči? Pogotovo kada vidimo kako je iz toga mraka u hipu niknuo i krasno se razvio divan cvijet cenzure?

Nema tu dakle ni kulture ni skandala. Posrijedi je globalistička državna politika. U njoj cenzura suverenističke misli nije izvanredan događaj koji bi mogao naići na društvenu osudu. Ta je cenzura još od Tuđmanove smrti „na ovim prostorima“ kruh naš svagdanji, pa bi čudno bilo da nismo na nju – oguglali.

Ali, ruku na srce, Matoš je u zagrebačkoj gradskoj upravi ipak bolje prošao nego na nekim drugim mjestima u Gradu. „Stekliša“ je gospođa Kusin samo htjela „politički korektno“ umiti, zamračiti mu ksenofobiju, da nam ne razgoni strance, naše „strateške partnere“ (poput Deutsche Telecoma i madžarskoga MOL-a), kojima je svakojaki spas naše domovine njihovo političko poslanje. Mjesečni magazin Glasa Koncila  (Prilika, ožujak 2014.) postupio je upravo suprotno. On je na naslovnici otisnuo Matošev sonet Pri svetom kralju. U otisku je međutimStanac kamen, hrabri Toma/  Erded, Bakač ban postao: Stranac kamen…! Ksenofobija je, eto, prodrla i tamo gdje je dosad nije bilo i gdje joj nikako nije mjesto. Kada je Ivo Josipović svratio u Društvo hrvatskih pisaca da odsluša referat Velimira Viskovića o Matošu, Igor se Mandić, po svjedočenju Denisa Derka, zgrozio što Predsjednik Republike odaje počast – „vucibatini“! Od toga su puno ružnije tvrdnje, koje se tu i tamo čuju, da bi AGM danas u Europskoj uniji vidio ostvarenje svoga sna o jedinstvenoj zajednici slobodnih i međusobno ravnopravnih europskih  naroda, te da bi se – sto godina nakon svoje smrti – od kulturnoga Europljanina prometnuo u političkoga eurohrvata.

Ali AGM se zbog toga jamačno ne okreće u grobu. Nemojmo se ni mi, njegovi čitatelji, odviše  srditi. Cenzura je oblik krivotvorbe. Sjetimo se što su prvomu hrvatskom kralju – više od 1000 godina nakon njegove smrti – bili uznosito pripisali Vaso Bogdanov i Miroslav Krleža. Gotovo pola stoljeća na podnožju je Frangeš-Mihanovićeva spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu pisalo da je u X. stoljeću genijalno naslućivao državno ujedinjenje Južnih Slavena. Tko je u to povjerovao? Puno je pouzdaniji „niječni put“ (via negativa) Vesne Kusin. Upravo je ono što je precrtala njezina crvena olovka bit Matoševa društvenoga bića.

 

 

Benjamin Tolić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

ICTY danas izriče presudu srebreničkom krvniku Ratku Mladiću

Objavljeno

na

Objavio

Ratni zapovjednik vojske bosanskih Srba Ratko Mladić, osoba čije je ime postalo sinonimom za najteže ratne zločine počinjene na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, konačno će se danas suočiti s pravdom na koju se čeka više od dva desetljeća.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) izreći će iza 10 sati prvostupanjsku presudu Mladiću (75) koji je optužen za ratne zločine počinjene u vrijeme kada je obnašao dužnost zapovjednika Vojske Republike Srpske (VRS).

Mladić je u Haagu optužen za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja u Bosni i Hercegovini od svibnja 1992. do pred kraj 1995. godine. U završnoj riječi tužiteljstva u prosincu 2016. godine za njega je zatražena kazna doživotnog zatvora dok je obrana predložila da ga se oslobodi svih optužbi.

Prvu optužnicu protiv njega haaško je tužiteljstvo podignulo još 25. srpnja 1995. godine i nakon toga je triput širilo i mijenjalo zbog potrebe da se suđenje provede što učinkovitije pa su u njoj zadržani samo najteži ratni zločini

Mladić je godinama nakon podizanja prve optužnice bio neuhvatljiv, baš kao i njegov politički “šef” Radovan Karadžić, unatoč činjenici da su bili na vrhu popisa najtraženijih osoba, “rame uz rame” s Osamom Bin Ladenom.

Mladić se najprije skrivao na teritoriju BiH, a omiljeno boravište bio mu je podzemi bunker građen kao atomsko sklonište za vojni i politički vrh bivše SFRJ kod mjesta Han-Pijesak na Romaniji.

No suočen s jasnim nastojanjima pripadnika NATO-a da ga pronađu i uhite pobjegao je u Srbiju pod okrilje režima Slobodana Miloševića.

Ja sam onaj kojeg tražite

Preživio je i i Miloševićevo svrgnuće s vlasti 2000. godine pa se pod okolnostima koje još nisu u cijelosti razjašnjene, zahvaljujući mreži pomagača ali i potpori što su mu je otvoreno ili prikriveno još godinama nakon toga pružale vlasti u Beogradu, skrivao sve do 2011. godine.

Srbijanska policija pronašla ga je u selu Lazarevu kod Zrenjanina 26. svibnja te godine gdje se skrivao pod lažnim imenom Milorad Komadić.

“Našli ste onog koga tražite. Ja sam Ratko Mladić”, kazao je policajcima bjegunac koji je tad imao izgled oronulog starca no ipak je kod sebe navodno imao dva pištolja iako ih nije pokušao koristiti

Srbijanske su vlasti Mladića ICTY-u izručile 31. svibnja 2011. godine, a dokazni postupak u Den Haagu počeo je godinu dana kasnije i trajao je do kolovoza 2016. godine. Svoje iskaze tijekom procesa dalo je 377 svjedoka obrane i optužbe. Sudsko vijeće u obzir je uzelo i pisane iskaze još 214 svjedoka.

Ključne točke optužnice temelje se na izravnom Mladićevom sudjelovanju u genocidu u Srebrenici u srpnju 1995. godine kada je ondje ubijeno osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka, odgovornosti za široku kampanju progona, deportacija, mučenja i ubojstava nesrpskog stanovništa tijekom 1992. godine u najmanje sedam općina u BiH, osnivanje logora “Omarska”, “Keratern”, “Manjača” i “Trnopolje” u kojima su mučeni i ubijani Bošnjaci i Hrvati, teroru nad civilima tijekom opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine te uzimanju za taoce pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) u svibnju i lipnju 1995. godine.

Optužnica protiv Mladića uz osobnu odgovornost sadrži i sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu na čijem je čelu bio Karadžić s ciljem uspostave države u kojoj bi Srbi imali prevlast i s čijeg bi teritorija trajno uklonili Bošnjake, Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo.

U optužnici su potanko opisani zločini poput ubojstva 144 osobe u mjestu Ključ, više od 200 zatočenika u zatvoru u Foči, ubojstvo 150 osoba u logoru Keratermu te 140 u logoru Sušici kod Vlasenice, kao i zatočenje tisuća Bošnjaka i Hrvata u logorima poput onoga na Manjači osmišljenim tako da dovedu do njihova fizičkog uništenja.

U točki koja se odnosi na genocid u Srebrenici, Mladiću su stavljena na teret masovna ubojstva više od tisuću zarobljenih Bošnjaka u selu Kravica te još tisuću kod škole u mjestu Orahovac. Tu je i opis “bezobzirnog uništavanja” privatne imovine i javnih dobara te spomenika kulture i sakralnih objekata.

U djelu optužnice koji se odnosi na teroriziranje Sarajeva tijekom opsade grada, spomenut je zločin na tržnici Markale iz veljače 1994. godine kada je ubijeno 66, a ranjeno više od 140 osoba.

Točno 10. svibnja 1992. godine Mladić je preuzeo dužnost zapovjednika Druge vojne oblasti tadašnje JNA, da bi samo dva dana kasnije i formalno postao zapovjednikom vojske bosanskih Srba. Ostat će zabilježeno kako je on u noći 28. svibnja izravno zapovjedio topnički napad na civilne ciljeve u Sarajevu.

“Tuci Velušiće (Velešiće – op.a.). tamo nema srpskog življa mnogo”, zapovjedio je Mladić radio vezom podređenom časniku zaduženom za bitnicu iz čijih se topova tada gađalo Sarajevo.

“Snage koje su sudjelovale u napadu na Sarajevo granatirale su i otvarale snajpersku vatru na civile dok su ovi obavljali svakodnevne aktivnosti. Ljudi su ranjavani i ubijani u vlastitim domovima. S obzirom da nije bilo plina, struje ili tekuće vode, ljudi su bili prisiljeni izlaziti iz svojih domova čime se povećavao rizik od smrti”, jedan je od navoda iz dijela optužnice koji se odnosi na troipolgodišnju opsadu Sarajeva tijekom koje je ubijeno više od deset tisuća građana, među kojima i 1600 djece.

Golemo zanimanje u BiH

Najavljeno izricanje presude Mladiću izazvalo je ogromno zanimanje u Bosni i Hercegovini, a gotovo sve bitnije televizijske i radijske postaje najavile su posebne programe za 22. studenoga, odnosno izravne prijenose iz Den Haaga.

U udrugama koje okupljaju članove obitelji ratnih žrtava vjeruju kako je za Mladića jedino moguća doživotna zatvorska kazna, ali neki pritom upozoravaju kako i takva kazna nije dovoljna s obzirom na težinu počijenjenih zločina.

“Toliko je zla počinjeno da nijedna zatvorska kazna nije dovoljna. Tim zločincima bolje je u zatvoru nego meni koja sam ostala potpuno sama”, kazala je lokalnim medijima Hatidža Mehmedović, predsjednica udruge Majke Srebrenice.

Među bosanskim Srbima i njihovim udrugama očekivanja su potpuno oprečna i svi očekuju kako će Mladić biti oslobođen.

Uvjeren u to je i Mladićev sin Darko koji tvrdi da krivnja njegova oca za ratne zločine na suđenju uopće nije dokazana.

“Bilo koja presuda osim oslobađajuće neće biti pravedna i za nas kao njegovu obitelj bit će potpuno neprihvatljiva. Sve pravne analize pokazuju da tužiteljstvo u Den Haagu nije uspjelo dokazati navode iz optužnice”, kazao je Darko Mladić za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN).

Bez optužnice za Škabrnju, osuđen za Kijevo

Iako je “najpoznatiji” po zločinima koji se vežu za njegovo ime u BiH, Ratko Mladić je svoj krvavi pohod počeo u Hrvatskoj, kao zapovjednik Kninskog korpusa JNA.

Njegove postrojbe napadale su Šibenik, Zadar, Vrliku, Kijevo i Škabrnju, u kojoj je 18. studenoga 1991., istoga dana kada je pao Vukovar, ubijeno 43 civila i 15 vojnika.

Kolonom sjećanja “Korak po korak”, u kojoj se okupilo više od 15.000 ljudi iz svih krajeva Hrvatske, u subotu je u Škabrnji obilježena 26. godišnjica tog masakra.

Marko Miljanić, ratni zapovjednik obrane Škabrnje, kazao je tim povodom za HTV da je “Ratko Mladić u Škabrnji ispekao zanat”. Haški sud, ali još niti hrvatsko pravosuđe, za to ga nisu optužili.

Mladić je, međutim, u Hrvatskoj ipak osuđen za dio svojih zločina.

Temeljem optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Šibeniku iz svibnja 1991. tadašnji Okružni sud u Šibeniku je u srpnju 1992. Mladića i još šest osoba osudio na zatvorsku kaznu od 20 godina. Na teret mu se stavljalo da je u kolovozu 1991. počinio zločine protiv civilnog stanovništva u Kijevu i Vrlici, od kolovoza do studenog iste godine napadao Sinj i okolicu, u rujnu 1991. Maljkovo, Potravlje, Šatrić i Dabar te područje Šibenika u rujnu 1991.

U prosincu 1995. županijsko državno odvjetništvo Mladića i još tri također odbjegle osobe optužilo je da su 1991. isplanirali i u siječnju 1993. organizirali rušenje brane i hidroelektrane Peruča, s ciljem potpunog potapanja civilnih i gospodarskih objekata te time ugrožavanja nastanjenih stanovnika nizvodno brane i rijeke Cetine u Sinju, Trilju i Omišu. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

Željka Markić: Radnici, osim što su prisiljeni raditi nedjeljom, praktički uopće za to nisu plaćeni

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim skupom Hrvatskog saveza za nedjelju ponovno se aktualizirala ideja o nedjelji kao neradnom danu.

Podupire je i udruga U ime obitelji, a njezina predsjednica Željka Markić gostovala je u Studiju 4. Udruga poreznih obveznika Lipa, pak, protiv je bilo kakve regulacije tržišta.

U Splitu je prošli tjedan, u sklopu Dana socijalne zauzetosti, održan skup Hrvatskog saveza za nedjelju.

Riječ je o inicijativi koja smatra da bi nedjelja trebala biti neradna, a ta je ideja okupila 16 ustanova i udruga predvođenih Franjevačkim institutom za kulturu mira iz Splita.

U Hrvatskoj 35 posto radnika zaposlenih u trgovinama radi nedjeljom, dok je u EU-u prosjek 23 posto, rekla je Željka MarkićRadnici, osim što su prisiljeni raditi nedjeljom, praktički uopće za to nisu plaćeni. Oni rade 6 dana u tjednu. Poslodavac ih može obvezati da rade i nedjeljom i dati im u zamjenu jedan dan u tjednu slobodno. Oni ne mogu biti nedjeljom zajedno sa svojom obitelji, a istovremeno im tu nedjelju ne plaćaju, istaknula je Markić te dodala kako, prema istraživanju eurozastupnice Marijane Petir, najveći dio njih dobiva za tu jednu nedjelju plaćenu samo jednu kunu više.

Nedjeljom rade liječnici, medicinske sestre, novinari, policajci, piloti, vozači, vatrogasci, carinici, hotelski radnici, ugostitelji, glumci…, uzvratio je Loew i pitao što s njima. Željka Markić odgovara kako je riječ o zanimanjima koja moraju raditi nedjeljom, za razliku od trgovina koje ne moraju. Liječnici su, nastavlja,  za rad nedjeljom adekvatno plaćeni.

Većina tih struka je u državnom sektoru (izuzev hotelskih radika i ugostitelja i još nekih) i poslodavac im je država koja nije na tržištu. Vi govorite o poslodavcima koji su na tržištu i to je druga priča, rekao je Loew.

Željka Markić nije se složila s njim i dodala je kako je država obvezna osigurati Zakon o radu koji će štititi radnike i istovremeno osigurati poslodavcima pošten odnos. Ali država omogućuje da se u Hrvatskoj radi 180 sati tjedno, a u Austriji se radi 72. Ako austrijska država kaže da se mora plaćati dvostruka cijena rada za nedjelju, a Hrvatska kaže da je dovoljno platiti jednu kunu više, onda Hrvatska pogoduje jednoj strani, a to su veliki trgovački lanci, rekla je Markić.

Na pitanje kako bi oni regulirali rad nedjeljom, Loew odgovara da su oni protiv bilo kakve regulacije i da regulacije u tržišnoj ekonomiji nisu dobre. Kupci, ističe, svojim preferencijama odlučuju kada trgovine trebaju raditi, a radnici mogu birati žele li ili ne i nitko ih ne prisiljava da rade.

Vi ste protiv toga da se postavi obveza da se radniku koji radi nedjeljom mora platiti više?, pitala je Markić. Nisam protiv toga. Ali to se mora odlučiti odnosom poslodavac i zaposlenik, odnosno ugovorom o radu, odgovara Loew. Vi uopće niste za to da se u Hrvatskoj regulira to da poslodavci radnicima uvjetuju da moraju raditi nedjeljom, svima njima koji imaju obvezu raditi jer je to za život važno – država prema tome ne treba zauzeti poziciju?, nastavila je Markić. Po našem mišljenju, ne treba. U ovom vašem konkretnom prijedlogu radi se o povećanju nedjeljne nadnice za 50 posto. Dio radnika bi mogao odbiti rad nedjeljom. Poslodavci bi morali tražiti nove radnike koji to žele i imali bi znatno povećanje troškova, odgovorio je Loew.

Markić je, pak, rekla kako istraživanja pokazuju da poslodavci rade nedjeljom baš zato što ih taj dodatni rad ne stoji ništa dodatno. Ja smatram da je nedopustivo da je u Hrvtskoj rad nedjeljom besplatan za poslodavce. Te privatne firme moraju uračunati cijenu rada tog radnika koji je svoju nedjelju ostavio na blagajni umjesto da ga ja proveo u obitelji, objasnila je Markić i dodala kako istraživanja u brojnim europskih zemljama pokazuje da većina radnika ne smatra slobodan dan u tjednu adekvatnom zamjenom za slobodnu nedjelju. Država je Zakonom o radu, smatra, radnike u trgovinama učinila ranjivijima. Ponovila je kako udruga U ime obitelji zajedno sa sindikatima i drugim udrugama traži slobodne nedjelje, a ako one i budu radne, trebaju biti adekvatno plaćene.

Loew je još jednom ponovio kako se ne slaže s tim i kako bi se u tom slučaju radilo o zakonu neželjenih posljedica. Dajte mi recite na kojem to liberalnom tržištu funkcioniraju stvari kao u Hrvatskoj. Baš me zanima?, pitala je Markić. U pola istočnoeuropskih država, odgovorio je Loew. Željka Markić ga je pozvala da argumentira svoje stajalište, a on je upitao može li doći do riječi. Niste mi dali priliku da elaboriram. Vi govorite isto kao Vilim Ribić, rekao je Loew. Nakon što se ispričao zbog komentara “koji nije bio na mjestu”, Loew je nastavio: Povećanje minimalnih plaća, kao i povećanje troškova rada nedjeljom dovode da toga da su poslodavci prisljeni raditi nedjeljom iz dva radzloga: prvi je to što će konkurencija raditi, a on će imati gubitke. Drugi je impulzivno kupovanje. Istraživanja su pokazala da ona čine više od 30 posto. A za takvo kupovanje potrebna je određena atmosfera i ambijent. A to je upravo nedjelja kada mogu uživati u kupovanju i takvo impulzivno kupovanje povećava potrošnju. Ako im to uskratite, dio te prodaje se neće preseliti na radne dane. Upravo suprotno, past će im prihod i dobit i zbog toga će se smanjiti i broj zaposlenih, ali i plaće, objasnio je Loew.

Markić je odgovorila kako istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da trgovine koje rade nedjeljom nemaju povećanje dobiti nedjeljom i da bi se navike građana promijenile tako da kupuju šest dana u tjednu. Navela sam već primjer Austrije u kojoj 90 posto radnika izražava zadovoljstvo svojim poslom. Stavite se u poziciju radnice koja radi 6 dana u tjednu i mora raditi 3 nedjelje i ima istu plaću. Ja ne znam kome to može biti svejedno. To se tumači impulzivnom kupovinom. Meni prvoj odgovara da radi trgovina u mojoj blizini, ali to ne želim jer to nije pravedno, rekla je Markić. Loew je ponovio da potrošači pokazuju da žele rad nedjeljom i da su dokaz trgovački centri koji su prepuni upravo tim danom.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari