Pratite nas

Komentar

Da, devedesete sam bio protiv Tuđmana …

Objavljeno

na

Da, devedesete sam bio s braćom Veselica, protiv Tuđmana, naslov je povećeg intervjua novinara Darka Hudelista s Milanom Kujundžićem objavljenog u Globusu od 10. 10. 2014. godine. U istom broju spomenuti tjednik – koje li slučajnosti – donosi i program Ive Josipovića za drugi mandat. Šest stranica Josipoviću, šest stranica Kujundžiću.

Kada EPH posveti poveći dio svog medijskog prostora nekoj temi ili osobi, onda to ima osobit politički značaj. No, nisu Pavić, EPH i Globus izuzetci, tu je Tolj, Styriai 24express(10. 10. 2014.), tu je i Hrvatskitjednik Pere Lozice i Ratka Mačeka (9. 10. 2014.).

kujundzic_ivo_zoki11Nisu samo pisani mediji dali svoj doprinos značaju predsjedničkog kandidata Hrvatske zore. Kujundžića su nedavno ugostili TV Jadran, Z1, Slavonska televizija, zatim HTV i to u dvije gledane emisije: ‘Nedjeljom u 2’ Aleksandra Stankovića i ‘Piramidi’ Željke Ogreste. Na medijskom se nebu ime dr.Kujundžića pojavilo u zvjezdanoj projekciji Damira Jovetića i to u emisiji Cyberastro Hrvatskog radija (10. 10 2014.). U njoj spomenuti astrolog prepoznaje sličnosti u kampanji Stjepana Mesića i Milana Kujundžića i lideru Hrvatske zore proriče zvjezdani uspon.

U svim spomenutim intervjuima, tv-istupima predestinirani predsjednički kandidat Kujundžić u posvemašnjoj medijskoj deblokadi ne zagovara i ne objavljuje u političkom smislu ništa što već nije rekao nakon poraza na unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a i tijekom kampanje pred izbore za EU-parlament. U ponavljanju već rečenog Kujundžić je tek zaoštrio retoriku prema Josipoviću i aktualnoj vlasti pozivajući se – u ime demokracije – na narod i na ‘bolju budućnost naše djece’.

No, za razliku od drugih novinara i medija, Globusov novinar, marljiv kakav jest, pedantan kakav jest, informiran kao rijetko koji novinar, s naučenim psihološkim i političkim profilom svog sugovornika, iznosi nekoliko zanimljivih podataka biografske naravi za koje sugovornik s ne malim iznenađenjem kaže da su istiniti. Ti su se zanimljivi podaci našli i u naslovu intervjua a odnose se na Kujundžićev politički angažman s početka devedesetih. Podaci su, kako je vidljivo iz samog teksta, arhivske vrijednosti i pobrani su iz javnih izvora. Trebalo je samo potražiti novine iz vremena prvih parlamentarnih izbora pa vidjeti tko se i na kojoj strani tada politički angažirao i na čijoj se listi imenom i prezimenom kandidirao.

Dakle, Milan Kujundžić je bio – kako Hudelist piše i kako faksimil predizbornog oglasa uz intervju u Globusu potvrđuje  – ‘na prvim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, 1990., u izbornoj jedinici Zaprešić I, kandidat Hrvatske demokratske stranke što su je predvodili Marko i Vlado Veselica, a ne kandidat Tuđmanova HDZ-a’. HDS je bio u Koaliciji narodnog sporazuma koju su predvodili Savka DapčevićKučar i Miko Tripalo što Hudelist u intervjuu potvrđuje riječima da to ‘dobro zna, jer se družio tada sa svima njima’ i pojašnjava kako se (Kujundžić) ‘jako  iznenadio kad mu je rekao da zna da je 1990-e bio HDS-ovac’: “Kad sam ga upitao zašto se 1990. učlanio u Veseličin HDS, a ne u Tuđmanov HDZ, Kujundžić je odgovorio: Procijenio sam da je oko predsjednika Tuđmana previše ljudi koji su bili upleteni u komunističke strukture.

Da Vlado i Marko Veselica nisu bili komunisti, da Savka i Tripalo nisu bili skojevci, Kujundžićevo bi obrazloženje bilo logično. Poraznije od ovakve logike bi bilo njegovo neznanje o liderima Koalicije narodnog sporazuma da nije po srijedi političko taktiziranje, nedosljednost i politički profit.

Budući je na prvim demokratskim izborima Koalicija narodnog sporazuma neslavno prošla, pala je u vodu i zaprešićka kandidatura, pa se Kujundžić 1992. preselio u društvo ljudi ‘upletenih u komunističke strukture’, odnosno u pobjednički HDZ. Na pitanje Darka Hudelista zašto je to učinio, Kujundžić je odgovorio ‘da je njemu i mnogima oko njega postalo jasno da jedino predsjednik Tuđman može napraviti neovisnu državu.’ Usput je rekao – tako Hudelist prepričava – da mu je Tuđman te, 1992. godine ‘ponudio funkciju ministra zdravstva, ali je on (tj. Kujundžić) to odbio, jer je ‘htio raditi u medicini’.

Koliko tvrdnji toliko kontradikcija, ili u najmanju ruku nedosljednosti: magistar medicinskih znanosti se preko kandidature na listi Koalicije narodnog sporazuma pokušava preseliti iz medicinske prakse u političku, a dvije godine kasnije kada mu se nudi politička funkcija na najvišoj (nacionalnoj) razini on je ne prihvaća jer želi raditi u medicini!? Na kraju, misli li Kujundžić da itko osim njega vjeruje u priču da mu je Tuđman ponudio bilo kakvu funkciju?

Politika u koju se Kujundžić htio iz medicine ‘preseliti’ bila je politika Koalicije narodnog sporazuma, podržavali su je mnogi proljećari, među njima Supek, Haramija, Budiša, ali i drugovi poput Ante Todorića; politika koja nije bila ni protiv Jugoslavije niti za Jugoslaviju, a koja je ostala na životu i danas živi u HNS-u Vesne Pusić i u Narodnoj stranci reformista Radimira Čačića a što su nedavno na ceremonijalan način potvrdili Čačić, Savkine kćeri i njihovi muževi. Usput, u slučaju Ante Todorića nema zabune: riječ je o ocu Ivice Todorića predsjednika uprave najveće privatne kompanije u Hrvatskoj i, što je manje poznato, financijera Račanove kampanje.

Što je u svojoj suštini bila politika Koalicije narodnog sporazuma i njezinog predvodnika, dvostrukog srpskog zeta – Mike Tripala, najbolje je nedavno objasnila njegova druga supruga Vinka Tripalo: ‘Moj je Mika obožavao Tita, a Tuđmana nikad nije volio. Nije promijenio dobro mišljenje o Titu ni poslije Karađorđeva.’ (Jutarnji list, 12. listopada 2014., st. 29, 30, 31)

Hudelist nas u spomenutom intervjuu upoznaje s ‘čovjekom iz naroda’ ujedno predsjedničkim kandidatom i informira da ‘Kujundžić 1992. godine prelazi u HDZ’, pa ljudima koji ponešto znaju o novijoj hrvatskoj povijesti preostaje zaključiti da je to bilo nakon proglašenja samostalnosti i obranjene državnosti i na kraju međunarodnog priznanja Hrvatske. Na burzi bi rekli dobar tajming.

Ovaj podatak ne bi vrijedio spomena da ga Kujundžić u intervjuu Večernjem listu (od 4. svibnja 2014.) nije s nepodnošljivom lakoćom prešutio. Naime, novinar Davor Ivanković je konstatacijom zatražio odgovor o sudbini stranke koju njegov sugovornik napušta:HDZ je bio i vaša prva ljubav. Doktor ste, dajte dijagnozu. Kujundžić prešućuje da je prije HDZ-a imao vezu s HDS-om, odnosno s Koalicijom narodnog sporazuma pa odgovara da je ‘HDZ stranka koja sada ima šansu doživjeti oporavak’, ali ‘bez istinske demokracije i rotacije ljudi to će ići teško, oporavit će se, ali samo uz poštene unutarstranačke izbore’.

Kakve li vještina prešućivanja i lakoće dijagnosticiranja. O kakvoj rotaciji ljudi Kujundžić govori, kakvi su to statutarno-rotacijaki mehanizmi koje bi on primijenio? Nije li osnovni demokratski postulat svake političke stranke birati i biti izabran? Bi li izbori za predsjednika HDZ-a bili pošteni da je on izabran za predsjednika?

Demokratski ustroj stranke omogućio mu je da bira i da bude biran imenom i prezimenom u ograncima u Malešnici i Stenjevcu i da se napokon kandidira za predsjednika stranke. I zamalo mu je uspjelo liječničku karijeru zamijeniti političkom, da bude izabran za prvog čovjeka stranke! Izgubio je u drugom krugu za 111 glasova.

Ali, Kujundžić- što je očito iz razgovora Globusovog novinara s njim – nikako da prežali izborni poraz: ‘Ta je kampanja bila diletantski uradak, a ja sam skoro dobio izbore na svoju zajebanciju. Moj rezultat dovoljno govori u kakvoj je krizi tada bio HDZ. Razlika između Karamarka i mene iznosila je samo stotinjak glasova. Da su ti izbori bili organizirani na normalan način i da nisu programirano otezali s brojanjem glasova – u dva navrata po 6 sati – i da nisu na taj način rastjerali dio ljudi, vjerojatno bi rezultat bio sasvim drugačiji. Što da kažem: ne ponovilo se!’

Diletantski uradak političkog amatera? Da, ali u samom početku kampanje, u nastavku je Kujundžić dobio i te kako mobilan organizacijski support. Od koga – znala je Jadranka Kosor i svi u njezinom stožeru pa je doznavši za svoj poraz u prvom krugu brže-bolje napustila izborno bojište predvodeći svoje birače da kojim slučajem ne sudjeluju u Kujundžićevoj pobjedi. U tome je sva tajna otezanja s brojanjem glasova. Da to Kujundžić nije shvatio dao je do znanja izjavom kako ‘ne bi smijenio Jadranku Kosor s čela Kluba zastupnika’ te da stoji iza tvrdnje da su izbori u HDZ-u bili namješteni: ‘Da, rekao sam to zato što sam dobio informaciju da su neki ljudi dobili 1000 eura da glasuju za Karamarka.’ (Večernji list 23. svibnja 2012.) Nedokazivo, neuvjerljivo.

Dva dana nakon unutarstranačkih izbora (23. svibnja 2014.) novoizabrani predsjednik HDZ-a je izjavio da se ‘taštine pobjednika i poraženih moraju zaboraviti’, ali poraženi kandidat iz drugog izbornog kruga – gostujući tog istog dana u Dnevniku 3 – na pitanje urednika Siniše Kovačića ‘planira li osnovati svoju stranku’ odgovara: Ne. Ja imam samo jednu stranku a to je HDZ i ja ću uvijek raditi za tu stranku. U istoj je emisiji također rekao i to da ‘predsjednik države ne bi bio bezbožnik da je u prvom izbornom krugu na predsjedničkim izborima HDZ imao svog jednog kandidata jer bi taj pobijedio … jer je demokršćanska opcija jača … a to će se vidjeti na sljedećim predsjedničkim izborima … da dolazi kandidat iz HDZ-a, odnosno iz koalicije desnog centra.’

Ova rečenica od prije dvije godine objašnjava svu pustolovinu Kujundžićevog kandidiranja za predsjednika HDZ-a. Krajnji je cilj bio kandidatura za predsjednika države: kao kandidat HDZ-a ili desnog centra.

I nije samo riječ o političkoj ambiciji Milana Kujundžića nego je podjednako riječ o naumu Ivice Todorića. Tu je informaciju (uoči unutarstranačkih izbora) kao pitanje kandidatu za predsjednika HDZ-a Milanu Kujundžiću postavio upravo Siniša Kovačić i to u emisiji koju uređuje, Dnevniku 3. Naravno, Kujundžić je s lakoćom poricanja i uz osmijeh takvo što – otklonio.

Nije se dakle radilo o zajebanciji jednog liječnika kojemu su dosadila dežurstva i naporan liječnički posao, nego o naumu najbogatijeg čovjeka u regiji koji je s puno trgovačkog senzibiliteta znao prepoznati Kujundžićevunesputanu političku ambiciju.

Predestiniranog predsjedničkog kandidata dr. Kujundžića i ne zanima otkud tolika medijska pozornost za njega, on je naprosto odlučan ‘osvojiti vlast, ući u sukob s korupcijom i vratiti radna mjesta.’Njega ne zanima je li ili nije dio scenarija prema kojemu je već kreirana njegova 15 postotna popularnost i drugi izborni krug u kojem pobjeđuje majstor političke kamuflaže Ivo Josipović. U tome se scenariju podrazumijeva da je potrebno dodatno pomrsiti i zatrovati odnose na demokršćanskom dijelu biračkog tijela, ubaciti u medijski prostor čim više sudbonosnih tema preko kojih je trovanje optužbama najdjelotvornije, pa da Josipović dođe do svog drugog mandata.

Nisu li to i teme o nužnosti promjene izbornog zakona u čijoj se medijskoj eksplikaciji iz tjedna u tjedan izmjenjuju nevladine udruge, Inicijative, stranke, politolozi, sociolozi, župnici, kolumnisti, pravnici, lijevi i desni eksperti pa i sam predsjednik države? Koji je skriveni razlog toj uspjeloj horizontalnoj političkoj halucinaciji pred šarenim vratima demokracije? Da se ne obavi obdukcija petogodišnjeg mandata Ive Josipovića, kako je to jasno naznačio jedan ekskomunicirani Styrin novinar i da ponovo za predsjednika Hrvatske imamo – kako dr. Kujundžić reče – bezbožnika.

Ivan Mihael Ban/HRsvijet

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

Objavljeno

na

Objavio

Harrisonovo cvijeće na HRT-u. Film je snimljen 2002. Zar nije žalosno da niti jedan ministar kulture, niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji poput ovog koji je snimio Francuz Eli Chouraqui?

O Vinkovicima, Osijeku, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Iloku, Dubrovniku, Karlovcu, Slanom, Hrvatskoj Kostajnici… Toliko ljubavnih, obiteljskih priča, toliko junačkih djela, toliko hrabrih, dobrih ljudi.

Nije li sramotno da mi, nakon što su stotine milijuna kuna našeg novca dodjeljivane po političkom ključu raznim “kulturnim” projektima – sjedimo 2017. sretni i zahvalni što u pozadini priče, koja opisuje veliku ljubav i hrabrost Amerikanaca, možemo vidjeti i opis strave i užasa kojem su u Vukovaru bili izloženi Hrvati?, komentirala je Željka Markić.

Podsjetimo Harrisonovo cvijeće (engleski Harrison’s Flowers) je francuska ratna drama iz 2000. koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu “Diable a l’avantage” Isabel Ellsen. Radnja se odvija tijekom bitke za Vukovar, usred koje jedna Amerikanka (Andie MacDowell) traži svojeg nestalog supruga, novinara Harrisona, koji je nestao tijekom opsade grada. Film je sniman u SAD-u i Češkoj.

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tomislav Karamarko: Hvala vam, dragi Vukovarci i Škabrnjani, za sve što ste dali i dajete Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Došao je 18. studenoga, datum jakog pečata stradalništva, žrtve, ali i otpora i želje za životom jednoga grada i jedne zemlje.

U porušenom Vukovaru, gradu patnje i boli, niknula je taj dan klica života hrvatske domovine.

Još danas bole i razaraju srce prizori ostataka grada, prepunog leševa, i tužne ispaćene kolone naših sunarodnjaka koji napuštaju ognjišta. Bože dragi, zar opet kolone i križni putevi?

Hvala vam, dragi Vukovarci i Škabrnjani, za sve što ste dali i dajete Hrvatskoj. Hoće li vam ikada ovakva Hrvatska bar djelomično vratiti izgubljeno? Bar molitvu, ljubav i poštovanje, ali i brigu za neku novu djecu Vukovara i Škabrnje…

Zbog vas, ali i svih poginulih branitelja, moramo pobijediti sve one koji dovode u pitanje hrvatsku opstojnost i neovisnost, pa i vlastitu letargiju, bezvoljnost i obeshrabrenost.

“Hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našemu Isusu Kristu.”
(1 Kor 15, 57)

18. 11. 1991. – Pad Vukovara i Škabrnje (VIDEO)

Predsjednica objasnila zašto je u Kolonu sjećanja došla u žutim ‘zengama’

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari