Connect with us

Kultura

Cvrčkov potok (fra Janka Bubala) – danas!

Published

on

foto: Ivan Kraljević

Onovremeno, kada bi se u ove rane rujanske dane pripremali za novu školsku godinu (i, dakako, sebi, a onda i ostalima obećavali biti marljiviji i uspješniji nego prethodnu godinu), stariji ukućani i susjedi običavali bi nam progovoriti o svojim (teškim!) djetinjstvima i školovanjima.

Nama Mokranima pričali bi o bosonogim preskakanjima preko Ramića lokve, vodi do koljena na Nakićevini, mokrim opancima i ječermama koje su zapinjale u drači, a koje bi nosali svi ukućani, jednoj korici kruha za cijeli dan… i tako unedogled. Svaka pričala imala bi svoj uzbudljivi(ji) i zaplet i rasplet, a mi bi slušali i ne bi treptali kao da se radi o najboljim ostvarenjima Hansa Christiana Andersena. Istini za volju, možda bi neka od njihovih priča i našla svoje mjesto u bajkama ovoga slavnog danskog pisca bajki da se kojim slučajem rodio u nekom zabitom hercegovačkom selu, piše Ivan Kraljević/Facebook.

Ipak, u moru takvih priča izdvajala se ona o njihovim avanturama u »Cvrčkovu potoku«. Ne zato što su, kako bi mi odmah pomislili, tu vidjeli i hvatali najljepše, najupornije i najglasnije svirače toplih ljeta, nego zato što je »Cvrčkov potok« obilovao vodom koja bi izvirala podno Marušića kuća na Brigu i spuštala se gotovo do Sliškovića kuća, ponekad se pokušavajući probiti do Mokarskom polju. »Cvrčkov potok« bi nabujao dva-tri dana i onda se naprasno povukao. I mi smo slušali i divili se stvarajući vizuale u svojim glavama.

»Cvrčkov potok« bio je zapravo nešto nalik rijeci ponornici, čudesni vodotok kojem ni stariji seljani nizu znali pravoga značenja. Simbolizirao je selo kao lokalitet koji povezuje i pod svojim okriljem sjedinjuje Brig i Duboko Mokro. No, oni se vremenom razdvojiše u zasebne mjesne zajednice, a »Cvrčkov potok« poče poprimati neke druge obrise. Potoka praktički više nema! Ostao je tek pokoji cvrčak koji, posebice kada užeže onaj nesnosni hercegovački čelopek, podsjeti na njega.

No, »Cvrčkov potok« nikada neće biti prošlost, jer „on je živ, ko živ“ zahvaljujući pjesničkoj duši rođenoj podno Trtla, u Turčinovićima. U svome bogatom i nepravedno zapostavljenom pjesničkom opusu fra Janko Bubalo posvetio je vrlo lijepe stihove upravo »Cvrčkovu potoku«.

U svojim dvjema zbirkama pjesama (»Koraci od jučer« i »Na rubu ništavila«) objavljenim 1973. godine fra Janko (raz)otkriva svoju impresiju potocima:
»Ja ne volim sve vode jednako, od svih voda volim tek potoke. Volim male vode i volim vode koje mirno teku: svatko se spušta niz vlastitu rijeku. Potoka mi je pomalo žao, on je ko i dijete: radostan se zaleti pa stane, iskače se, izudara se, s pticama se posvađa pa opet, ko i dijete, radostan ostane.«
Ipak, fra Jankovi snovi su ostali u mokarskom »Cvrčkovu potoku« za kojega bi „sve gradove dao i svih (bih) se rijeka odrekao“, a najviše za „onoga dječaka što (mi) ode i nesta u jatima lasta“. Dakle, kao da je slutio ono što će doći jednoga dana, fra Janko Bubalo je rekvijem za svoj i naš »Cvrčkov potok« napisao 1973. godine:

»Možda ćeš misliti
da sam ga izmislio
ili da sam ga ukrao iz dječjih slikovnica,
a on je živ, ko živ. To je moj potočić.
Djeca su ga tako krstila davno!
Znam ga ko brata:
na njemu sam gradio jezera
i odsanjao tisuće mlinica. I danas
u njemu vidim dječje noge
crvene ko ruže,
bose,
one koje su preko njeg prenosile
bistre oče dječje
i glavu dječju punu rose.
Stoga, sada bih sve gradove dao
i svih bih se rijeka odrekao
za svoj potok i onoga dječaka
što mi ode i nesta u jatima lasta.
Kud mi ode, kud mi ode?
Nikad neću vidjet tog dječaka!
Beznadne su oči svakog mraka!«

U Mokrom, 5. rujna 2020.

Ivan Kraljević

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari