Pratite nas

Kolumne

Da je u Lijepoj našoj na vlasti IS kalifat, popularni i nadasve omiljeni Dejan Jović ostao bi bez glave

Objavljeno

na

Josipović se odrekao Jovića I tako rastužio 20% žitelja Lijepe naše. No, nije ga se odrekla Vesna Pusić!

dejan jovićDa je u Lijepoj našoj na vlasti IS kalifat, popularni i nadasve omiljeni Dejan Jović ostao bi bez glave. Da se odmah razumijemo: Dejan Jović je pošten i konzekventan tip. Nije limeni pjevač koji okreće kako puše politički vjetar. Već skoro pet godina ima jugonostalgičarske stavove koji su izazivali burne reakcije kod tzv.ognjištara, rigidnih desničara i štovatelja Thompsona. Naravno, ti njegovi stavovi nisu nailazili ni na kakve negativne reakcije našeg Predsjednika RH, SDP-a, gledatelja Žikine dinastije i lijeve medijske falange. Naš Dejan je bio uvjeren i pred 5 godina, a to je i danas kako je Jugoslavija bila najbolje riješenje za male narode, u koje se, naravno, ubrajaju i Hrvati. Za velike narode, kao što su to Srbi, mali narodi su bili dosadni i čangržljivi prirepci koji nikako da shvate kako su svi zajedno ustvari Srbi. Čak i tako uvjerljivi dokazi kao što su to srpski Dubrovnik, Vukovar, Zadar, Karlovac, Sisak i Petrinja nisu malim i inferiornim narodima bili dovoljni da progledaju. Veliki narod je na razne načine pokušao malima utuviti i njihove tikve da smo svi mi zapravo samo jedan narod, jedna vjera, jedan jezik, ali tko je mogao u to doba prosvjetliti buduće HDZ-ovce, HOS-ovce, pravaše, Ličane, Imoćane i Hercegovce?

Da je veliki narod miroljubiv i tolerantan najbolji je dokaz recimo Željezara Sisak famozne 1971. godine. Kako tada još nije bili lopovske privatizacije Željezara je zapošljavala 14.000 pripadnika svih naroda i narodnosti. U skladu s tom činjenicom pažljivo su se birala i 33 direktora pa se izabralo “najbolje riješenje za male narode”. To je značilo da su 32 direktora bili Srbi, a jedan Makedonac. Bez obzira na kompromisno riješenje, budući HDZ-ovci, HOS-ovci i štovatelji Thompsona bili su nezadovoljni i tako stvarali lažni privid kako netko zapostavlja pripadnike malog naroda i da to riješenje nije najbolje za njih.

Naravno, šimecki u tur našeg Dejana neugodno je iznenadio mnoge i mnoge, pa tako i Željka Trkanjeca, analitičara Jutarnjeg. Misli Željko kako je Dejan takovim stavovima mogao nanijeti ozbiljnu štetu dragom Ivi. Ne onom u Remetincu nego ovom na Pantovčaku. Pa bi to moglo kao dati vjetar u jedra ili njedra Kolindi! Ivo je ipak važniji od Dejana! Naš Trkanjec tako trkelja da bi zbog Dejana HDZ mogao skrenuti najavljeni civilizirani diskurs kampanje na pitanja ustaša i partizana, jugoslavena i pravih Hrvata. Ako netko misli da je Željko Trkanjec plaćenik – u pravu je. On, naime, prima plaću u Jutarnjem. No, Dejana je na tanki led naveo škotski referndum. Škrti Škoti dokazali su da nisu ni zaslužili svoju državu. Međutim, referendum u Hrvatskoj od 19. svibnja 1991.g., koji je i doveo do samostalnosti, bio je – po Dejanu – neliberalan, neslobodan, agresivan i nasilan. I tako, u silnom strahu od Tuđmana, Šeksa, fra Duke, Nevena Jurice, Šime Đodana, Petra Šale i Ljilje Vokić 94% birača zaokružilo je odgovor koji je doveo do neovisnosti i željenih sloboda. Trkanjec trkelja da smo do tih sloboda došli tek 2000.g. To što smo u prvih 10.g., dobili rat, stvorili državu, zaokružili državni teritorij i k tome zadužili državu za 4,5 milijardi dolara, to je ipak za Dejana samo 10.g., mraka i Tuđmanove diktature. Vidite, tu se – bez obzira na tužnu sudbinu našeg Dejana – s njim u potpunosti slažu i Željko Trkanjec i Davor Butković i Jelena Lovrić i Ante Tomić i Jurica Pavičić i Miljenko Jergović i Branimir Pofuk i Stipe Alfier i milijun gledatelja Žikine dinastije kao i svi oni ostali koje je nemoguće sve nabrojati. I što će sad naš Dejan? Na burzu? Ma ne! On je ipak naš! Progresivan, mudar i strpljiv te nadasve uporan. Sad će se malo više posvetiti svojim studentima na FPZ te zajedno sa istomišljenicima Tvrtkom Jakovinom, Draganom Markovinom, Vjekoslavom Pericom, te će indoktrinirati studente o svim genijalnostima koje su krasile nezaboravnog druga Tita; kako je Juga bila najbolje riješenje za male narode; o prednostima samoupravljanja; o 10.g., mraka i Tuđmanove diktature; o tome kako je dokumentarac prikazan ovih dana na prvom programu Njemačke TV pod naslovom “Ubojstva u Titovo ime” običan švapski falcifikat; I tako će u praksi dokazivati Micićevu tvrdnju iz predratnog “Zenita” da su Hrvati obični mješanci između majmuna i papige.

Josipović se odrekao Jovića i tako rastužio 20% žitelja Lijepe naše. No, nije ga se odrekla Vesna Pusić! Ministarstvo inozemnih poslova osnovalo postdiplomski studij za buduće diplomate. Završetak tog studija bit će formalni uvjet da bi netko iz KK (kukuriku koalicije) postao diplomat. Nešto” prevažno” za Hrvatsku, recimo k’o Pravosudna akademija. Nositelj najvažnijeg kolegija je, hvala ti Bože, Dejan Jović. Budući diplomati, kad završe taj studij, morat će kao prvo svi kupiti biste druga Tita pa ih postaviti u sobe za prijem u svojim ambasadama. Zašto bi samo jedan dragi Ivo Goldstein mogao pokazivati gostima tko ga je poslao za ambasadora u Pariz. Zna Vesna za humanu uzrečicu “pojavu uočiti, a druga Dejana spasiti”. Da nije te nesretne pred izborne kampanje, Dejan Jović bi nam i dalje uporno dokazivao da je Josipović predsjednik države koja je nastala na agresiji i nasilju. Kad već nije, zahvaljujući onom nesretnom američkom sucu, nastala na “zločinačkom pothvatu”.

Winston Churchille je rekao: “Najviše se laže u ljubavi, u lovu i u predizbornoj kampanji”.

Kad već imamo trule momke koji će radije “bacit pismu” nego se uputiti u borbu za IS, onda ratničku tradiciju Hrvata preuzimaju naše cure. Navodno ih već popriličan broj ratuje za Kalifat na području Sirije i Iraka. Cure, bilo naše bilo Engleskinje, obično se zaljubljuju u vjernike pa s njima zajedno ratuju protiv nevjernika. Nešto kao referendum “U ime obitelji”o braku. Vjernici svako malo skrate nekog nevjernika za glavu. Na užas i zgražanje demokratskog svijeta, osobito u EU. I dok Obama i drugovi vode akademske rasprave kako obuzdati vjernike, a nevjernici svakodnevno napuštaju svoje domove i odlaze u egzodus, javio se sa spasonosnim rješenjem – tko drugi nego Hrvat. Vlatko Cvrtila sa međunarodno nerenomiranog FPZ. Slušam ga nedavno na TV. Pametna novinarka sugerira Vlatku da bi možda bolje riješenje od upotrebe sile bio razgovor s vjernicima. Na moje oduševljenje Vlatko ima baš takav stav – toliko tipičan za Hrvate. Domobranski, poltronski i kmetski. Seljčka sloga i vjera u Boga. Kaže on, ponosnoj novinarki kojoj su se ovlažile oči od ponosa što je ta briljantna ideja njena: “Da, to je jedino rješenje! Treba otići među njih. Razgovarati. Oni moraju promjenit svoj stav prema kršćanima i Kurdima. Kad shvate da su u krivu, treba odmah obustaviti neprijateljstva i inzistirati na potpisivanju primirja…”. Ovaj citat ne mojte shvatiti baš doslovno, ali bit je pogođena. Ponosan sam na ovu mirovnu inicijativu! Sad se vidi sva zabluda Ljubomira Micića kad je jedan ovako politički talentiran narod, kao što su Hrvati, usporedio s majmunom i papigama. I dok je Vlatko našao izlaz u strpljivim pregovorima, uvjeravanju, darivanju boraca kalifata s ogledalcima i staklenim nakitom, oni se – i ne znajući što propušaju – došetaše dva km pred Bagdad. Andrew White, vikar jedine anglikanske crkve u tom gradu, koji je načelu “Zaklade za pomirdbu i pomoć na Bliskom istoku” javlja da su džihadisti samo 29. rujna ubili 1000 iračkih vojnika. White smatra da zračni udari ne pomažu baš ništa: “Ako smo ikada trebali vaše molitve, to je sad”. Treba ga hitno spojiti s Vlatkom Cvrtilom. Mogu se zajedno moliti. Na žalost, bojim se kako je ovo rat kojem se ne može stati na kraj drugačije nego ratom.

John F. Kenndy je napisao: “Ljudi moraju stati na kraj ratovima prije nego ratovi stanu na kraj ljudima.”

Obožavam Večernjak. Još od vremena kad se zvao Narodni list i kad je objavljivao neke moje športske karikature pa sve do 2000.g., kad sam ga jedno vrijeme zastupao u onoj frci s njegovim tajnim vlasnicima. Sve dok ga konačno nije kupila Styria Media Group AG. Navodno katolička Group. Katolički štih vidljiv je na svakom koraku. Večernjak je skoro identičan kao Glas Koncila.

muzicka_akademija_276704S1

Jedan od vrhunskih katoličkih pera je svakako I obljubljeni Branimir Pofuk. Brane je još 2013.g., odmah nakon svete mise, malo prodivanio s portalom Križ-života i kao ortodoksni katolik izjavio: “Hrvati nisu katolička nacija nego je crkva u Hrvata izrazito nacionalistička”. Eto ti ga na! Brane voli statistiku i Beogradsku filharmoniju. Zna premudri Brane da se 86% velikih i malih – pa sve do onih najmanjih Hrvatića – izjašnjavaju kao katolici. I sad bi zbog tih 86% klerikalaca Hrvati trebali biti katolička nacija. Neka to budu, misli Brane, Ličani. Oni su Kato-ličke vjere i zatucani su. Ni oni nisu 100% katolici. Recimo nije bio Tesla.

I tako Pofuk zamoči svoje progresivno pero u tintu i osvrne se na otvaranje zgrade Muzičke akademije u Zagrebu. Brane, pomalo ljut, što je na svečanom otvaranju svirala Zagrebačka umjesto Beogradske filharmonije, pljucne prema organizatorima. Naime kaj? Evo priče k’o što bi to rekli na RTL-u: “I baš zato, a i zato što je Hrvatska sekularna država, katolički obred blagoslova na kraju ječerašnje svečanosti bio je suvišan. Povijesničarka umjetnosti Sneška Knežević reći će i skandalozan, potpuno anakron i neprimjeren”. Sneška i Brane imaju potpuno pravo! Zbog tih pišljivih 86% klerika dopustiti skandaloznu, anakronu i neprimjerenu tiraniju 7% nevjernika. U tih 7% zasigurno spadaju I “katolici” iz Styria Media Group. No, sjećaju se Brane i Sneška starih dobrih vremena kad je drug Tito pobjeđivao na izborima sa 120%. A ovih 86%. Pih… Bojim se da se naš Brane pomalo boji Crkve pa je zato mrzi.

Gerge Bernard Shaw je napisao: “Mržnja je osveta kukavice zbog pretrpljenog straha”

 Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari