Pratite nas

Istaknuto

Da bi iz Zagreba upravljao zločincima, general Sačić je trebao imati parapsihološke moći

Objavljeno

na

Biti lijevo ili desno je ustavna kategorija i diskrecijska odluka svakog od nas. Ali ljevičariti da sve smrdi okolo, a glumatati neutralnost je najblaže rečeno gadljivo, piše Zvonimir Hodak/dnevno.hr

[ad id=”68099″]

Baš sam se iskreno razveselio kad sam ovih dana pročitao da će Zagreb prvi u Lijepoj Našoj dobiti prvi “Muzej medija“. Hvalevrijedan projekt HND-a. Treba riješiti samo sitnice kao što su prostor i donatori. Imat ćemo na jednom mjestu naslovnice svih novina objavljenih u Hrvatskoj. Moći ćemo čitati kolumne genijalnog Veselka Tenžere. Na dlanu će nam biti ljubav Borisa Dežulovića prema svojoj domovini u njegovim “genijalnim“ kolumnama. Jednim klikom pred očima će nam izroniti duboka bol za Jugom i Maršalom. Bol izražena senzibilnim salonskim lirskim rječnikom. Posebno je zanimljiv period hrvatskog progresivnog novinarstva dan prije donošenja drugostupanjske presude “ratnim zločincima“ Gotovini i Markaču. Trebala je ta presuda biti šlag na strategiju rušenja hrvatskih institucija onako kako ih je ustrojio pok. predsjednik Franjo Tuđman. Snježana Pavić je objavila dirljivu i proročku scenu“ zabijanja zadnjeg čavla u Tuđmanovu državu“. Državu koju je lijeva medijska falanga već proglasila “udruženim zločinačkim pothvatom“. U Muzeju medija moći ćemo pratiti i “medijsko oduševljenje“ Zorana Pusića, Vesne Teršelič, Olivera Frljića, Dragana Markovine, GONG-a, Jelene Lovrić, Davora Butkovića, Ante Tomića, Miljenka Jergovića i tko bi nabrojao svih 20 % hrvatskih državljana koje je opaki sudac Meron bacio u višemjesečni očaj.

Nakon te “nategnute presude“ s omjerom 3:2, medijskim falangistima postalo je jasno da su za njih nastupila depresivna vremena. Probajte samo zamisliti kako bi izgledala predsjednička konvencija Ive Josipovića ili stranačka SDP-a da su pobjednički generali proglašeni krivima za “udruženi zločinački pothvat“ s Tuđmanom i Šuškom. Lagana sjeta što su se izvukli preranom smrću. Sve će to sad na jednom mjestu biti dostupno dokonim posjetiteljima. Da nema te presude koja je tako rastužila orjunaše, jugoviće, kriptokomuniste i nevladine udruge, Muzej bi imao posebnu dvoranu punu do stropa hrvatskim zločinima, genocidima, etničkim čistkama. ”Donatora“ bi bilo i previše. Sad je nešto lošija situacija. Trenutno. Ali dat će Bog! Bit će bolje!

Evo, trude se Slavica Lukić i Marko Biočina da za stalni postav muzeja pribave nešto iz bogate zločinačke prošlosti Lijepe Naše. Eto, naš DORH – inače tako naklonjen Hrvatima optuženim za ratne zločine – opet je digao tlak lijevim medijima. Desnima nije zato što desnih dnevnih novina ni nema. DORH prekvalificirao kazneno djelo za ratni zločin koji je počinio Željko Sačić u blaže djelo kako bi u tom predmetu mogla nastupiti zastara. Kako nešto znam o tim “zločinima“ jer sam čitavo vrijeme bio branitelj Željka Sačića, evo priče kako bi to rekli na RTL-u. Kad se je navodni zločin u selu Grubori dogodio, Sačić je bio na nekom pogrebu u Zagrebu i pojma nije imao da je počinio ratni zločin. Kad je počeo postupak, “naklonjeni“ DORH stavio je prijedlog istražnom sucu da se generalu odredi pritvor iz dva razloga. Prvi je utjecaj na svjedoke, a drugi zbog osobito teških okolnosti prilikom izvršenja djela. Namjerno ne baratam članovima, stavkama i točkama ZKP-a da bi bit teksta bila shvatljiva i osobama koje nisu vične pravu. Shvatili ste. Naročito teške okolnosti kod izvršenja djela za koje okrivljeni Sačić nije ni znao da se dogodilo jer je u tom trenutku bio par stotina kilometara u dalekom Zagrebu. Sudac je prihvatio i general se našao u Remetincu. No, moja žalba izvanraspravnom vijeću Županijskog suda u Zagrebu je djelomično uspjela i naročito teške okolnosti su otpale. Kad su saslušani svjedoci, Željko Sačić kao prvookrivljeni je i prvi izašao iz Remetinca. Da ne duljim. Od svih saslušanih svjedoka jedino je policajac iz Karlovca, inače jedan od najbogatijih policajaca u državi, teretio Sačića da mu je naredio da izmijeni njegovo izvješće o događaju u Gruborima. Nakon toga, dignuta je optužnica protiv svih okrivljenih koji su ostali u pritvoru. Osim protiv Željka Sačića – prvookrivljenog. Rečeno mi je da se još mora saslušati general Markač koji je tada bio još u Haagu pa će i Sačić biti optužen za događaj u kome nije sudjelovao ni zapovijedao specijalcima koji su za njega optuženi. Saslušan je i general Markač koji je iskazao istinu, tj. da Sačić s događajem nema veze. Sad postavite pitanje Slavici Lukić i Marku Biočini kako se nekome u pravno normalnoj državi može na teret staviti kazneno djelo ratnog zločina koji ta osoba nije mogla počiniti jer nije ni bila tamo i još mu staviti na teret naročito teške okolnosti kod izvršenja. Što predstavlja tzv. kvalifikacijski element kao što su naročita upornost, svirepost itd.

Znam da su primjerci za Muzej medija izuzetno važni, ali ni u jednoj državi svijeta, pa čak ni u Sjevernoj Koreji, ne možete teretiti nekog za zločin za koji ta osoba u času izvršenja nije ni znala da je učinjen pa k tome toj osobi prišiti i točku 4., pritvorskih razloga, tj. osobito teške okolnosti prilikom izvršenja tog zločina. Jedino da general Željko Sačić ima parapsihološke moći pa da je iz Zagreba upravljao zločincima koji su, usput rečeno, svi do jednog kasnije u prvostupanjskom postupku oslobođeni. Naravno da je tu oslobađajuću presudu VSH ukinuo.

Kad smo kod VSH-a, već sam pisao o njegovoj konzekventnoj primjeni pravnih normi. Ovaj put neću ponovno spominjati ime i prezime časnog Srbina koji je u odsutnosti osuđen na 20 godina zbog ratnog zločina prema hrvatskim civilima. Kad je napokon izručen Hrvatskoj, tražio je ponavljanje postupka na koje po zakonu ima pravo. Vrhovni sud mu je to i odobrio, ali mu je ujedno i ukinuo pritvor jer je obećao da će se redovito odazivati na sve sudske pozive. Mala digresija. ”Zločinci“ iz Grubora po dvije i više godina sjedili su u pritvoru iako su svaki put obećavali da će biti uvijek na sudu kad dobiju poziv. Ali džabe kako bi rekli u Bosni. I da se vratimo osuđeniku za ratne zločine kome je naš Vrhovni sud poklonio vjeru. Županijski sud zakazao raspravu, a optuženika nema. Nakon izvjesnog vremena srećković se javlja iz Kanade i šalje papir iz koga se vidi da je dobio politički azil u toj zemlji. Usput pozdravlja vijeće Vrhovnog suda Hrvatske i zahvaljuje mu na povjerenju koje mu je iskazao. Naši Marko i Slavica ne bi o tome pisali. Možda je čovjek potpuno nevin pa je zato i zbrisao u Kanadu. Znao je on za čl. 28. Ustava RH da je kriv samo onaj kojem se pravomoćnom kaznenom presudom dokaže krivnja. Kao, recimo, general Željko Sačić. Dovoljno je samo poželjeti i general je kriv.

Pjesnik Zvonimir Golob je to lijepo opisao u pjesmi “Lanci i zvona..“ Piše Golob: ”Kako je sve jednostavno. Dovoljno je samo poželjeti i ništa se neće ostvariti“.

Kad smo već kod hrvatskog pravosuđa koje neki zlobnici nazivaju retardiranim, spomenimo i suca Ivana Turudića. Lijeva medijska falanga na spomen njegova imena skače na zadnje noge. Zamjerio se progresivnom dijelu Lijepe Naše još u slučaju uhidbenog naloga našim građanima Perkoviću i Mustaču. Držao se zakona kao pijan plota. I sad umjesto da borci protiv neprijateljske emigracije hrane golubove na Zrinjevcu, oni leže u njemačkom Remetincu s dosta neizvjesnim izgledima za izlazak na slobodu. Ne kažem da je za taj nedemokratski čin krivo hrvatsko sudstvo. Recimo, sutkinja Županijskog suda u Velikoj Gorici Kos i njezin suprug, sudac Vrhovnog suda Damir Kos, bili su tvrdo protiv izručenja naših zaslužnih ljudi Švabama, ali Turudić zapeo pa zapeo. I tko zna što sve na kraju naši nevini građani mogu ispričati Švabama i kakve sve reperkusije to može imati prema nekim uglednim drugovima.

No, Turudić se i dalje ponaša neodgovorno. Tip priznao da je dao bivšoj županici Marini Lovrić Merzel mito od 100 tisuća eura. Tako bar on tvrdi. DORH je bio neumoljiv. Nema tu “guljenja krumpira“ k’o kod ministra Čobankovića. Prijedlog sudu je bio godina dana zatvora na pet godina kušnje. Kolokvijalno rečeno, uvjetna kazna. ZKP iz 2009. godine dao je pravo Državnom odvjetništvu da s okrivljenicima izravno sklapa nagodbe koje sud samo treba potvrditi. Turudić se osjetio uvrijeđen. Nije on javni bilježnik kome dolaze Zagorci i s vrata kažu da trebaju samo da im se udari štambilja na ugovor. Turudić je takvu nagodbu odbio s jasnim stavom da ona “ne odgovara težini priznatog i inkriminiranog djela.“ I bio je potpuno u pravu. Po Kaznenom zakonu RH i po ZKP-u i po zakonu o Sudovima opće nadležnosti o vrsti i o visini sankcija odlučuju isključivo sudovi. Ovaj hibridni, skoro pa idiotski sustav svodi često suce na pomoćnike DORH-a i optuženika čiji je zadatak da udare “štambilju“ na nečiji dogovor. Znači o sudbini predmeta odlučuju stranke u postupku, a sudac postaje procesni autsajder.

U Zagrebu se već etablirao ugledni odvjetnik, bivši sudac županijskog suda. Većina njegovih branjenika se u pravilu nagodi s tužiteljstvom, i to tako da terete druge optuženike koji odlaze kasnije u Lepoglavu, a klijent sposobnog odvjetnika guli krumpire. Špranca je malo zaštekala kad je Europski sud za ljudska prava napokon progledao i donio presedansku odluku da se presuda u kaznenom postupku ne može zasnovati isključivo na iskazu suokrivljenika. Ali i to je sređeno. Sad se uz “iskrenog i poštenog“ koji sve priznaje pojavi i “pokojni Štef koji je živi svjedok“ k’o u slučaju Planinska. S tom razlikom da je tamo Štef još živ. I tako je u kaznenom postupku nastao pojam “Veliko Trgovišće“. Odabere se najslabija karika, prišapne mu se da uzme tog i tog branitelja. Najslabija karika sve prizna usput tereteći sve oko sebe pa i samog sebe. Da sve bude uvjerljivije. Na kraju, radeći za opće dobro, on guli krumpire na slobodi, a ostali u Lepoglavi. I sad je tu pastoralnu idilu narušio tko drugi nego Ivan Turudić. I onda će se čuditi kad ga narodna vlast malo prati, sluša i diskretno kontrolira. Znači ako se sucima vrati pravo da isključivo oni donose presude onda će institut nagodbi DORH-a i okrivljenika otići u povijest. Ali nisu ni svi suci za to za što se pokušava izboriti buntovni Turudić. Recimo jedan ugledni sudac Vrhovnog suda je protiv. Pogodite koji? Pogodili ste. Damir Kos.

U vrijeme kad se hapsilo hrvatske generale jedini koji se nije bojao hapšenja bio je slikar Generalić. Koji naivac!

Krleža je pisao o pijanoj novembarskoj noći 1918. Sličnu pijanu noć doživjela je ove godine i stara konfuzna Europa. Ljevičari koji su 1968. klicali Mao Ce Tungu po Europskim sveučilištima danas u svojim ozbiljnim godinama vladaju smušenom Unijom. Arapski juriš tijekom novogodišnjih praznika na nezaštićene žene u Njemačkoj, Finskoj, Švicarskoj, Austriji i Skandinaviji stare revolucionare iz 68 uhvatio je nespremne. Što će ljevičari kad je frka nego lagati. Pokušavalo se zataškavati bojeći se da će biti u lijevim medijima prikazani kao rasisti. Da su sa silovanjem i nasrtanjem na žene počeli Rusi, Balkanci ili Talijani digla bi se dreka do neba. Ali Muslimani i Arapi ne smiju dobiti dojam da nisu voljeni. Sjetite se samo Juge – ni u snu nisi smio pomisliti da kažeš kako ne voliš nekog od naših bratskih naroda i narodnosti. Jedino su Srbi imali tu privilegiju da otvoreno govore i pišu kako ne vole Šiptare i Balije. Hladno i licemjerno reagiranje političke elite na taj skandal pokrenuo je val prosvjeda. Naravno radilo se o “malobrojnim i marginalnim desničarima“. Na istom zadatku su i hrvatski ljevičarski mediji. Inoslav Bešker i Miljenko Jergović nastoje marginalizirati EU sramotu. Goran Gerovac u Večernjaku podučava nas ognjištare osnovama ravnopravnosti. Kao da je to nebeska kategorija. “Da postoji ravnopravnost pederi ne bi morali marširati ulicama, niti bi ćirilica bila išta više od kaligrafskog problema.“ Bravo premudri Gorane. Da postoji ravnopravnost pedofili ne bi morali u Nizozemskoj i USA izdavati svoje časopise u podrumima i garažama nego bi javno s pederima sudjelovali u guy paradama. Da postoji ravnopravnost ogromne kazetne čahura s ćiriličnim natpisima kojima se mjesecima razarao Vukovar ne bi danas dizale Vukovarcima tlak nego bi to oni sve prebrisali blagim smiješkom. Kao i vukovarska djeca koja su iz skloništa izašla pred Šljivančanina i “oslobodioce“ potpuno sijedi. Kad završim ovaj tekst nisam siguran da ovo ipak nije govor mržnje. GONG misli da je. Paraljevičarska organizacija k’o fol je neutralna. Biti lijevo ili desno je ustavna kategorija i diskrecijska odluka svakog od nas. Ali ljevičariti da sve smrdi okolo, a glumatati neutralnost je najblaže rečeno gadljivo. Sjetite se referenduma “U ime obitelji“. Kad je referendum uspio, GONG-ova predstavnica skoro se rasplakala optuživši vlast da nije dala podršku protivnicima referenduma. A protiv referenduma bili su samo Predsjednik Republike, Vlade, Sabor i baš svi ministri. Možda je neutralna predstavnica GONG-a mislila na policijske pendreke…

Kad nas Stipe jednog dana napusti, sve što će ostati od njega su Tuđmanove vrpce i transkripti. Što je u stvari jako puno.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

HODAK: Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima

Objavljeno

na

Objavio

U Lijevoj i desnoj našoj koplja se i dalje lome oko Istanbulke. Dok u “naprednoj“ Švedskoj dječacima od 5 do 7 godina u školama oblače haljinice kako bi se u najranijoj dobi priviknuli na svoj pravi spol, na brdovitom Balkanu spektar zanimanja puno je širi i maštovitiji.

Recimo, rođendan Jože Manolića, i koliko to košta. Zlobnici tvrde da su ga svjećice na torti koštale puno više nego torta. Nacionalni sindikat policije piše ministru Božinoviću i tvrdi da su “policijski službenici, kojima je to struka i koji redovito sudjeluju u organiziranju i provođenju mjera osiguranja javnih okupljanja, u svezi predmetnog okupljanja, prvotno utvrdili kako u istom javnom okupljanju sudjeluje oko 50.000 ljudi da bi 15-ak minuta poslije tog prvog priopćenja, nakon intervencije iz političkog vrha, taj broj bio smanjen na 5.000 sudionika prosvjeda… što Vam ne ide na čast“. Kako to već ide u razvijenim demokracijama pismo je potpisao Nacionalni sindikat policije, a njih ima previše za bilo kakovu eventualnu “nagradu za hrabro držanje“. Malo mi je nategnuto ono “nakon intervencije iz političkog vrha“. Gdje bi u EU državi politički vrh intervenirao zbog pedesetak tisuća klerofašista. A možda sindikalci misle na KGK i Pantovčak koji je zasigurno najviši “politički vrh“ u Hrvatskoj. Možda misle na 500 metara iznad Banskih Dvora.

Zgodna je vijest iz Lijeve njihove koja je promakla hrvatskoj medijskoj falangi. Naime, na zgradu hrvatskog koncerna Agrama u Banja Luci ispaljen je protutenkovski projektil i to oko ponoći kada, u pravilu, nema Hrvata na poslu. Srećom srpski čuvar nije ozlijeđen. Inače bi u Zagreb hitno doletio GREVIO na čelu sa Carlom de Ponte. Sad zamislite da je neki ustašoid u Mostaru iz praćke pogodio prozorsko staklo na nekom srpskom predstavništvu. Koja bi to vijest bila! Indeks, Telegram, Jutarnji, Slobodanka, Novi list… Puhovski bi grmio na “Otvorenom“, a Dragan Zelić bi se vjerojatno potužio samom Sorošu. Svi bi se sramili. K’o Peđa Grbin. Onako jako muški. Dobro je u nedjelju u Koloseumu Papa Franjo rekao da ga je sram zbog općeg nedostatka srama. Sreća da nije ispaljena raketa iz ruskog sustava S-400 koja ima domet do 600 km. Ta bi preletjela preko Zagreba. A možda i ne bi.

Kada sam već spomenuo Dragana Zelića, zanimljiv je njegov prelazak iz GONG-a u “ligu prvaka“ odnosno u SDP. Dragan me je u neku ruku iznenadio. I to pozitivno. GONG je k’o fol nevladina udruga koja po svojim pogledima i sastavom prije spada u Kapovićevu Radničku frontu nego u sadašnji mlohavi SDP. Srećom da je prelazni rok završen jer bi, ako srce povuče i preostale “neovisne“ gongiće, to moglo označiti kraj jedne važne “nevladine i ne stranačke“ ljevičarske udruge u Hrvata. Sjećam se “skandala“, kolutanja očima, krštenja s tri prsta kada je prilično davno sindikalac Boris Kunst prešao u HDZ. Javnost je bila zgranuta. Rat je bio počeo. HDZ je bio na vlasti. Tuđman – diktator, kojeg se nitko nije bojao. I umjesto u ‘Jugoslavensku sintezu’ nesretni Kunst je otišao ravno na Trg žrtava antifašizma. Jeleni Lovrić, Butkoviću, Feralovcima, “demokratskoj“ ljevici tlak je skočio preko 300 pa je Kunstova zvijezda brzo nestala s hrvatskog političkog neba. Ali Zelićeva tek počinje sjati. ‘Neutralni’ GONG sad zvoni kako već imaju nekoliko gongovaca u raznim strankama. Vi sad pogađajte jesu li te “razne stranke“ na lijevom ili desnom političkom spektru. Uglavnom GONG je bio i bit će ljevičarsko “kukavičje jaje“ u hrvatskom političkom ringu kojeg sve hrvatske vlade uporno hrane iz proračuna vjerujući u fatamorganu kako je riječ o nestranačkoj, objektivnoj i nepolitičnoj udruzi. Uz živog Soroša. I sad je Zelić našao starog prijatelja za novog.

”Amicus certus in re incerta cernitur” napisao je Erazmo Roterdamski. Pravi se prijatelj u nevolji poznaje.

Stalno me svrbi desni kažiprst kojim vas uspješno gnjavim sve ove godine. Ne dam se navući. Barem ne potpuno. Dosta je Istanbulske konvencije. Od sada samo Istanbulska nevjesta. Ja čvrsto držim do svoje riječi. Naime, sva paljba prema dragoj, pastoralnoj i kompromisnoj Konvenciji pada na EU. Nezasluženo. Ona je, međutim, čedo Vijeća Europe, međunarodne organizacije koja nema veze s EU, bavi se ljudskim pravima, sjedište joj je u Strasbourgu, a ima 47 članica, od čega je samo 24 ratificiralo Istanbulku. Od 28 članica Europske Unije ratificiralo je tu musaku 14 članica!!! O tom spektakularnom fijasku naši mediji muče k’o zaliveni. Đakić iz HDZ-a je uvjeren da je od 47 članova Vijeća Europe Konvenciju ratificiralo svih 150 članova. Valjda i Rusija. Žarko Puhovski ne voli reciklirane teme, a što u naravi, Istanbulka i predstavlja. Kako je rekao Zoki za kojim svi pomalo žalimo – ili mi ili oni. Naravno grah se okrenuo “na mi“. Stalni gost ”Otvorenog“ naš Žarko uslišao je uporne pozive Zorana Šprajca i ukazao se na RTL-u. Iz njega je izbijala, kao i obično, ljevičarska blagost, dobrota i pastoralnost. Ne trepnuvši progresivnim jugo-okom, on je proglasio treću generaciju iseljenih Hrvata u Argentini ”ustašama”. Točnije, trećom generacijom ustaša. Treća generacija partizanskih koljača kraj Hude jame otišla je u Argentinu na kruzeru. Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima. A neki nisu otišli nikuda. Evo ih u Zagrebu. Na RTL-u, na HRT-u, u Večernje itd. Tako Goran Gerovac, naš Gero, u svojoj kolumni “Nikad robom“ nariče nad mlakonjama iz njegovog Karlovca. “Intelektualna pustoš…“ Nitko da se hrabro javi. Plevnik… da, na Danka Plevnika misli naš Gera. Bivši novinar Komunista i Borbe još se nije stigao odazvati Gerinom pozivu. Možda za odlazak u šumu… A zadnji urednik Komunista, a danas kolumnist, iako uvijek komunist, Novog lista Branko Mijić pozvan je iz crvene Rijeke na HRT 4 da nas obdari istinom o broju prosvjednika protiv IK. Branko se malo zamislio, počeo brojati na prste, zakolutao progresivnim očima i izbacio brojku 10.000 tisuća – klerofašista. Ostalih 50.000 do 70.000 tisuća čekali su tramvaj. Prije bi dočekali “Tramvaj zvan čežnja“ Tennesseeja Williamsa iz 1951. s Marlonom Brandom kao vozačem, nego ZET-ova bojna kola koja su se jedva uspjela probiti kroz 5.000 tisuća“ zaslijepljenih desničara“ na Jelačić placu.

RH snažno osjeća potrebu za liječnicima i bivšim urednicima Komunista koji se još nisu uspjeli “uhljebiti“ u Večernjaku i Jutarnjem. Strateška podrška Mijiću bila je Jasmina Popović tako da smo ostali na disidentskoj brojci od 10.000 “grla“. Uredničkim propustom Mijića i Jasminu nisu podržali Branimir Pofuk, Igor Mandić, Boris Vlašić, Jelena Lovrić, Matija Babić, Roby Bajruši itd. Stvarno tko je urednik na HRT 4? Google kaže Denis Latin! Morat će Denis drugarskom samokritikom objasniti drugovima što je Mijić htio reći s tih 10.000…

Javio se i obožavatelj IK Krešo Beljak. Okom stručnjaka proglasio je kupnju F-16 totalnim promašajem. Nemaju ugrađen auto-radio i zato ne valjaju! Hoće li se jedan s drugim dovikivati kroz one ogromne kacige? Zašto nismo sklopili posao sa Švedskom? U slučaju rata pomogao bi nam stari prijatelj i vikendaš s Korčule – Carl Bildt. On kuži avione. Toliko je letio ”avijunima” da nije nikada završio fakultet. Kao ni njegov ljevičarski kolega Martin Schulz iz njemačkog SPD-a, s tom razlikom da Martin nije uspio ni maturirati. No, u svakom slučaju prošlotjedne demonstracije protiv IK su raritetne u novijoj hrvatskoj povijesti. Protiv onih koji su na vlasti digli su se njihovi najtvrđi birači. Na jednoj strani gubiš, ali na drugoj dobivaš. Koja je strana važnija u političkom pokeru? Samo da ne prođemo kao Srbija. Dobila je sa 2:0 Nigeriju, a izgubila Kosovo. Treba samo pročitati strastveni komentar Slavice Lukić u Jutarnjem: “Svi uzaludni Plenkovićevi ustupci“. Naša Slavica je srcem i jezikom za Plenkija. I ne treba tome neki poseban komentar. Kad su uz tebe Slavica Lukić, Boris Vlašić, Robert Bajruši, Branimir Pofuk i ostali lijevi falangisti koji za HDZ i Plenkija ne bi dali ni pola trule jabuke onda je to tema za ozbiljnu analizu. Jednom je navodno Toma Bebić napisao (po Anti Gugi) “Trku dobiva konj, a nagradu osvaja jahač“. Možda se trenutno tako osjećaju birači HDZ-a. Oni su dobili zadnjih šest – što lokalnih što državnih izbora. Nagradu su odnijeli drugi – njihovi “jahači“ kao Slavica, Rada, Sanjasvraka, HNS (koji je tradicionalni “jahač“ bez konja za utrku).

Lukička je zgrožena. “Odlazi iz HDZ-a! Izdaja, izdaja!” “Ultra konzervativni prosvjed“. Iza koga stoji katolički kler u Hrvatskoj? Slavica je sigurna da katolici u Italiji i Vatikanu ne stoje iza ovog prosvjeda. Za one u Argentini nije sigurna. Slavica nas blago i majčinski pita zašto nitko nije pročitao IK i njenih 12 poglavlja. IK treba jednostavno “pročitati“, a to su katolici u RH i učinili. Jedna mudra HNS-ovka pročitala je Konvenciju 20 puta, a da je nije uspjela “pročitati“ što sve u njoj piše. I na kraju, kad se podvuče zajednički nazivnik što ostaje? Ljevičari i liberali su za Plenkovića i ratifikaciju. Ali kad dođu izbori ni HDZ ni Plenković njihov glas neće dobiti. A što je dobila Hrvatska? Cinici na fejsu kažu “Hrvatska je postala duševna bolnica otvorenog tipa“. Dubravka Šuica nas tješi “I Tuđman bi tako postupio!“ Što je onda s obitelji koja je protiv IK. Dvije Tuđmanove unuke su bile na prosvjedu. Jedna je čak zbog IK izašla iz HDZ-a. Studentski kapelan Don Stojić kaže: “Ako za naše novinare i političare muško može biti ženko i žensko muško, onda i 50.000 može biti 5.000.“

William Shakespeare je napisao: ”Ako nekog mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek.“ I ja mislim da je Plenković jako dobar čovjek.

Željko Trkanjec misli da se Hrvatska pokazala vjerodostojnim saveznikom. Naravno, riječ je o Velikoj Britaniji. Hrvatska i vjerodostojnost. Britanci nas vole i cijene. Odmah nakon Srbije, BiH, Slovenije, Makedonije, Kosova dolazimo mi. Zato su nas i razoružavali. Smislili su genijalan plan Z4 kojeg Srbi nisu željeli prihvatiti jer je bio toliko povoljan za Miloševića da je isti mislio kako se radi prijevari i klopki. Čuveni lordovi kroatofobi Owen i Carrington otvoreno su simpatizirali Miloševića. Svaka mirovna inicijativa RH i BiH u svom sastavu je imala bar jednog britanskog diplomata. Sjetite se Paddya Ashdowna i njegove izmišljene salvete na kojoj je Tuđman tobože nacrtao podjelu BiH. Da je taj jeftini trik prošao, naš Paddy pronašao bi još par salveta u kojima je Tuđman “dijelio“ Sloveniju, Austriju i Vatikan.

U Britaniji je otrovan bivši ruski špijun. Munjevitom istragom Englezi su zaključili “da je vrlo visoki stupanj vjerojatnosti kako su to učinili Rusi”. Možda čak i Putin osobno. Nešto slično atomskom oružju koje je posjedovao Sadam Husein. I tko je odmah skinuo gaće? Hrvatska. Vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu. RH je protjerala trećeg tajnika ruskog veleposlanstva. No, tim vazalskim odnosom prema EU i Britaniji te ubodom komarca pljucnuli smo na sve što su nam Rusi učinili za vrijeme rata. Najviše oružja, najbolje cijene i najbrži rok isporuke. Dok je London slušao Budu Lončara i strogo se držao embarga Vijeća sigurnosti, Moskva je otvorila skladišta bivšeg SSSR-a i dobro nas naoružala. Šimecki u tur trećeg tajnika iz Bosanske ulice je beznačajna gesta s diplomatskog aspekta, ali je u isto vrijeme i znak vazalskog odnosa prema Londonu. A Putin, osim što je sposoban, u isto je vrijeme i zlopamtilo. Ne čudi me što Slovenija nije sudjelovala u tom “plovećem kazalištu“. U njihovom MVP – u ne sjede đaci Mate Granića. To je pokazala i arbitraža oko Savudrijske vale. Još kad pridodamo skoro 25% duga Agrokora dvjema ruskim bankama onda je očito, kako kažu Bračani, da smo ‘debelo falili’. I ne treba nam više neprijatelja. Dosta smo sami sebi, a sada su nam i Rusi. Dobro, da ne bi ispao neki rusofil moram priznati da i Englezi imaju dosta dobrih stvari. Tamo je na snazi Istanbulska konvencija pa je jedna žena stupila u brak sa psom. Ne kaže se je li pas njen ili susjedov. Na fejsu imate zgodne slike s njihovog “vjenčanja“. Ona izgleda sretno, a mladenac je nekako savio rep. Ili se to meni samo čini.

Svojedobno je Madelaine Albright predlagala da se Slobodanu Miloševiću, umjesto u Haagu, sudi u Beogradu. Na pitanje hoće li se isti kriteriji primijeniti onda i na Gotovinu i osumnjičene Hrvate, odgovorila je: “Kako ne, neka i njima sude u Beogradu“.

I na kraju spominjem još samo jedan naslov u Večernjaku. Sebastian Kurz Savezni kancelar Austrije je rekao: “Mir u Europi možemo imati samo s Rusijom, a ne bez nje“. Možda preko Kurza malo zatoplimo naše odnose sa Rusima.

Evo nama Uskrsa! Stoga želim svako dobro i sretan Uskrs svima koji čitaju ovo moje štivo! Neka vas ne ljuti nestašica jaja. Važnije je da naša Vlada napokon pronađe svoja jaja. K’o što su ih pronašli Slovenci. Na Trgu Svetog Petra papa Franjo održao je uskršnju misu pred 5.000 vjernika. Ostalih 150.000 tisuća našlo se tu u šetnji, hranjenju golubova i čekajući “Tramvaj zvan čežnja”. Nazočne su, naime, brojili drugovi iz osiguranja hrvatskog veleposlanstva…

Zvonimir Hodak/7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Istaknuto

Srami se haški sude, svake suze s našeg lica

Objavljeno

na

Objavio

Pogni glavu haški sude
i sram nek te bude,
zločincima slobodu daješ
a ubijaš časne ljude!

Srami se haški sude,
svake suze s našeg lica,
umjesto da sudiš pravo
postao si ubojica!

Ubio si samo tijelo
al duša se ubit ne da,
što se nekad pravdom zvalo
to je sada jad i bijeda!

Pravda je na koljenima,
ako to se pravda zove
al istinu ti ne možeš
nikad bacit u okove.

Istina ne umire
nit će poražena biti,
ne može se ona sakrit
nit se može zatvoriti!

Istina je sad u nama,
nikad neće umrijet slika,
ubili ste generala
a oživjeli besmrtnika!!!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari