Pratite nas

Satira

Da je Jozo Radoš ministar obrane, nikakvih problema ne bi bilo!

Objavljeno

na

Najmanje košta vojska koje nema. Ne vjerujete? Pitajte europarlamentarca Jozu Radoša (Tetkicu). On je to otkrio davnih dana, prije nekih 16-17 godina. Da je ost’o na poziciji na kojoj je bio, izdaci za obranu države bili bi okruglo nula kuna. Zero. I mi do sad ne bi imali ni državu, pa bi nam ne samo vojni, nego i državni troškovi bili nula kuna!

Zamislite koja ušteda! Jozo (Tetkica), taj lucidni stvor s bebi facom i mekog profinjenog glasa (nešto između soprana i alta), kao ministar obrane zaključio je svojedobno da se mi u slučaju da nas napadne “neka modernija opremljenija vojska nismo u stanju sami obraniti”.

Pa kad je već tako, čemu se truditi? Idemo, ključ u bravu, sve rasprodamo, podijelimo novce i kud koji mili moji! Naša država vrijedi brat-bratu toliko da bi svakomu od nas (ako bi raspodjela bila koliko-toliko pravedna), na račun leglo toliko da bi mogao (s potomcima prvog i drugog koljena) komotno otputovati na neku od željenih destinacija (Sejšele, Karibe, Novi Zeland, Maltu, Ognjenu Zemlju – ili gdje je komu već volja) i ostatak života provesti u luksuzu i uživanciji.

Da smo poslušali Jozu Radoša (Tetkicu), dakle, ne bi se zamarali glupostima kao što je nabava ratnih zrakoplova i mjesecima spletkarili i sukobljavali se oko toga hoćemo li ili nećemo kupiti izraelske “stare kante” (F-16 Barak)! Mi bi, dragi moji Hrvati i svi drugi građani Republike Hrvatske, koje god nacije, rase, boje kože, vjere ili seksualnog opredjeljenja bili (to se nikad ne smije zaboraviti spomenuti – da nas ne bi proglasili “etnocentristima” ili “ustašama”, “homofobima” – daleko bilo!), tu lovu mogli upotrijebiti za opći prosperitet, primjerice:

– financiranje specijalnih programa za osvješćivanje javnosti vezano za pozitivnu ulogu LGBTIQ osoba u društvenom životu;

– stimuliranje nakladništva pornografskih i pedofilskih sadržaja kojih je premalo u javnom prostoru i još manje u školskim lektirama i kurikulima;

– Vezano za prethodne točke moglo bi se stimulirati male obrtničke djelatnosti s naglaskom na one koje proizvode seksualna pomagala (za koje bi zakonom bile stvorene posebne pogodnosti);

– Dio bi se mogao uložiti i u suzbijanje negativnog utjecaja katolibana (koji uporno guraju svoju konzervativnu revoluciju i vraćaju nas u mračni srednji vijek trabunjajući o nekim “obiteljskim vrijednostima”, o “muškom” i “ženskom” spolu i rodu – koji su tobože prirodna datost (!?), hodaju Zagrebom i bore se za život (!?) umjesto da njeguju kulturu smrti, postižu čak uspjehe na svjetskom nogometnom prvenstvu samo zato da bi ih se moglo okupiti 500-600 tisuća i izvršiti državni udar (!?), organiziraju molitve pred bolnicama da nam žene ne mogu na miru odlaziti na pobačaj (!?), traže preferencijalno glasovanje – kako bi se u Sabor ulazilo prema broju dobivenih glasova (!?), hoće odbaciti Istanbulsku konvenciju i Marakešku deklaraciju, šire lažne tvrdnje po kojima djeca nastaju seksualnim odnosom između muškarca i žene itd., itd.).

Uglavnom, postoji tisuću i jedan pametniji način da se ta silna lova utroši. Umjesto za militarizaciju – za seksualizaciju društva, umjesto spremanja za rat – vođenje ljubavi (u svim oblicima, na sve načine i u svim kombinacijama – pojedinačno i grupno – osim odnosa žensko-muško, jer to je pase, demode, zaostalo, primitivno, ognjištarski, bilo i prošlo).

Liberalizacija prije i iznad svega. Tko koga gdje i kad uhvati. Nema prirodnijeg ambijenta od čopora.

Čemu nam treba sad u XXI stoljeću, u vrijeme ove stabilnosti, kad je oko nas mir blaženi i nema nikakve (ama baš ni najmanje) opasnosti po našu zemlju, militarizirati državu!? Na čelo resora obrane dovesti Krstičevića – koji zna samo za rat i ništa drugo!? Tko to još pametan radi!? Pa čak i da bude nešto (pukim slučajem padne nekomu na pamet da nas okupira – onako, čisto hipotetički), uvijek možemo podići narodni ustanak, je l’ tako? Kao 1991. godine. Uvijek će se naći 200, 300 ili 500 tisuća budala kojima je do rata, pa neka se oni nose s onom drugom stranom, mi ostali dim, kud tko stigne, širom zemljine kugle (ili se sakrijemo negdje u podrume dok sve ne prođe i čekamo rasplet – a naša strana je, naravno, ona koja pobjedi).

Fata me nostalgija. Ne za jugovinom i komunizmom, ne daj Bože, dotle još nisam dogur’o, al’ onako iskreno, za Jozom i njegovim ministrovanjem. Jozom, da…Jozom Radošem (Tetkicom).

Za one neupućene (ili mlađe od 40 godina), to je naš europarlamentarac, domovine sin, koji se danas tamo u Bruxellesu (pa i šire) bori za nas i nogama i rukama. To što o njemu rijetko kad čujemo, znak je da je čovjek prezauzet. Vele ove njegove kolege (hrvatski europarlamentarci) da dela k’o crv u kamenu (slično kao Bandić, samo na drugom kraju EU). Ubi se od posla!

A im’o je trnovit put, političku karijeru posutu (lomljenim) staklom, što jes’, jes’! U 28 godina političkog i javnog angažmana, proš’o naš Jole metamorfozu kakvu ni najveći i najsposobniji kameleoni u Majci Prirodi nisu u stanju. Koliko je samo u to energije trebalo uložiti!

Najprije Jole Tetkica (ovo “Tetkica” je iz čiste simpatije, zato što ima onako profinjeno držanje, pa uredan, očešljan, manikiran, pedikiran, ušminkan decentno i uredno obučen, pedantno podšišan, svaka dama s estrade bi mu mogla pozavidjeti – k’o curica!) bio u HSLS-u s Budišom i Gotovcem. Nakon što su se ta dvojica (po starom dobrom hrvatskom običaju) dohvatili za gušu i pocijepali ionako nejaku strančicu koja se na kraju pretvorila u prirepak Račanovog SDP-a, Jole Tetkica ostaje u onom pro-režimskom dijelu bivšeg HSLS-a i podupire SDP i Račana, te uskoro formira LIBRU (kojom predsjedava). Bio je to očiti dokaz da se iz jednog velikog ništa može stvoriti još veće ništa. No, Jole, snalažljiv i promućuran (kako to inače liberali znaju biti), nakon par godina batrganja i glavinjanja političkom scenom, svoju marginalnu grupaciju (snage cca 0,00000001%), fuzionira sa “strankom 1%” (kojom upravlja Vesna Pusić nacionale) i eto ti “nove snage” pod nazivom HNS – LD (Hrvatska narodna stranka – Liberalni demokrati). Bješe to, čini mi se, negdje 2005. godine. Nije šala, kad sastaviš liberalizam i demokraciju, pa još narod tu, kud ćeš bolje, Hrvati se na to lijepe k’o muhe (doduše, samo oni odabrani koji znaju u čemu je fora – ali to je obično sudbina pravih, modernih, naprednih i originalnih platformi u jednom zaostalom, ruralno-ognjištarsko-talibanskom društvu).

U ovoj posljednjoj preraspodjeli moći u stranci HNS-LD,  kad su “gospođa 1%” Vesna (Pusić) nacionale i Anka Mrak-Taritaš na jednoj strani i beskralježnjak Ivan Vrdoljak na drugoj ukrstili koplja pa ionako marginalnu i smiješnu strančicu pocijepali nadvoje, Jole se priklonio struji A. Mrak-Taritaš i ponovno, po tko zna koji put promijenio stranačke boje.

Sad je zastupnik GLAS-a (Građanskog liberalnog saveza) u EU parlamentu, nije šala, 20-30 tisuća eura mjesečno se nabere, tu i tamo još ponešto kapne sa strane i milina. Tko te pita što je bilo prije 5,6, 10, 15 ili 20 godina i koliko si puta ćurak okrenuo naopako? Promijenio Jole nekoliko ideologija i stranaka, a da maknuo nije iz Sabora (osim kad su ga gurnuli u parlament EU da se o njega ne spotiču ovdje u Zagrebu).

Važno je da si “liberal” i “demokrat”, sve su ostalo finese, je l’ tako – jeste!

Nije da se Jole baš laktario, ali znao se nekako uvijek za sebe pobrinuti, održati iznad vode, nalik onom skakaču što se zatekne na zaleđenoj rijeci pa đipa s jedne ledene sante na drugu…taman misliš, gotovo je, sad’ će pod led, nema kud…al’ eto ti njega na sljedećoj ploči. Posrće, kliže, mlatara rukama i nogama, pravi piruete, ali drži se iznad površine. I ne izlazi iz parlamenta (bilo hrvatskog ili EU, svejedno).

Bio čak i ministar (od 2000. do 2002.), vjerovali ili ne (ovo vrijedi samo za one mlađe, mi stariji se sjećamo te slavne epizode). I to ne običan, nego ministar obrane! Tko god je do tada živio u zabludi da jedan lik poput Joze Tetkice (ženskastih manira, nježnog izgleda i bebaste face, pa još liberal i zagovaratelj slobodne ljubavi) nije u stanju upravljati resorom obrane, bogme se grdno prevario!

Sve ih je Jole demantirao i dotjerao pred zid svojim genijalnim rješenjima od kojih je najoriginalnije ono da vojska najmanje troši onda kad je nema. Tko bi se toga sjetio!?

Dakle, naš tadašnji ministar obrane Jole (Tetkica), poslije dvogodišnjeg intenzivnog (danonoćnog) razmišljanja (uz nešto malo sna i pokoji obrok – tek toliko da se preživi), došao je do fenomenalnog otkrića s kojim je bez ikakve zadrške upoznao javnost:

Naša Hrvatska vojska je prevelika, previše nas košta, a k tomu je zastarjela (pogotovu tehnički), dok su vojnici prestari. Iz svega toga proizlazi (veli dalje naš ministar obrambeni), da mi tu svoju vojsku moramo smanjiti, odnosno, riješiti se (za početak) “viška” od 13.500 vojnih osoba (uglavnom iz administracije) – koje će se zbrinuti izvan sustava (kako i gdje ne zna se).

Ali, nije to sve! Sad dolazi ono najvažnije – po čemu je Jole (Tetkica) ostao upamćen među svim ministrima obrane od 1918. godine nadalje. Tako mala vojska (koju ćemo nakon provedene reforme što ju je on zamislio imati), “u slučaju napada modernije i opremljenije vojne sile – ne može se sama braniti.”

Da. Eto, to bi ukratko bila ta strategija koju je Jole (Tetkica) zamislio. Sulkus svega je da smo osuđeni na poraz u slučaju rata s bilo kojom “modernijom i opremljenijom vojnom silom”.

E, sad, pitam se ja, tko i kako može objasniti da smo se samo nekih 7-8 godina prije nego je naš ministar otkrio naciji ova svoja epohalna promišljanja, izborili za neovisnost i slobodu i porazili četvrtu vojnu silu u Europi, a bili smo neusporedivo slabije tehnički opremljeni, s višestruko manjim resursima, pa i brojčano u potpuno podređenom položaju? Da nismo mi to ipak samo sanjali? Jer, ako se Jole (Tetkica) ne sjeća, mora da se nije ni dogodilo.

Naravno, javili su se odmah nakon toga ovi glupani iz MORH-a (koji pojma nemaju) i svoga šefa “poklopili” tvrdnjama kako su njihovi stručnjaci (ustvari Jozini stručnjaci – jer on im je bio šef) utrošili cijelu godinu na pripremu zakona, strategije i preustroja vojske. I vele oni (stručnjaci) kako je to “bačeno u vjetar”.

Ama, kakve veze to ima s Jozom – pitam se ja?! Što nisu pravili strategiju prema njegovim smjernicama i zamislima!?

I nije im vrag dao mira, dok nisu potjerali Jozu (Tetkicu) s pozicije i doveli Željkicu Antunović! Doduše, i Željkica je bila pravi fajter. I danas se sjećam onog njezinog leta u nebeske visine. Bez ikakve dvojbe, hrabro i bez ustezanja uvalila se u MIG-21, kako bi dokazala da je naše zrakoplovstvo spremno za sve izazove i da stroj neće tresnuti odozgo (usprkos svim zlogukim prorocima koji su to priželjkivali). Kad je naša heroina Željkica, onako decentno našminkana, svoje inače ozbiljno lice razvukla u blaženi osmijeh (nakon prizemljenja), svima nam je laknulo! Podsjetila nas je neku večer i sama u “Otvorenom” na tu svoju slavnu epizodu i dala svoj doprinos u nagađanjima na temu “zašto je propao posao s Izraelcima” vezano za nabavu F-16 Barak. Čak su i Denisa Kuljiša doveli u emisiju, a gdje je Jozo, Jozo Radoš (Tetkica)? Zar se nije trebalo i s njime posavjetovati i poslušati glas jednog kompetentnog stručnjaka koji je svojedobno u resor obrane planirao uvesti do tada nepoznate inovacije, kao nitko i nikad prije i poslije njega!?

Sramota!

Zlatko Pinter

Tekst je satiričnog karaktera

 

Krstičević: Očito sam mnogima trn u oku, vjerojatno zato što jačam Hrvatsku vojsku i to na jedan pravi način

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Satira

Jedva čekam da SDP dođe na vlast pa da više ne bude korupcije, ustaša i nasilja

Objavljeno

na

Objavio

Otkad su nam drugovi Zoki i Ivo sišli s Markovog trga i Pantovčaka, sve krenulo naopako. Korupcija i kriminal zavladali do neslućenih razmjera, investicije i izvoz pali, uvoz i kamate porasli, globalno zatopljenje eskaliralo, nakotilo se ustaša, rasista, fašista, nacista, homofoba, ksenofoba, talibana i hadezeovaca, zavladalo nasilje na svakom koraku…ne smiješ na ulicu ni danju, kamo li noću.

Prije si mog’o (dok su Ivo i Zoki vladali) ispružit’ se kol’ko si dug i širok i leć’ u bilo kojem kvartu Zagreba nasred ulice – od Žitnjaka i Pešćenice preko Dubrave i Dugava do Črnomerca i Jankomira i prenoćit’ pod otvorenim nebom, da ti dlaka s glave ne fali! A sad!? Probaj sad!

Dotjerali smo dotle da nam mora gospodična Jelena Veljača drito iz Beograda grada dolaziti kako bi sanirala stanje i natrljala nos premijeru i predsjednici vezano za nasilje što ga očito producira (a tko drugi) nego HDZ i ova filoustaška, desničarska vlast. Ženska ostavlja svoje obveze, žrtvuje se, grebe i bori se iz petnih žila (ne predsjednica, nego gospodična Veljača, naravno), sva se sasušila od svakodnevnih napora, takoreći dehidrirala (vidite li čemu sliči), trči kao sumanuta između snimanja dvije epizode “Pogrešnog čoveka” i zadnjim atomima snage se penje na Gornji Grad, pa na Pantovčak, ali upravo na vrijeme da postroji Plenkovića i Grabarku i održi im predavanje, onako s visoka i strogo, a kako i ne bi kad se s njima drugačije ne može!? I ne poduzimaju brate mili (ni izbliza) sve što treba kako bi obuzdali hadezeovsko i desničarsko nasilje!? Život joj prolazi (gospodični Veljači) u krvi, znoju i suzama (što reče Churchill), u raskoraku, u grozničavoj utrci s vremenom i prostorom, na relaciji Beograd – Zagreb, jedva stigne iz aviona u avion uskočit’. A mora, što će!? Od nje sve ovisi! Tko će ako ona neće!? Ovi dudeki – zagrepčanci nisu ni za što! Bulje k’o telci, a oko njih nasilje! Nasilje se zgusnulo, možeš ga nožem rezati, a oni ništa!? Nitko prstom da mrdne dok gospodična Veljača ne bane na vrata … onda se tek malo trgnu (i počnu nekaj delati).

Zagreb je neuralgična točka regije po pitanju nasilja i na njega gospodična Veljača mora obratiti posebnu pozornost, za razliku od srbijanskog glavnog grada gdje ona unatrag nekoliko mjeseci živi. Tamo vlada idila, mir Božji, raj na Zemlji, nasilja nigdje na pomolu, naprosto dosadno čovjeku kad izađe od Karaburme do Kalemegdana, na Terazije ili u Knez Mihajlovu pa prošeće do zgrade RTS-a…samo čuješ kako ptičice cvrkuću s drveća (tamo ih ima i zimi) i laganu Cecinu ariju što milozvučno odzvanja iz obližnje birtije: “Kuuuukavicaaaaaaaa, nisam znala da si takva kuuuuukavicaaaaaaaaaaaa…” Nego! A što ste mislili!? Tamo su u Beogradu (bre) muškići manji od makovog zrna, sve kukavica do kukavice, nije to Arkanova udovica džaba ispevala… Pesma je to iz života, autobiografska.

Istina, roknu ti muški ponekad jedan drugoga iz vatrenog oružja (u prosjeku svakih 5-6 sati, vikendom malo češće) nasred ulice, ali žene nitko ne dira! Tu su kao pamuk. Džentlmeni i pol! Ma nema lafova do Srba – pa još ako su Beograđani (bre). Nije gospodična Veljača naivna, zato je i otišla u tu oazu mira i spokoja na Balkanu.

A ovdje kod nas, uh…ništa ne valja! Nema glupljih stvorova na svijetu od Hrvata. Ne znaju ni vlast izabrat’!

Da su ostali Zoki i društvo i da smotani Karamarko nije dovuk’o onog još smotanijeg Oreškovića (koji ni hrvatski nije znao, a kamo li što drugo) 2016. za premijera, gdje bi nam kraj bio! Porasle bi plaće i mirovine, ljudi ne bi više odseljavali iz Hrvatske nego u nju doseljavali (pogotovu ovi iz Sirije, Iraka, Pakistana i Afganistana), Hrvati bi mogli nesmetano i neograničeno skupljati plastičnu ambalažu (čak i onu od mlijeka i jogurta), korupcije ne bi bilo svijećom da je tražiš, ustaša isto tako, zaboravili bi što znači lopovluk, kriminal, nasilje.

Nasilje!? Ma kakvo nasilje! To bi se u korijenu sasijecalo! Ne bi morala gospođica Veljača prekidati snimanje svoje sapunjare i tutnjati svako malo u ZG, nego bi se fino mogla koncentrirati i svu svoju (ne malu!) umjetničku darovitost (takoreći genijalnost!) i energiju usmjeriti stopostotno na “Pogrešnog čoveka” (ne bi li i njega dotjerala na pravu mjeru – da bude ispravan, a ne “pogrešan”).

Sve što bi trebalo rasti, raslo bi, ono što bi moralo padati, padalo bi. Ostalo bi stajalo. Na mjestu. Tamo gdje treba. Samo od sebe. Što reče Zoki jednom prigodom dok je bio premijer (u trenucima filozofskog nadahnuća): “Čak i ako ništa ne radimo, nešto će se dogoditi”. Lukavo, zar ne? Demosten? Ciceron? Goethe? Balzac? Ma hajte, molim vas, to su sitne ribe za Zokija! Kad taj dečec, rođeni zagrepčanec, fakin odvali, to je to!

Još nije sve izgubljeno. Kako stvari stoje, Zoki bi mogao zasjesti u ovaj naš (i svoj) Airbus (A 380) i kroz hrvatsku maglu nas konačno provozati do sretnije i svjetlije budućnosti (to nam je obećao još 2011-e kao mandatar Vlade, sjećate se?), samo ga najprije moramo izabrati za prezidenta. I uključiti mu za svaki slučaj autopilota (ipak, zbog magle – hrvatska magla zna biti nezgodna kad se spusti).

Što ne bi on zasjeo na Pantovčak? Što fali Zokiju? Mudar, promišljen, konzistentan, elokventan, ima dobre Ray Ban cvikere, onako, faca je (pogotovu izdaleka – malo čak na Rogera Moore-a iz mlađih dana vuče), zna rješavati probleme (dokaz’o čovjek kad mu je u stanu pukla vodovodna cijev – sjećate se te dramatične epizode koju je prezentirao javno i pred kamerama ljudima koji su izgubili svoje kuće u vrijeme velikih poplava prije pad godina na brodsko-posavskom području), uz sve to je onako, fajter, opušten tip, je.. mu se za sve, tu i tamo napravi doduše poneki gaf (ćopi vladin avion pa malo na Krk do nove ženske), ili ode kod branitelja pa glumi “ustašu”, ali, ne treba mu uzeti za zlo. Nećemo sad Zokiju dlaku u jajetu tražiti, a Sanadera još nismo ni osudili kako treba. Važno je da nas svojim Airbasom (A 380) iz magle izveze, a kako ćemo aterirati, o tom potom…

Što se premijera tiče, što bi falilo da na to mjesto postavimo mlađahnog i nadobudnog Beru? Ionako će uskoro ostati bez stranke, pa nek čova riješi egzistenciju barem na 4 godine, je l’ tako? Ako ništa drugo, bit će veselo, jer Bero se u ekonomiju i sustav državne uprave razumije “k’o Mara u onu stvar” (što kažu Slavonci). Ali, sve će on to kompenzirati svojom “antifašističkom” borbom koju vodi u svako vrijeme, na svakom koraku i svakom mjestu, neprekidno i neumorno, 25 sati na dan. Njemu se ni jedan ustaša provući ne može a da ga on ne skuži i ne raskrinka! Boško Buha mu nije ravan.

Pa još ako ova dvojica barem u prvih nekoliko mjeseci (dok se vlast ne konsolidira) kao specijalnu savjetnicu za suzbijanje nasilja angažiraju pravu gospodičnu iz “Pogrešnog čoveka” (već više puta spomenutu miss Jelenu Veljaču), samo nebo im je granica!

Hrvati će poželjet nasilja, al’ nasilja nigdje biti neće!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Napomena: tekst je satiričnog karaktera

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Satira

Program ‘RIJEKA EPK 2020’ – neuvrjedljiva smiješnica

Objavljeno

na

Objavio

Glavne uloge (oskarovskog tipa):
VOJKO OBERSNEL, gradonačelnik dva desetljeća
EMINA VIŠNIĆ, direktorka „EPK2020“
MAŠKARUNAC, izmišljeni pjevostroj

Sporedne uloge (lokalnog tipa):
MI SVI SAMI PROTIV NJIH

Prolog

MAŠKARUNAC (tambura na tamburu i pjeva):

Selo moje malo nekoć bilo je grad,
zatim sve je stalo kad stigao je gad
Ne, to guja nije, nego bolest neka,
idite što prije, grad je prepun dreka

Što će ti kultura, kome više treba,
odzvanja već ura, čuje se do neba
Plačpičke se ljute, prepune su muke
za babine skute vješaju se ruke

E-pe-ka, E-pe-ka! – čuju se već glasi;
kakva je to dreka, daj nas, Bože, spasi
tko zna što nas čeka, nitko ništa ne zna
– I teče rijeka… kuš, nado bezvezna!

Prva slika

VOJKO: Lijepo je danas vrijeme u Rijeci. Toga nema nigdje, ha?
EMINA: Šefe, a gdje nam je Šarar?
VOJKO: Na godišnjem. Što će vam on?
EMINA: Pa on je nekakav muzičar, htjela sam da vidim tko sve u gradu nešto svira, da ih organiziramo za nešto.
VOJKO: Ima ih puno. Ne treba tu Šarar, sve mogu i ja organizirati. Par telefonskih poziva i svi će pohrliti ovamo.
EMINA: Okej.
VOJKO: Ali što je previše, previše je. Najbolje da pričekamo Šarara, pa neka on izabere od svega po malo.
EMINA: To bi bilo najbolje. Izdogovarat ćemo se.

Druga slika

EMINA: Da idemo na stadion?
VOJKO: Što ćemo na stadionu? Pa nema danas utakmice…
EMINA: Ma nešto mi je palo na pamet i htjela bi čuti mišljenje od Miškovića.
VOJKO: Mišković je otišao poslom u Afriku.
EMINA: Ma htjela sam da mu predložim da organiziramo festival nogometnih pjesama.
VOJKO: Odlična ideja!
EMINA: Sviđa vam se? Kada dođe Mišković, izdogovarat ćemo se.
VOJKO: To će privući svu riječku omladinu. Neka se pjeva!

Treća slika

EMINA: Zašto idemo pokrajnjom ulicom?
VOJKO: Ma da me tamo ne vide oni blesavi književnici, stalno traže novaca.
EMINA: Pa je li bar pišu nešto ti književnici?
VOJKO: Ma pišu, pišu, ali ništa to ne valja, sve su to obična piskarala.
EMINA: Da znate da imate pravo, i mene ponekad nekakvi književnici toliko živciraju da sam odavno prestala čitati.
VOJKO: Morat ćemo i njih nekako izorganizirati samo da ne plaču i kukaju.
EMINA: Neka Šarar nešto od toga izabere, izdogovarat ćemo se.
VOJKO: Tako je, slažem se, neka Šarar odluči koliko će im dati za par knjiga.

Četvrta slika

EMINA: Evo onoga glumca! Ej, glumac!
VOJKO: Ma pustite ga, dosadan je. Nemamo vremena za njega.
EMINA: Pozdrav, glumac. Izvini, žurimo, nemamo vremena.
VOJKO: Jeste vidjeli kako je zinuo. Još ga nisam vidio da šuti, stalno blebeće i filozofira.
EMINA: Da, i mene ponekad živciraju te glumice i glumci.
VOJKO: A moramo im dati, moramo ih hraniti.
EMINA: Treba vidjeti što ćemo s njima, što s tim kazalištem. Izdogovarat ćemo se
VOJKO: Slažem se, izdogovarat ćemo se.

Peta slika

EMINA: Šefe, oni dečki slikaju „Galeba“.
VOJKO: Ma neka ih, neka slikaju. Eto vidite koliko nam vrijedi taj brod, nismo ga niti uredili, a već je prava atrakcija. Odlično…
EMINA: Ovi se nešto smiju.
VOJKO: Ma neka ih, neka se samo smiju, majmuni jedni.
EMINA: Idu prema nama i smiju se. Hoće i nas da slikaju!
VOJKO: Prisjest će im smijeh…
EMINA: Čekajmo da vidimo što hoće, izdogovarat ćemo se, ako…
VOJKO: Ma nema s ovima izdogovaranja, sjedajte u auto i bježimo.

Šesta slika

EMINA: Ima li u ovome gradu slikara, kipara ili tako nešto?
VOJKO: Ima ih kao… A što će vam oni?
EMINA: Pa da ih organiziramo da slikaju i kipare po gradu.
VOJKO: Ma nemojte na to računati, tražit će novaca. Ako bude nešto viška nakon rebalansa proračuna, možemo dati za dvojicu trojicu, ostali neka se snađu.
EMINA: Mogu ja da dovedem jednog kipara. Pa ne mora da je Riječanin, može biti bilo tko.
VOJKO: Nije to loša ideja za „grad različitosti“.
EMINA: Baš mi je drago da vam se sviđa. Izdogovarat ćemo se.
VOJKO: Sviđa mi se kako radite. To i očekujem od vas, naravno.

Sedma slika

EMINA: Ma vidi ovo – Lori! Znate, šefe, od jedne moje prijateljice ćerka zove se Lori. Baš mi se sviđa ime Lori.
VOJKO: A, tu je udruga LORI.
EMINA: Udruga? A čime se ta udruga LORI bavi?
VOJKO: Udruga LORI okuplja sve žene koje nisu udate, a bave se istospolnom politikom. Pristojne žene i djevojke…
EMINA: Hoćemo li i udrugu LORI angažirati u našem epeka-projektu?
VOJKO: Pozvat ćemo sve članice udruge LORI jedan dan u moj ured pa ćemo vidjeti.
EMINA: Izdogovarat ćemo se sa udrugom LORI.
VOJKO: Hoćemo.

Osma slika

EMINA: Jao frizure, šefe!
VOJKO: A što je s mojom frizurom?
EMINA: Ma ne vašom, nego onaj čovjek koji brzo hoda.
VOJKO: A taj! Pustite tog luđaka i pokvarenjaka, stalno nešto piskara o meni, pokušava biti smiješan i duhovit.
EMINA: A kako se zove?
VOJKO: Siniša Posarić.
EMINA: Čula sam nešto o njemu a sad ga vidim. Pa dobro, ako piše o vama možemo ga pozvati i uvjeriti ga da prestane pisati o vama. Izdogovarat ćemo se.
VOJKO: Ne ćemo!

Deveta slika

EMINA: Jel se baš mora ići u crkvu, šefe. Ja baš nisam za suradnju s njima.
VOJKO: Bilo bi dobro da vas naši dragi franjevci upoznaju.
EMINA: Dragi franjevci?
VOJKO: Jesu. Već godinama, desetljećima lijepo surađujemo na obostrano zadovoljstvo. Skoro bih mogao reći da su mi ovi na Trsatu najbolji vanjski suradnici.
EMINA: Znači to je to; „grad različitosti“ i „grad koji teče“. Mogli bismo organizirati festival franjevačkih pjesama odmah nakon festivala nogometnih pjesama.
VOJKO: Na to svakako računam, ali njima ne ćemo dati novaca, jer oni imaju dovoljno, pa neka organiziraju svoj festival.
EMINA: Hajde dobro, izdogovarat ćemo se.
VOJKO: Hoćemo.

Deseta slika

EMINA: Šefe, rekli ste da vam iskreno kažem sve što mi je na pameti.
VOJKO: Samo slobodno recite što vam je na pameti.
EMINA: Na pameti mi je da bih mogla dobiti povišicu.
VOJKO: Ma može povišica. I meni je to neki dan bilo na pameti.
EMINA: Dobro ste primijetili da je moj posao stresan, puno tu treba raditi, zar ne.
VOJKO: Da, da, treba puno raditi, bez rada ništa, a vi ste se, draga moja Emina, baš pošteno naradili.
EMINA: A ima još mnogo toga za uraditi, izdogovarat ćemo se.
VOJKO: Slažem se, izdogovarat ćemo se.

Epilog

MAŠKARUNAC (tambura na tamburu i pjeva):

Kad se vraćah sinoć iz usnula grada,
mrkla je pala noć, naiđoh na gada
Zmija cestom plazi, gipkoga je kreta,
da je tko ne zgazi, bilo bi je šteta

Nije kriva zmija, jer krivo je more
istina je živa, strepit ću do zore
Sablastna sonata u luci riječkoj,
brodinu iz rata slavi riječki SKOJ

E-pe-ka, E-pe-ka! – čuju se već glasi;
kakva je to dreka, daj nas, Bože, spasi
tko zna što nas čeka, nitko ništa ne zna
– I teče rijeka… kuš, nado bezvezna!

– točka na i –

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari