Da je bilo sloge i pameti konzervativna opcija mogla je imati 3 mandata

Još jedna cirkusijada je iza nas. Kulise se skidaju, klaunovi svlače kostime i brišu šminku, vraćamo se u svakodnevicu. I red je da nam se uši (i oči) malo odmore od ovih silnih ispraznih obećanja, izljeva samohvale, žestoke retorike, šarenih skupova, od smokinga i toaleta, uredne gospode i glamuroznih dama, od reflektora pozornice i verbalnog terora govornika…

Ostalo je pričekati konačne rezultate, iako se sve zna.

Što je najvažnije, čini se kako su na kraju svi “sretni i zadovoljni” ishodom jučerašnjih izbora za EU parlament. I oni koji su dobili mandate i oni koji nisu. Sudeći po izjavama, svi, ama baš svi su željeli da baš tako završi i “sretni” su da “sretniji” biti ne mogu. I oni koji su se udruženi u osam stranaka (“amsterdamci”) na jedvite jade dočepali jednog jedinog mandata (i sad tvrde kako su “pokazali svoju snagu” – ha, ha, ha), oni koji su ostali kratkih rukava i pali na korak do cilja, osvajači 1 ili 2% glasova, pa i takmaci čije su ambicije bile daleko iznad onoga što su postigli.

Idila.

Kako god okreneš, gubitnika ni na vidiku, jer veće opasnosti za političara od imidža luzera nema – staro je pravilo promidžbe. Tek komorna atmosfera u pojedinim izbornim stožerima i pokušaji da se navijačkim skandiranjima prikrije razočaranje (kad god se kamere uključe), govorilo je da i nije baš sve tako kako nam žele predstaviti gubitnici.

Ima, doduše, i izuzetaka. Ponekih koji povremeno “iskoče” iz ove šprance sveopće “nirvane” i iskreno priznaju kako nisu zadovoljni jer su očekivali više. No, samo rijetki traže greške u sebi i svojim programima, još manje u političkom djelovanju i odnosu prema javnosti i aktualnim problemima hrvatskog društva. Kao razlozi neuspjeha obično se navode “slaba izlaznost na izbore”, “neravnopravna izborna utakmica”, “nemotiviranost građana za europske izbore” itd.

Naravno, većina toga što se navodi stoji. Ali, to su one objektivne okolnosti na koje se jako teško ili gotovo nikako ne može utjecati s pozicije bilo koje stranke ili grupacije. No, što je s onom drugom stranom priče, s vlastitim slabostima, promašajima, nedosljednostima, što je s nesposobnošću, pogrešnim procjenama, nedostacima u programima i ne-vjerodostojnošću?

Ima li toga možda, ili su uvijek krive “objektivne okolnosti”?

Što se konzervativaca tiče (mislim da je to ipak bolji izraz za “desnu”, “domoljubnu” ili “državotvornu” opciju od onog već izlizanog pojma “desnice” koji u suštini ne znači ništa), oni su i ovoga puta ostali razjedinjeni. Statističari su izračunali kako su kad se zbroje glasovi svi skupa dobili 17,5%, što bi bilo dovoljno za osvajanje 3 mandata, a priča je završila na osvajanju jednog.

Novoizabrana EU-parlamentarka Ruža Tomašić u svojoj je prvoj izjavi nakon neslužbenih preliminarnih rezultata rekla kako se nada da će ovo što se dogodilo biti dobra škola za budućnost i najavila kako priželjkuje moguće ujedinjenje “desnih” stranaka na nekim od sljedećih izbora.

Daj Bože, mada je teško vjerovati u postojanje motiva za zajednički nastup kod onih koji su “sretni” i “zadovoljni” čak i time što su ostali ispod praga.

Uvijek se može naći izgovor za neuspjeh i to nije ništa novo na političkoj sceni, ne samo kod nas Hrvata, nego uopće.

“Dobar izgovor zlata vrijedi”, kaže jedna poslovica.

Ono što nama kronično nedostaje, jeste samokritika, okretanje k sebi i priznavanje vlastitih greški. A toga nema i neće biti, sve dok izgovore za neuspjehe tražimo u sferi izvan vlastitog političkog djelovanja i ponašanja.

Točno je da je izlaznost mala, jer 30% ne jamči nikakvu reprezentativnu volju biračkog tijela. Istina je i da izborna utrka nije bila ravnopravna, ali to je u pravilu uvijek tako. Da kod građana nema posebne motivacije za izlazak na izbore također je evidentno.

No, ono što svakog normalnog građanina mora izbaciti iz takta (a rijetko tko od aktera izbora spominje), jeste činjenica da nekomu nije dovoljno više od 42.000 glasova za osvajanje mandata, a netko ga dobije s 1.200 (što je 35 puta manje)!? Zar to nije apsurd!? I je li pošteno!?

Uporno odbijanje uvažavanja preferencijalnih glasova koji su jedini meritum volje birača i u isto vrijeme u punoj mjeri odražavaju puni legitimitet izabranog zastupnika nije slučajno. Ne odgovara to ni jednom lideru, pogotovu onima u velikim strankama, jer izostanak vrednovanja izbornih rezultata na temelju preferencijalnih glasova ostavlja im prostor za nagrađivanje “podobnih” koji zahvaljujući pozicijama na listama osvajaju mandate koje inače nikad ne bi imali, dok oni s daleko većim brojem glasova bivaju gubitnici – samo zato što nisu miljenici lidera stranke i vrhuške okupljene oko njega ili na izbore izlaze sa samostalnim listama i ne mogu prijeći izborni prag. Sve skupa ostavlja izuzetno ružan dojam i sasvim pouzdano bitno utječe na demotivaciju biračkog tijela vezano za izlazak na izbore. Ali, nikoga to od onih koji se još uvijek koliko-toliko drže svojih pozicija i sinekura ne zanima.

U cjelini gledano, riječ je o ozbiljnom defektu, o anomaliji izbornog zakona koja nije slučajna. Nisu politički lideri vodećih stranaka i saborski zastupnici blesavi pa da ne znaju kako bi se stvari mogle i trebale posložiti, ali im takvi principi ne odgovaraju jer razbijaju njihov monopol i političku hegemoniju unutar stranaka. To je relikt sindroma “Vođe” naslijeđen iz komunizma. Odlučuje jedan – ili u najboljem slučaju nekoliko ljudi – a pokriće za te odluke (kakve god bile) trebaju biti birači.

No, pored ostaloga, ovo je i pokazatelj naše niske političke i građanske svijesti, jer da nije tako, mi bi odavno natjerali političke elite na odricanje od takvih manipulacija i prijevara – jer u pitanju je ozakonjena manipulacija i prijevara birača.

Pokušalo se, doduše, referendumom o promjenama Izbornog zakona, ali tako nespretno, nevješto i amaterski da je to tragikomično. Organizirati u isto vrijeme prikupljanje potpisa za dva referenduma (o promjenama Izbornog zakona i odbacivanju Istanbulske konvencije) i stvoriti čitavu zbrku u kojoj građani često nisu znali ni što potpisuju, bila je velika glupost, što opet imamo zahvaliti liderima građanskih grupacija (organizatora referenduma) koje se bore za primat po svaku cijenu i bez obzira na to što je riječ o pogubnoj, hazarderskoj igri.

Nadajmo se da su i oni danas “zadovoljni” – kao i naši gubitnici na izborima.

Na kraju, pravi i istinski gubitnici smo svi, htjeli to priznati ili ne, ili barem mi kojima je do budućnosti ove zemlje i hrvatskoga naroda istinski stalo. Oni kojima to nije važno imaju itekako razloga za zadovoljstvo, jer njihova metoda je “što gore to bolje”.

Nama koji politiku shvaćamo kao djelatnost čiji je cilj opće dobro i mislimo kako se ona mora voditi pošteno, savjesno, odgovorno i u skladu s kršćanskim načelima, ne trebaju isprazne parole i predizborni farizejski izljevi “domoljubnih” emocija (pogotovu od onih koji svojim postupcima čine suprotno od onoga što tobože “zagovaraju”), režirani performansi sa zastavom s prvim bijelim poljem ili provokativnim plakatima (po uzoru na Pupovca i njegov SDSS) čija je jedina svrha privući pozornost, ne treba nam ni opskurni lik Dražen Keleminec koji lupeta o “rušenju EU iznutra” – a što će navodno napraviti upravo on, glavom i bradom (čega se onda dohvate mainstream mediji i te nebuloze vrte do besvijesti kao dokaz o tomu kakva nam je “desnica”). Nama ne trebaju svađalice koje sebe idealiziraju a pljuju po svim oponentima, zaboravljajući kako su tu da izlože svoje programe i pošalju javnosti jasne poruke a ne da prave nered i zbunjuju birače.

Treba nam jedna uljuđena i pristojna konzervativna opcija utemeljena na demokršćanskim načelima koja će okupiti intelektualce i političare od ugleda u narodu, ali i koja će biti spremna taj koncept provoditi u praksi, dosljedno i konzekventno!

Ne moramo izmišljati toplu vodu, nego samo biti ono što jesmo – ako jesmo.

Neki bi već trebali shvatiti da je političkoj opciji koju zastupaju potrebno dati sadržaj i da se ne može sve svoditi na formu i pokušaje osvajanja glasova jeftinim gafovima, propagandnim floskulama, dosjetkama, blefovima i napadima na sve oko sebe.

Tih “pravovjernih” i “jedinih ispravnih” nama je dosta.

I ne bi bilo loše da akteri na političkoj sceni (odnosi se na sve podjednako) konačno jednom shvate razliku između izbora za EU parlament i domaćih – lokalnih, parlamentarnih i predsjedničkih, pa da se drže teme, odnosno, da ne vode kampanju kao da se bore za mjesto načelnika općine, gradonačelnika, saborskog zastupnika, premijera ili predsjednika. Ako nisu u stanju jasno se odrediti prema Europskoj uniji, neka ne izlaze na izbore, ako ne znaju ništa o toj temi, neka nauče, jer ovo što se događa već prelazi sve normalne granice.

Analfabeti i ljudi koji nisu u stanju napraviti razliku vezano za temeljne pojmove i ciljeve, prije svega one nacionalne i državne (koji bi morali biti u fokusu svakog političara koji se bori u političkoj arene i traži glasove hrvatskih građana), neće biti od koristi nikomu – koliko god imali dobru volju i bili ambiciozni.

Znači, mora se ponešto znati i biti sposoban razumjeti problematiku EU i vlastite zemlje kako bi se moglo dostojno zastupati njezine interese u parlamentu EU. Ni to se ne smije zaboraviti. Može netko biti najveći junak Domovinskog rata, ali potpuno nesposoban za političara. I to trebamo jednom naučiti.

Na kraju, moramo biti svjesni činjenice da ćemo mi konzervativci trpjeti ove nametnike koji ne žele i ne misle dobro ni Hrvatskoj ni njezinim građanima ni našem narodu, sve dok ne dođemo pameti i ne postanemo iskreni prema sebi samima i onima koji nas okružuju.

Sve sam uvjereniji da to čudo nije moguće bez Božjeg prsta.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?