Pratite nas

Kolumne

Da nije bilo Tuđmana i Hrvata u BiH, Bosne i Hercegovine danas ne bi bilo, a Bošnjaci bi nestali

Objavljeno

na

Bio je i prošao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, dan hrvatskih branitelja. Ove godine obilježen je 24. put za redom i premda je prošlih godina bilo podosta nevoljkosti, nebrige, indolencije i otvorene opstrukcije, i premda još uvijek taj dan u manifestacijskome smislu nije možda zaživio kako zaslužuje, može se ipak reći da ga ne će nitko istisnuti iz kolektivne svijesti hrvatske nacije. Dan pobjede 5. kolovoza vječno je uklesan u neuništivi kamen kao jedan od najsvetijih datuma hrvatske povijesti. Oluja je bila veličanstvena pobjede Hrvatske vojske nad okupacijskom jugoslavenskom, najčišća u povijesti ratovanja pa je kao takva ušla u vojne udžbenike stranih država.

Nama Hrvatima donijela je slobodu i samostalnost i zato, ako smo moralni, svake godine trebamo se klanjati svima koji su nam to omogućili. Uopće nije pretjerivanje kada čujemo da bi mnogi drugi narodi bili sretni kada bi imali takve slavne pobjede. Da je Dan pobjede uistinu već sada poseban datum, vidjelo se po rijekama ljudi svih naraštaja, najviše mladih, koji su hrlili na koncerte. Gotovo sto tisuća bilo ih je na koncertu Marka Perkovića Thompsona u Splitu, više tisuća na koncertu Miroslava Škore u malenome Trilju. U Zadru je u čast Oluje nastupio Jura Stublić sa svojom skupinom Film, na Forumu pred više tisuća gledatelja. Sve njegove hitove pjevali su ne samo ljudi njegova naraštaja, nego i mladići i djevojke koji o Domovinskome ratu znaju samo iz priča svojih roditelja. I kada je Jura Stublić počeo s pjesmom Bili cvitak, masa se ekstatično identificirala s melodijom i simbolikom koja se vezuje uz nju još od 90-ih. I kod mladih koji će biti rođeni desetak godina kasnije, ta je budnica svojom simbolikom postala pohranjena vrijednost, piše Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik.

Hrvatska mladost masovno pjeva domoljubne pjesme i veliča vrijednosti Domovinskoga rata. I koliko god smo prečesto frustrirani političko-ekonomskom situacijom u državi, optimizam se vraća kada ugledamo te slike. Uzalud su svi promidžbeni, javni i zakulisni napori anacionalnih i neprijateljskih snaga da ubiju taj zanos i povijesni duh nacije koji se prenosi s naraštaj na naraštaj. Nikada takvi ne će uvjeriti hrvatski narod u svoje bolesne teze. Ova je godina pokazala da je uzalud Plenkoviću Vijeće za prošlost, uzalud mu bijedni poltroni poput Zvonka Kusića u HAZU i u Ustavnomu sudu, uzalud mu sve, najveličanstveniji i najdivniji pozdrav Za dom spremni nitko ne može istisnuti iz hrvatskoga naroda. Hrvati znaju da se pod njime branila Domovina i da se pod tim pokličem nikada nije činila agresija ni prema komu u susjedstvu. Sada već toga postaje svjesna i najviša vlast. I aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kaže da je svaki pozdrav pod kojim je branjen Vukovar, uključujući, dakle, i pozdrav Za dom spremni prihvatljiv. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović sam se prošle godine obratio, u prigodi slučajnoga susreta, glazbeniku Marku Perkoviću Thompsonu rekavši mu da policije više ne će pisati prijave zbog pozdrava ZDS u pjesmi Bojna Čavoglave, a one što ih je do sada pisala, njegova je pogreška, priznao je Thompsonu ministar Božinović.

Hrvati čuvaju sjećanje na svoje pobjede i slave svoje junake i pozdrave. Premda to nikomu ne bi smjelo smetati, svake godine u doba obljetnice Oluje jave se ogorčeni izljevi mržnje uglavnom s istih adresa. Srbija se ne može pomiriti s porazom u Oluji kada su joj srušeni snovi o Velikoj Srbiji. Izvrćući naglavačke povijest s kraja 20. stoljeća, ona Hrvatsku i danas optužuje za fašizam, po čemu ispada da Hrvatska nije smjela oslobađati svoje teritorij i nije se smjela suprotstaviti srbijanskoj agresiji, zločinima i okupaciji. Takve su reakcije znak da akutne političke patologije u Srbiji u kojoj podjednako participiraju politička vrhuška i Srpska pravoslavna crkva. Takvoj luđačkoj Srbiji vjetar u leđa daju petokolonaški mediji i krugovi u Hrvatskoj svojim pokušajima da podjele odgovornost za rat 90-ih između Hrvatske i Srbije i tako oslobode Srbiju hipoteke jedinoga krivca. Patrijarh Irinej i ove je godine u maniri najgorega ratnog huškača, optužio da je Oluja bila zločin u režiji hrvatske države. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je poručio da su Srbi otjerani, ali da nisu nestali, njih, kako je rekao, 400 tisuća, njihov militantni ministar Vulić dodao Srbija nikad više ne će dopustiti Oluju. Sve te uvrede i laži mirno su slušali predstavnici Srba Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirović. Nisu ni na koji način reagirali, relativizirali laži koje su se čule, ili se ogradili od njih, što znači zapravo da se slažu sa svime. Premda hrvatski dužnosnici, unosno plaćeni proračunskim sredstvima, njih su dvojica i ove godine participirali u manifestaciji koja je veličala zločinačku politiku koja je provodila agresiju na Hrvatsku 90-ih godina i činila najokrutnije zločine. Oni koji su se okupili u Krušedolu, bez iznimke, to su oni koji odobravaju Miloševićevu politiku iz 90-ih, samo zapravo žaluju što ta politike nije uspjela.

U Kninu, pak, na obilježavanju 24. obljetnice te slavne pobjede okupio se državni vrh Republike Hrvatske. Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković ustvrdio je da je Oluja bila presudan pothvat kojim je osigurana opstojnost hrvatske države i njezina teritorijalna cjelovitost, legitiman odgovor okupatoru te ključna bitka kojom je zadan koban udarac velikosrpskom posezanju za hrvatskom zemljom.

Plenković: Oluja je bila trenutak koji je preokrenuo hrvatsku povijest

To što je rekao Plenković Oluji, točno je, ali točka na kojoj se demonstrira vjerodostojnost tek slijedi. Naime, Dan pobjede je prošao, iz Knina se Plenković vratio u Zagreb, a iz Krušedola u Srbiji se vratio i njegov najbliskiji koalicijski partner Milorad Pupovac. Njih dvojica personificiraju dvije različite, suprotstavljene i međusobno neprijateljske politike iz 90-ih, Plenković Tuđmanovu, Pupovac Miloševićevu, barem na retoričkoj razini, a sutra će se rukovati srdačno u Banskim dvorima. Onaj tko iskreno poštuje Oluju, njezine rezultate i pale žrtve za hrvatsku slobodu ni u jednome normalnom poretku stvari nema što raditi u zajedništvu s onim tko i danas obilježava Miloševićevu politiku i veliča najokrutnije zločine nad Hrvatima. Zakonski i moralno je neodrživa ta simbioza. Prema tome, sasvim je logično priupitati, Plenkoviću nije li te stid koalicije s Pupovcem, čovjekom koji i ove godine o hrvatskome trošku bio uz zločinačku politiku koja je izvršila agresiju i najstrašnije zločine nad Hrvatima. Protiv toga paradoksa morali bi ustati svi čimbenici u Hrvatskoj kojima je stalo do pravde, povijesne istine i očuvanja zakonskoga i moralnoga poretka stvari, a prije svih predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović bi trebala ukazati na tu sramotu neovisno o mogućim posljedicama u predsjedničkoj kampanji. Postoje, naime, situacije kada više nisu važna naša ni imena, ni stvari, ni godine, ni ambicije ni karijere i kada, da ne bismo pali na dno dna, moramo spašavati hrvatsku i kozmičku istinu.

I dok se srbijanska histerija može objasniti psihologijom raspamećenoga gubitnika, kako objasniti poruke prepune mržnje koje su prošloga tjedna stigle iz Bosne i Hercegovine na račun Hrvatske. Povod su bile nepostojeće izjave predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u Izraelu. Premda je Jeruzalem Post priznao pogrešku, takav val primitivizma i mržnje rijetko se događa. Etnički Hrvati poput Komšića, potpuno odnarođeni od Hrvata, prednjačili su u govoru mržnje, ali to se dade objasniti vječnom potrebom poturica da dokazuju lojalnost tuđincima plamtećom mržnjom i prema svojima od kojih su pobjegli. Nedvojbeno je sljedeće: da nije bilo hrvatske svakovrsne pomoći, da nije bilo Tuđmana i Hrvata u BiH, Bosne i Hercegovine danas ne bi bilo, a Bošnjaci bi nestali.

Pravo je pitanje zašto danas Bošnjaci često više mrze Hrvate koji su ih spašavali, liječili, obučavali, udomljavali, hranili, školovali i naoružavali, nego Srbe koji su ih tamanili. Nude se različiti odgovori. Po nekima, zato što se Srba i dalje boje, a mekanih Hrvata ne, zato što su im propali snovi da se na račun Hrvata namire za gubitke sa Srbima, ili psihosocijalna teza da su Hrvati spriječili Osmanlije u pohodu na Europu. Što god bilo, takva mržnja i nezahvalnost nije normalno, nego bolesno stanje te bošnjačke komponente u BiH. Pomozi sirotu na svoju sramotu!

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Pouke odlaska njemačke šefice CDU-a za hrvatsku politiku

Objavljeno

na

Objavio

Iznenadivši stranačke kolege, predsjednica njemačkog CDU-a i logična stranačka kandidatkinja za kancelarsku poziciju na parlamentarnim izborima sljedeće godine Annegret Kramp-Karrenbauer (A. K. K.) najavila je postupno povlačenje. Ne želi biti kandidatkinja za kancelarku u sljedećemu mandatu, u skladu s time povući će se i s mjesta šefice stranke.

No odustajanje je bilo samo pitanje izbora trenutka jer A. K. K.​​ odnosno Angela Merkel zapravo i nisu imale neku racionalnu drugu opciju. A. K. K.​ je preuzela stranku prije nešto više od godinu dana u tijesnoj stranačkog izbornoj utrci s Friedrichom Merzom, zahvaljujući ponajviše snažnom stranačkom inženjeringu svoje političke mentorice Angele Merkel.

U bitki između kontinuiteta (Merkel, A. K. K.​) i promjena (Merz) CDU-ovci su tada izabrali kontinuitet, ali trend nezadovoljstva putom kojim vodi Merkel i izbornih neuspjeha na lokalnim razinama bili su nezaustavljivi. ‘Mala Merkel’, kako su podrugljivo nazivali A. K. K.​, nije mogla učiniti ono što više ni velikoj Merkel nije polazilo za rukom: održati u poslušnosti stranku iz čijeg je vrha godinama uklanjala svaku potencijalnu političku konkurenciju i s takvom strankom i centristički-liberalnom političkom platformom osvajati izbore.

Što nakon ‘male Merkel’?

Puklo je prošlog tjedna u Thuringiji kada su CDU-ovci otkazali poslušnost stranačkom vodstvu i u koaliciji s AfD-om i liberalima podržali izbor liberalnoga pokrajinskog premijera, kako bi spriječili da vlast preuzme Die Linke, reinkarnirana komunistička ljevica iz bivšeg DDR-a. Prekršili su time zapovijed Mutti Merkel: nikad koalirati s AfD-om jer je on preradikalno desno za CDU, a sama se Merkel potrudila barem jednako toliko koliko i u AfD-u da dobiju etiketu stranke koja koketira s neonacizmom.

Pitanje je dakako, što nakon A. K. K. Znači li njezino povlačenje da se Mutti Merkel pomirila s time da stranka više ne može ići njezinim putem širokog otvaranja prema liberalnoj ljevici i zatvaranja prema konzervativnoj desnici koji onda potiču stvaranje ekstrema zdesna? Ili je riječ o još jednome manevru velike Mutti kojim će nakon izmicanja A. K. K.​ pokušati osigurati svoj kontinuitet ubacivanjem nasuprot Merzu koji će, sigurno, željeti preuzeti CDU i kandidirati se za sljedećega kancelara, nekoga kompromisnog i, dakako, svojeg kandidata?

Može se očekivati da će Merkel to barem pokušati učiniti. Pitanje je hoće li je (i) ovaj put stranka poslušati. Otkaže li joj poslušnost, a stranku i kancelarsku kandidaturu na sljedećim parlamentarnim izborima preuzme Friedrich Merz, Kohlov učenik i jedan od najsnažnijih oponenata velikokoalicijske politike Angele Merkel, koji se zbog toga i povukao iz političkog života ostvarivši veliku poslovnu karijeru u financijskom sektoru, to onda znači ne samo veće izborne šanse CDU-a na sljedećim izborima, već bi sa sobom s obzirom na njemački utjecaj na ostatak Europe donijelo i promjene u političkom duhu europskih pučana te promjene u političkom duhu EU i Europske komisije.

Značilo bi to početak povratka klasičnoj političkoj desnici i ljevici, dakako, sa sadržajem resetiranim u skladu s duhom novog vremena, kao okosnici višestranačke scene.

Razorena višestranačka scena

Danas se jasno vidi da je velikokoalicijska politika Angele Merkel uz pripadajuće joj veliko lijevo-liberalno otvaranje CDU-a postigla trenutačni ekonomski uspjeh i privremenu političku stabilnost, ali je razorila do neprepoznatljivosti višestranačku političku scenu iz koje se generira upravljanje državom, izbanalizirala ulogu političkih stranaka i temeljni smisao demokracije i dovela do ruba novoga političkog jednoumlja u kojem umjesto stranaka, legitimiranih izbornim rezultatima, sve veći utjecaj na upravljanje državom i društvo imaju mediji, PR-ovci, spin-doktori, udruge civilnog društva, i to bez izbornog legitimiteta i jasne deklaracije o podrijetlu.

Velika koalicija vodi njemački SPD prema nestanku, na zapadu jačaju nestrukturirane zelene opcije koje izbacuju politiku u užem smislu iz svojih platformi i bave se borbama protiv prirodnih pojava poput klime i izmišljanjem novih sloboda, a na istoku prevladava neokomunistički Linke.

CDU je prepustio svoje desno biračko krilo AfD-u koji onda dodatno stigmatizira i gura prema radikalnoj desnici i neonacizmu ne bi li tako zadržao svoje birače. Liberali su se izgubili. A ako želite vidjeti kakve to veze ima s Hrvatskom, samo pročitajte još jednom – s time da umjesto CDU stavite HDZ, umjesto SPD – SDP…

Višnja Starešina / Lider.media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Američki odgovor velikosrpskim nakanama u Crnoj Gori i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Velikosrpska politika u posljednje je vrijeme doživjela dva značajna imovinska poraza u bliskom nam susjedstvu. Crnogorski je parlament na samom kraju prošle godine usvojio Zakon o slobodi vjeroispovijesti kojim se osobito pogođenom osjetila Srpska pravoslavna crkva. Jer, novi zakon propisuje da će svi vjerski objekti koji predstavljaju kulturnu baštinu postati državna imovina, ako vjerska zajednica nema dokaz da je ona vlasnik. SPC, koja je nakon stvaranja prve Jugoslavije prisvojila imovinu Crnogorske pravoslavne crkve, ovim zakonom gubi i imovinu i politički utjecaj.

Zato su (veliko)srpske političke opcije nastojale prirediti jedan destabilizacijski scenarij u Crnoj Gori već za novogodišnje i božićne blagdane. A ovih dana diljem Crne Gore SPC održava prosvjedne litije i molebane.

Prosvjednu je atmosferu pokušao u vojnoj odori srpske vojske dodatno uveličati srpski ministar obrane i dežurni Vučićev provokator Alaksandar Vulin (poznato, zar ne), koji se zaputio na obilježavanje dvadesete obljetnice ubojstva Pavla Bulatovića Miloševićeva ministra obrane u ratnim devedesetima. No Vulinu je dopušteno ući u Crnu Goru, ali ne i njegovoj odori.

Ovih se dana novi imovinski udar velikosrpskoj politici dogodio Republici Srpskoj. Ustavni sud u kojem većinu i dalje imaju stranci (ajmo reći da je realno pod američkim nadzorom) presudio je da je Zakon o poljoprivrednom zemljištu, koji je lani donijela Republika Srpska, djelomično neustavan.

Odnosno da vlasnik nekadašnjeg državnog i društvenog zemljišta nije Republika Srpska već država BiH. To je toliko pogodilo Milorada Dodika da je presudu nazvao “državnim udarom” najavivši srpski bojkot u radu institucija BiH i nestanak Bosne i Hercegovine u sljedećih godinu dana.

No od velikog srpskog bojkota očito neće biti ništa osim velike početne buke. Odmah mu je donedavni ministar sigurnosti Dragan Mektić, (onaj koji je ratovao s hrvatskom SOA-om), a danas zastupnik u parlamentu BiH, odgovorio da on neće bojkotirati rad institucija BiH jer vjeruje da će Dodik na kraju sve prihvatiti kao što je to i dosad činio.

“On je potpisao ANP i ulazak u NATO da bi sjeo u fotelje u institucijama BiH”, opleo je prigodno Mektić po Dodiku, optuživši ga da želi vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem kako bi ga mogao “rasparčavati i pretvarati u građevinsko”. Mektić, protiv kojeg je nedavno potvrđena optužnica za kazneno djelo “visoke korupcije” jer se kao ministar sigurnosti malo zaigrao s europskim fondovima, optužuje Dodika da mu je na pameti samo osobna korist i mešetarenje. I to je dio dnevnoga političkog folklora u BiH.

No presuda Ustavnog suda koja zaustavlja nakanu Republike Srpske da se proglasi vlasnikom državnoga poljoprivrednog zemljišta, mnogo je više od dnevnoga političkog folklora. Ona, osobito kada je se promatra usporedno sa zbivanjima u Crnoj Gori, govori o zapadnom, prije svega američkom pritisku kako bi se oslabile velikosrpske ambicije u BiH, a preko njih i ruski utjecaj.

Nije nikakvo otkriće da je u ratnim devedesetima Srpska pravoslavna crkva bila aktivni sudionik, jedan od glavnih nositelja propagande u ratu za etnički očišćene teritorije koji bi činili – Veliku Srbiju. U prvim godinama rada Haaškoga suda čak se vrlo ozbiljno razgovaralo da bi se na optuženičkoj klupi trebao naći i netko iz Srpske pravoslavne crkve.

No kasnije se rad tužiteljstva pretvorio u takvu travestiju da su čak i srbijanski državni i vojni dužnosnici, s izuzetkom Slobodana Miloševića, izbjegli optuženičku klupu za zločine u Hrvatskoj i BiH. Ali, ma koliko bilo poznato sudjelovanje SPC-a u ratu za veliku Srbiju, ono se tada nastojalo potisnuti iz pamćenja i analiza, jednako kao i njezino destabilizirajuće djelovanje u novim drržavama. Sve dok nije došlo na red – geopolitički red. A to se dogodilo kada je preko pravoslavlja Rusija ušla u ciljani prostor NATO-a, odnosno SAD-a, opstruirajući i ometajući proširenje.

Nakon što je prošle godine autokefalnost (nasuprot Ruskoj pravoslavnoj crkvi) ponovno ostvarila Ukrajinska pravoslavna crkva, istim putem očito kreću Crnogorska i Makedonska pravoslavna crkva, u novim članicama NATO-a Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji.

Prije deset ili dvadeset godina bio je nezamisliv zakon koji bi praktički oduzeo SPC-u sve ono što je u Crnoj Gori nakon 1918. prigrabila. To je postalo moguće tek nakon što je NATO-u i SAD-u počelo smetati. Iz sličnih je razloga međunarodna politika, vođena SAD-om, u Daytonu legalizirala rezultate srpskoga etničkog čišćenja, u ime dugoročnijih političkih ciljeva (Kosovo, Makedonija) i poklonila vojno poraženoj srpskoj vojsci Republiku Srpsku.

A danas stavlja veto na raspolaganje zemljištem. I to je izgleda kao prvi korak u demontaži Republike Srpske. To znaju i Dodik i Mektić, koji trenutačno igraju različite uloge za iste – srpske interese. Pitate se vjerojatno, a za čije to interese igra Dragan Čović, koji je odmah nakon presude Ustavnog suda potrčao u Banju Luku podržati Milorada Dodika? A ovaj mu je, ispred etnički očišćene Republike Srpske, još jednom obećao dati – treći entitet. I ja se pitam čije to interese zastupa višestruki akademik, doktor i veliki vođa? Interese hrvatskog naroda u BiH izvjesno – ne štiti, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

‘Crna Gora na rubu građanskog rata’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari