Pratite nas

Kolumne

Da netko nije olako zaboravio što se događalo u svibnju 1991. danas ne bismo imali takvih problema

Objavljeno

na

Izvješće Vijeća Europe Bilo je i provokacija s ćiriličnim pločama u Vukovaru. Njihovo postavljanje bilo je utemeljeno popisom stanovništva iz 2011. godine.

Ovog tjedna prisjećamo se obljetnice referenduma o hrvatskoj samostalnosti i suverenosti. U ozračju rastuće napetosti i pravih ratnih sukoba koji su se već dogodili na Plitvicama, u Pakracu i na još nekoliko mjesta, predsjednik Republike Hrvatske 25. travnja 1991. donio je odluku da će se 19. svibnja iste godine održati referendum na kojem će se građani izjasniti žele li samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku ili žele ostanak u jugoslavenskoj federaciji.

Nakon potpisivanja te odluke, a prije održavanja referenduma, eskalirali su oružani sukobi između hrvatskih redarstvenih snaga i tadašnje JNA koja je štitila pobunjene Srbe. Dogodio se pokolj hrvatskih policajaca u Borovu Selu, protjerani su Hrvati iz kninskih sela Vrpolja, Kninskog Polja i Potkonja, a Kijevo se našlo u potpunom okruženju.

Na referendum je izašlo 83,56 posto upisanih birača, od kojih se 94,17 posto izjasnilo za hrvatsku samostalnost i suverenost. Za ostanak Hrvatske u jugoslavenskoj federaciji izjasnilo se 1,2 posto birača. Ostali listići bili su nevažeći. Ti su podaci provjerljivi, ali i zanimljivi zbog nekoliko razloga.

Naime, broj onih koji nisu odgovorili potvrdno na pitanje o hrvatskoj samostalnosti i suverenosti upućuje na broj onih koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske. Raznim analitičkim metodama moguće je dokazati kako je manje od polovice pripadnika srpske manjine, koji su tada živjeli u Republici Hrvatskoj, stalo na stranu pobunjenika i nisu sudjelovali na referendumu.

U drugoj polovici svibnja, samo dvije godine poslije, u Zagrebu je održan zanimljiv sastanak. Riječ je o sjednici Povjerenstva za obnovu  hrvatsko-srpskog povjerenja. Na njemu je bio i Gert Ahrens, čovjek koji je tada obnašao dužnost zamjenika supredsjedatelja Mirovne konferencije lorda Davida Owena i Thorwalda Stoltenberga. Njemački diplomat Ahrens na tom sastanku iznio je službene podatke UN-a, prema kojima na područjima koja su već u svibnju 1991. praktično bila okupirana nije živjelo više od 142 tisuće ljudi. Taj podatak uključuje i Hrvate koji još nisu bili protjerani. Tijekom dvije godine u kojima hrvatska država nije mogla provoditi vlast na okupiranim područjima, dakle do svibnja 1993., iz tih krajeva odselilo je oko 60 tisuća osoba, što znači da ih tada nije živjelo više od 82 tisuće. Zašto ove podatke treba znati i ne smije ih se zaboraviti?

Dok se srbijanski politički vrh pripremao za rat, tvrdio je kako u Hrvatskoj živi pola milijuna Srba i da će oni biti ugroženi ako ne budu živjeli u istoj državi s drugim Srbima. U tom smislu, kao odgovor na hrvatski referendum o samostalnosti, organizirali su lokalne referendume o prekrajanju općinskih granica kako bi pojedina sela mogla izrazit želju da budu dio neke druge općine, a sve u svrhu stvaranja što većeg broja općina, odnosno naselja sa srpskom većinom. Ta metoda nije bila novost.

Nešto je slično, samo tada legalno i u skladu s ondašnjim zakonima, napravljeno u Hrvatskoj i tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Primjera radi spomenut ću da je tada ukinuta općina Kistanje koja nije imala praktično nikakvog gospodarstva, ali je u njoj živjelo 98 posto Srba i pripojena je Kninu. Iz Knina je izdvojeno većinski hrvatsko selo Oklaj i pripojeno je ionako većinski hrvatskom Drnišu. Preko noći Knin je postao općina koju su većinom naseljavali Srbi.

Vratimo se sad malo na organizaciju tih referenduma. Kako su oni provedeni i organizirani, bez ikakvih biračkih popisa, svjedoči i njihovo finale kad je za odcjepljenje tzv. SAO Krajine iz sastava Hrvatske glasovalo 404 posto građana. Dobro ste pročitali!

Nažalost, neki su u Hrvatskoj olako zaboravili to poigravanje biračkim popisima zbog čega Republika Hrvatska i danas trpi posljedice. Ovih dana dosta se govori o izvješću Vijeća Europe po kojem u Hrvatskoj raste govor mržnje posebno prema Srbima, LGBT zajednici i drugim manjinskim grupacijama.

Podsjetimo se kako je promidžbeni aparat bivšeg predsjednika Josipovića, ali i SDP-a, stranke koja baštini prošlost komunističke partije, neke nikad ne razjašnjene incidente između pripadnika LGBT populacije želio u medijima prikazati kao napade desničara, vjernika ili nacionalista na ljude drukčije seksualne orijentacije.

Na drugoj strani imali smo i provokacije s ćiriličnim pločama u Vukovaru. Njihovo postavljanje bilo je utemeljeno popisom stanovništva iz 2011. godine. Kasnije je utvrđeno da je popis obavljen tako da su upisivani i Srbi koji su nekad živjeli u Vukovaru, ali danas više ne žive i da je tako ”napuhan” njihov broj, čime su stvoreni zakonski uvjeti za postavljanje ćiriličnih ploča baš u Vukovaru. Dogodilo se to u vrijeme vladavine SDP-a. Otpor vukovarskih stradalnika takvoj provokaciji danas se u izvješću Vijeća Europe tumači kao porast govora mržnje u Hrvatskoj. Da netko nije olako zaboravio što se događalo u svibnju 1991., danas ne bismo imali takvih problema.

Ante Gugo/MojaHrvatska

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari