Pratite nas

Kolumne

Cvitanove muke

Objavljeno

na

S razlogom se glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan ljutio na komentare kojima se svako pokretanje kaznenog postupka protiv ovog ili onog političara nastoji protumačiti političkim motivima, političkim trenutkom, političkim obračunom i slično. Uvijek, naime, postoji taj nezgodni trenutak i u čekanju pravog trenutka ništa se ne bi moglo poduzimati.

Naprosto je nemoguće da bi Državno odvjetništvo podizalo optužnice i pokretalo postupke protiv ljudi, a da za to nema baš nikakva temelja i time srljalo u neuspjeh i vlastitu kompromitaciju. Ta imovina koju posjeduje niz razularenih tipova koje se goni posljednjih godina zbog nezamislivih pljački i prisvajanja općeg dobra, te silne jamčevine koje su oni u stanju platiti za svoju privremenu slobodu, rječito govori baš o tome kako iza optužnica stoje debeli razlozi. A spomenuti komentari su, objektivno, u funkciji obrane kriminala i solidariziranja s kriminalcima.

Bizarna tužba

Posljednje, na žalost, vijesti iz Državnog odvjetništva, jedna koja govori o zakašnjelom podnošenju optužnice protiv Vinka Mladinea i druga koja govori o proširenju optužnice protiv Milana Bandića zbog ustupanja tezgi na tržnici za prikupljanje potpisa građana, ozbiljno kompromitiraju vjerodostojnost posljednje državne institucije u koju smo taman počeli vjerovati.

Nakon detaljne istrage i prikupljenih dokaza Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu zakasnilo je jedan dan s podnošenjem optužnice protiv bivšeg direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, tešku desetke milijuna kuna, zbog čega je onda Sud optužbu morao odbaciti. Tužba ga tereti da je firmi „Odlagalište sirovina” plaćao već plaćene račune i tako sebi priskrbio znatnu materijalnu korist.

Teško je povjerovati kako se ovdje radi tek o grešci, zaboravu ili nemaru, a ne o smišljenom suučesništvu. Branko Vukšić, među zastupnicima najoštriji kritičar Glavnog državnog odvjetnika, zatražio je njegovu ostavku, ali je u tome ostao usamljen. Hoće li se možda ista „greška” ponoviti i u nekim drugim optužnim prijedlozima, primjerice u onom protiv Nadana Vidoševića, koji je nekakao prebrzo pušten iz Remetinca.

Zagrebačkom gradonačelniku na prisilnom mirovanju uz nekoliko ranijih optužbi, od kojih je najteža ona koja se odnosi na špekulacije zemljištem, pridodana je još jedna. Na teret mu se stavlja da je udruzi „U ime obitelji” ustupio prostor na glavnoj zagrebačkoj tržnici za prikupljanje potpisa radi raspisivanja referenduma o Ustavnoj definiciji braka. Ostaje nejasno tko se i kako time okoristio i kakav je silni kriminal u pitanju?

Možda bi se mogla optužiti i Zagrebačka nadbiskupija što je istoj udruzi omogućila postavljanje štanda ispred same Katedrale. Ovaj bizarni slučaj djelomice daje za pravo tvrdnjama o političkoj infiltraciji u tijelima koja bi toga morala biti lišena i otvara pitanje je li to možda zbog tog i takvog referenduma, koji nije vlastima bio po volji, te je li možda optužnica protiv Bandića tanka pa se panično traži i pakira bilo što kako bi se ona podebljala?

Ako ipak ne bi trebalo sumnjati u organe gonjenja zbog pokrenutih postupaka, ostaje niz onih prešućenih slučajeva, o kojima se puno govorilo i govori, a koje nisu naišli na odgovarajući eho, odgovor ili objašnjenje.

Zanimljivo je, primjerice, da je Ivo Sanader osuđen zbog poslova Ministarsva vanjskih poslova s Hypo bankom, ali ne i Mate Granić, u vrijeme dok je prvi bio zamjenikom, a drugi ministrom. Nikada se, koliko je poznato, Uskok nije zainteresirao za uvjete i način prodaje nekad svjetski ugledne farmaceutske tvrtke Pliva, iz koje je bivši direktor Željko Čović izvukao milijunske iznose novca, a u prodaji su sudjelovala i dvojica visokih političkih dužnosnika.

Tko bi se pak usudio istražiti prodaju banaka, telekomunikacija, Ine i to još od onoga prvog paketa. U svim tim slučajevima napravljena je silna šteta nacionalnoj privredi i teško je vjerovati kako su velika bogatstva prepuštena u strane ruke bez korupcije, a navodno kriminal iz privatizaije i pretvorbe ne zastarijeva.

Prešućeni slučajevi

IIi, javnost intrigira nabavka finskih oklopnih vozila pod sumnjivim okolnostima. Zbog identničnog posla već su pale neke sudske odluke u susjednoj Sloveniji, finski tužitelji ponudili su našima određene dokaze, ali je sve to ispalo kao namigivanje slijepome. Prozvan je i bivši predsjednik Sjepan Mesić, ali izgleda kako za ovog čovjeka, koji uživa u Uredu bivšeg predsjednika, zakoni ove države ne vrijede. Nitko ga nije pitao uostalom niti za „izgubljene” čekove niti za kupnju skupocjenih stanova niti za nezakonito raspolaganje tajnim državnim dokumentima.

A kad je tako s bivšim, onda ne treba očekivati ništa niti u vezi sa sadašnjim, još uvijek aktualnim šefom države. I oko njegovih nogu pletu se afere, od ZAMP-a preko Komercijalne banke do Pogrebne pripomoći. Pred zagrebačkim sudom traje proces protiv dvojice donedavno vodećih ljudi Vojno-sigurnosno obavještajne agencije Darka Grdića i Ognjena Preosta, koji su zamračili novac namijenjen sigurnosti države. Ova je služba pod izravnom nadležnošću predsjednika Republike pa je možda zbog toga cijeli proces, neuobičajno, zatvoren za javnost.

Čak što više, također bivši djelatnik te iste službe Mile Radić ovih je dana uputio otvoreno pismo Ivi Josipoviću, objavljeno samo u Hrvatskom tjedniku, iz kojega proizilazi da je Radić Josipovića još ranije upozoravao na mutne poslove dvojice optuženih obavještajaca, ali bez ikakve reakcije.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Aca u građanskom ratu – sa samim sobom

Objavljeno

na

Objavio

Mogla je to biti savršena predstava zamišljena po savršenom scenariju. Koju minutu prije 14 sati, činilo se kao da sve ide po planu i nedjeljni je voditelj već trljao ruke zamišljajući sutrašnje naslovnice iz kojih bi bilo razvidno da je on, popularni Aca, dao još jedan obol tezi kako nikada Hrvatska nije bila napadnuta.

Uh, možda će me opet potapšati Pupi, razmišljao je veselo. A kako i ne bi!?

Sve je razradio do detalja. Srbina i vukovarskog branitelja Predraga Mišića Peđu trebalo je samo malo pogurati da potvrdi tezu da se u Hrvatskoj umjesto nekakvog Domovinskog rata vodio građanski rat. Nek’ ovaj malo priča o Vukovaru, borbama i zarobljavanju da zadovoljim formu, mislio je Aca, nek se opusti, a onda ću ga dočekati. Jer, imao je on svoje argumente koje će ispucati u trenutku kad se Peđa ne bude ni najmanje nadao.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Negdje oko 47. minute je krenuo. Lagano. Bez nervoze. Pa sjedili su njemu nasuprot i veći zalogaji od ovog vukovarskog branitelja. Smireno je Aca Mišića priupitao što je zasmetalo Hrvatskoj konzervativnoj stranci u izjavi Aleksandra Vulina o tome da se u Hrvatskoj vodio građanski rat? Uslijedio je hladan tuš, Mišić ga je pogledao i hladno kazao da nije bilo nikakvoga građanskog rata već da je Hrvatska napadnuta i da je riječ o agresiji JNA.

I onda se naš nedjeljni voditelj počeo koprcati nadajući se da Pupi ne gleda TV. Panika je bila sve veća i odlučio je zaigrati na sve ili ništa te mrtvo-hladno izjavio da se radilo o građanskom ratu jer je bilo dosta ljudi srpske nacionalnosti koji su bili građani ove države i koji su se pobunili protiv Hrvatske, a kao dokaz toj tezi naveo je primjer Mišićeva brata koji je bio građanin RH i ratovao je na agresorskoj strani. „To su izdajice domovine“, opet je hladno odgovorio Mišić pa nedjeljnom voditelju nije ostalo ništa drugo nego da nervozno, kao posljednji pokušaj, pročita definiciju građanskog rata koju je netom prije početka emisije pažljivo prepisao s neke internetske stranice. I dobio je što je tražio. Vukovarski branitelj i Srbin (iako je to potonje manje važno) kazao mu je kako je Srbija napala Hrvatsku. I ostavio našeg nedjeljnog voditelja u neobranom grožđu.

No šalu na stranu. Možemo sada raspravljati o tome zašto ovaj voditelj Hrvatske televizije ne poštuje zakone. Možemo raspravljati i o tome zašto, očito namjerno, ignorira Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je usvojio Sabor u kojoj jasno stoji da je Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica. Ili, se možemo zapitati je li ovaj nedjeljni voditelj čuo za presudu Haaškog suda hrvatskim generalima iz koje je razvidno da se Hrvatska branila. Sve to Stanković bi trebao objasniti svojim poslodavcima, ali i svima koji plaćaju preplatu ili pune državni proračun.

No isto tako treba biti pošten i reći da se inzistiranjem na građanskom ratu Stanković samo pridružio sramotnom nizu onih koji su i s većih pozicija branili velikosrpsku tezu o podjeli krivnje, u koju se građanski rat savršeno uklapa. Od Josipovića, Pupovca, Vulina, Vučića, Irineja, Nikolića, a svojedobno se čak i Milanović zaigrao s tim terminom.

Josipović je čak išao toliko daleko da je inzistirao na tome da Hrvatska odustane od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. I to bez obzira na to što je Međunarodni sud pravde kao najviše međunarodno pravosudno tijelo ustvrdilo da je Hrvatska bila žrtva agresije u cilju stvaranja homogene srpske države. To mu nije smetalo pa je i dalje radio sve da se Domovinski rat proglasi građanskim, a onda bi se moglo govoriti i o drugačijoj preraspodjeli krivnje.

Ipak, u Stankovićevoj emisiji čulo se još nešto iznimno važno, a što je dobilo znatno manji medijski prostor. Predrag Mišić Peđa otvorio je temu vođa srpske manjine u Hrvatskoj, posebno Pupovca i Milakovića u Vukovaru, te kazao kako oni zapravo štete srpskoj manjini i uopće nemaju potporu.

Argumentirao je to činjenicom da je Srđan Milaković u Vukovaru dobio tek sedam posto glasova. „Problem je dok se 145.000 ljudi u ovoj državi izjašnjavaju kao Srbi, Pupovac dobiva 8.000 glasova – ma koga on to predstavlja? U tome je problem, to je osnova problema. Koriste novac hrvatske države, a ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, nego SDSS koji je dobio 8000 glasova. Ostalih 137.000 živi za ovu Hrvatsku“, jasno je kazao Mišić. I to je jedina istina. Velikoj većini Srba u Hrvatskoj dosta je konflikata i ratnog huškanja u koje ih gura Pupovac.

I to je razlog zašto, unatoč zakonskoj mogućnosti, ne žele birati zastupnike s manjinske liste. A podsjetimo, na posljednjim parlamentarnim izborima čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije htjelo glasovati i birati svoje zastupnike na posebnoj listi.

Dovoljno je to snažna poruka da je zrelo vrijeme da se promijeni izborni zakon na način da se ukinu jednakiji i ostanu samo jednaki.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

HNES donio etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari