Pratite nas

U potrazi za Istinom

D. Borovčak: Komunistički zločini nad Hrvatskom pravoslavnom crkvom

Objavljeno

na

Komunistička vlast osudila je na smrtnu kaznu patrijarha HPC-a, zagrebačkoga metropolita Germogena, te ga istoga dana i pogubila

Premalo je poznato hrvatskoj javnosti kako je 29. lipnja 1945. na montiranom sudskom procesu tadašnja komunistička vlast osudila na smrtnu kaznu patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve, zagrebačkog metropolitu Germogena, te ga isti dan bez mogućnosti priziva tj. žalbe pogubila u 86. godini života! Svaka sličnost s montiranim sudskim procesom zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu i više je nego očita.

O tom događaju pogubljenja patrijarha Germogena premalo se zna. Srbo-komunistički proces koji se 29. lipnja 1945. vodio u Zagrebu zabilježen je dan poslije u tadašnjem ‘Vjesniku’ koji je idućega dan, 30. lipnja, izvijestio o presudama. Vojni sud Komande grada Zagreba osudio je tada na kaznu smrti vješanjem i strijeljanjem 43 osobe. U tom istom sudskom vojnom procesu sudilo se vojnim osobama, ali i svećenicima katoličke, pravoslavne, evangelističke i islamske crkve, kao i nekim civilima. Tako su istoga dana, istom zajedničkom presudom, osuđeni i evangelistički biskup Filip Popp i zagrebački muftija Ismet Muftić i svećenici HPC-e. Svi su oni odmah sutradan i strijeljani – ‘presuda je izvršena nakon odobrenja po vojnom sudu II. Armije’, kako je objavio Vjesnik 30. lipnja 1945.

Poslije II. svjetskoga rata ubijeno 70 svećenika Hrvatske pravoslavne crkve

Malo je poznato da mitropolit SPC-e Josif Cvijović u Drugom svjetskom ratu djeluje kao zamjenik srbijanskoga patrijarha Gavrila Dožića te 1941. i daje prisegu Nijemcima. No on u lipnju 1945. ima takav utjecaj na ateističke komuniste da traži od jugoslavenskog ministra unutarnjih poslova potrebu ispitivanja patrijarha Germogena. To ispitivanje obavljeno je 20.lipnja 1945., a devet dana poslije patrijarh Germogen bio je strijeljan. U istom postupku osuđene su sve vjerske zajednice u Hrvatskoj, osim SPC-a koja je, usput rečeno, jedina u Drugom svjetskom ratu dala prisegu njemačkim okupatorima. Patrijarh Germogen uhićen je i nije bio ni optužen za neki konkretni ratni zločin, ali je bio proglašen krivim jer je, citirano iz komunističke presude, ‘…primio položaj, ime i naslov metropolita zagrebačkog i patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve, (…) kako bi se razbilo jedinstvo srpskoga naroda u Hrvatskoj (…)’. U noći od 29./30. lipnja 1945. po istoj presudi, uz patrijarha Germogena, smaknuti su episkop Spiridon Mifka, predsjednik Pravoslavne općine u Zagrebu Petar Lazić, protojerej Serafim Kupčevskij, jerej Dmitrij Mrihin, arhiđakon Aleksej Borisov i jerej Joco Cvijanović. Tu presudu istražio je povjesničar Vladimir Geiger u znanstvenom radu pod naslovom ‘Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mitropolitu Germogenu 1945. godine’, a objavio ga je Centar za politološka istraživanja.

Sveukupno je poslije Drugog svjetskog rata ubijeno 70 svećenika HPC-a i mnoštvo Hrvata pravoslavne vjeroispovijesti. Popis ubijenih svećenika i vjernika HPC-a dijelom se nalazi se u knjižici Hrvatskog arhiepiskopa †Aleksandra, Hrvatska pravoslavna crkva – Činjenice i kratka povijest (HPC, Zagreb 2018.) u kojoj se popis ubijenih svećenika i vjernika.

Nametnuti obrazac po kojemu su svi pravoslavci Srbi – nije točan

Više od stoljeća prešućuju se činjenice, krivotvore se dokumenti i povijesni spomenici, izmišljaju se cijeli dijelovi povijesti s ciljem stvaranja veličanstvene srpsko-jugoslavenske povijesti te ponižavanja hrvatske povijesti i slobode mišljenja. Krivotvoritelji su nastojali izbrisati neke događaje iz prošlosti hrvatskog naroda i zato su nametnuli obrazac po kojemu su svi pravoslavci Srbi. To jednostavno nije točno. Najdublje skrivena tajna u suvremenoj demokratskoj Hrvatskoj jest ona da je nekoć postojala pravoslavna vjeroispovijest i Pravoslavna crkva u Hrvata. No ona je jednostavno zbrisana s lica zemlje Hrvatske, kao i iz memorije naroda, propagandnim i represivnim djelovanjem srpsko-komunističke vlasti koja je ispirala mozak naroda u vrijeme tog režima. Zato većina običnih ljudi, pa i stručnjaka, ni danas se ne želi upoznati s okolnostima o prošlosti Hrvatske pravoslavne crkve, vjerujući samo onom što su učili u školama i fakultetima po jednostranom krivotvorenom komunističkom obrascu. Posebice se to odnosi i na vlastohlepne političare, koji iz prilagodljivosti raznim koalicijskim partnerima, čine sve po onoj poznatoj – ‘ne talasaj’. Na simpozijima HPC-a održanima od 21. ožujka 2018. do 29. svibnja 2019. u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci nepobitno je dokazano i potvrđeno da su Hrvati pravoslavci oduvijek bili i ostali dio hrvatskoga naroda. Arhiepiskop †Aleksandar ukazao je da je autokefalna Karlovačka arhiepiskopija sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima bila zapravo pravoslavna Crkva u Hrvatskoj, odnosno suvremenije – Hrvatska pravoslavna Crkva. Njezina dijeceza bila je upravo teritorij Hrvatskog Kraljevstva. Karlovačka arhiepiskopija dobila je autokefalnost od Carigradske patrijaršije godine 1707. i postojala je više od 200 godina. Njezin poglavar nosio je titulu patrijarh Hrvatske. Toj je Crkvi namijenjeno pet odluka i dva zakona, koje je donio Hrvatski sabor u 19. st., temeljem kojih je dobivala novac iz hrvatskoga državnog proračuna za gradnju crkve i podmirivanje troškova poslovanja. Temeljem tih činjenica patrijarh Nikolas І. dodijelio je autokefalnost Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi potpisivanjem Tomosa dana 1. prosinca 2013.

Zanimljivo je da su popisi stanovništva 2001. i 2011. godine pokazali suvremeno postojanje hrvatskih pravoslavaca. Prema podatcima Državnoga statističkog zavoda popisano je 195.969 hrvatskih građana pravoslavne vjeroispovijesti bez nacionalnoga predznaka, što je činilo 4,42 posto tadašnjega stanovništva. Tim se popisom ujedno 40.433 hrvatskih stanovnika izjasnilo kao Srbi pravoslavne vjeroispovijesti. Prema podatcima Državnoga statističkog zavoda iz popisa stanovništva 2011. godine bilo je moguće upisati nacionalnost i vjeroispovijest, pa je postalo posve razvidno da Hrvati pravoslavci postoje. Primjerice, u Zagrebu se upisalo 2.844, u Splitu 401, u Osijeku 739, u Rijeci 1.218, primjerice i u drugim gradovima, u Bjelovaru 492, u Brodu 498, u Dubrovniku 327, u Puli 298, u Sisku 443, u Šibeniku 253, u Velikoj Gorici 215, u Zadru 320, itd. No činjenica jest da oni danas nemaju svoje crkve, pa su većim dijelom ‘nevidljivi’ ili prestrašeni, jer su od hrvatskih vlasti u samostalnoj hrvatskoj državi već tri desetljeća ostali nepriznati.

 U Rijeci na sve načine otežavali organizaciju Simpozija HPC-a

Iako je u Rijeci znatan postotni udio hrvatskih pravoslavaca, 13,62 posto od ukupno svih pravoslavaca, organizacija Simpozija Hrvatske pravoslavne crkve krajem svibnja ove godine, bila je znatno otežana. U Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja, Mramorna je dvorana bila na vrijeme rezervirana i uplaćena. Ondje je prije dvije godine održan znanstveni skup koji je pokušao nametnuti posve krive podatke o 300. godišnjici srpskoga pravoslavlja u Rijeci. Osnova tog ‘znanstvenog’ skupa bila je Povelja cara Karla VI. /1717/ koja je namjerno posve neznanstveno prevedena, kako bi se prvo doseljavanje pravoslavnih grčkih trgovaca u Rijeku pokušalo prikazati kao 300 godišnje postojanje SPC-a u Rijeci. Kad su pozivnice za Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve već počele pristizati u Rijeku, odjednom je ravnateljica Nikolina Radić Štivić elektroničkom poštom u ponedjeljak 20. svibnja navečer u 19,44 sati, dakle izvan radnoga vremena, otkazala već uplaćenu Mramornu dvoranu. Nikakvim argumentima i zamolbama da se tako ne postupa i otkazuje, što je unaprijed organizirano i plaćeno, nisu pokolebale ravnateljicu Nikolinu Radić Štivić na popuštanje u svom nekorektnom i štetočinskom otkazivanju. Stoga je Simpozij HPC-a uz velike poteškoće i štetu preorganiziran u drugi prostor. Hrvatsko društvo vrlo pozitivno prihvaća obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, što se moglo uočiti na nizu spomenutim simpozija, ali i na vjerskim skupovima gdje nazočni hrvatski pravoslavci i katolici zajedno mole za dobrobit hrvatskog naroda, što je pravi ekumenizam na djelu neviđen u Hrvatskoj u zadnjih 150 godina.

U Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi ističe se želja i potreba razgovora s hrvatskim vlastima, kako bi se utvrdile točne okolnosti počinjenje komunističkih zločina nad svećenicima i vjernicima Hrvatske pravoslavne crkve poslije Drugog svjetskog rata. Također, želja je utvrditi i sve prikrivene okolnosti gdje su završili posmrtni ostatci crkvenih velikodostojnika Hrvatske pravoslavne crkve zločinački pogubljenih poslije Drugog svjetskog rata. Trebalo bi vjerovati kako hrvatskim vlastima ne predstavlja problem izjava i osuda svih tih komunističkih poslijeratnih zločina u skladu s Rezolucijom Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. i ostalih direktiva Europske unije u smislu osude svih totalitarnih režima. U duhu te vjerodostojnosti, hrvatske bi se vlasti trebale očitovati i o ubojstvu tolikoga broja svećenstva i Hrvata pravoslavaca smaknutih poslije Drugog svjetskog rata. Kao i logično priznati postojanje hrvatskih pravoslavaca i zakonski omogućiti i regulirati postojanje HPC-a.

 Popis ubijenih svećenika i vjernika

Popis ubijenih svećenika i vjernika HPC-a dijelom se nalazi se u knjižici Hrvatskog arhiepiskopa †Aleksandra, Hrvatska pravoslavna crkva – Činjenice i kratka povijest (HPC, Zagreb 2018.) i njoj su: 1. Sv. Patrijarh Germogen Maksimov; 2. Sarajevski episkop Spiridon Mifka; 3. Protojerej Evgenij Jaržemskij; 4. Protojerej Aleksandar Volkovskij; 5. Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan; 6. Protojerej Serafim Kupčevskij; 7. Protojerej Anatolij Paradiev; 8. Protojerej Cvetin Čović; 9. Protojerej Risto Babunović; 10. Iguman Miron Federer; 11. Jerej Joco Cvijanović; 12. Jerej Vasilij Jurčenko; 13. Jerej Pavel Kozarski; 14. Jerej Dmitrij Mrihin; 15. Jerej Sevastijan Perić; 16. Jeromonah Amvrosij Veselinović; 17. Jeromonah Rafail Stanivuković; 18. Jeromonah Vlasmin Pavlovskij; 19. Jeromonah Venjamin Radosavljić; 20. Jeromonah Mihail Milogradskij; 21. Jeromonah Dimitrij; 22. Jeromonah Ivan Mračkovski; 23. Jeromonah Evgenij Pogorečkij; 24. Jeromonah Petar Popov; 25. Jeromonah Bogdan Popović; 26. Jeromonah Nikolaj Semčenko; 27. Jeromonah Petar Stefanović; 28. Jeromonah Sergij Selivanovskij; 29. Jeromonah Ljubomir Svrtilić; 30. Jeromonah Emilijan Šimatović i 31. Arhiđakon Aleksej Borisov.

Damir Borovčak
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Aluminij za projekt bošnjačkog lobista plaćao članarinu od 30.000 dolara

Objavljeno

na

Objavio

Jeste li ikada čuli za Sašu Toperića? Vjerojatno niste. Radi se o bivšem savjetniku Bakira Izetbegovića s odličnim vezama u Washingtonu. Iako se po raznim web stranicama može naći podatak kako je Toperić vrhunski pianist, te kako je dobivao nagrade po raznim natjecanjima, pa i u Dubrovniku, on je u biti jedan od najozbiljnijih bošnjačkih lobista u SAD-u.

Saša Toperić vodi Projekt Mediteranskog bazena Centra za transatlanske odnose SAIS pri Johns Hopkins Sveučilišta u Washingtonu. Zanimljivo, radi se o visokoobrazovnoj instituciji koja daje veliki broj dužnosnika američkog State Departmenta.

Ono što je još zanimljivije jest podatak da je mostarski Aluminiji članarinu u Toperićevom Mediteranskom bazenu plaćao 30 000 dolara godišnje. Ugovor između američke strane i Aluminija datira od 20. lipnja 2017. godine, a navodno je produžen 2018. godine, odnosno, uplaćena je još jedna tranša od 30 000 dolara.

-Aluminij će imati višestruke koristi od ovoga članstva jer između ostaloga isto će omogućiti i pristup brojnim svjetskim fondovima – navedeno je u Ugovoru. Ove bajke koje se navode u ugovoru su samo bile pokriće za stvarne razloge potpisivanja ovoga akta. A stvarni razlozi su otkriveni u članu 4. u kojem se navodi kako će Toperićev projekt promovirati Aluminij i ČLANOVE UPRAVE PODUZEĆA.

I to se zaista događalo, ali ne u svrhu promocije i pomoći Aluminiju nego pokušaja stvaranja nove političke elite hrvatskog naroda u BiH. A da bi došla nova, aktualna mora otići, piše Ero.tel

Više izvora nam je potvrdilo kako je glavna osoba za komunikaciju za Toperićem bio prvi čovjek Nadzornog odbora Aluminija Dalibor Miloš. Upravo je on u nekoliko navrata išao u posjete Americi koje je plaćao Aluminiji, a propali mostarski gigant je Toperiću prilikom posjeta Mostaru plaćao troškove smještaja, osiguravao službenog vozača i niz drugih pogodnosti. I ako je taj gost bio toliko važan zašto nikada s njim nije napravljena konferencija za novinare na kojoj bi se predstavilo ono što on radi? Ili bio barem službeno najavljen dolazak tako važnog gosta?

Ostaje nejasno zašto je Toperić toliko zadužio Aluminij, što je učinio za ovu tvrtku da njezino čelništvo plaća članarinu u njegovom projektu u iznosu od 30 000 dolara godišnje, osigurava mu pažnju i prijeme dostojne predsjednika država i još mnogo toga? To bi javnosti trebali pojasniti Dalibor Miloš kao Toperićev glavni sugovornik ili pak bivši direktor Mario Gadžić koji je potpisao ugovor.

Neslužbene informacije našega portala kažu kako su glavne teme Toperićevig i Miloševih razgovora bile političke prirode, a ne metalske. U konačnici, možda nije ni važno više jer je gigant ugašen. Ali je važno da se radnicima i javnosti pojasni zašto je Aluminij sklapao ovakve ugovore i radi li se o zlouporabama novca tvrtke zbog ostvarivanja osobnih interesa?

I da, ovaj put nećemo objaviti cijeli ugovor nego samo njegovo zaglavlje. Naš mali prosvjed jer nitko drugi se ne usudi još postaviti mnoga pitanja oko Aluminija. Ali ćemo zato poslati pitanja Upravi tvrtke u kojima ćemo tražiti da nam se pojasni što je Aluminij dobio ovim ugovorom? I koliko ih ima još? I nije čudo što je Aluminij propao nego je čudo što je živio toliko dugo s ovakvim vodstvom, piše Ero.tel

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Kako je osoba s ‘nadnaravnim moćima’, bliska vrhu SDA i Safetu Oručeviću, došla do ugovora s mostarskim ‘Aluminijem’?

Objavljeno

na

Objavio

Dok radnici ugašenog mostarskog Aluminija očekuju “slamku spasa”, a istražne agencije i nadležna tužiteljstva bave se nezakonitim radnjama koje su dug ugašenog giganta dovele do enormnih 200 milijuna eura, iz dana u dan u javnosti se pojavljuju novi ugovori koje je ova tvrtka imala s drugim subjektima.

Jedan od takvih ugovora svakako je i onaj sa Centrom za komercijalni menadžment d.o.o. Mostar (CKM) kojem je suvlasnik poznati Edib Šarić, mostarski travar osumnjičen za nadriliječništvo, koji je osim po svom kontroverznom radu na polju “medicine” poznat i po iznimno dobrim odnosima sa čelništvom SDA, bivšim mostarskim gradonačelnikom Safetom Oručevićem, ali i čitavim nizom javnih osoba iz BiH, Srbije i Hrvatske.

Sudeći prema dostupnim pokazateljima, na mjestu direktora CKM-a je nalazi se Amina Šarić, Edibova kćer, i upravo je ona potpisala ugovora sa Aluminijem na temelju kojega je posrnuli hercegovački gigant Šarićevom “Centru za komercijalni menadžment” mjesečno za usluge plaćao 6000 maraka.

-CKM je prema ovome ugovoru za Aluminij prebao obavljati poslove trajnog pregovaranja u promoviranju rješenja od interesa za Aluminij pri državnim i drugim institucijama, trebao je raditi na projektima u području zaštite čovjekove okoline i održivog razvoja, projektima obnovljivih izvora energije, trebao je davati potporu poslovnim aktivnostima, stručno usavršavati zaposlenike Aluminija, pomoći proširivanje proizvodnje, te sudjelovati u pregovaračkim i sličnim aktivnostima prema različitim interesnim stranama, tvrdi portal ero.tel koji je spomenutu dokumentaciju i objavio.

Spomenuti ugovor potpisao je Mario Gadžić i stupio je na snagu 1. prosinca 2017. godine a trebao je trajati šest mjeseci. Šest mjeseci kasnije Gadžić je smijenjen, ali je ugovor sa Šarićevim CKM-om produžen, a ovaj put ga je potpisao još uvijek aktualni direktor Dražen Pandža, koji je odlučio kako Aluminiji treba platiti PDV na taj iznos.

Naime, u prvom ugovoru posrnuli gigant nije snosio troškove poreza nego su oni bili u sklopu iznosa od 6000 maraka. Drugi ugovor potpisan je na šest mjeseci, odnosno, od 1. lipnja 2018. do 31.12. 2018. godine. Je li CKM potpisao ugovor s Aluminijem i za ovu godinu nije poznato?

Aluminij plaćao 6000 KM mjesečno za usluge CKM-u kojem je suvlasnik Edib Šarić

Tko je Edib Šarić?

Sudeći prema pisanju dijela medija, Edib Šarić je travar koji već duže vrijeme slovi za špijuna i obavještajca, voli se navodno hvaliti svojim političkim zaštitnicima iz vrha SDA, pa se često među njegovim bivšim ogorčenim pacijentima komentira da upravo zbog toga spomenutiu nije bio predmet inspekcijskih i pravosudnih instanci.

Za jedne je jedan od glavnih okultista u ovom djelu svjeta, za druge je stručnjak za sve bolesti, od psihosomatskih do dermatoloških. Oni koji su s Šarićem dolazili u kontakt tvrde kako je riječ o pobožnoj osobi odanoj islamu, koga karakteriziraju ” neke posebne moći”.

Tijekom rata, Edib Šarić je jedno vrijeme bio pritvoren u Zenici, zbog nerazjašnjenih okolnosti vezanih za ubojstvo Fadila Đoze i ranjavanje Mirsada Ćatića na Igmanu, o čemu je dio medija u više navrata pisao. Njegovo ime spominje se i u kontekstu Grabovice, gdje su pripadnici Armije BiH, u rujnu 1993., počinili stravičan zločin nad civilnim stanovništvom hrvatske nacionalnosti.

Bez obzira na sve to njegove “posebne moći” koristio je, i koristi, čitav spektar javnih osoba iz Republike Hrvatske, BiH i Srbije, prenosi Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari