Pratite nas

Kolumne

Da Kolinda zna da mi je Radojka Šverko vjenčana kuma, pjevala bi Severina

Objavljeno

na

Kolinda ima povijesnu priliku. Biti drugačija od Mesića i Josipovića, a što sličnija Tuđmanu. Ako to ostvari, već je dobila sljedeće predsjedničke izbore. A drugovi neka se samo što jače pjene. Naučili su na to. Već dvije godine puše. Ne treba im zamjeriti. Ipak, nije im lako!

Događaj mjeseca bit će inaguracija nove Predsjednice RH. Osobno, kao dobar analitičar i prognozer, predviđao sam pobjedu Josipovića. Onda, kao da sam direktor jedne od rejting agencija, stavio sam sve na Kujundžića nošen svojim nepogrešivim instiktom. Da je predizborna kampanja trajala bar pola godine, ja bi po sistemu “malo smo se družili, ali smo se brzo skužili” proglasio i sineka Sinčića pobjednikom. No, došao bih ja i do Kolinde. Ali bilo je premalo vremena! Međutim, ovih mi je dana stiglo pismo iz Kolindinog stožera. Protrnuh! Ipak je stigla pozivnica i za mene nevjernog Tomu! Sve mi je oprošteno! Gesta koja zorno govori o veličini nove Predsjednice. Drhtavim rukama otvorih kovertu i počeh čitati. Poštovani, čast nam je poslati vam “ostanicu” za dan 15. veljače na Markovom trgu. Tako ostah kod kuće. Loš početak za prvu hrvatsku Predsjednicu. Nema mene na inauguraciji, nema Jadranke Kosor, nema Mirele Holy i još ponekog od “važnih”. Nema, doduše iz objektivnih razloga, ni Ive Sanadera. Još da Kolinda zna da mi je Radojka Šverko vjenčana kuma. Pjevala bi Severina.

Ljevičarski mediji likuju. Sa sladostrasnim užitkom nabrajaju se oni koji neće doći. Glasilo biše CK Komunističke partije Hrvatske “Novi list” iz Rijeke piše o paradi kiča na Trgu svetog Marka, o lenti, lažnim povijesnim odorama, o latinsko-američkoj atmosferi. Uglavnom drugovi žale za onim sjajnim progresivnim spektaklom kad su zakletve polagali Mesić i Josipović. Doduše bez hrvatskih zastava. Ali sa regionalno internacionalnim štihom. Tada nije bilo kičasto već belosvetski! Malo ih je razočarao Vučić. Zašto on dolazi na HDZ-ov dernek? Nabrajaju tko se sve pojavio na sprovodu nezaboravnog Maršala. Pritom zaboravljaju da se na sprovodu njegova životnoga djela nije pojavio nitko. A dolazak su najavili Adžić, Kadijević, Mladić… S malim zakašnjenjem su i došli. Kolinda ima povijesnu priliku. Biti drugačija od Mesića i Josipovića, a što sličnija Tuđmanu. Ako to ostvari, već je dobila sljedeće predsjedničke izbore. A drugovi neka se samo što jače pjene. Naučili su na to. Već dvije godine puše. Ne treba im zamjeriti. Ipak, nije im lako!

Arapska poslovica glasi: “Ako bi bacio kamen na svakog psa koji zalaje na tebe, nikada ne bi došao do cilja.”

U Jutarnjem dvorska borba tko će naslijediti Davora Butkovića. Procjenjujem da Buleta nitko ne može ni doseći ni nadmašiti. Nitko ne može napraviti sjajni intervju s predsjednikom Vlade na dvije strane, a da istog nije ni vidio. Bule nije vidio dragog Ivu, ali zato Robert Bajruši itekako vidi duhove. Robi, jedan od legitimnih Buleovih nasljednika, objavio u Jutarnjem od 13. veljače briljantan člančić “Da je Popaj znao, nosio bi “U”, a ne bi pušio joint.” K’o da čitam Kafku. “Izvjesni građanin Stjepan Pavleković iz Lepoglave na svom Facebook profilu…” I da ne citiram dalje…. Uglavnom, izvjesni građanin propagira širenje i konzumaciju opojnih droga. Sad slijedi dramski zaplet od kojeg bi Frlja izrežirao predstavu koja bi dva mjeseca “drmala” Dubrovačkim ljetnim igrama. Izvjesnog građanina ufatilo i osudilo na novčanu kaznu od 1000 kunića. Dotični građanin, iz Lepoglave, nije zbog toga otišao u Lepoglavu. Zapitat ćete se: u čemu je dramski zaplet? U sudskoj praksi, misli Robi. Zna on da je 2011. godine izvjesni građanin Jakov Marković na štandu u Čavoglavama izložio i prodavao suvenire s natpisom “Za dom spremni”. Međutim, sutkinja Općinskog suda u Kninu Katarina Peršen oslobodila je tog izvjesnog građanina. I Robi to ne kuži! Osuditi nekoga jer propagira drogu. K’o da je droga neko posebno zlo. A osloboditi nekoga koji izlaže opasnu drogu “za dom spremni” koju pametni Robi naziva “operetni usklik”. Naravno, Hrvati nikada nisu rabili taj naziv osim u operama i operetama. Možda i u komedijama.

Piše nadalje Buleov nasljednik: “To se u hrvatskoj svakodnevnici zove pravna država.” Tu pravnu državu osjeća na svojoj koži i hrvatski Nelson Mandela – Milorad Pupovac. Hajde, napokon jedna objektivna i plastična usporedba. Ono što je Mandela opisao u svojoj knjizi “Long Walk to Freedom” je čisti Walt Disney u odnosu na robiju koju Milorad robija u ustašoidnoj Hrvatskoj. Miloradu skočio tlak na 300 kad je vidio ratnog zločinca Glavaša da slobodno šeće Lijepom njihovom. A lijeva novinarska falanga počastila je Glavaša epitetom ratnog zločinca. S punim demokratskim pravom. Jel’ ga sud rebnuo sa deset godina zbog ratnog zločina? Sjećate li se selotejpa i akumulatora? Lijevi punoglavi progresivci zaboravili su da još nema drugostupanjske presude. Ukinuo ju je Ustavni sud Hrvatske. Čl. 28 Ustava RH kaže da je netko osuđen za kazneno djelo samo ako je to utvrđeno pravomoćnom presudom. Znači, ni neokomunistička ljevica, ni lijevi mediji, ni Milorad-Mandela-Pupovac ne smiju Glavašu tepati da je ratni zločinac.

To smije samo Oliver Frljić jer on sve smije! Došao tako Milorad, ne tako davno, u Hrvatski sabor sa žutom trakom oko ruke konkludentno davši na znanje svima kako živi u nacističkoj državi. Prije nekoliko dana došao je izlijepljen selotejpom kojim je, kako je on uvjeren, Branimir Glavaš lijepio usta žrtvama prije nego što ih je bacao u hladnu Dravu. I ta teška, skoro antička drama, koju Mile proživljava u ovoj državi, duboko je potresla našeg Robija. O govoru mržnje da i ne govorimo. Dobro, radi li se o govoru mržnje, to će utvrditi izvježbani policajci. Isti oni koji su izvjesnog građanina prijavili za reklamiranje droge s početka ovoga teksta. Zato je Robi opravdano ogorčen. Čim Mile otvori usta, ustašoidi skaču na zadnje noge! Recimo: negdje u početcima građanskog rata koji je u regionu buknuo između zavađenih domorodaca, a koji su potpalile “loše politike”, Mile je dobio povjerljiv podatak, vjerojatno od Save Štrbca i Zorana Pusića, da su Tuđmanove ustaše prekrstile oko 12 hiljada pravoslavne dece na kato-ličku veru. Znači, 12 tisuća malih Ličana. Ako se i radilo o istinitom, provjerenom i zastrašujućem podatku, Robert Bajruši kao pravi istinoljubljivi kadar pok. Ive Pukanića, nikada nije napisao ni slova. To je ujedno dokaz da je Robi jedini, pravi i kvalificirani nasljednik Davora Butkovića u Jutarnjem. Ali i šire.

Za vrijeme Domovinskoga rata, Rade Šerbedžija se povukao na rezervni položaj u Beograd. Danas ga čudi što ga primamo s rezervom.

U spomen na 46-toricu poginulih HOS-ovaca, u Splitu im je podignut spomenik. Na otvaranju je prigodno slovo održao i Ivo Baldasar, splitski gradonačelnik i član SDP-a. Na spomeniku je uklesan “operetni” “Za dom spremni”. Ratna zastava HOS-a s usklikom “Za dom spremni” ušla je preko HOS-a, kao dijela oružanih snaga RH, u službenu hrvatsku ratnu ikonografiju. Štoviše, to je i potvrđeno presudom Vojnog suda u Zagrebu 1993. g., na suđenju Paragi, Đapiću i Dedakoviću, a presudu je potvrdio i VSH. Prije nekoliko dana posjetili su me u uredu HOS-ovci iz Splita te mi povjerili predmet koji predstavlja pravi pravosudni rašomon. Pod okriljem noći, uz asistenciju interventne policije, anonimni klesar – vjerojatno s čarapom preko lica – skinuo je sa spomenika dijabolični “Za dom spremni”. HOS-ovci nisu dobili riješenje bilo kojeg pravno relevantnog organa da se spomenik unakazi. Niti su im interventni policajci htjeli reći tko im je naredio da asistiraju u toj protuzakonskoj raboti. Sad ja moram otkriti nalogodavca. Podnijeti kaznenu prijavu. Obratit ću se stručnjacima za pomoć: Robertu Bajrušiju, Vesni Teršelič, Zoranu Pusiću, Jeleni Lovrić, Anti Tomiću, Tvrtku Jakovini, Hrvoju Klasiću i ostalima.

Neki od njih su i doktorirali na dijaboličnom uskliku. Ako mi navedeni neće moći pomoći, morat ću zamoliti još nekog od 20 % hrvatskih državljana koji dobro znaju što su naši narodi i narodnosti propatili od tog profašističko-operetnog pokliča. Naročito od jeseni 1991. g., pa do 5. kolovoza 1995. g. Na kraju ću citirati kraj komentara Marinka Jurasića u Večernjaku o toj neokomunističkoj histeriji: “I za kraj, kad smo se skrivali po mišjim rupama, nije nam smetalo “Za dom spremni” na srcu Hosovaca, a danas, svjesni važnosti sloboda, odgovornosti i vladavine prava, noću izlazimo kako bi se obračunali s navodnim zloupotrebama slobode izražavanja.” Ipak se ne bih u cijelosti složio s Marinkom Jurasićem kad kaže da nam taj poklič nije smetao kad smo se skrivali po “mišjim rupama”. Još kako je smetao mnogima. Oni su u svojim snovima vidjeli Šljivančanina, ne u Vukovaru, nego u Zagrebu. Kako snovi mogu gorko razočarati. Te snove nam danas ne mogu nadomjestiti ni slobodni, progresivni lijevi mediji.

Da bi Kardinal Stepinac bio proglašen svecem, mora mu se pripisati barem jedno čudo. Recimo, da mu se Srbi i Židovi, kojima je pomogao, ljudski zahvale. No, takva se čuda ne događaju.

Na portalu Sloboda.hr. čitam kako je jedna feministica pobacila bebu jer je bio dječak. Njezin komentar je bio: “Nisam mogla donijeti na svijet još jedno čudovište”. Komentare na društvenim mrežama nema smisla prenositi. Od onih kako bi ona došla na svijet da nema “čudovišta” do onih kao da gledamo neku Frljićevu predstavu u Rijeci. No, jedno se mora priznati toj ženi. Ona zaista nema dlake na jeziku. Ako već ima, onda ta dlaka nije njezina nego neke njezine prijateljice.

U nedjelju sam ipak pogledao malo inauguraciju naše Kolinde. Stalno mi se vrtila po glavi misao koliko je samo čireva na želucima mnogih ponovno proključalo zbog ovako uspjele nacionalističke predstave na Markovom trgu? Neka, već je bilo i vrijeme!

[ad id=”40551″]

Autor: Zvonimir Hodak

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Mit o razjedinjenoj zemlji

Objavljeno

na

Objavio

U Vukovaru je u koloni koračalo šezdeset tisuća ljudi iz svih krajeva, usprkos proteklih dvadeset šest godina od velike tragedije, kvalifikacijsku utakmicu nogometne reprezentacije gledao je prepun Maksimir i još 1,5 milijun televizijskih gledatelja, povratak dvojice generala iz Haaga dočekalo je prije pet godina milijun Zagrepčana, za neovisnost države glasovalo je više od devedeset posto birača, za prirodnu definiciju braka izjasnilo se blizu osamdeset posto izišlih na referendum, za proglašenje Stepinca svecem, kad bi se organizirao jedan takav referendum, bilo bi sto posto katolika…

Hrvatska je, dakle, u nekim temeljnim vrijednostima i emocijama, bez obzira na stranačke simpatije i antipatije, homogena nacija kao malo koja u zemlja u svijetu.

Mit o zemlji nepomirljivih suprotnosti nastaje temeljem polemika medijski eksponiranih i ideološki preopterećenih pojedinaca, skupina i skupnica, kao i temeljem neke vrste specijalnog rata u obliku umjetnog podgrijavanja i proizvodnje neprijateljstava na matrici antifašisti-fašisti, ustaše-partizani i slično.

Jedno objektivno istraživanje, koje još nitko nije proveo, pokazalo bi da građani ove zemlje u visokoj mjeri imaju podjednako snažnu distancu prema oba, kako se to kaže, totalitarna režima i prema njihovoj političkoj ostavštini, ili naprosto te mrtve epohe povijesti žele zaboraviti.

Hrvatska je ujedinjena u domoljublju i otporu agresiji, u kršćanskim vrijednostima i poštivanju Crkve, u solidarnosti prema ugroženima, u brizi za bolju budućnost djece i za sudbinu države, ujedinjena je, nažalost, i u siromaštvu.

S ovakvom slikom Hrvatske zacijelo se ne bi složili, primjerice Igor Mandićili Dubravka Ugrešić, za koje je domoljublje utočište hulja, hrvatska država promašeni, hipernacionalistički projekt i reetablirana NDH, kao što se ne bi složili ni neki drugi kritičari svega postojećeg, koji zapravo, svjesno ili nesvjesno, pod oblandom lažnog individualizma i kozmopolitizma govore, pišu i djeluju na crti velikosrpske promidžbe, koja je prethodila Vukovaru i koja traje sve do dana današnjeg.

Za njih su kuna, zastava, grb, branitelji, vjernici, navijači, hadezeovci, vlast i narod uopće samo simboli, odnosno poluge „ustaškog nacionalizma“, sve je oko njih nepodnošljivo fašističko, jer im je nepodnošljiva nova politička stvarnost stvorena raspadom Jugoslavije i neuspjehom Miloševićeva projekta.

No, ovakav tip, nazovimo mišljenja, ne može se smatrati dijelom „podijeljene Hrvatske“, već više devijacijom.

Postoji, međutim, jedna ozbiljna podjela, podjela na narod i na političku klasu, koja je od naroda sve otuđenija, koja mu se obraća od prigode do prigode, od izbora do izbora, od kolovoza do kolovoza, ili od studenoga do studenoga, koja na vapaje „još nitko nije suđen za zločine“ odgovora šutnjom, tetošeći usto otrovnu neprijateljsku propagandu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari