Pratite nas

Kolumne

Cvitanove muke

Objavljeno

na

S razlogom se glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan ljutio na komentare kojima se svako pokretanje kaznenog postupka protiv ovog ili onog političara nastoji protumačiti političkim motivima, političkim trenutkom, političkim obračunom i slično. Uvijek, naime, postoji taj nezgodni trenutak i u čekanju pravog trenutka ništa se ne bi moglo poduzimati.

Naprosto je nemoguće da bi Državno odvjetništvo podizalo optužnice i pokretalo postupke protiv ljudi, a da za to nema baš nikakva temelja i time srljalo u neuspjeh i vlastitu kompromitaciju. Ta imovina koju posjeduje niz razularenih tipova koje se goni posljednjih godina zbog nezamislivih pljački i prisvajanja općeg dobra, te silne jamčevine koje su oni u stanju platiti za svoju privremenu slobodu, rječito govori baš o tome kako iza optužnica stoje debeli razlozi. A spomenuti komentari su, objektivno, u funkciji obrane kriminala i solidariziranja s kriminalcima.

Bizarna tužba

Posljednje, na žalost, vijesti iz Državnog odvjetništva, jedna koja govori o zakašnjelom podnošenju optužnice protiv Vinka Mladinea i druga koja govori o proširenju optužnice protiv Milana Bandića zbog ustupanja tezgi na tržnici za prikupljanje potpisa građana, ozbiljno kompromitiraju vjerodostojnost posljednje državne institucije u koju smo taman počeli vjerovati.

Nakon detaljne istrage i prikupljenih dokaza Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu zakasnilo je jedan dan s podnošenjem optužnice protiv bivšeg direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, tešku desetke milijuna kuna, zbog čega je onda Sud optužbu morao odbaciti. Tužba ga tereti da je firmi „Odlagalište sirovina” plaćao već plaćene račune i tako sebi priskrbio znatnu materijalnu korist.

Teško je povjerovati kako se ovdje radi tek o grešci, zaboravu ili nemaru, a ne o smišljenom suučesništvu. Branko Vukšić, među zastupnicima najoštriji kritičar Glavnog državnog odvjetnika, zatražio je njegovu ostavku, ali je u tome ostao usamljen. Hoće li se možda ista „greška” ponoviti i u nekim drugim optužnim prijedlozima, primjerice u onom protiv Nadana Vidoševića, koji je nekakao prebrzo pušten iz Remetinca.

Zagrebačkom gradonačelniku na prisilnom mirovanju uz nekoliko ranijih optužbi, od kojih je najteža ona koja se odnosi na špekulacije zemljištem, pridodana je još jedna. Na teret mu se stavlja da je udruzi „U ime obitelji” ustupio prostor na glavnoj zagrebačkoj tržnici za prikupljanje potpisa radi raspisivanja referenduma o Ustavnoj definiciji braka. Ostaje nejasno tko se i kako time okoristio i kakav je silni kriminal u pitanju?

Možda bi se mogla optužiti i Zagrebačka nadbiskupija što je istoj udruzi omogućila postavljanje štanda ispred same Katedrale. Ovaj bizarni slučaj djelomice daje za pravo tvrdnjama o političkoj infiltraciji u tijelima koja bi toga morala biti lišena i otvara pitanje je li to možda zbog tog i takvog referenduma, koji nije vlastima bio po volji, te je li možda optužnica protiv Bandića tanka pa se panično traži i pakira bilo što kako bi se ona podebljala?

Ako ipak ne bi trebalo sumnjati u organe gonjenja zbog pokrenutih postupaka, ostaje niz onih prešućenih slučajeva, o kojima se puno govorilo i govori, a koje nisu naišli na odgovarajući eho, odgovor ili objašnjenje.

Zanimljivo je, primjerice, da je Ivo Sanader osuđen zbog poslova Ministarsva vanjskih poslova s Hypo bankom, ali ne i Mate Granić, u vrijeme dok je prvi bio zamjenikom, a drugi ministrom. Nikada se, koliko je poznato, Uskok nije zainteresirao za uvjete i način prodaje nekad svjetski ugledne farmaceutske tvrtke Pliva, iz koje je bivši direktor Željko Čović izvukao milijunske iznose novca, a u prodaji su sudjelovala i dvojica visokih političkih dužnosnika.

Tko bi se pak usudio istražiti prodaju banaka, telekomunikacija, Ine i to još od onoga prvog paketa. U svim tim slučajevima napravljena je silna šteta nacionalnoj privredi i teško je vjerovati kako su velika bogatstva prepuštena u strane ruke bez korupcije, a navodno kriminal iz privatizaije i pretvorbe ne zastarijeva.

Prešućeni slučajevi

IIi, javnost intrigira nabavka finskih oklopnih vozila pod sumnjivim okolnostima. Zbog identničnog posla već su pale neke sudske odluke u susjednoj Sloveniji, finski tužitelji ponudili su našima određene dokaze, ali je sve to ispalo kao namigivanje slijepome. Prozvan je i bivši predsjednik Sjepan Mesić, ali izgleda kako za ovog čovjeka, koji uživa u Uredu bivšeg predsjednika, zakoni ove države ne vrijede. Nitko ga nije pitao uostalom niti za „izgubljene” čekove niti za kupnju skupocjenih stanova niti za nezakonito raspolaganje tajnim državnim dokumentima.

A kad je tako s bivšim, onda ne treba očekivati ništa niti u vezi sa sadašnjim, još uvijek aktualnim šefom države. I oko njegovih nogu pletu se afere, od ZAMP-a preko Komercijalne banke do Pogrebne pripomoći. Pred zagrebačkim sudom traje proces protiv dvojice donedavno vodećih ljudi Vojno-sigurnosno obavještajne agencije Darka Grdića i Ognjena Preosta, koji su zamračili novac namijenjen sigurnosti države. Ova je služba pod izravnom nadležnošću predsjednika Republike pa je možda zbog toga cijeli proces, neuobičajno, zatvoren za javnost.

Čak što više, također bivši djelatnik te iste službe Mile Radić ovih je dana uputio otvoreno pismo Ivi Josipoviću, objavljeno samo u Hrvatskom tjedniku, iz kojega proizilazi da je Radić Josipovića još ranije upozoravao na mutne poslove dvojice optuženih obavještajaca, ali bez ikakve reakcije.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Od manekena do generalnog konzula

Objavljeno

na

Objavio

Voljom Vlade, predsjednice i Odbora za vanjsku politiku, Boris Blažeković postavljen je za generalnog konzula u New Yorku. Mnogi se zapitaše, pa tko je taj Blažeković, kakva mu je biografija, koje su mu zasluge?

Ubrzo je otkriveno nekoliko zanimljivih detalja. Blažeković nema, kao što se u pravilu traži za diplomate, visoku stručnu spremu.

Završo je srednju školu za cestarski promet, stekavši zvanje šofera. Nije završio nikakvu diplomatsku akademiju, niti ima diplomatsko iskustvo. Tek je u Zagrebu pohađao nekakvu londonsku školu za odnose s javnošću, što može biti presudan detalj, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

U mladosti je defilirao modnim pistama kao maneken, poslije je imao i modnu agenciju. Držao je restoran u prostorijama Grada, i to bez dozvole, zbog čega se ganjao po sudu.

Uspio je na listi HNS-a, odnosno „kukuriku koalicije“ postati zastupnikom i voditeljem saborskog izaslanstva u Skupštini NATO pakta. Za tog se mandata nije istakao skromnošću.

Naprotiv, kako manekenima i priliči, bio je najrastrošniji zastupnik, potrošivši u jednoj godini na putovanja čak 190 tisuća kuna.

Bio je glasnogovornikom HNS-a i voditeljem predsjedničke kampanje Vesne Pusić. I eto, sada, u 64. godini života, doživljava svoj politički vrhunac.

Blažeković je na prvim demokratskim izborima glasovao, kako je sam priznao, za HDZ, ali se ubrzo od te stranke oštro distancirao. Dvadest godina samostalnosti nazvao je društvenom devastacijom. Još prije nekoliko mjeseci HDZ i Andreja Plenkovića nazvao je na svojim Facebook stranici lažovima i optužio za govor mržnje.

Od modnog pretvorio se u političkog manekena, pa je po raznim selima i gradovima kao voditelj političke akademije HNS-a propovijedao liberalnu mantru: sloboda pojedinca, što manje države, što više civilnog sektora, totalna privatizacija. Redoviti je sudionik gay-parada.

Protivio se referendumu o braku, a zagovarao je politički dezangažman Hrvatske u odnosu na položaj Hrvata u BiH. Uglavnom, jedan niz stavova koji bitno odudaraju od deklaratornih stavova vladajuće stranke, koja ga je na koncu poslala u SAD zastupati zemlju.

Ma nije važan jedan čovjek, nije važan ni jedan konzul, nije možda važna ni diplomacija od koje država ima korist samo onda kad ne pravi štetu. Ali su važni kriteriji po kojima se pojedinci uspinju na društvenoj ljestvici i zbog kojih cijelo društvo postaje disfunkcionalno.

Kako vidimo na ovom primjeru, nije važno iskustvo ni obrazovanje, nije važan ni moralni profil, nisu važna čak ni politička uvjerenja. Važno je samo pripadanje klanovima i, iznad svega, važna je vlast i politička trgovina koja će je omogućiti.

Hrvatska zajednica u New Yorku pokrenula peticiju protiv imenovanja generalnog konzula

 

Marijan Knezović: Ne znam zašto u SAD ide osoba bez ijedne kvalifikacije, a pritom ga tamo ni ne žele

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Plenkovićev politički atentat na Kolindu

Objavljeno

na

Objavio

Onaj koji je potegao temu ratne odštete kako bi za sebe ostvario trenutnu političku korist, čitavu će ispregovaranu svotu potrošiti na Pupovčeve tri ruke

Na Tuđmana je sletio Vučić. Možda u tome treba tražiti razlog zašto je u Zagrebu nakon jedne umjerene zime pao tako snažan snijeg. Iako snijeg svojom bjelinom sve prekriva, ovoga puta je poslužio kako bi na njemu mnogi ostavili svoje tragove.

Umjesto jedinstvene prilike da se vuku naplati sve ono što nam je nažao učinio, mi smo dobili tor pun posvađanih ovaca, a sve poradi sujete onog koji nas tako sigurno vodi. Iako je o pozivu sve znao, on nije mogao odoljeti prilici u kojoj će macanizirati vlastiti politički rejting i tako uzvratiti predsjednici za njezine opravdane opaske o iseljavanju i muci ovršenih, piše Borislav Ristić / Večernji list

Tako smo bili suočeni sa situacijom u kojoj onaj koji je već duže vrijeme zna za ovaj poziv, uključuje se u njegovo javno miniranje, tako se svjesno zabija autogolove vlastitoj državi. Odmah po najavi posjete premijer Plenković je izašao s tezom kako će on od Srbije tražiti ratnu odštetu, iako ta tema uopće nije bila dogovorena, niti pažljivo pripremljena.

Kao da se radilo o klasičnom duplom pasu s Vučićevim ministrom Vulinom, inače poznatijim kao “tetkino zlato”. On iz Beograda odašilje otrovne strelice kako bi u Zagrebu potakao prosvjede i tako dirigirao hrvatskom desnicom, prizivajući scene koje bi od Vučića napravilo žrtvu, a Hrvatsku prikazalo kao zemlju zaglavljenu u prošlosti. Do sada smo kad god je nekome zatrebala potvrda teze o “ustašizaciji Hrvatske” na sceni imali dežurne “ustaše”. Kad god je ljevici trebao neki ustaša na sceni se pojavljivao Keleminec, ali ovoga puta je drugačije.

Nakon predsjedničine izjave o tome kako joj politiku neće voditi marginalci, misleći na ove dežurne ustaše, gle čuda, u tome se pronašao Đakić, da bi odmah potom jedan desni portal hitno izvijestio kako je predsjednica, spomenuvši “pojedince s ruba političkog spektra”, time uvrijedila branitelje koji su prosvjedovali – iako je njezin savjetnik upravo došao iz tih krugova i u sklopu pripreme za Vučićev posjet komunicirao o tome s 25 braniteljskih udruga.

Dakle, imamo situaciju u kojoj Vulin priželjkuje prosvjede, a na Vulinov poziv odgovara HDZ-ov hvidraš Đakić, napad prenosi jedan desni medij, pa lijevi mediji konačno imaju priliku naslađivati se u situaciji u kojoj desni napadaju svoju Kolindu.

U nastavku imamo priliku gledati napade u kojima Glavašević i Bujanec zagrljeni u duetu pjevaju onu “vukovi se kriju i piju ti vodu”. Jasno je da se ovdje radi o pokušaju da se jedan važan službeni susret na državnoj razini, koji je iniciran da bi se riješili ne samo mučni problemi iz prošlosti, već i oni koji nas čekaju u budućnosti.

Koliko je u hrvatskom nacionalnom interesu gurati ideološke sporove iz prošlosti u prvi plan u trenutku kada nam iz Europske unije stižu poruke da je priznavanje Kosova glavni uvjet koji stoji pred Srbijom za ulazak u EU, što znači da taj proces neće čekati na nas i ne olakšava naša buduća uvjetovanja?

Takvo otezanje u ovom trenutku jedino može biti u interesu Srbije, jer će nam u tom slučaju morati dati manje ustupaka. Zašto bi netko nanosio štetu vlastitoj državi samo zbog sujete i povrijeđenoga ponosa? Kome ne odgovara rješavanje spornih pitanja između Hrvatske i Srbije? Možda onome koji već dugo parazitira na održavanju sukoba Hrvata i Srba? Nema veće traume za anacionalnu ljevicu nego gledati kako nacionalne države uspješno rješavaju probleme koje njihove nadnacionalne utopije i pristupi nikako nisu mogli riješiti.

U tome im pomaže i dio desnice koja od drveta ne vidi šumu i udaranjem po četnicima i ustašama održava jugoslavenski politički privid kao poželjnu alternativu. I za srpsku manjinu u Hrvatskoj ovo je dobra vijest, jer će konačno prestati biti “korisni idiot” ljevice za napad na hrvatsku nacionalnu državu i okrenuti se sebi i rješavanju konkretnih problema kroz institucije hrvatske države.

Dok naši zastupnici udaraju u bubnjeve nacionalnog interesa i ponosa, umjesto sjedenja na “buljama” koje dobro naplaćuju, bilo bi dobro kada bi ponekad uključili i glavu.

Ne postaje se Hrvatom, uostalom, u odnosu na Vučića, već unatoč Vučiću. Dok god se određujemo u odnosu na druge ostajemo pod vlašću drugih i samo slabimo vlastitu poziciju, prepuštajući drugima priliku da poantiraju u svoju korist.

Na posljetku, kako vidimo, umjesto političkog atentata, cijeli ovaj igrokaz pretvara se u samoubojstvo iz zasjede. Jer, već sutra, kada se slegne sva ova medijska prašina i buka, onaj koji je potegao temu ratne odštete kako bi za sebe ostvario trenutnu političku korist, čitavu će ispregovaranu svotu potrošiti na Pupovčeve tri ruke.

 

Potpora humanitarnih udruga hrvatskoj predsjednici Grabar-Kitarović nakon Vučićeva posjeta

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari