Pratite nas

Kolumne

Da je bilo sloge i pameti konzervativna opcija mogla je imati 3 mandata

Objavljeno

na

Još jedna cirkusijada je iza nas. Kulise se skidaju, klaunovi svlače kostime i brišu šminku, vraćamo se u svakodnevicu. I red je da nam se uši (i oči) malo odmore od ovih silnih ispraznih obećanja, izljeva samohvale, žestoke retorike, šarenih skupova, od smokinga i toaleta, uredne gospode i glamuroznih dama, od reflektora pozornice i verbalnog terora govornika…

Ostalo je pričekati konačne rezultate, iako se sve zna.

Što je najvažnije, čini se kako su na kraju svi “sretni i zadovoljni” ishodom jučerašnjih izbora za EU parlament. I oni koji su dobili mandate i oni koji nisu. Sudeći po izjavama, svi, ama baš svi su željeli da baš tako završi i “sretni” su da “sretniji” biti ne mogu. I oni koji su se udruženi u osam stranaka (“amsterdamci”) na jedvite jade dočepali jednog jedinog mandata (i sad tvrde kako su “pokazali svoju snagu” – ha, ha, ha), oni koji su ostali kratkih rukava i pali na korak do cilja, osvajači 1 ili 2% glasova, pa i takmaci čije su ambicije bile daleko iznad onoga što su postigli.

Idila.

Kako god okreneš, gubitnika ni na vidiku, jer veće opasnosti za političara od imidža luzera nema – staro je pravilo promidžbe. Tek komorna atmosfera u pojedinim izbornim stožerima i pokušaji da se navijačkim skandiranjima prikrije razočaranje (kad god se kamere uključe), govorilo je da i nije baš sve tako kako nam žele predstaviti gubitnici.

Ima, doduše, i izuzetaka. Ponekih koji povremeno “iskoče” iz ove šprance sveopće “nirvane” i iskreno priznaju kako nisu zadovoljni jer su očekivali više. No, samo rijetki traže greške u sebi i svojim programima, još manje u političkom djelovanju i odnosu prema javnosti i aktualnim problemima hrvatskog društva. Kao razlozi neuspjeha obično se navode “slaba izlaznost na izbore”, “neravnopravna izborna utakmica”, “nemotiviranost građana za europske izbore” itd.

Naravno, većina toga što se navodi stoji. Ali, to su one objektivne okolnosti na koje se jako teško ili gotovo nikako ne može utjecati s pozicije bilo koje stranke ili grupacije. No, što je s onom drugom stranom priče, s vlastitim slabostima, promašajima, nedosljednostima, što je s nesposobnošću, pogrešnim procjenama, nedostacima u programima i ne-vjerodostojnošću?

Ima li toga možda, ili su uvijek krive “objektivne okolnosti”?

Što se konzervativaca tiče (mislim da je to ipak bolji izraz za “desnu”, “domoljubnu” ili “državotvornu” opciju od onog već izlizanog pojma “desnice” koji u suštini ne znači ništa), oni su i ovoga puta ostali razjedinjeni. Statističari su izračunali kako su kad se zbroje glasovi svi skupa dobili 17,5%, što bi bilo dovoljno za osvajanje 3 mandata, a priča je završila na osvajanju jednog.

Novoizabrana EU-parlamentarka Ruža Tomašić u svojoj je prvoj izjavi nakon neslužbenih preliminarnih rezultata rekla kako se nada da će ovo što se dogodilo biti dobra škola za budućnost i najavila kako priželjkuje moguće ujedinjenje “desnih” stranaka na nekim od sljedećih izbora.

Daj Bože, mada je teško vjerovati u postojanje motiva za zajednički nastup kod onih koji su “sretni” i “zadovoljni” čak i time što su ostali ispod praga.

Uvijek se može naći izgovor za neuspjeh i to nije ništa novo na političkoj sceni, ne samo kod nas Hrvata, nego uopće.

“Dobar izgovor zlata vrijedi”, kaže jedna poslovica.

Ono što nama kronično nedostaje, jeste samokritika, okretanje k sebi i priznavanje vlastitih greški. A toga nema i neće biti, sve dok izgovore za neuspjehe tražimo u sferi izvan vlastitog političkog djelovanja i ponašanja.

Točno je da je izlaznost mala, jer 30% ne jamči nikakvu reprezentativnu volju biračkog tijela. Istina je i da izborna utrka nije bila ravnopravna, ali to je u pravilu uvijek tako. Da kod građana nema posebne motivacije za izlazak na izbore također je evidentno.

No, ono što svakog normalnog građanina mora izbaciti iz takta (a rijetko tko od aktera izbora spominje), jeste činjenica da nekomu nije dovoljno više od 42.000 glasova za osvajanje mandata, a netko ga dobije s 1.200 (što je 35 puta manje)!? Zar to nije apsurd!? I je li pošteno!?

Uporno odbijanje uvažavanja preferencijalnih glasova koji su jedini meritum volje birača i u isto vrijeme u punoj mjeri odražavaju puni legitimitet izabranog zastupnika nije slučajno. Ne odgovara to ni jednom lideru, pogotovu onima u velikim strankama, jer izostanak vrednovanja izbornih rezultata na temelju preferencijalnih glasova ostavlja im prostor za nagrađivanje “podobnih” koji zahvaljujući pozicijama na listama osvajaju mandate koje inače nikad ne bi imali, dok oni s daleko većim brojem glasova bivaju gubitnici – samo zato što nisu miljenici lidera stranke i vrhuške okupljene oko njega ili na izbore izlaze sa samostalnim listama i ne mogu prijeći izborni prag. Sve skupa ostavlja izuzetno ružan dojam i sasvim pouzdano bitno utječe na demotivaciju biračkog tijela vezano za izlazak na izbore. Ali, nikoga to od onih koji se još uvijek koliko-toliko drže svojih pozicija i sinekura ne zanima.

U cjelini gledano, riječ je o ozbiljnom defektu, o anomaliji izbornog zakona koja nije slučajna. Nisu politički lideri vodećih stranaka i saborski zastupnici blesavi pa da ne znaju kako bi se stvari mogle i trebale posložiti, ali im takvi principi ne odgovaraju jer razbijaju njihov monopol i političku hegemoniju unutar stranaka. To je relikt sindroma “Vođe” naslijeđen iz komunizma. Odlučuje jedan – ili u najboljem slučaju nekoliko ljudi – a pokriće za te odluke (kakve god bile) trebaju biti birači.

No, pored ostaloga, ovo je i pokazatelj naše niske političke i građanske svijesti, jer da nije tako, mi bi odavno natjerali političke elite na odricanje od takvih manipulacija i prijevara – jer u pitanju je ozakonjena manipulacija i prijevara birača.

Pokušalo se, doduše, referendumom o promjenama Izbornog zakona, ali tako nespretno, nevješto i amaterski da je to tragikomično. Organizirati u isto vrijeme prikupljanje potpisa za dva referenduma (o promjenama Izbornog zakona i odbacivanju Istanbulske konvencije) i stvoriti čitavu zbrku u kojoj građani često nisu znali ni što potpisuju, bila je velika glupost, što opet imamo zahvaliti liderima građanskih grupacija (organizatora referenduma) koje se bore za primat po svaku cijenu i bez obzira na to što je riječ o pogubnoj, hazarderskoj igri.

Nadajmo se da su i oni danas “zadovoljni” – kao i naši gubitnici na izborima.

Na kraju, pravi i istinski gubitnici smo svi, htjeli to priznati ili ne, ili barem mi kojima je do budućnosti ove zemlje i hrvatskoga naroda istinski stalo. Oni kojima to nije važno imaju itekako razloga za zadovoljstvo, jer njihova metoda je “što gore to bolje”.

Nama koji politiku shvaćamo kao djelatnost čiji je cilj opće dobro i mislimo kako se ona mora voditi pošteno, savjesno, odgovorno i u skladu s kršćanskim načelima, ne trebaju isprazne parole i predizborni farizejski izljevi “domoljubnih” emocija (pogotovu od onih koji svojim postupcima čine suprotno od onoga što tobože “zagovaraju”), režirani performansi sa zastavom s prvim bijelim poljem ili provokativnim plakatima (po uzoru na Pupovca i njegov SDSS) čija je jedina svrha privući pozornost, ne treba nam ni opskurni lik Dražen Keleminec koji lupeta o “rušenju EU iznutra” – a što će navodno napraviti upravo on, glavom i bradom (čega se onda dohvate mainstream mediji i te nebuloze vrte do besvijesti kao dokaz o tomu kakva nam je “desnica”). Nama ne trebaju svađalice koje sebe idealiziraju a pljuju po svim oponentima, zaboravljajući kako su tu da izlože svoje programe i pošalju javnosti jasne poruke a ne da prave nered i zbunjuju birače.

Treba nam jedna uljuđena i pristojna konzervativna opcija utemeljena na demokršćanskim načelima koja će okupiti intelektualce i političare od ugleda u narodu, ali i koja će biti spremna taj koncept provoditi u praksi, dosljedno i konzekventno!

Ne moramo izmišljati toplu vodu, nego samo biti ono što jesmo – ako jesmo.

Neki bi već trebali shvatiti da je političkoj opciji koju zastupaju potrebno dati sadržaj i da se ne može sve svoditi na formu i pokušaje osvajanja glasova jeftinim gafovima, propagandnim floskulama, dosjetkama, blefovima i napadima na sve oko sebe.

Tih “pravovjernih” i “jedinih ispravnih” nama je dosta.

I ne bi bilo loše da akteri na političkoj sceni (odnosi se na sve podjednako) konačno jednom shvate razliku između izbora za EU parlament i domaćih – lokalnih, parlamentarnih i predsjedničkih, pa da se drže teme, odnosno, da ne vode kampanju kao da se bore za mjesto načelnika općine, gradonačelnika, saborskog zastupnika, premijera ili predsjednika. Ako nisu u stanju jasno se odrediti prema Europskoj uniji, neka ne izlaze na izbore, ako ne znaju ništa o toj temi, neka nauče, jer ovo što se događa već prelazi sve normalne granice.

Analfabeti i ljudi koji nisu u stanju napraviti razliku vezano za temeljne pojmove i ciljeve, prije svega one nacionalne i državne (koji bi morali biti u fokusu svakog političara koji se bori u političkoj arene i traži glasove hrvatskih građana), neće biti od koristi nikomu – koliko god imali dobru volju i bili ambiciozni.

Znači, mora se ponešto znati i biti sposoban razumjeti problematiku EU i vlastite zemlje kako bi se moglo dostojno zastupati njezine interese u parlamentu EU. Ni to se ne smije zaboraviti. Može netko biti najveći junak Domovinskog rata, ali potpuno nesposoban za političara. I to trebamo jednom naučiti.

Na kraju, moramo biti svjesni činjenice da ćemo mi konzervativci trpjeti ove nametnike koji ne žele i ne misle dobro ni Hrvatskoj ni njezinim građanima ni našem narodu, sve dok ne dođemo pameti i ne postanemo iskreni prema sebi samima i onima koji nas okružuju.

Sve sam uvjereniji da to čudo nije moguće bez Božjeg prsta.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trump izdao sve one koji su željni novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samoubojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom Nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Na kraju je od svega toga najviše koristi imao Isil, čiji se kalifat iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govorio kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija.

Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koji se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali. Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujućI mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga” – “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacila te zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje mu ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu – javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju, kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Borislav Ristić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari