Pratite nas

Satira

Da je Jozo Radoš ministar obrane, nikakvih problema ne bi bilo!

Objavljeno

na

Najmanje košta vojska koje nema. Ne vjerujete? Pitajte europarlamentarca Jozu Radoša (Tetkicu). On je to otkrio davnih dana, prije nekih 16-17 godina. Da je ost’o na poziciji na kojoj je bio, izdaci za obranu države bili bi okruglo nula kuna. Zero. I mi do sad ne bi imali ni državu, pa bi nam ne samo vojni, nego i državni troškovi bili nula kuna!

Zamislite koja ušteda! Jozo (Tetkica), taj lucidni stvor s bebi facom i mekog profinjenog glasa (nešto između soprana i alta), kao ministar obrane zaključio je svojedobno da se mi u slučaju da nas napadne “neka modernija opremljenija vojska nismo u stanju sami obraniti”.

Pa kad je već tako, čemu se truditi? Idemo, ključ u bravu, sve rasprodamo, podijelimo novce i kud koji mili moji! Naša država vrijedi brat-bratu toliko da bi svakomu od nas (ako bi raspodjela bila koliko-toliko pravedna), na račun leglo toliko da bi mogao (s potomcima prvog i drugog koljena) komotno otputovati na neku od željenih destinacija (Sejšele, Karibe, Novi Zeland, Maltu, Ognjenu Zemlju – ili gdje je komu već volja) i ostatak života provesti u luksuzu i uživanciji.

Da smo poslušali Jozu Radoša (Tetkicu), dakle, ne bi se zamarali glupostima kao što je nabava ratnih zrakoplova i mjesecima spletkarili i sukobljavali se oko toga hoćemo li ili nećemo kupiti izraelske “stare kante” (F-16 Barak)! Mi bi, dragi moji Hrvati i svi drugi građani Republike Hrvatske, koje god nacije, rase, boje kože, vjere ili seksualnog opredjeljenja bili (to se nikad ne smije zaboraviti spomenuti – da nas ne bi proglasili “etnocentristima” ili “ustašama”, “homofobima” – daleko bilo!), tu lovu mogli upotrijebiti za opći prosperitet, primjerice:

– financiranje specijalnih programa za osvješćivanje javnosti vezano za pozitivnu ulogu LGBTIQ osoba u društvenom životu;

– stimuliranje nakladništva pornografskih i pedofilskih sadržaja kojih je premalo u javnom prostoru i još manje u školskim lektirama i kurikulima;

– Vezano za prethodne točke moglo bi se stimulirati male obrtničke djelatnosti s naglaskom na one koje proizvode seksualna pomagala (za koje bi zakonom bile stvorene posebne pogodnosti);

– Dio bi se mogao uložiti i u suzbijanje negativnog utjecaja katolibana (koji uporno guraju svoju konzervativnu revoluciju i vraćaju nas u mračni srednji vijek trabunjajući o nekim “obiteljskim vrijednostima”, o “muškom” i “ženskom” spolu i rodu – koji su tobože prirodna datost (!?), hodaju Zagrebom i bore se za život (!?) umjesto da njeguju kulturu smrti, postižu čak uspjehe na svjetskom nogometnom prvenstvu samo zato da bi ih se moglo okupiti 500-600 tisuća i izvršiti državni udar (!?), organiziraju molitve pred bolnicama da nam žene ne mogu na miru odlaziti na pobačaj (!?), traže preferencijalno glasovanje – kako bi se u Sabor ulazilo prema broju dobivenih glasova (!?), hoće odbaciti Istanbulsku konvenciju i Marakešku deklaraciju, šire lažne tvrdnje po kojima djeca nastaju seksualnim odnosom između muškarca i žene itd., itd.).

Uglavnom, postoji tisuću i jedan pametniji način da se ta silna lova utroši. Umjesto za militarizaciju – za seksualizaciju društva, umjesto spremanja za rat – vođenje ljubavi (u svim oblicima, na sve načine i u svim kombinacijama – pojedinačno i grupno – osim odnosa žensko-muško, jer to je pase, demode, zaostalo, primitivno, ognjištarski, bilo i prošlo).

Liberalizacija prije i iznad svega. Tko koga gdje i kad uhvati. Nema prirodnijeg ambijenta od čopora.

Čemu nam treba sad u XXI stoljeću, u vrijeme ove stabilnosti, kad je oko nas mir blaženi i nema nikakve (ama baš ni najmanje) opasnosti po našu zemlju, militarizirati državu!? Na čelo resora obrane dovesti Krstičevića – koji zna samo za rat i ništa drugo!? Tko to još pametan radi!? Pa čak i da bude nešto (pukim slučajem padne nekomu na pamet da nas okupira – onako, čisto hipotetički), uvijek možemo podići narodni ustanak, je l’ tako? Kao 1991. godine. Uvijek će se naći 200, 300 ili 500 tisuća budala kojima je do rata, pa neka se oni nose s onom drugom stranom, mi ostali dim, kud tko stigne, širom zemljine kugle (ili se sakrijemo negdje u podrume dok sve ne prođe i čekamo rasplet – a naša strana je, naravno, ona koja pobjedi).

Fata me nostalgija. Ne za jugovinom i komunizmom, ne daj Bože, dotle još nisam dogur’o, al’ onako iskreno, za Jozom i njegovim ministrovanjem. Jozom, da…Jozom Radošem (Tetkicom).

Za one neupućene (ili mlađe od 40 godina), to je naš europarlamentarac, domovine sin, koji se danas tamo u Bruxellesu (pa i šire) bori za nas i nogama i rukama. To što o njemu rijetko kad čujemo, znak je da je čovjek prezauzet. Vele ove njegove kolege (hrvatski europarlamentarci) da dela k’o crv u kamenu (slično kao Bandić, samo na drugom kraju EU). Ubi se od posla!

A im’o je trnovit put, političku karijeru posutu (lomljenim) staklom, što jes’, jes’! U 28 godina političkog i javnog angažmana, proš’o naš Jole metamorfozu kakvu ni najveći i najsposobniji kameleoni u Majci Prirodi nisu u stanju. Koliko je samo u to energije trebalo uložiti!

Najprije Jole Tetkica (ovo “Tetkica” je iz čiste simpatije, zato što ima onako profinjeno držanje, pa uredan, očešljan, manikiran, pedikiran, ušminkan decentno i uredno obučen, pedantno podšišan, svaka dama s estrade bi mu mogla pozavidjeti – k’o curica!) bio u HSLS-u s Budišom i Gotovcem. Nakon što su se ta dvojica (po starom dobrom hrvatskom običaju) dohvatili za gušu i pocijepali ionako nejaku strančicu koja se na kraju pretvorila u prirepak Račanovog SDP-a, Jole Tetkica ostaje u onom pro-režimskom dijelu bivšeg HSLS-a i podupire SDP i Račana, te uskoro formira LIBRU (kojom predsjedava). Bio je to očiti dokaz da se iz jednog velikog ništa može stvoriti još veće ništa. No, Jole, snalažljiv i promućuran (kako to inače liberali znaju biti), nakon par godina batrganja i glavinjanja političkom scenom, svoju marginalnu grupaciju (snage cca 0,00000001%), fuzionira sa “strankom 1%” (kojom upravlja Vesna Pusić nacionale) i eto ti “nove snage” pod nazivom HNS – LD (Hrvatska narodna stranka – Liberalni demokrati). Bješe to, čini mi se, negdje 2005. godine. Nije šala, kad sastaviš liberalizam i demokraciju, pa još narod tu, kud ćeš bolje, Hrvati se na to lijepe k’o muhe (doduše, samo oni odabrani koji znaju u čemu je fora – ali to je obično sudbina pravih, modernih, naprednih i originalnih platformi u jednom zaostalom, ruralno-ognjištarsko-talibanskom društvu).

U ovoj posljednjoj preraspodjeli moći u stranci HNS-LD,  kad su “gospođa 1%” Vesna (Pusić) nacionale i Anka Mrak-Taritaš na jednoj strani i beskralježnjak Ivan Vrdoljak na drugoj ukrstili koplja pa ionako marginalnu i smiješnu strančicu pocijepali nadvoje, Jole se priklonio struji A. Mrak-Taritaš i ponovno, po tko zna koji put promijenio stranačke boje.

Sad je zastupnik GLAS-a (Građanskog liberalnog saveza) u EU parlamentu, nije šala, 20-30 tisuća eura mjesečno se nabere, tu i tamo još ponešto kapne sa strane i milina. Tko te pita što je bilo prije 5,6, 10, 15 ili 20 godina i koliko si puta ćurak okrenuo naopako? Promijenio Jole nekoliko ideologija i stranaka, a da maknuo nije iz Sabora (osim kad su ga gurnuli u parlament EU da se o njega ne spotiču ovdje u Zagrebu).

Važno je da si “liberal” i “demokrat”, sve su ostalo finese, je l’ tako – jeste!

Nije da se Jole baš laktario, ali znao se nekako uvijek za sebe pobrinuti, održati iznad vode, nalik onom skakaču što se zatekne na zaleđenoj rijeci pa đipa s jedne ledene sante na drugu…taman misliš, gotovo je, sad’ će pod led, nema kud…al’ eto ti njega na sljedećoj ploči. Posrće, kliže, mlatara rukama i nogama, pravi piruete, ali drži se iznad površine. I ne izlazi iz parlamenta (bilo hrvatskog ili EU, svejedno).

Bio čak i ministar (od 2000. do 2002.), vjerovali ili ne (ovo vrijedi samo za one mlađe, mi stariji se sjećamo te slavne epizode). I to ne običan, nego ministar obrane! Tko god je do tada živio u zabludi da jedan lik poput Joze Tetkice (ženskastih manira, nježnog izgleda i bebaste face, pa još liberal i zagovaratelj slobodne ljubavi) nije u stanju upravljati resorom obrane, bogme se grdno prevario!

Sve ih je Jole demantirao i dotjerao pred zid svojim genijalnim rješenjima od kojih je najoriginalnije ono da vojska najmanje troši onda kad je nema. Tko bi se toga sjetio!?

Dakle, naš tadašnji ministar obrane Jole (Tetkica), poslije dvogodišnjeg intenzivnog (danonoćnog) razmišljanja (uz nešto malo sna i pokoji obrok – tek toliko da se preživi), došao je do fenomenalnog otkrića s kojim je bez ikakve zadrške upoznao javnost:

Naša Hrvatska vojska je prevelika, previše nas košta, a k tomu je zastarjela (pogotovu tehnički), dok su vojnici prestari. Iz svega toga proizlazi (veli dalje naš ministar obrambeni), da mi tu svoju vojsku moramo smanjiti, odnosno, riješiti se (za početak) “viška” od 13.500 vojnih osoba (uglavnom iz administracije) – koje će se zbrinuti izvan sustava (kako i gdje ne zna se).

Ali, nije to sve! Sad dolazi ono najvažnije – po čemu je Jole (Tetkica) ostao upamćen među svim ministrima obrane od 1918. godine nadalje. Tako mala vojska (koju ćemo nakon provedene reforme što ju je on zamislio imati), “u slučaju napada modernije i opremljenije vojne sile – ne može se sama braniti.”

Da. Eto, to bi ukratko bila ta strategija koju je Jole (Tetkica) zamislio. Sulkus svega je da smo osuđeni na poraz u slučaju rata s bilo kojom “modernijom i opremljenijom vojnom silom”.

E, sad, pitam se ja, tko i kako može objasniti da smo se samo nekih 7-8 godina prije nego je naš ministar otkrio naciji ova svoja epohalna promišljanja, izborili za neovisnost i slobodu i porazili četvrtu vojnu silu u Europi, a bili smo neusporedivo slabije tehnički opremljeni, s višestruko manjim resursima, pa i brojčano u potpuno podređenom položaju? Da nismo mi to ipak samo sanjali? Jer, ako se Jole (Tetkica) ne sjeća, mora da se nije ni dogodilo.

Naravno, javili su se odmah nakon toga ovi glupani iz MORH-a (koji pojma nemaju) i svoga šefa “poklopili” tvrdnjama kako su njihovi stručnjaci (ustvari Jozini stručnjaci – jer on im je bio šef) utrošili cijelu godinu na pripremu zakona, strategije i preustroja vojske. I vele oni (stručnjaci) kako je to “bačeno u vjetar”.

Ama, kakve veze to ima s Jozom – pitam se ja?! Što nisu pravili strategiju prema njegovim smjernicama i zamislima!?

I nije im vrag dao mira, dok nisu potjerali Jozu (Tetkicu) s pozicije i doveli Željkicu Antunović! Doduše, i Željkica je bila pravi fajter. I danas se sjećam onog njezinog leta u nebeske visine. Bez ikakve dvojbe, hrabro i bez ustezanja uvalila se u MIG-21, kako bi dokazala da je naše zrakoplovstvo spremno za sve izazove i da stroj neće tresnuti odozgo (usprkos svim zlogukim prorocima koji su to priželjkivali). Kad je naša heroina Željkica, onako decentno našminkana, svoje inače ozbiljno lice razvukla u blaženi osmijeh (nakon prizemljenja), svima nam je laknulo! Podsjetila nas je neku večer i sama u “Otvorenom” na tu svoju slavnu epizodu i dala svoj doprinos u nagađanjima na temu “zašto je propao posao s Izraelcima” vezano za nabavu F-16 Barak. Čak su i Denisa Kuljiša doveli u emisiju, a gdje je Jozo, Jozo Radoš (Tetkica)? Zar se nije trebalo i s njime posavjetovati i poslušati glas jednog kompetentnog stručnjaka koji je svojedobno u resor obrane planirao uvesti do tada nepoznate inovacije, kao nitko i nikad prije i poslije njega!?

Sramota!

Zlatko Pinter

Tekst je satiričnog karaktera

 

Krstičević: Očito sam mnogima trn u oku, vjerojatno zato što jačam Hrvatsku vojsku i to na jedan pravi način

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Satira

Ćirilicu u Bruxelles…Hitno… i traktorima ako treba!!!

Objavljeno

na

Objavio

Jeste li znali da se i kineski može pisati ćirilicom? Niste? Nisam ni ja do prije tridesetak godina kad sam to pročitao negdje u nekom od “komšijskih” listova. Istina, nije prezentiran primjer takvoga rukopisa (što bi inače bilo jako zanimljivo), ali eto, taj se čova (koji je iznio ovu teoriju) svojski potrudio da dokaže kako su Kinezi protratili par tisuća godina koprcajući se u labirintu svojih krivulja, kuka i kukica, kvaka i kvakica, krugova i kružića, točki i točkica, crta i crtica i tko zna kakvih sve ne znakova, a pojma nisu imali da im je potrebno samo sačekati Vuka (Karadžića) do 1818. godine i fino prepisati njegov rječnik. Vole izmišljati toplu vodu.

Ništa bolji nisu ni Englezi, Nijemci, Francuzi…pogotovu oni (Francuzi). U onaj svoj pravopis natrpali kojekakvih nerazumljivih znakova (ne baš kao Kinezi, al’ skoro), izopačili i pismo i govor skroz naskroz. Ne možeš ih razumjet’ ni pod razno! Ono njihovo rrrrrrrrrr, to normalan čovjek izgovoriti ne može! Ima da ti jezik i nepce utrnu dok ga ne naučiš! Pola života utrošiš samo rrrrrrrrr da savladaš, a gdje je tek ostalo. Pa Englezi i Nijemci s onim svojim kerefekama. Ovako se piše, a onako čita! Po nekoliko slova za jedan glas, a onda, tako i tako se čita – a veze nema s onim što je napisano!

Ma gdje to ima ljudi!? Piše se kako se čita, govori kako je napisano i šlus! Kakve su to (bre) izmišljotine!? Samo nam djecu maltretiraju.

Po dva tri slova moraš pisati da dobiješ “Č” ili “Š”, a “NJ”, “Đ”, “Ć” i “Ž” nemaju nikako (osim Francuza, ‘ajd, oni imaju barem “Ž”)! Za ne vjerovati!

Zato ih pametan i normalan čovjek i ne može razumjeti.

I sad, u XXI stoljeću, umjesto da se opamete i prihvate ono što je najbolje i provjereno (“Govori srpski da te ceo svet razume”), oni još uvijek glumataju neke mudrace i nameću te svoje gluposti cijelom svijetu.

E, pa tomu se mora reći dosta!

Za koji mjesec (ako Bog dadne i sreća junačka), stižu tamo njima u EU parlament Milorad, Dejan, Jugoslav (s liste SDSS-a), pa da vidiš kako perje leti!

Ima odmah prvi dan da se postavi pitanje (na čistom srpskom):

“Zašto ovde kod vas u Evropu nema ćirilica? Je l’ vi znate, bre, bando buržujska, da smo mi Srbi sa zlatne kašike jeli dok ste vi u rupama, u zemlji živeli kao zveri? Mi smo vam doneli kulturu, jezik, pismo, naučili vas kako se živi, radi i ratuje! Ima sad da vas naučimo i kako se govori i piše! Jasno!? Jesmo li vas odbranili na Kosovu polju!? Jesmo! Da mi nismo Turke zadržali 550 godina u Srbiju, fino ih tamo udomili, gostili i tetošili (i svojim snajkama ženili) šta bi bilo sa Evropu!? A!? Da čujemo! Guknite, Juncker i ostali, mame vam ga…! Jesmo vas spasili u prvi i drugi Balkanski rat, u Prvi i Drugi svetski? Jesmo! Jesmo vam pobedili NATO 1999!? Jesmo! I šta bi sad? O čemu (bre) sa vama da razgovaramo, jadnicima, kad smo u svemu ispred vas!? Znate onu: ‘Bog je bio Srbin kad je zemlju stvar’o…’…ne znate!? Ima da naučite. Znaćete, znati, još kako, samo polako, kad vam ova naša tri asa (Milorad, Deja i Jugo) ulete tamo! I kako vas (bre) nije sramota da trgujete sa Kosovo na naš račun, a ćirilične table ovde u Briselu nemate!? Sramota!

I onda ima da vam se postavi ultimatum (direktno u EU parlament – nego kako):

‘Do sutra u to i to vreme da bidne ćirilica na ploču na ovu zgradu i srpska zastava na jarbol – ispred zgradu – il’ ako to ne bidne ima da bidne pizdarije!’

Nego šta! Nema s vama labavo, banda ste vi brale!

A ako slučajno nećete, ima i za to leka. Kad stignu oni naši krđani (kninska motorizovana brigada u egzilu) s motorkama (a ima ih brat bratu jedno 5-6 hiljada samo u prvom ešalonu) ima da vam sve drvorede u Briselu i okolici srušimo, al’ onako odreda, neselektivno (što bi rekli pismeni ljudi). Pa da kukate gore nego ovi Francuzi za onu katedralu što im neki dan gorela. I onda prelazimo sa istom brigadom na druge metropole jevropske! Znate l’ onu: ‘Srbin ćuti, Srbin ćuti, dok se ne naljuti…’ (uz dragačevsku trubu i ‘armoniku se peva, a može i da se zviždi)? Ne znate? E, ima da znate, majke vam ga buržujske…Ima da vas poćiriličimo, ali totalno, da vam Vukova slika i njegov spomenik budu u svako selo, a ne samo u gradove! Da jednom reda naučimo, vas latinske izrode, zapadnjačku dekadenciju! I samo ako pisnete nešto protiv, prvo će da dođemo tamo sa traktori (što reče Milorad: ima da uđe ćirilica u Brisel sa traktorima ako treba!’), a onda će da zovemo Ruse, pod hitno…i jednu “vojnu vežbu” (za početak) da napravimo na barikade u Briselu, onako, za zagrijavanje, reda radi – korpus u odbrani, korpus u napadu – a onda idemo dalje!

Pa da vidimo čija majka crnu vunu prede!

Ne samo da ćete stavljati ćirilicu gde god Milorad, Dejan i Jugoslav upru prstom, nego ćete pitati: ‘Je l’ treba još?’ I na glavnom trgu ispred zgradu EU, spomenik traktoru (srpskom) ima da bidne i na njega sa ćirilicu da piše: ‘Jeremija pali topa, zatresla se sva Jevropa…’

Je l’ vam jasno, bando belosvetska!?”

Eto, tako ja zamišljam prvi radni dan naših SDSS-europejaca u Bruxellesu (Milorada, Dejana i Jugoslava), a za sljedeće izbore, kad oni prokrče put našoj “ugroženoj” manjini, onda tek ima da se Europa zatrese iz temelja!

Ne zna Europa da su njih trojica tek izvidnica, a ćirilica i srpski traktor tek prvi korak prema “WEST SAO UNITED STATES OF EU”.

Ima da ih nema, kad “ugroženi” nagrnu. A u rezervi čekaju Aca (Vučić), Anka (Brnabić) i Ivica (Dača – Dačić) i još jedno 500-600 takvih “od pet miliona”.

Jooooooj, kako će pjevati svi uglas, kao đačići prvačići, na čelu s Junckerom: “Jeremija pali topa, zatresla se sva Jevropa…” i pitati: “Je l’ dosta? Treba li još?”

Lele…

Neka Europa malo vidi kako je nama Hrvatima s njima zadnjih sto i nešto godina…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Napomena: tekst je satiričnog karaktera

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Satira

Teško li je Srbin biti… muka po Miloradu

Objavljeno

na

Objavio

Milorad me opet rasplak’o. Tko zna koji put u zadnjih godinu dana. Dođe mi da zapjevam iz sveg glasa: “Čaše lomim, ruke mi krvave”. Nema ništa teže nego kad čovjek pogleda s onom samilosnom, paćeničkom facom drito u kameru …(a svaki čas je na TV), to ti je da srce prepukne. Odma’ taj tren znaš kako je dotični ugrožen i to vitalno, u samom korijenu svog bića. Skoro kao 1941. ili 1991., ili od 1918. godine nadalje (a i do tada, do 1918.). Dođe mi da ga uzmem u zaštitu. Da sam bogatiji usvojio bih ga (ali samo uz njegov pismeni pristanak i to bez pokrštavanja – na časnu riječ!).

Tako ja raspravljam u sebi i sam sa sobom, dok gledam ovaj džambo plakat SDSS-a za EU izbore. A onda se sjetim kako je ipak Milorad Pupovac zaštićeniji od mene. Koga bi bilo briga, primjerice, da mene netko iz dana u dan gađa kriškama limuna? Mislite da bi tko trznuo na to? Mogao bih se doduše obratiti lokalnoj policiji, a oni bi (ako me uopće shvate ozbiljno – bez vidljivih tjelesnih ozljeda) napravili zapisnik i rekli “Samo vi slobodno idite, mi ćemo to riješiti u najkraćem roku”. I tako bi to i ostalo. U toj fazi. Ne govorim napamet, nego iz osobnog iskustva, jer drugačije nije bilo ni kad su me prije par godina u središtu grada izbubala trojica siledžija. “Sve su poduzeli” – a rezultat nula. Vele kako su “snimke s kamere na obližnjoj trgovini koja je snimila događaj nejasni pa se napadače ne može identificirati”. I to je to.  Istraga još tapka u mjestu, a prošlo već tri i pol godine. Ja za svaki slučaj zaobilazim onaj kvart. I u džepu nosim sprej za omamljivanje.

Ali kad je M.P. u pitanju, to vam je sasvim druga priča.

Jeste vidjeli dragi moji, kad je onaj “atentator” na zagrebačkom Dolcu poteg’o krišku limuna i bacio ju na prof. dr.sc. Milorada, kako se kuka i motika digla!? Od HTV-a, preko RTL-a, Nove TV, N1, Al Jazeere, do CNN-a, BBC-a, DW-a, svijet skočio na noge!

A tek osude…pljušte li pljušte, na sve strane. Provala javnih osuda. Na Pantovčaku i Markovu trgu vrije kao u košnici. Svi na nogama. Ne spavaju danima. Ne bi se tako uzrujali ni da su ponovno raketirali Gornji grad i Banske dvore kao ono ’91. I bogme svi, od Plenkija i KGK nadalje (preko ministara, državnih tajnika, do lokalnih stranačkih dužnosnika svih boja) traže “najoštriju osudu bacača limuna na Milorada”, naravno, nakon što ga se identificira i uhiti (sjećate se onoga: locirati, identificirati, uhititi, transferirati – isti model je primijenjen i ovdje). Nevladine udruge skočile k’o oparene (od Baba, Žaba, GONG-a, do Pusićevog Građanskog dbora za ljudska prava, Teršelićkine Documente, digli se ovi iz Platforme 112, Brešan, Frljić, Rada Borić, Nobilo i društvo, SDSS, SNV i Srpske novosti da i ne spominjemo), Hrvatska “gori” (skoro) kao u vrijeme Svjetskog prvenstva u Rusiji.

Nije ni čudo. Doajen etnobiznisa u Hrvatskoj, reketar svih dosadašnjih hrvatskih vlada, vodeći barjaktar manjinske politike, alfa i omega SDSS-a, SNV-a i Srpskih novosti, alfa-mužjak srpskog etnikuma zapadno od Drine (markantniji čak i od Dodika), on koji je zadnjih 20 i nešto godina u Saboru, ima nešto više 3 milijuna i 700 tisuća javnih nastupa (od toga preko 90% na HTV-u)…on kao takav meta atentata!

Skočile i SOA, VOA i POA (ne znam više ni kako se sve te naše službe zovu) i to shvatile ozbiljno (na sreću) kao pitanje od vitalne nacionalne važnosti i eto ti rezultata! Nije prošlo dugo, ćopili su atentatora. Kažu, nisu počinitelja smjeli na ulicu izvesti da ga raja ne bi linčovala, pa ga tajno vozili u blindiranom kombiju na suđenje (između 5-6 sličnih vozila, da se ne zna u kojem je). I pojavio se problem. Trebalo je vinovnika gnjusnog zlodjela kazniti što oštrije, barem na jedno 5-6 godina robije, al’ KZ mlak, nedorečen (kad je riječ o bacanju kriški limuna na unaprijed određenu metu od društvenog značaja na javnom mjestu) i… ne znam kako je završilo.

Ali zato znam kolike je traume proživljavao oštećeni, naš sugrađanin M.P. (ne, ne mislim na onog pjevača – daleko bilo, kud ćeš njega u isti kontekst s Miloradom) koji je tjednima trčao maraton od studija do studija i pred kamerama prepričavao što mu se dogodilo (naravno, uz prešućivanje onoga što javnost nije smjela znati “u interesu istrage” – jer M.P. uvijek, obvezno i bez zadrške drži do pravnih normi i države Hrvatske, nego što!) i tako sve dok se nije uhitilo krivca. Nikad neću zaboraviti tu samilosnu, čednu, poetično-tragičarsku, tugaljivu i mučeničku facu M.P., nalik na one iz najboljih grčkih tragedija i njegovu ispovijest, tužnu, pretužnu i ganutljivu do bola.

Eto što sve u Hrvatskoj doživljavaš kad si Srbin! Eto!

Pa što mislite, dragi moji (pogotovu Vi s primanjima ispod prosjeka u RH), da Vam uz sve to netko svakoga mjeseca na račun baci 30, 40 ili više tisuća “ustaških” kuna…očima ih vidjeti ne možete (na kune mislim), a potrošiti morate! I onda onako u grču, trčite od šopinga do šopinga, od jedne turističke agencije do druge (ugovarate ljetovanja, zimovanja, krstarenja), pa trk u London i Pariz (radi školovanja djece), u međuvremenu morate još i u Sabor, pa i skočit’ do onih sunarodnjaka (Srba) kraj Donjeg Lapca i u Lici (kukaju brate stalno – te nemaju struju, nemaju vodu, trebaju im plin, asfalt) i tako u krug, iz godine u godinu, već više od dva desetljeća! Pa bih vas ja pitao, sve vas koji mislite da je to lako.

Da ne spominjemo domjenke i večere (službene i neslužbene). Tamo opet, od Srbina svi očekuju da dobro “potegne”, pa zapjeva i što ćeš, moraš (radi imidža) i to, pa okreneš onu staru:

“Ako hoćeš Srbin biti, devet dana moraš piti i deseti nastaviti pa ćeš pravi Srbin biti…”

Dakle, nije lako Srbin biti (‘ko drukčije kaže kleveće i laže) u Hrvatskoj (nije nigdje, a posebno ovdje), pa će naši M.P., D.J. i J.V. lijepo u Europu. Tamo nema “ustaških” kuna, samo euri i još k tomu pozamašna svota.

Ugroženost će biti manja (mada neće nestati, jer i to je za Srbe neprijateljsko okruženje), ali će zato trojka poraditi na tomu da Srbija uđe u EU pa će se onda ipak lakše disati. Kad im tamo još stignu Acini i Dačini puleni iz Beograda grada, tek onda će biti veselo!

Ovdje u Hrvatskoj ostaje druga i treća liga, sasvim dovoljno da se nastavi sisati državni proračun i držati HDZ pod kontrolom.

A do tada, gledajte džambo plakate, navijajte i naravno, kad dođe vrijeme za to glasujte za M.P., D.J., J.V. i ostale s liste SDSS-a… i sjetite se (ponekad barem) kako nije lako Srbin biti (pogotovu ako si na njihovom mjestu)…

Zlatko Pinter

Tekst je satiričnog karaktera

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari