Connect with us

Kolumne

Da, gadan je i gladan,… i opet bi Hrvatsku oglodao do koščice

Objavljeno

on

Nakon što je predsjednik Sabora Gordan Jandroković uputio Zorana Milanovića na popravni ispit, uočivši poput kratera ogromnu rupu u njegovu seminarskom radu na temu izbora predsjednika Vrhovnog suda, isto je učinio i Ustavni sud. Pa sad tom nadobudnom studentu-ponavljaču prava, domalo iritantna travestija odjednom više i nije tako mrska. Najednom je shvatio kako ipak nije bio u pravu pa užurbano navlači perike, grudnjake, korzete, haltere, štikle,…  hitajući ponoviti ispit.

I sad ne samo da brza, nego juriša, jurca, srlja! Kazano bliskoistočnim idiomom, kojim nerijetko začini svoje šatrovačke eskapade – naprosto kidiše! Štoviše, besni je skroz poludeo i samo što ne ujeda! Ipak, jedno mu se ne može poreći – uskladio je „dress code“ sa svojstvenim mu „trash talkom“ – razgolitivši ne samo sebe, nego i druge. Pritom možda i one koje nije želio. Primjerice, medije koji formu i sadržaj primjerene isključivo porno terminu bez i najmanje ograde prikazuju debelo izvan njega, diveći se lascivnom ruhu kojim se priučeni transvestit šepuri.

Milanovićevi saborski bičevi ili ipak nešto drugo?

Nakon što mu je neslavno propao saborski puč, ne mogavši sakriti razočaranje slabim odazivom u redovima saborske većine, ali i iskazanom mu nevjerom dvojice iz manjine, Milanović je, kao istinski vođa saborske manjine, mobilizirao bičeve s oba mu vjerna saborska krila, i lijevog i desnog. Izgleda da je utjerivače u tor birao isključivo prema visini, što je razumljivo, budući da među tom svitom nema uzvanika koji bi autoritet crpio iz znanja, iskustva i moralnog integriteta. Naravno, izuzme li se mogućnost da se transvestit s Pantovčaka vodio kriterijem visine, preciznije dužine, ako obojicu bičeva rabi i kao dilda.

Saborski mu bič s „Na Neretvi ćuprije“ munjevito je, kao oparen, ošinuo po dvojcu koji se oteo kontroli, označivši ih na neprežaljenoj Milanovićevoj televiziji (na izdisaju) žetončićima. Tu nimalo laskavu naljepnicu zavrijedili su, jer su se, za razliku od prokazivača, drznuli mućnuti svojom glavom. Naime, sumnjivim im se učinio smjer pravosudne reforme, kojega bi diktirao dvojac znan po srčanoj obrani Perkovića i Mustača od izručenja, sve kako bi se spriječilo da se Hrvatska suoči sa svojom totalitarnom prošlošću. A taj je potez imao i druge dramatične implikacije zamračene medijskom omertom. Uslijed krajnje otežanog korištenja europskih fondova odgođen je oporavak posrnulog hrvatskog gospodarstva nakon globalne ekonomske krize, što je pospješilo odlazak Hrvata u bijeli svijet, te napokon bacilo rejting Hrvatske, kako politički tako i onaj gospodarski, u smeće. Zašto to mediji kriju? Pa jednostavno – smeće se osjeća kao svoje na svome samo dok je Hrvatska u smeću.

Milanoviću uvijek vjerna „Na Neretvi ćuprija“

Inače, transvestitov bič za discipliniranje tobože desnih saborskih potrkala započeo je karijeru kao lokalni multi-kulti aktivist, ponudivši ratom napaćenim žiteljima svog multietničkog grada Bruce Leeja kao surogat za maršala Tita, eto, baš u vrijeme dok se pod istim narativom, a drukčije nije ni danas, majoriziralo Hrvate u BiH, uskraćujući im međunarodnim sporazumom zajamčena prava.

Grmoja: Nisam za opoziv Milanovića, ali za micanje Šeksa iz politike i pravosuđa sam spreman dignuti obje ruke

U međuvremenu dotični kao da je doživio prosvjetljenje, stavio je periku i sve ostalo, i, činilo se, ustrajno i dosljedno ukazivao na obespravljenost Hrvata u BiH. Sve dok pred neki dan ne kaza kako je to činio na svoju štetu. Hm… kakva to može biti osobna šteta ako pomažeš svome narodu? Jedino ako ti to nije pravi cilj, nego tek sredstvo, legitimacija u dijelu desnog biračkog tijela kako bi ga priveo u Milanovićev tor, na što se u konačnici svodi sav njegov medijski i politički angažman. Naime, među Milanovićevim pristašama doista nije popularno ukazivati na prava Hrvata u BiH, barem ako je suditi po tome kako se o njima izražavaju u komentarima ispod tekstova. Gazda tu primjenjuje ipak nešto sofisticiraniji pristup. Redovito uoči izbora, što sapunom, što parfemom uredno galvanizira ugnjetavače Hrvata u BiH, što nailazi na buran pljesak lakomislene svjetine koja se pali na puste riječi, posve zanemarujući njihov učinak, a napose djela koja iza tih riječi stoje. K tome su obojica, i mecena i gojenac, opsesivno fiksirani na slabljenje jedinih koji dokazano hoće, znaju i mogu pomoći Hrvatima u BiH. A kad ti netko pomaže ojačavajući ti neprijatelja i slabeći jedinu ruku na koju se možeš osloniti, nema ti druge do zavapiti – nemoj nam brate više pomagat’, ako Boga znaš! A gdje će Boga znat’ kad služi neznabošca? I čemu onda čuđenje što je takav Hrvatima, kako onima u BiH tako i sunarodnjacima im u Hrvatskoj, koristan otprilike kao meteorološka nepogoda zvana El Niño (dječak). Ta mu etiketa sigurno bolje pristaje nego Njonjo, jer em Njonji nije ni do koljena, em se doimlje baš jako mladim, dobrano premladim za svoje godine. Ne toliko izvana koliko iznutra.

Druga tranzićeva pudlica s „Na Neretvi ćuprije“ se uzjogunila načuvši da joj se gazda skanjuje zbog toga što saborski zastupnici još uvijek trpe što je Đuro Sessa predsjednik Vrhovnog suda, striktno se uhvativši maksime – Kud Milanović okom, tud ja skokom! Ne časeći časa, pudlica je pokrenula inicijativu za Sessinom smjenom. Ma, sve to iz taktičkih razloga kako bi se Milanovića istjeralo na čistac. Tako su, i kad su bili u prilici odlučivati, iz taktičkih razloga u policiji i pravosudnim istražnim tijelima u sedlu ostavili zatečene Milanovićeve kadrove. I ne tako pametnom, mudrih taktičara dosta! Oni još manje pametni možda ipak posumnjaju u izvore taktičareve mudrosti zapitaju li se kako to da mu je za sve zlo u Hrvatskoj kriv navodni udbaški doušnik, kojeg, zanimljivo, doušnikom nalaze interes prokazati ne navodni, nego pravi udbaški šefovi. I to zato što drže da im je dotični smjestio dugogodišnju robiju, pritom, eto, preveslavši čak i Nijemce.

Mora li Sessa otići jer ga je Mamić napao ili jer ga je pohvalio?

Kad tako pobožno vjeruju udbaškim šefovima tko je udbaš, kako ne će novopečenom pravnom stručnjaku i pravosudnom reformatoru od formata, Zdravku Mamiću, povjerovati tko je lopov? Eto, Sessu treba smijeniti zato što Mamić kaže da je lopov. I ne samo lopov, nego i kleptoman, kriminalac, varalica, zlotvor,… Jednom riječju – K€$$A! No, ostavi li se puko etiketiranje po strani, i promotri Mamićeva priča o Sessi hladne glave s fokusom na meritum, razvidno je kako on Sessu zapravo hvali. Naime, prema Mamićevim riječima Sessa je preko svoja dva „pijuna“ spriječio da na mjesto predsjednika Županijskog suda u Osijeku zasjedne sudac po Mamićevoj volji temeljem glasova sudaca izbornika koje je po vlastitu priznanju potkupio. Za svoga kandidata je napokon i sâm Mamić nakon svega ustvrdio da je korumpiran predočivši za to prilično uvjerljive argumente, kakvi u slučaju izabranog predsjednika osječkog županijskog suda, ali i predsjednika Vrhovnog suda, znakovito, posve izostaju.

Konačno, može li se uopće zamisliti učinkovitiji potez u prevenciji korupcije od jasne poruke da se podmićivanje ne isplati, čak i kad utjecajni, dobro umreženi pojedinac uloži pozamašnu svotu novca? Jer čemu potkupljivati, ako traženo zauzvrat ne ćeš dobiti? Ukratko, ako je istina ono što o njegovu djelu (ne i liku) Mamić govori, Sessa je zapravo heroj, a ne zločinac.

Greška nad greškama

I sad bi pravosuđe koje pokazuje kakvu-takvu otpornost na korupciju trebalo ustupiti mjesto ultramodernom pravosuđu na braniku Perkovića i Mustača. Makar, može i gore od toga. Perverznija od pravosudne i šire društvene reforme ala „Perković-Mustač“ bila je tek ona u režiji „Na Neretvi ćuprije“, kad je Božo Petrov čistio pravosuđe od političkog utjecaja odbacivši Karamarkovu inicijativu za smjenom Dinka Cvitana, tek pošto je tadašnji državni tužitelj podnio desetak prijava protiv najvećeg političkog protivnika Mostovog kandidata za gradonačelnika Omiša. Njihova, na sva medijska usta hvaljena „reforma“ zapravo se svela na očuvanje naslijeđenih „Perković – Mustač“ kadrova. Tako Kurta posta Murta, a da ni ne sjaše, i eto ti reforme! U međuvremenu, očišćena od svjetonazorski lijevih kadrova „Na Neretvi ćuprija“ je otišla toliko „desno“ da je opisala cijeli krug, skrasivši se u svom prirodnom ambijentu – toplom zagrljaju transvestita s Pantovčaka. A u takvu je zagrljaju teško (p)ostati drukčiji nego ružan, prljav i zao. Neka, barem je toplo.

Milanoviću, čovjeku koji je igrom slučaja u životu postao štošta (predsjednik Partije, predsjednik vlade, napokon, i predsjednik Republike), a nije postigao ništa, sve što miriše na struku i zakon uvijek se gadilo, bila riječ o diplomaciji, gospodarstvu, epidemiologiji, ustavnom pravu,… čemu god. Sve čega se taj dotakao kako bi reformirao, u konačnici je deformirao. Evo, kako sam kaza, njegova je vlada predstavnicima srpske manjine nekretnine dala greškom. Hm,… a zašto je to popustio pritisku i ucjeni Pupovca ako je i bez njega, kako reče, imao komotnu većinu? Kako ga je onda Pupovac mogao ucijeniti? Pa zašto onda cendra da ga je ucjenjivao? Što ne kaže koja ga je onda to huda sila natjerala da navuče sve te perike, grudnjake, korzete, haltere, štikle,… i preobrazi se u majku srpskog naroda? Tko ga je ucjenjivao što je njegova vlada preko Jovanovića i Ostojića nesmiljeno progonila hrvatski nogomet, čime su se ovi javno hvalili, pa se glava, koja je sve znala, nipošto ne može vaditi kako za to nije znala i to prešutno blagoslivljala? Pod dojmom današnje ogromne Milanovićeve brige za BiH Hrvate zvuči gotovo nevjerojatno kako je za vlade pod njegovim ravnanjem čaršijskoj agenturi bio omogućen pristup arhivi HVO-a kako bi se progonilo njegove pripadnike. Puno, puno previše je to grešaka da ne bi bile posljedice greške nad greškama – glave s fatalnom greškom u glavi.

Vrijeme je da se Milanović počne sâm držati savjeta koje dijeli drugima

Da Milanović nije reformator nego deformator najbolje se vidi u dvije stvari. Prvo, kao standard nastoji nametnuti da zakoni ne vrijede, tj. svak’ ih može problematizirati i tumačiti kako ga volja, te se sukladno tome i ponašati, sve do pravorijeka Ustavnog suda, pri čemu ga se dovijeka može zatrpavati vazda novim i novim prigovorima, a ne obrnuto – da zakoni vrijede sve dok Ustavni sud ne odluči drukčije. To nije mala razlika, nego razlika poput one između neba i podzemlja, razlika koja dijeli civilizaciju od zvjerinjaka. Ukratko, riječ je o izboru – ili uređena država ili džungla?

Drugo, pri izboru kadrova za visoke državne dužnosti i stručne službe, kako zorno pokazuju primjeri izbora predsjednika Vrhovnog suda, ali i veleposlanika, Milanović se vodi načelom „moji i(li) tvoji“ što je zapravo prerađena inačica proslavljene „mi ili oni“. Time se iz izbornog bazena nerazumno izbacuju kvalitetni profesionalci koji nisu ničiji, nego svoji. A nije li upravo to reforma koja je Hrvatskoj prijeko potrebna? Kome ona smeta? Izgleda najviše onima koji su se do jučer kleli u transparentnost, a sad u njoj vide toliku prepreku da se ni ne usude upitati kojim je to metodama i kriterijima Milanović utvrdio da je Zlata Đurđević najbolja kandidatkinja među svima koji se nisu javili na javni poziv. Upravo ti sad jadikuju nad njezinom hudom sudbom poput male djece dodijavajući da im se pojasni samorazumljivo – tko svjesno ne poštuje zakon ne može obnašati vrhovnu sudbenu vlast. Inzistirajući na apsurdu samo potvrđuju da im ni do kakvih načela nije stalo, ali i da im je zadaća čučati čvrsto ušančeni na Milanovićevoj liniji razdora – Ili mi ili oni! Na tom će tragu i njegova matična Partija hvaliti, odnosno kuditi jedan te isti zakon, ovisno o tome tko ga se mora pridržavati. Kad su na poziciji njihovi, treba ih ograničavati, a kad su naši, mogu činiti što ih je volja. Taj i takav (polu)svijet ne poznaje postupni mukotrpni napredak, temeljen na poštivanju i poboljšanju zakona sukladno najboljoj europskoj praksi, te redovitoj edukaciji kadrova, nego neprestano iščekuje mesiju koji će čarobnim štapićem učiniti da teku med i mlijeko.

Osim u vjernike u instant poboljšanja Milanović može bez zadrške računati i na one koji su najsretniji kad susjedu crkne krava. Tako će ljevicu kupiti pozivima na bacanje spomen-ploča poginulim hrvatskim braniteljima, nepoštivanjem kalendara državnih blagdana i izrugivanjem nacionalnim simbolima, a sestricu joj blesnicu žestokim verbalnim okršajima s viđenijim ljevičarima. No, malotko primjećuje kako je prvo „ad rem“, a drugo „ad hominem“, što potvrđuje kako se Milanović samo stilom razlikuje od ljevičarskog mainstreama, ne i sadržajem. Zato i uživa tako široku medijsku potporu za pomicanje granica bezumlja. Kao glasnogovornik i favorit onih koje tuđa propast veseli više od vlastita uspjeha (jer za uspjeh se ipak treba pomučiti), Milanović u potrazi za ružnima, prljavima i zlima ne treba daleko poći. Dovoljno mu je zaputiti se do najbližeg zrcala. A i savjete koje drugima tako nesebično i velikodušno dijeli mogao bi prethodno iskušati na vlastitoj koži. Ako već sâm ne nalazi dovoljno hrabrosti da se figurativno ubije, neka u tu svrhu kontaktira čečensku mafiju, kad ju već voli zazivati. Ako se, pak, toga iz nekog razloga srami, možda mu priteknu u pomoć jedina dvojica prijatelja koja je na međunarodnom planu stekao – Edi i Rama. A kad bi još u zahtjevu izostavio riječ „figurativno“, e to bi bio potez za notes. Ma što za notes, za visoko državno odličje! Doduše postumno, što mu ne bi trebalo odveć smetati, je s uma je ionako već odavno sišao.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari