Connect with us

Kultura

Da ostaneš čovjek

Objavljeno

-

Valentin Ćorić, In vino libertas, Naklada Pavičić, Zagreb, 2017.

Godina je ovo 2024. Knjiga pred nama tiskana je 2017. Morala je čekati svjetlo dana svo ovo vrijeme, jer je njezinom piscu bilo zabranjeno govoriti o onome kroz što je prošao. U ime nekakve pravde. Posvijestimo si ovo još jedanput da lakše shvatimo što je zapravo na stvari. Nečija krivnja ili nečiji sebični probitci?

Tamnica u Scheveningenu najveća je u Nizozemskoj. Tijekom Drugoga svj. rata bio je to logor. I u njega sada, između ostaloga, smjestiše tzv. hrvatsku šestorku. Proizvodnja istine po narudžbi može početi.

Iz onoga što smo već čuli o svom ovom suđenju ili što čitamo u knjizi možemo prihvatiti Ćorićev stav da je nevin ili njihov stav da su on i drugi počinili teške zločine kroz tzv. udruženi zločinački pothvat. Obična logika nam kaže da bi se sve to trebalo dokazati. Ali se nije dokazalo. I što sad? Iz te činjenice proizlazi glavni naglasak u ovoj knjizi. »U korizmeno vrijeme pomislim: “I Njega su obilježenog doveli na Golgotu! A On nikome nikada ništa loše nije učinio!” Što sam više svjestan da je etiketa koju su mi zalijepili lažna, sve manje me zanima i dira nerazumijevanje drugih.« (str. 29.)

No, trebalo se nekako oduprijeti svemu tomu. Dario Kordić, koji je jedno vrijeme robijao s njim, predao se dubokoj molitvi. Naglasak je stavio na ono duhovno u čovjeku, ono što oblikuje i njegovu vanjštinu. Ćorić je, pak, naglasak stavio na odnos prema vanjskome svijetu. Ne znači to da se nije molio Bogu. Naprotiv. »Možda je moj život u zatvoru bogatiji od mnogih života izvan zatvora. Da nisam iskusio Haag, vjerojatno nikad ne bih osjetio bogatstvo duha i Božjeg milosrđa kakvo sada osjećam.« (str. 254.) Ili poslušajmo ovo. »Moj se duhovni svijet mijenjao i svakim danom bivao sve zanimljiviji. Tako da sam se već nekoliko mjeseci nakon presude posve smirio i opustio. Prepustio sam se sjećanjima na život koji sam proživio, vratio sam se u djetinjstvo, školske godine, u mladenačka sportska uzbuđenja. O ratu i poraću nisam razmišljao, suviše je boljelo.« (str. 172.) I počela je tako priča jednoga između nas ili naša priča. Nisu oni, naime, sudili njega, sudili su nas pa im je zbog toga i bilo svejedno tko je i što je, važno je da je Hrvat i da je sudjelovao u Domovinskom ratu, po mogućnosti na što većem položaju.

Knjiga je inače podijeljena u dva dijela. I svaki ima po 19 zapisa te tvore žanr sjećanja ili uspomena. Ne trebamo tražiti ovdje neku čistu književnost, iako ima i toga, niti neke nepogrješive sudove o društvenim kretanjima kroz određeno razdoblje. Pisac je ovdje subjektivan, ali na način da to ne zamagljuje cjelinu o kojoj nastoji govoriti. A ta cjelina je zapravo usud njegova naroda kroz povijest izražen kroz usud pojedinih njegovih pripadnika. Djed mu se borio za Austro-Ugarsku, otac bio u domobranima, stric zaglavio pri kraju rata negdje na Širokom Brijegu, on se borio u Domovinskom ratu. A pritom nije zaboravljen ni Bleiburg, ni Križni put, ni hudo jugokomunističko vrijeme. Sve je to u Ćoriću i sve ga to nosi kroz život.

Nepravdu prema svome narodu posebno je osjetio kao mladić u Makarskoj. Piše o tome u prvom dijelu knjige gdje se miješaju doživljaji iz Haške tamnice s doživljajima iz njegova života na slobodi; dok je drugi dio knjige zapravo samo govor što mu se događalo u tamnici. Došao se u Makarsku malo odmoriti, pošao s kolegama kući i onda se ispred njih ispriječila milicija. »Uhapsili« su ih bez nekog velikog pitanja. Ispitivanje je počelo u »stanici«. Ćoriću su tu, malo je reći, promijenili osobni izgled. U tome se isticao neki nemilosrdni stokilaš. Bila je godina 1974. Kada su ih napokon istjerali van uz riječi da su zapravo lovili nekog drugog, sve još nije prestalo. U milicijskoj stanici u Čitluku čuo je jednoga »milicionera« kako govori da su ga već davno trebali tako isprebijati. I onda dolazi godina 1991. Ćorić onoga stokilaša pronalazi u Makarskoj kao mirnog prodavača novina. Susreli su se oči u oči. Ime mu je bilo Savo i drhtao je. Ćorić mu ništa nije napravio, oprostio je, a Savo je ubrzo otišao preko Drine. Zar se svi ne pronalazimo u ovom događaju?

Nastojeći se odhrvati raščovječenju u haškoj tamnici Ćoriću pada na pamet proizvoditi vino. Drugima je to izgledalo ludo, ali ne i njemu. Čini to od grožđa iz tamničke kantine. Malo kupi on, malo drugi i nakupi se dovoljno za koju litru. Započinje tako zanimljiva priča koja se provlači kroz čitavu knjigu kao neka nit oko koje je ona okupljena. Međutim, ta nit je zapravo sloboda, pa je i naslov knjige u tom duhu. Čin proizvodnje vina unatoč zabrani daje osjećaj slobode. Ne možete me ušutkati pa ma što mi činili! Čitajmo o tomu s užitkom.

U knjizi se osjeća i žalac prijekora prema onima koji su Ćorića i društvo mu izdali ili prodali iz hrvatskih redova. Jasno mu je zbog čega to čine drugi sa suprotne strane, ali zbog čega čine oni? Vraća se tomu kroz čitavu knjigu. »Gospodine Ćoriću, što se tiče Bošnjaka koji su se bavili tim poslovima, Vi niste bili među onima koje smo kandidirali za haaško sudište. Kandidirali smo neke druge ljude. Vaš sudski proces uskoro počinje pa ćete vidjeti da nismo ni na koji način Vas optuživali, ali na Vašu žalost, neki drugi jesu. Njih ćete lako prepoznati, samo pažljivo pratite dokazne materijale u Vašem predmetu.« (str. 39.) Rekla mu je to Vasvija Vidović na susretu koji im je omogućio Naser Orić. I što se pokaza? »Poslije se i na sudu potvrdilo da su takvu predaju omogućili izdajnici iz hrvatskih redova. Baš su oni bili ti koji su suflirali koga treba otpraviti u Haag. Oni su u dogovoru s Carlom Del Ponte sastavljali popis ljudi za izručenje, kao zamjenu za nedohvatljivog Antu Gotovinu.« (str. 260.) Pridružile su im se kasnije u tome i odvjetničke ekipe, jer je u igri bio velik novac. A tu onda strada čovjek.

Hvala Bogu čovjek i vjernik nisu stradali u Ćoriću. A umiralo se tu u ćelijama pokraj njegove, činjena samoubojstva, teško obolijevalo, izlazilo na slobodu nakon pustih godina kao nevin čovjek a da ti nitko ne kaže barem oprosti ili ti možda dadne kakvo obeštećenje. Na Ćorićevom katu bili su mnogi sa srpske strane: Milošević, Mladić, Mrkšić, Pavković… Sama njihova krema. Ali on posebno govori o Dragi iz Srebrenice. U JNA je bio »oficir« KOS-a, i to posebno za zapadnu Hercegovinu, dok je u posljednjem ratu bio jedan od najvažnijih »bezbednjaka« u vojsci RS. Optužen je za teške zločine u srebreničkom masakru. Je li bio nevin ili koliko je sve to mogao spriječiti? Samo Bog i on to znaju. Činjenica je tek da je bio kivan na suoptuženike koji su ga, po njegovu, lažno optuživali. Kada su on i obitelj zapali u nevolje, nitko u Srbiji nije htio čuti za njih. Na kraju su mu u bolesti u haškoj tamnici najviše pomagali Ćorić i Bruno Stojić. Zapravo, imao je veliko povjerenje u njih. Ljudska nevolja i spremnost priskočiti u pomoć izbila je na prvo mjesto, a krivnja i kazna ostavljena je svemogućem Bogu.

Ovo su samo neki naglasci iz knjige, jednostavni kao što je zapravo jednostavan život ako ga uzmemo na pravi način. Uzmimo knjigu u ruke, čitajmo u tišini o odlasku šestorke u Haag, o suđenju koje traje godinama, o tome kako je Ćorić zapravo 12 puta išao u tu hašku tamnicu, o dugogodišnjem čekanju na presudu kada su ti mogli reći da si i nevin, o… Puno je toga unutra. Ćorić je sve izdržao uzdignute glave, svima oprostio, kako je rekao u završnoj riječi na suđenju. I nastavio se boriti. Treba li nam bolja poruka od toga?

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 17. ožujka 2024.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari