Pratite nas

U potrazi za Istinom

D. Borovčak: Komunistički zločini nad Hrvatskom pravoslavnom crkvom

Objavljeno

na

Komunistička vlast osudila je na smrtnu kaznu patrijarha HPC-a, zagrebačkoga metropolita Germogena, te ga istoga dana i pogubila

Premalo je poznato hrvatskoj javnosti kako je 29. lipnja 1945. na montiranom sudskom procesu tadašnja komunistička vlast osudila na smrtnu kaznu patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve, zagrebačkog metropolitu Germogena, te ga isti dan bez mogućnosti priziva tj. žalbe pogubila u 86. godini života! Svaka sličnost s montiranim sudskim procesom zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu i više je nego očita.

O tom događaju pogubljenja patrijarha Germogena premalo se zna. Srbo-komunistički proces koji se 29. lipnja 1945. vodio u Zagrebu zabilježen je dan poslije u tadašnjem ‘Vjesniku’ koji je idućega dan, 30. lipnja, izvijestio o presudama. Vojni sud Komande grada Zagreba osudio je tada na kaznu smrti vješanjem i strijeljanjem 43 osobe. U tom istom sudskom vojnom procesu sudilo se vojnim osobama, ali i svećenicima katoličke, pravoslavne, evangelističke i islamske crkve, kao i nekim civilima. Tako su istoga dana, istom zajedničkom presudom, osuđeni i evangelistički biskup Filip Popp i zagrebački muftija Ismet Muftić i svećenici HPC-e. Svi su oni odmah sutradan i strijeljani – ‘presuda je izvršena nakon odobrenja po vojnom sudu II. Armije’, kako je objavio Vjesnik 30. lipnja 1945.

Poslije II. svjetskoga rata ubijeno 70 svećenika Hrvatske pravoslavne crkve

Malo je poznato da mitropolit SPC-e Josif Cvijović u Drugom svjetskom ratu djeluje kao zamjenik srbijanskoga patrijarha Gavrila Dožića te 1941. i daje prisegu Nijemcima. No on u lipnju 1945. ima takav utjecaj na ateističke komuniste da traži od jugoslavenskog ministra unutarnjih poslova potrebu ispitivanja patrijarha Germogena. To ispitivanje obavljeno je 20.lipnja 1945., a devet dana poslije patrijarh Germogen bio je strijeljan. U istom postupku osuđene su sve vjerske zajednice u Hrvatskoj, osim SPC-a koja je, usput rečeno, jedina u Drugom svjetskom ratu dala prisegu njemačkim okupatorima. Patrijarh Germogen uhićen je i nije bio ni optužen za neki konkretni ratni zločin, ali je bio proglašen krivim jer je, citirano iz komunističke presude, ‘…primio položaj, ime i naslov metropolita zagrebačkog i patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve, (…) kako bi se razbilo jedinstvo srpskoga naroda u Hrvatskoj (…)’. U noći od 29./30. lipnja 1945. po istoj presudi, uz patrijarha Germogena, smaknuti su episkop Spiridon Mifka, predsjednik Pravoslavne općine u Zagrebu Petar Lazić, protojerej Serafim Kupčevskij, jerej Dmitrij Mrihin, arhiđakon Aleksej Borisov i jerej Joco Cvijanović. Tu presudu istražio je povjesničar Vladimir Geiger u znanstvenom radu pod naslovom ‘Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mitropolitu Germogenu 1945. godine’, a objavio ga je Centar za politološka istraživanja.

Sveukupno je poslije Drugog svjetskog rata ubijeno 70 svećenika HPC-a i mnoštvo Hrvata pravoslavne vjeroispovijesti. Popis ubijenih svećenika i vjernika HPC-a dijelom se nalazi se u knjižici Hrvatskog arhiepiskopa †Aleksandra, Hrvatska pravoslavna crkva – Činjenice i kratka povijest (HPC, Zagreb 2018.) u kojoj se popis ubijenih svećenika i vjernika.

Nametnuti obrazac po kojemu su svi pravoslavci Srbi – nije točan

Više od stoljeća prešućuju se činjenice, krivotvore se dokumenti i povijesni spomenici, izmišljaju se cijeli dijelovi povijesti s ciljem stvaranja veličanstvene srpsko-jugoslavenske povijesti te ponižavanja hrvatske povijesti i slobode mišljenja. Krivotvoritelji su nastojali izbrisati neke događaje iz prošlosti hrvatskog naroda i zato su nametnuli obrazac po kojemu su svi pravoslavci Srbi. To jednostavno nije točno. Najdublje skrivena tajna u suvremenoj demokratskoj Hrvatskoj jest ona da je nekoć postojala pravoslavna vjeroispovijest i Pravoslavna crkva u Hrvata. No ona je jednostavno zbrisana s lica zemlje Hrvatske, kao i iz memorije naroda, propagandnim i represivnim djelovanjem srpsko-komunističke vlasti koja je ispirala mozak naroda u vrijeme tog režima. Zato većina običnih ljudi, pa i stručnjaka, ni danas se ne želi upoznati s okolnostima o prošlosti Hrvatske pravoslavne crkve, vjerujući samo onom što su učili u školama i fakultetima po jednostranom krivotvorenom komunističkom obrascu. Posebice se to odnosi i na vlastohlepne političare, koji iz prilagodljivosti raznim koalicijskim partnerima, čine sve po onoj poznatoj – ‘ne talasaj’. Na simpozijima HPC-a održanima od 21. ožujka 2018. do 29. svibnja 2019. u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci nepobitno je dokazano i potvrđeno da su Hrvati pravoslavci oduvijek bili i ostali dio hrvatskoga naroda. Arhiepiskop †Aleksandar ukazao je da je autokefalna Karlovačka arhiepiskopija sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima bila zapravo pravoslavna Crkva u Hrvatskoj, odnosno suvremenije – Hrvatska pravoslavna Crkva. Njezina dijeceza bila je upravo teritorij Hrvatskog Kraljevstva. Karlovačka arhiepiskopija dobila je autokefalnost od Carigradske patrijaršije godine 1707. i postojala je više od 200 godina. Njezin poglavar nosio je titulu patrijarh Hrvatske. Toj je Crkvi namijenjeno pet odluka i dva zakona, koje je donio Hrvatski sabor u 19. st., temeljem kojih je dobivala novac iz hrvatskoga državnog proračuna za gradnju crkve i podmirivanje troškova poslovanja. Temeljem tih činjenica patrijarh Nikolas І. dodijelio je autokefalnost Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi potpisivanjem Tomosa dana 1. prosinca 2013.

Zanimljivo je da su popisi stanovništva 2001. i 2011. godine pokazali suvremeno postojanje hrvatskih pravoslavaca. Prema podatcima Državnoga statističkog zavoda popisano je 195.969 hrvatskih građana pravoslavne vjeroispovijesti bez nacionalnoga predznaka, što je činilo 4,42 posto tadašnjega stanovništva. Tim se popisom ujedno 40.433 hrvatskih stanovnika izjasnilo kao Srbi pravoslavne vjeroispovijesti. Prema podatcima Državnoga statističkog zavoda iz popisa stanovništva 2011. godine bilo je moguće upisati nacionalnost i vjeroispovijest, pa je postalo posve razvidno da Hrvati pravoslavci postoje. Primjerice, u Zagrebu se upisalo 2.844, u Splitu 401, u Osijeku 739, u Rijeci 1.218, primjerice i u drugim gradovima, u Bjelovaru 492, u Brodu 498, u Dubrovniku 327, u Puli 298, u Sisku 443, u Šibeniku 253, u Velikoj Gorici 215, u Zadru 320, itd. No činjenica jest da oni danas nemaju svoje crkve, pa su većim dijelom ‘nevidljivi’ ili prestrašeni, jer su od hrvatskih vlasti u samostalnoj hrvatskoj državi već tri desetljeća ostali nepriznati.

 U Rijeci na sve načine otežavali organizaciju Simpozija HPC-a

Iako je u Rijeci znatan postotni udio hrvatskih pravoslavaca, 13,62 posto od ukupno svih pravoslavaca, organizacija Simpozija Hrvatske pravoslavne crkve krajem svibnja ove godine, bila je znatno otežana. U Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja, Mramorna je dvorana bila na vrijeme rezervirana i uplaćena. Ondje je prije dvije godine održan znanstveni skup koji je pokušao nametnuti posve krive podatke o 300. godišnjici srpskoga pravoslavlja u Rijeci. Osnova tog ‘znanstvenog’ skupa bila je Povelja cara Karla VI. /1717/ koja je namjerno posve neznanstveno prevedena, kako bi se prvo doseljavanje pravoslavnih grčkih trgovaca u Rijeku pokušalo prikazati kao 300 godišnje postojanje SPC-a u Rijeci. Kad su pozivnice za Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve već počele pristizati u Rijeku, odjednom je ravnateljica Nikolina Radić Štivić elektroničkom poštom u ponedjeljak 20. svibnja navečer u 19,44 sati, dakle izvan radnoga vremena, otkazala već uplaćenu Mramornu dvoranu. Nikakvim argumentima i zamolbama da se tako ne postupa i otkazuje, što je unaprijed organizirano i plaćeno, nisu pokolebale ravnateljicu Nikolinu Radić Štivić na popuštanje u svom nekorektnom i štetočinskom otkazivanju. Stoga je Simpozij HPC-a uz velike poteškoće i štetu preorganiziran u drugi prostor. Hrvatsko društvo vrlo pozitivno prihvaća obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, što se moglo uočiti na nizu spomenutim simpozija, ali i na vjerskim skupovima gdje nazočni hrvatski pravoslavci i katolici zajedno mole za dobrobit hrvatskog naroda, što je pravi ekumenizam na djelu neviđen u Hrvatskoj u zadnjih 150 godina.

U Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi ističe se želja i potreba razgovora s hrvatskim vlastima, kako bi se utvrdile točne okolnosti počinjenje komunističkih zločina nad svećenicima i vjernicima Hrvatske pravoslavne crkve poslije Drugog svjetskog rata. Također, želja je utvrditi i sve prikrivene okolnosti gdje su završili posmrtni ostatci crkvenih velikodostojnika Hrvatske pravoslavne crkve zločinački pogubljenih poslije Drugog svjetskog rata. Trebalo bi vjerovati kako hrvatskim vlastima ne predstavlja problem izjava i osuda svih tih komunističkih poslijeratnih zločina u skladu s Rezolucijom Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. i ostalih direktiva Europske unije u smislu osude svih totalitarnih režima. U duhu te vjerodostojnosti, hrvatske bi se vlasti trebale očitovati i o ubojstvu tolikoga broja svećenstva i Hrvata pravoslavaca smaknutih poslije Drugog svjetskog rata. Kao i logično priznati postojanje hrvatskih pravoslavaca i zakonski omogućiti i regulirati postojanje HPC-a.

 Popis ubijenih svećenika i vjernika

Popis ubijenih svećenika i vjernika HPC-a dijelom se nalazi se u knjižici Hrvatskog arhiepiskopa †Aleksandra, Hrvatska pravoslavna crkva – Činjenice i kratka povijest (HPC, Zagreb 2018.) i njoj su: 1. Sv. Patrijarh Germogen Maksimov; 2. Sarajevski episkop Spiridon Mifka; 3. Protojerej Evgenij Jaržemskij; 4. Protojerej Aleksandar Volkovskij; 5. Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan; 6. Protojerej Serafim Kupčevskij; 7. Protojerej Anatolij Paradiev; 8. Protojerej Cvetin Čović; 9. Protojerej Risto Babunović; 10. Iguman Miron Federer; 11. Jerej Joco Cvijanović; 12. Jerej Vasilij Jurčenko; 13. Jerej Pavel Kozarski; 14. Jerej Dmitrij Mrihin; 15. Jerej Sevastijan Perić; 16. Jeromonah Amvrosij Veselinović; 17. Jeromonah Rafail Stanivuković; 18. Jeromonah Vlasmin Pavlovskij; 19. Jeromonah Venjamin Radosavljić; 20. Jeromonah Mihail Milogradskij; 21. Jeromonah Dimitrij; 22. Jeromonah Ivan Mračkovski; 23. Jeromonah Evgenij Pogorečkij; 24. Jeromonah Petar Popov; 25. Jeromonah Bogdan Popović; 26. Jeromonah Nikolaj Semčenko; 27. Jeromonah Petar Stefanović; 28. Jeromonah Sergij Selivanovskij; 29. Jeromonah Ljubomir Svrtilić; 30. Jeromonah Emilijan Šimatović i 31. Arhiđakon Aleksej Borisov.

Damir Borovčak
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Pričuvni oficir JNA: ‘Ne branimo Srbe, već uništavamo hrvatska sela i gradove…’

Objavljeno

na

Objavio

Pričuvni oficir tzv JNA Ljubiša Marković, nakon odmora, odbio se vratiti u Vukovar, objašnjavajući: ‘Ne branimo Srbe, već uništavamo hrvatska sela i gradove. Oficiri organiziraju pljačke. U ratu gine srpska sirotinja’

Na vukovarskom bojištu vojska se suočila i s masovnim dezertiranjem s prvih crta bojišnice. Tisuće rezervista JNA po povratku kući širilo je glas o ‘nemogućim uvjetima na bojištu, slaboj logistici, zapovjednicima koji eskiviraju borbu, izdaji nesrba i slično’.

– U strahu da u ovakvim uvjetima ne izgube rat, želeći spriječiti dezerterstvo s bojišta pod svaku cijenu, general Blagoje Adžić zapovjedio je ratnom zrakoplovstvu da raketira kolonu dezertera koja se masovno povlačila sa vukovarskog bojišta i blizini Bačke Palanke. Malo je tko vjerovao da će 25. rujna 1991. dva zrakoplova MIG-21 istresti smrtonosan teret na pripadnike vlastite vojske koji su odbili boriti se u ‘prljavom ratu’. Poginulo je stotinjak pripadnika rezervnih snaga JNA. Vojska je službeno izjavila da se ‘radilo o grešci pilota’ čija imena nikad nisu objavljena, a nije poznato niti da je protiv njih proveden kazneni postupak – piše Dušan Viro u svojoj knjizi Slobodan Milošević-anatomija zločina, prenose 24sata.hr

Naime, navodi dalje autor Viro, oficiri su izvještavali nadređena zapovjedništva da vojnici odbijaju poslušnost, samovoljno napuštaju položaje te da kompletne tenkovske posade bježe iz tenkova za vrijeme bitke.

No, s druge strane oficiri su optuženi da ne izlaze iz svojih bunkera, daleko iza crta bojišnice, da sudjeluju u pljački i švercu zaplijenjene robe. U redovima agresora vladao je potpuni kaos.

– Pričuvni vojnik iz Gornjeg Milanovca Miroslav Milenković ne mogavši se odlučiti bi li se priključio skupini dezertera ili grupici koja se odlučila na odlazak u napad, izvadio je pištolj i ustrijelio se.

Tenkist Vladimir Živković otuđio je tenk uz Vukovara, prošao sve kontrolne točke, prešao više od dvjesto kilometara, te je u znak prosvjeda, dezertirajući iz vojske, ostavio tenk pred zgradom Savezne skupštine u Beogradu.

– Pričuvni oficir JNA, diplomirani inženjer Ljubiša Marković, nakon odmora, odbio se vratiti u Vukovar, objašnjavajući: ‘Ama kakva vojska. Ovi samo kradu i pljačkaju. Nemamo motiva za borbu jer ne branimo Srbe, već uništavamo hrvatska sela i gradove. Oficiri organiziraju pljačke, naručuju kamione i odvoze plijen na prodaju u Srbiji. U ratu gine srpska sirotinja’ – tvrdi Viro u svojoj knjizi.

Masovna dezerterstva, bijeg od mobilizacije te pad borbenog morala svojih pripadnika vojska je pokušala, objašnjava autor u knjizi, između ostalog, riješiti propagandom u čijem je središtu bilo širenje patološke mržnje prema hrvatskom narodu.

Miloševićev propagandni stroj nije prezao od publiciranja krajnje morbidnih tekstova poput članka Svetla za novu budučnost u kojem se između ostalog kaže:

‘Zar uopšte živeti s onima(Hrvatima) koji kolju cela dečja odelenja i vade ljudima oči, a onda ih teraju da vlastite oči pojedu, prave nizove od dečjih prstića, vešaju cele srpske četvrti kao u Vukovaru tako i u Gospiću, na ražnju peku decu, i žive i mrtve ljude čereče na komade. U ovo vreme kad se Jasenovac preselio u Vukovar, Zagreb, Gospić, kada su srpske zemlje po Hrvatskoj prepoznaju po masovnim grobnicama i stratištima u zavičaju zla, nekadašnjoj i sadašnjoj NDH.’

Pranje mozga: Srbi postali – žrtve

– Ispirući svakodnevno mozak svojim sugrađanima, srpski propagandisti zasipali su medijski prostor insceniranim slikama pokolja Srba u Hrvatskoj, izvrčući do te mjere stvarnost da su Srbi postali žrtvom čija se sudbina smišljeno uspoređivala sa sudbinom Židova u Drugom svjetskom ratu. Većina srpskog naroda zdušno je podržavala zločinački pokret stvaranja Velike Srbije nastao na agresiji, masovnim zločinima i etničkim čišćenjem nesrpskih naroda koji je u djelo provodio Slobodan Milošević.

– Kolektivnom ludilu hipnotiziranog naroda koji se na mitovima prošlosti uživio u rituale uništenja susjednih naroda, iskazavši neviđen autizam i sadizam, najveći prilog dala je srpska intelektalna elita, predvođena Dobricom Ćosićem čiji se bojni poklič daleko čuo: ‘Bez borbe srpski narod neće preživeti, bez smrti nema vaskrsenja… Neutralnost danas, kad se protiv srpskog naroda vodi rat, smatram lažju i moralnim kukavičlukom’ – opisuje Viro u svom djelu ludilo koje je krajem 1991. godine vladalo u Srbiji.  (24sata.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Gdje je nestala velikosrpska agresija u hrvatskim zakonima, medijskom i javnom prostoru?

Objavljeno

na

Objavio

Simboli velikosrpske agresivne,  osvajačke i  zločinačke politike Vukovar i Škabrnja, ovih dana otvaraju nezacjeljene rane rodbini  i  hrvatskom narodu, koji sa ogromnom tugom i boli ponovno proživljavaju sve nanesene im strahote i patnje!

U ime čega ?  Zbog čega? U ime koga i zbog koga?

Tko je bio spreman tako zvjerski mučiti, ubijati i razarati hrvatski narod !

U ime Velike Srbije, mitomanske, zločinačke velikosrpske ideologije!

Ideologije začete 1844.godine sa Načertanijem Ilije Garašanina, ministra unutarnjih, a kasnije vanjskih poslova u  vrijeme kada je Srbija bila mala poljoprivredna zemlja u kojoj nije još postojao niti jedan jedini fakultet. Načertanije je  dokument  koji sadržava osnovne razloge i načine na koji će tadašnja mala Srbija postati višestruko veća država, iskorištavajući međusobna trvenja i  raspad susjednih velikih imperija – Austrijskog, Turskog i Ruskog, te oslanjajući se na rivalstvo  Francuske i Engleske prema tim trima imperijima.

Pet godina kasnije  1849.  godine objavljen je drugi temeljni spis velikosrpske ideologije, napis «Srbi svi i svuda» srpskoga jezikoslovca i nacionalnoga ideologa Vuka Karadžića.

Pa preko Stojanovićeva Srbi i Hrvati (‘do istrage naše ili vaše’) 1902. godine,  Homogene Srbije Stevana Moljevića 1941.godine  do Memoranduma SANU 1986.godine  kontinuitet i niz velikosrpske ideologije ostao je neprekinut. Unatoč porazima u ratovima 1991-1995. godine  velikosrpska ideologija, duhovno poticana od strane Srpske pravoslavne crkve (SPC), i dalje živi,  proizvodi nove Memorandume SANU 2 i 3 i sve opasnije mitove.

I da bi sa sebe skinula odgovornost i  sramotu, Srbija je napravila plan kako umanjiti štetu,  zamagliti svoju  agresorsku i zločinačku politiku i popravili ugled u svijetu, nakon agresije na BIH i  Hrvatsku  Srpska akademija nauke i umetnosti- SANU donosi novi Memorandum 2 u kojem su karakteristični članci.

Memorandum SANU 2

  • Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju
  •  Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunal
  • Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima
  •  Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja
  • Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem
  • Destabilizovati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije
  • Pomagati otcjepljenje Republike Srpske
  • Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu
  •  Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku”

A hrvatski narod im je bio jedina prepreka na putu ka realizaciji tog  ekspanzionističkog i  agresivnog pohoda na tuđi teritorij i tuđe domove.

I ne samo to da  su na cjelom tom stoljetnom osvajačkom putu vođeni svojim političkim i crkvenim vođama počinili nebrojena zvjerstva, mučenja i razaranja, nego su prisvajali i pljačkali kulturna i sakralna dobra, palili i rušili bolnice, škole, vrtiće i Crkve ne  bi li time uništili dokaze o postojanju hrvatskog naroda na njegovoj zemlji.

Prvi nestanak velikosrpske agresije iz javnog prostora dogodio se promjenama Ustava RH- U  preambuli stoji da je Republika Hrvatska mastala ;

-pobjedom  hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Znači taj pravedni, legitimni, obrambeni i oslobodilački Domovinski rat se protiv nekoga vodio, ali protiv koga?

Nema ni riječi, ni slova od koga smo se oslobodili, tko je bio agresor  u tom pravednom i legitimnom Domovinskom ratu.

14. studenog 2019. godine, Hrvatski Sabor je izglasao novi kalendar blagdana izmijenivši Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, za što je glasovala većina zastupnika (ZA  77, šest suzdržanih, 27 PROTIV ).

Isto kao i kod Ustava,  nigdje nije navedeno koga smo pobjedili na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kojih se to žrtava sjećamo za Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata, tko je kriv za te žrtve? Tko je napao Vukovar i Škabrnju?  Tko ih je razorio? Nije valjda  Domovinski rat sam sebe proizveo???

Po hrvatskim vlastima i hrvatskom Saboru Domovinski rat je sam sebe proizveo i prouzročio razaranja, patnju, ubijanje. nestale i doživotne invalide ???

Srbija nikada neće priznati agresiju, a povezano sa tim priznanjem i plaćanje odštete za razaranja i uništavanja po Hrvatskoj i toje vidljivo baš po Memorandumu SANU 2.

Izgleda da smo imali nekog fantomskog , bezličnog  i bezimenog neprijatelja koji nas je napao, ne znamo mu  ni ime ni naziv  a hrvatske vlasti ne čine ništa da ga imenuju, već mu zdušno pomažu da takav i ostane !

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari