Pratite nas

Kolumne

Da netko nije olako zaboravio što se događalo u svibnju 1991. danas ne bismo imali takvih problema

Objavljeno

na

Izvješće Vijeća Europe Bilo je i provokacija s ćiriličnim pločama u Vukovaru. Njihovo postavljanje bilo je utemeljeno popisom stanovništva iz 2011. godine.

Ovog tjedna prisjećamo se obljetnice referenduma o hrvatskoj samostalnosti i suverenosti. U ozračju rastuće napetosti i pravih ratnih sukoba koji su se već dogodili na Plitvicama, u Pakracu i na još nekoliko mjesta, predsjednik Republike Hrvatske 25. travnja 1991. donio je odluku da će se 19. svibnja iste godine održati referendum na kojem će se građani izjasniti žele li samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku ili žele ostanak u jugoslavenskoj federaciji.

Nakon potpisivanja te odluke, a prije održavanja referenduma, eskalirali su oružani sukobi između hrvatskih redarstvenih snaga i tadašnje JNA koja je štitila pobunjene Srbe. Dogodio se pokolj hrvatskih policajaca u Borovu Selu, protjerani su Hrvati iz kninskih sela Vrpolja, Kninskog Polja i Potkonja, a Kijevo se našlo u potpunom okruženju.

Na referendum je izašlo 83,56 posto upisanih birača, od kojih se 94,17 posto izjasnilo za hrvatsku samostalnost i suverenost. Za ostanak Hrvatske u jugoslavenskoj federaciji izjasnilo se 1,2 posto birača. Ostali listići bili su nevažeći. Ti su podaci provjerljivi, ali i zanimljivi zbog nekoliko razloga.

Naime, broj onih koji nisu odgovorili potvrdno na pitanje o hrvatskoj samostalnosti i suverenosti upućuje na broj onih koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske. Raznim analitičkim metodama moguće je dokazati kako je manje od polovice pripadnika srpske manjine, koji su tada živjeli u Republici Hrvatskoj, stalo na stranu pobunjenika i nisu sudjelovali na referendumu.

U drugoj polovici svibnja, samo dvije godine poslije, u Zagrebu je održan zanimljiv sastanak. Riječ je o sjednici Povjerenstva za obnovu  hrvatsko-srpskog povjerenja. Na njemu je bio i Gert Ahrens, čovjek koji je tada obnašao dužnost zamjenika supredsjedatelja Mirovne konferencije lorda Davida Owena i Thorwalda Stoltenberga. Njemački diplomat Ahrens na tom sastanku iznio je službene podatke UN-a, prema kojima na područjima koja su već u svibnju 1991. praktično bila okupirana nije živjelo više od 142 tisuće ljudi. Taj podatak uključuje i Hrvate koji još nisu bili protjerani. Tijekom dvije godine u kojima hrvatska država nije mogla provoditi vlast na okupiranim područjima, dakle do svibnja 1993., iz tih krajeva odselilo je oko 60 tisuća osoba, što znači da ih tada nije živjelo više od 82 tisuće. Zašto ove podatke treba znati i ne smije ih se zaboraviti?

Dok se srbijanski politički vrh pripremao za rat, tvrdio je kako u Hrvatskoj živi pola milijuna Srba i da će oni biti ugroženi ako ne budu živjeli u istoj državi s drugim Srbima. U tom smislu, kao odgovor na hrvatski referendum o samostalnosti, organizirali su lokalne referendume o prekrajanju općinskih granica kako bi pojedina sela mogla izrazit želju da budu dio neke druge općine, a sve u svrhu stvaranja što većeg broja općina, odnosno naselja sa srpskom većinom. Ta metoda nije bila novost.

Nešto je slično, samo tada legalno i u skladu s ondašnjim zakonima, napravljeno u Hrvatskoj i tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Primjera radi spomenut ću da je tada ukinuta općina Kistanje koja nije imala praktično nikakvog gospodarstva, ali je u njoj živjelo 98 posto Srba i pripojena je Kninu. Iz Knina je izdvojeno većinski hrvatsko selo Oklaj i pripojeno je ionako većinski hrvatskom Drnišu. Preko noći Knin je postao općina koju su većinom naseljavali Srbi.

Vratimo se sad malo na organizaciju tih referenduma. Kako su oni provedeni i organizirani, bez ikakvih biračkih popisa, svjedoči i njihovo finale kad je za odcjepljenje tzv. SAO Krajine iz sastava Hrvatske glasovalo 404 posto građana. Dobro ste pročitali!

Nažalost, neki su u Hrvatskoj olako zaboravili to poigravanje biračkim popisima zbog čega Republika Hrvatska i danas trpi posljedice. Ovih dana dosta se govori o izvješću Vijeća Europe po kojem u Hrvatskoj raste govor mržnje posebno prema Srbima, LGBT zajednici i drugim manjinskim grupacijama.

Podsjetimo se kako je promidžbeni aparat bivšeg predsjednika Josipovića, ali i SDP-a, stranke koja baštini prošlost komunističke partije, neke nikad ne razjašnjene incidente između pripadnika LGBT populacije želio u medijima prikazati kao napade desničara, vjernika ili nacionalista na ljude drukčije seksualne orijentacije.

Na drugoj strani imali smo i provokacije s ćiriličnim pločama u Vukovaru. Njihovo postavljanje bilo je utemeljeno popisom stanovništva iz 2011. godine. Kasnije je utvrđeno da je popis obavljen tako da su upisivani i Srbi koji su nekad živjeli u Vukovaru, ali danas više ne žive i da je tako ”napuhan” njihov broj, čime su stvoreni zakonski uvjeti za postavljanje ćiriličnih ploča baš u Vukovaru. Dogodilo se to u vrijeme vladavine SDP-a. Otpor vukovarskih stradalnika takvoj provokaciji danas se u izvješću Vijeća Europe tumači kao porast govora mržnje u Hrvatskoj. Da netko nije olako zaboravio što se događalo u svibnju 1991., danas ne bismo imali takvih problema.

Ante Gugo/MojaHrvatska

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari