Pratite nas

Herceg Bosna

Da se nikad ne zaboravi: Krvavi blagdan Uzvišenja svetoga križa u Uzdolu 14. Rujna 1993.

Objavljeno

na

Foto: rama-prozor.info
NEKAŽNJENI MUSLIMANSKI ZLOČIN NAD HRVATIMA HERCEG BOSNE

Krvnik Enver Buza, zapovjednik Samostalnog bataljuna Prozor iz sastava tzv. Armije BiH, u ranu su zoru 14. rujna 1993. godine, na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, sa svojih 156 ljudi napao je selo Uzdol (općina Prozor-Rama) i pobio sve živo što se tamo zateklo.

Okrutno je usmrćeno 29 hrvatskih civila i 12 vojnika HVO-a.

Među pobijenima je bilo i troje malodobne djece (Stjepan Zelić star 10 godina, njegova 13-godišnja sestra Marija i 12-godišnja Jadranka Zelenika), Mara Grubeša je živa spaljena u svojoj štali (dok je pokušavala pustiti stoku), ubijani su i nepokretni i nemoćni starci u svojim bolesničkim posteljama, veliki broj žrtava je masakriran. Najstarija ubijena osoba imala je 87 godina.

Od 29 pobijenih civila, njih 20 su žene i djeca!

Krvniku Enveru Buzi se još uvijek sudi. On krivnju prebacuje na svoje nadređene, prije svega Sefera Halilovića koji je pred MKSJ oslobođen, na sramotu Suda, UN-a, međunarodne zajednice i “demokratskog zapadnog svijeta”.

Istina je da su krivi obojica. I ne samo oni. U masovnim zločinima koji su planski, smišljeno i sustavno provođeni s ciljem osvajanja hrvatskih prostora i uništenja HVO-a (pa i u okviru operacije “Neretva ’93”), sudjelovao je cijeli muslimanski politički i vojni vrh, što dokazuju dokumenta same “Armije BiH”. Bio je to pokušaj stvaranja etnički čiste islamske države na hrvatskim područjima koju je trebalo zaokružiti i osigurati joj izlaz na more, pa se u skladu s time najavljivalo i “oslobađanje” zapadne Hercegovine i Neuma.

I to protivno svim dotadašnjim mirovnim sporazumima međunarodne zajednice koji su (poput Owen-Stoltenbergovog plana iz siječnja 1993. godine) arogantno odbacivani s tvrdnjama da “ne osiguravaju strateške preduslove za opstanak muslimana na području BiH”.

Muslimanski politički i vojni vrh bio je premrežen operativcima KOS-a koje je iz Beograda slao Aleksandar Vasiljević i postavljao na najviše dužnosti u vojnoj i civilnoj vlasti i tajnim službama – od Alije Delimustafića do Sefera Halilovića i drugih, o čemu i danas pišu sami bosanski muslimani kojima je istina važnija od islamske propagande (Vidi: http://www.camo.ch/munja.htm). Zar su s tom udbo-kosovskom mafijom Hrvati mogli surađivati i oslobađati BiH?

Sud BiH utvrdio je da je u Uzdolu 27 osoba ubijeno izvan borbenih djelovanja, iako krvnik izravno odgovoran za ovaj masakr Enver Buza i danas ponavlja svoje laži – kako je u pitanju “legitimni vojni cilj”, a “svi civili u Uzdolu su bili naoružani i pucali su u pripadnike Armije BiH”. Po njegovom mišljenju, “tu se nema šta suditi”, jer “sve je bilo legitimno i čisto”!?

Osim za masakr nad civilima optužen je i kao krivac za paljenje kuća, kako u Uzdolu, tako i zaseocima Križe, Zelenike, Raići.

I to spada u “legitiman vojni cilj”?!

Zar se ubojstva djece od 10, 12 i 13 godina, ubojstva nemoćnih staraca i žena mogu ičim opravdati? Starci i djeca su “bili naoružani i pucali su na Armiju BiH”!? Kakva je to vojska kojoj su “legitimni vojni cilj” civili i koja ubija sve što se miče?

Bio je to napad na STANOVNIŠTVO, na CIVILE, a ne na vojsku i crte obrane. Podmukli upad u selo, u rano blagdansko jutro i iživljavanje krvnika nad nemoćnima i nedužnima – to je prava slika ratovanja “Armije BiH”, “jedine legitimne oružane sile” na području BiH (kako to ponavljaju u svakoj prigodi muslimanski zločinci, od Sefera Halilovića do Buze i drugih).

“Legitimno” je bilo i dovoditi mudžahedine, uključiti ih u “Armiju BiH”, davati im potporu od strane političkog i vojnog vrha i potom ih puštati da svojim barbarskim masakrima etnički čiste prostor budućeg Izetbegovićevog Kalifata!?

I to je bilo “legitimno”!?

“Legitimno” je bilo napasti Hrvate na njihovim područjima i u tom ratu pobiti gotovo 70% civila diljem Herceg Bosne!? Rat u kojemu se pobije toliki broj civila je RAT PROTIV CIVILA, rat s ciljem etničkog čišćenja prostora, s ciljem istrebljenja stanovništva, s ciljem počinjenja genocida!

“Legitimno” je bilo okrenuti se protiv dojučerašnjeg saveznika (Hrvata), okružiti hrvatske enklave i nemilice ih napadati a pred svijetom glumiti žrtvu!? Žene, djecu i rodbinu smjestiti u hrvatske hotele na Jadranu (da o njima brine Republika Hrvatska) i potom povesti rat za istrebljenje svega što je hrvatsko u BiH!

I to je bilo “legitimno”!?

Je li “legitimno” poslije svega optužiti žrtve (Hrvate iz BiH) za “udruženi zločinački poduhvat”, a Republiku Hrvatsku za “agresiju”, a iza leđa Hrvatima voditi pregovore o podjeli BiH i zamjeni teritorija s Karadžićem i Miloševićem (kao što je činio Alija Izetbegović – o čemu otvoreno piše sam Sefer Halilović u knjizi Lukava strategija)?

Je li bilo “legitimno” unajmiti kriminalca i zločinca iz Zelenih beretki Ramiza Delalića Ćelu da (1. ožujka 1992.) usred Baščaršije, ispred Stare crkve u vrijeme svadbe ubije srpskog svata i tako pokrene spiralu rata i zločina, a agresoru omogući alibi za sve što je poslije činio!?

Je li bilo “legitimno” dovoditi na zapovjedna mjesta u “Armiji BiH” kriminalce i zločince poput Nasera Orića, koji je u vrijeme dok je bujao naci-fašistički pokret u Srbiji na Gazimestanu čuvao Miloševića, a poslije “branio” Srebrenicu – upadajući iz zone zaštićene od UN-a u srpska sela i praveći masakre nad civilima!? Gdje su bili taj Naser Orić i njjegova “hrabra vojska” kad je trebalo braniti Srebrenicu od Ratka Mladića i njegovih krvnika? Zašto se Srebrenica smišljeno prepustila agresoru? Je li taj pokolj bio samo sredstvo da se dođe do statusa žrtve i kakvu su ulogu u toj prljavoj igri imali Alija Izetbegović i njegova kamarila? Vlastiti narod prepustiti na milost i nemilost agresoru da bi se to poslije politički kapitaliziralo i poslužilo propagandi!? Ima li čega sramnijeg i podlijeg od toga?

Je li bilo “legitimno” angažirati krvnike Cacu, Ćelu i stotine drugih, da s mudžahedinima harače po Bosni i Hercegovini, masakriraju žene, djecu i starce, siluju, pale, pljačkaju, ritualno kolju i odsijecaju glave, muče i ubijaju civile i ratne zarobljenike!?

A to je samo djelić istine o “jedinoj legitimnoj oružanoj sili” zvanoj “Armija BiH” koja je zadnjih desetak godina ugledala svjetlo dana i čega se svaki pošteni musliman treba sramiti.

Tako arogantno, s visine, bez trunke ljudskog osjećaja i pijeteta prema nevinim žrtvama mogu nastupati samo istinski monstrumi kao što su Sefer Halilović, Enver Buza i njihovi suradnici. Oni jesu monstrumi i zlikovci bez premca na ovim prostorima. I što je najgore, do danas su ostali nekažnjeni.

Zato bosanskim muslimanima treba otvoreno poručiti: tako se ne gradi nego razara Bosna i Hercegovina!

Na nepravdi, zločinu, lažima i klevetama ne gradi se budućnost ni jednog naroda.

Hrvati ne smiju zaboraviti svoje mučenike iz Bugojna, Travnika, Busovače, Jajca, Viteza, Rame, Prozora, Konjica, Zenice, Križančevog Sela, Buhinih kuća, Hudutskog, Grabovice, Mostara, Ravnog, Lužana, Uskoplja, Dusine, Miletića, Grma, Čukli, Trusine, Kaknja, Doljana, Kiseljaka i svih drugih mjesta gdje je prolivena nevina krv.

Pokoj vječni svim nedužnim hrvatskim žrtvama umorenim u svojim selima i na pragovima svojih domova.

Pokoj vječni nevinim žrtvama Uzdola koje su okrutno umorene na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa prije 25 godina.

Počivali u miru Božjem.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

https://youtu.be/dDiqwVUxAWI?t=22 (DOKUMENTARNI FILM, “UZDOL 41”)

25 godina od zapovijedi čije posljedice će se vidjeti za 7 dana u Grabovici i za 12 dana u Uzdolu!

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

10. prosinca 1993. godine krenuo konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu

Objavljeno

na

Objavio

Na Međunarodni dan ljudskih prava, 10. prosinca 1993. godine, iz Zagreba je krenuo humanitarni konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu.

Desetoga prosinca 1993. sa Zapadnoga kolodvora u Zagrebu krenuo je konvoj od 86 vozila, koji će tijekom puta objediniti preko 90 kamiona i ostalih vozila, te 167 hrabrih ljudi, sudionika puta u Novu Bilu i Bosnu Srebrenu.

Oni voze pomoć za spas opkoljenim Hrvatima kojih ima oko 70.000 u Lašvanskoj dolini i koji već osam mjeseci izdržavaju smrt, glad i ostale ratne strahote. Odiseja konvoja trajat će deset dana da bi konačno stigao 20. prosinca u Novu Bilu.

Putem su ih, unatoč Unproforovim vozilima i zastavama Crvenoga križa, pljačkali, ubijali, kamenovali, zaustavljali bez razloga i ostavljali na hladnoći satima, rešetali im kabine, ubili vozača, ponižavali na sve načine. I to ne samo vojnici Armije BiH, nego i civili – žene i djeca.

U isto vrijeme Hrvatska je hranila nekoliko stotina tisuća Muslimana, ne samo hranila, nego se brinula za njihov smještaj, školovanje, odjeću…

Konvoj se i danas, nakon 25 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

dr. sc. Ivo LUČIĆ: Međunarodna zajednica ima ključnu ulogu u obespravljenju, iseljavanju i pokušaju uništenja Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Predstavljena je knjiga saborskoga zastupnika prof. Miroslava Tuđmana “Haški krivolov – Analiza dokaza o ciljevima zajedničkoga zločinačkog pothvata u predmetu IT-04-74″. Knjigu su predstavili akademik Davorin Rudolf, povjesničar Ivo Lučić, odvjetnica Nika Pinter i autor knjige Miroslav Tuđman te te u ime nakladnika Anita Šikić i Željko Raguž. U nastavku donosimo izlaganje dr. sc. Ive Lučića. (hkv)

Haški krivolov

Poštovane gospođe i gospodo, dragi prijatelji,

večeras smo okupljeni oko knjige Miroslava Tuđmana „Haški krivolov – analiza dokaza o ciljevima zajedničkog zločinačkog pothvata u predmetu IT-04-74.” u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade i Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH. Profesor Tuđman analizirao je preko 50 000 stranica sudskih transkripata i blizu 10 000 prihvaćenih dokaza optužbe i obrane. Njegova analiza nalazi se pred vama napisana na 511 stranica, podijeljena u devet poglavlja. Uvodno poglavlje nazvano „Konstrukcija zločina u jeziku” počinje presudom Žalbenoga vijeća Haškoga tribunala kojom su šestorica hrvatskih dužnosnika HZHB/HRHB proglašena krivim i osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne. Ne nalazeći pojedinačne krivice za ovakvu presudu, Vijeće ih je osudilo temeljem navodnoga sudjelovanja u Udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio „stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskoga naroda”. Vijeće je iznijelo mišljenje da je taj UZP kao „zajednički zločinački cilj” imao „dominaciju Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.

Nasuprot takvom zaključku i presudi stoje činjenice koje su u ovoj knjizi vrlo precizno, rekao bih „forenzički” i dosljedno iznesene. Naravno te su činjenice predstavljene i sudcima Haškoga tribunala ali oni ih nisu htjeli uvažiti. Često nisu dopustili da se o važnim činjenicama uopće raspravlja, ako se i raspravljalo odbijali su njihovo usvajanje među dokaze, a ako su i usvojeni kao dokazi, nisu uzeti u obzir niti su obrazloženi u presudi. O tome možete čitati u Devetom poglavlju knjige. Izdvojit ću samo slučaj transkripta sa sjednice Predsjedništva BiH održane 29. prosinca 1993. Dokument nije prihvaćen kao dokaz u cjelini, već samo njegovih prvih 25 stranica koje nisu relevantne za obranu. U tom neuvrštenom dijelu dokumenta očituje se namjera Alije Izetbegovića da se broj Hrvata u BiH svede na nekih 12 %.

Danas, dvije godine poslije izrečene presude, možemo ponoviti ono što smo i tada, a i puno prije znali. Bez ikakve osnovane sumnje! Presuda je donesena najkasnije istoga dana kada je podignuta optužnica. Sudci su ostali potpuno ravnodušni spram činjenica i dokaza. Obrazloženje UZP napisano je na 70 od ukupno preko 1400 stranica Presude, a svjedoci optužbe spominju se dva i po puta više nego svjedoci obrane. U tom dijelu Presude najčešće se spominje ime prvog predsjednika RH Franje Tuđmana – čak 290 puta, dok je drugi po učestalosti spominjanja svjedok optužbe američki dužnosnik i diplomat Okun Herbert koji je spomenut 92 puta, a zatim također svjedoci optužbe Josip Manolić koji se spominje 72 puta i Ciril Ribičič koji je spomenut 32 puta. Oni su uz Raymonda Lanea (19) i Petera Galbraitha (13) ključni svjedoci za donošenje odluke o postojanju UZP-a.

Tužiteljstvo je dokazivalo postojanje UZP-a na temelju 72 dokaza i to 36 transkripata, dnevnika Roberta Okuna i Ratka Mladića te „vještačenja” odnosno pisanih iskaza Cirila Ribičiča, Roberta Donie, Raymonda Lanea i Ole Brix Andersona. Kao povjesničar osvrnut ću se na iskaz odnosno „vještačenje” dr. povijesnih znanosti, financijskog konzultanta u tvrtki Merrill Lynch i „vještaka” haškog Tužiteljstva Roberta Donie, nekadašnjeg gojenca poznatog srpskog povjesničara Milorada Ekmečića. Naime, tužitelj Kenneth Scott objasnio je sudcima Raspravnoga vijeća kakvu je zadaću zadao Donii. Tužiteljstvo mu je dalo na uvid optužnicu te je on po njoj radio ono „što se od njega očekuje”. A očekivalo se da će ojačati optužnicu kvazihistoriografskim uratkom. Taj se uradak odnosno „vještačenje” baziralo na 25 dokumenata koje mu je također dalo Tužiteljstvo te na sekundarnim ali pažljivo odabranim izvorima. Radilo se o 36 knjiga od čega su samo dvije tiskane u Zagrebu i to knjige svjedoka tužiteljstva Stipe Mesića i Cirila Ribičiča. Donia je zato obilno rabio medije – i to Oslobođenje i Tanjug, dakle bošnjačke i srpske režimske medije.

Uglavnom, Robert Donia je „ekspert” (kako to važno zvuči) koji je svu složenost bosansko-hercegovačke i jugoslavenske stvarnosti te svu složenost tamošnjih međunacionalnih odnosa sveo na teze optužnice haškoga tužiteljstva. Odnosno, kako piše Miro Tuđman: Donia nije događaje iz optužnice smjestio u povijesni kontekst nego je povijesni kontekst prilagodio optužnici (str. 167.). Optužnica je sastavljena temeljem političkih zahtjeva s jasnim političkim ciljem te po logici stvari nije ništa drugo doli politička optužnica. Presuda koje je donesena temeljem takve optužnice, uz ignoriranje dokaza obrane politička je presuda. Zato sam prije dvije godine rekao, a večeras ponavljam. Doći će dan kada će se i tome sudu suditi!

Kao što sam rekao na početku, večeras smo okupljeni oko knjige Miroslava Tuđmana. Ali, nije nas večeras povezao samo sadržaj ove po mnogo čemu jedinstvene knjige, nego i njezina naslovnica, odnosno uspomena na čovjeka koji se na toj naslovnici nalazi. Ova je knjiga prožeta duhom Slobodana Praljka, kao što je i ovaj večerašnji skup prožet uspomenom na njega. Njegovom racionalnom logikom, njegovom pobunom protiv nepravde, njegovim prijezirom prema podlosti tužitelja i svjedoka-krivokletnika te nesposobnošću i konformizmom sudaca. Ova knjiga, kao i ovaj skup odišu Praljkovom odlučnošću i ustrajnošću na istini.

Međutim, spomenuto suđenje nije prvo suđenje „hrvatskoj šestorci”. Ovo je koliko mi je poznato treća šestorka osuđena na montiranom političkom procesu. Maksimilijan Bebić, Vjekoslav Brajković, braća Joe i Ilija Kokotović, Anton Zvirotić i Mile Nekić, šestorica su Hrvata koji su živjeli i radili u gradiću Lightgowu u okolici Sydneya, u pokrajini New South Wales (NSW). Ni po čemu se bitnom nisu razlikovali od ostalih sunarodnjaka ili uopće australskih građana, sve do 8. veljače 1979. godine kada su u njihove kuće upale specijalne postrojbe savezne australske policije i uhitile ih.

Osumnjičeni su da spremaju veliki teroristički napad u Australiji. Taj navodni napad australskoj je policiji prijavio navodni Hrvat Vico Virkez. On je također trebao s njima sudjelovati u navodnom napadu ali se predomislio. Prema Virkezovoj dojavi šestorka (hrvatski ekstremisti/teroristi) je planirala podmetnuti bombe u glavnu razvodnu stanicu vodovoda u Sydneyu (čudno da nisu optuženi za namjeru trovanja vodovoda, kakve su bile uobičajene optužbe u komunističkoj Jugoslaviji), u kazalište, na glavni kolodvor i u lokalni jugoslavenski klub. Pokajnik Vico Virkez postao je svjedok optužbe te je imao izdvojeno suđenje. Pušten je nakon 10 mjeseci provedenih u zatvoru te se vratio u tadašnju Jugoslaviju.

Proces hrvatskoj šestorci bio je najdulji i najveći kazneni proces u povijesti Australije. Trajao je deset mjeseci, ispitano je 111 svjedoka, a transkripti sa suđenja imaju preko 5000 stranica teksta. Sudac Victor Maxwell 1981. godine osudio je svakoga člana hrvatske šestorke na 15 godina zatvora. Godinu dana kasnije žalbeni je sud potvrdio presude i kazne i zabranio žalbe Visokom sudu. Slučaj “hrvatska šestorka” činio se zatvorenim, bez obzira na brojne kontroverze, koje se naravno nisu mogle probiti do australskih medija. Obrat se dogodio deset godina kasnije. U kolovozu 1991. godine u srpskim dobrovoljačkim jedinicama iz BiH koje su ratovale na hrvatskim ratištima u Slavoniji reporter australske televizije ABC Chris Masters pronašao je ključnog svjedoka pokajnika i navodnog Hrvata Vica Virkeza. Pravo mu je ime bilo Vitomir Misimović. Bio je Srbin iz Bosanske Gradiške. Njega je jugoslavenska obavještajna služba ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća poslala u Australiju s lažnim imenom i zadatkom ubacivanja u hrvatsku zajednicu. Nakon što je obavio posao i vratio se u Jugoslaviju, od Udbe je za nagradu dobio farmu svinja. Doista odgovarajuća nagrada za opisanu svinjariju. Nakon što je reportaža objavljena na ABC-u počela je javna rehabilitacija “hrvatske šestorke” u Australiji. Pušteni su iz zatvora, ali ne uz poništenje presude donesene u montiranom procesu, ne uz ispriku i odštetu, već zbog navodnog „dobrog vladanja u zatvoru”. Australske institucije nisu i ne žele priznati što se tada zapravo dogodilo.

Ujutro 16. ožujka 1999., u Alipašinoj ulici u centru Sarajeva, nedaleko od američkog veleposlanstva odjeknula je eksplozija podmetnuta ispod službenog vozila zamjenika Ministra unutarnjih poslova Joze Leutara. Eksploziv je aktiviran dok je automobil bio u pokretu. Leutar je zadobio teške tjelesne ozljede od kojih je ubrzo i preminuo, a vozač i njihov suputnik zadobili su lakše tjelesne ozljede. Od samoga početka istrage pojavili su se brojni problemi, najprije je istražni sudac pokušao udaljiti policajce Hrvate iz istrage, od njih su skrivani materijali skupljeni istragom oko igmanske grupe i sl. Alija Izetbegović je nakon atentata na Leutara izjavio: „Ovo su učinili ili naše (muslimansko-bošnjačke) budale ili hrvatski ekstremisti”. Na to je još dodao kako nikada nisu pronađene ubojice Kennedyja, Palmea i Alda Mora, aludirajući (ili nalažući) kako ni ovaj slučaj neće biti riješen. Da bi se sve još više zakompliciralo pobrinuli su se režimski sarajevski mediji, krenule su konstrukcije. Optuživani su svi oni koji su nekome od političkih moćnika smetali. Uskoro se oko cijelog slučaja eksponirao šef misije UN-a u BiH Jacques Klein, ustvrdio je kako ima dokaze i kako će krivci biti kažnjeni. Dana 6. travnja 2000. istražni sudac Kantonalnog suda u Sarajevu Idriz Kamenica potpisao je rješenje protiv šestorice Hrvata, koji su optuženi za ubojstvo Joze Leutara. Bili su to: Ivan Andabak, Dominika Ilijašević, Zoran Bašić, Željko Ćosić (koji je vozio pok. Leutara i kojem je bomba eksplodirala pod nogama), Jedinko Bajkuša i Mario Milićević. Po riječima tužiteljstva osumnjičeni su izveli ovo nedjelo kako bi srušili Federaciju BiH. Kompletna optužba se zasnivala na izjavi „zaštićenoga svjedoka” za koga je kasnije utvrđeno da je okorjeli kriminalac i liječeni duševni bolesnik. On je za svoje „svjedočenje” dobio 500.000 KM javno obećane nagrade ili dio tog novca. Zapravo, javnost nije nikada saznala tko je uzeo taj novac. Obrana optuženih je tvrdila da su Leutara usmrtili isti oni koji su postavili eksploziv za Papu i ubijali Hrvate u Travniku. Bivši ministar sigurnosti BiH Fahro Radončić više puta u medijima je ustvrdio da je Leutar ubijen po nalogu bivšeg bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, sina Alije Izetbegovića. U studenome 2002. Vijeće Kantonalnoga suda u Sarajevu kojim je predsjedavao sudac Salem Miso donijelo je presudu kojom su sva šestorica Hrvata oslobođena optužbe i puštena iz zatvora gdje su proveli više od godinu dana.

Vratimo se ponovno nakratko u Australiju. Tijekom 1986. godine, na jednoj od australskih radio postaja koja je bila pod snažnim utjecajem KP Australije emitirana je čitava serija dokumentarnih emisija o navodnim nacističkim zločincima koji se skrivaju u Australiji. To je potaklo osnivanje posebne istražiteljske jedinice (SIU) osnovane u sklopu Australske obavještajne agencije (ASIO) koja je trebala prikupila dokaze i otkriti nacističke ratne zločince koji su se sklonili u Australiju. Na čelu te jedinice kao zamjenik voditelja a zatim i voditelj bio je Graham Blewitt. U tih sedam godina Blewittova specijalna jedinica istraživala je 800 slučajeva navodnih nacističkih zločinaca uglavnom iz baltičkih država bivšeg SSSR-a. Rezultat tih sedam godina rada i svih istraga su tri optužna prijedloga podnesena australskom državnom odvjetništvu. Nijedan od njih nije prihvaćen, a time niti procesuiran.

Za takav sedmogodišnji rad Blewitt je nagrađen mjestom prvog operativca u uredu tužitelja u Haagu, odnosno mjestom zamjenika Glavne tužiteljice Carle del Ponte. Upravo je on imao glavnu ulogu u podizanju optužnice protiv šestorice Hrvata iz Herceg-Bosne koje je optužio za udruženi zločinački pothvat. Optužnica je nastala na isti način kao i ona u Australiji (ili ona druga u BiH). Bio je to udruženi poduhvat sigurnosno-obavještajne službe i tužiteljstva. Blewitt je zapravo i formirao prvi ured haškog tužitelja. Tamo je došao prije nego što je imenovan glavni tužitelj Richard Goldstone. S njime su u Haag došla i trojica njegovih australskih djelatnika, trojica neuspješnih i frustriranih lovaca na naciste. Za njih četvoricu je glasnogovornica glavne tužiteljice Florence Hartmann desetak godina kasnije kazala da zauzimaju ključne pozicije u tužiteljstvu i među istražiteljima te opstruiraju istragu protiv Miloševića i vrha JNA. Objavljen je i podatak da je Blewitt još prije odlaska u Haag skupljao informacije o australskim državljanima koji su se priključili obrani Hrvatske odnosno koji su po njegovi mišljenju bili “izravno uključeni u jugoslavenski genocid”. Jako ga je ljutilo što su australski sudovi odbijali pokretati postupke temeljem te njegove dokumentacije. Blewitt je i sam bio blizak Komunističkoj partiji Australije i potpuno je jasno kako je za njega komunistička Jugoslavija bila neupitna vrijednost koju je trebalo sačuvati, odnosno njezine rušitelje kazniti. Za njega su rušitelji Jugoslavije bili nacisti ili konkretnije „ustaše”. Naravno, takvo je stajalište bilo potpuno u skladu s politikom Velike Britanije i njezinih bliskih saveznica uključujući i Australiju.

Kao što znamo, Graham Blevvitt je optužnicom iz 2004. u Haag doveo treću – hrvatsku šestorku: Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Oni su optuženi, a zatim i osuđeni za svehrvatski udruženi zločinački poduhvat. Od predaje hrvatske šestorke Haškom sudu do pravomoćne presude prošlo je trinaest i pol godina. Sama je sudska rasprava trajala pet godina. Proces i prvostupanjska presuda “hrvatskoj šestorci” i prije pravomoćne presude ostvarili su velik dio političkog cilja. Već je sama optužnica legitimirala nasilne promjene Ustava BiH i Ustava FBiH kojima su Hrvati politički marginalizirani u BiH. Optužnica je legitimirala i gospodarsko uništenje Hrvata u BiH za što se „međunarodna zajednica” nije libila čak ni upada vojne sile u banke – opet temeljem lažnih i ni do danas dokazanih optužbi. Kombinacijom političkih i kaznenih progona uklonjeno je gotovo kompletno političko i vojno vodstvo Hrvata u BiH. Spriječen je povratak izbjeglih i prognanih Hrvata u BiH, a potaknuto je njihovo masovno iseljavanje.

„Međunarodna zajednica” koju predstavljaju i simboliziraju osobe poput Grahama Blewitta, Carle del Ponte, Carla Bildta, Wolfganga Petritscha, Paddya Ashdowna, Carmela Agiusa i sličnih, ima ključnu ulogu u obespravljenju, iseljavanju i pokušaju uništenja Hrvata u BiH. Njima su u tome pomagali i mnogi u Republici Hrvatskoj i u BiH. Pritom svakako treba spomenuti bivšega predsjednika Stipu Mesića, ali i ne zaboraviti sve one njegove službenike i sljedbenike koji se nisu zadovoljili tek farmom svinja poput onog lažnog svjedoka iz australske priče. Ne sumnjam u to da će svi oni naći odgovarajuće mjesto na stranicama povijesti. Ova knjiga još je jedna cigla u zidu istine o našoj teškoj, ali i slavnoj prošlosti, čestitam profesoru Miroslavu Tuđmanu, a vama svima zahvaljujem na dolasku i podršci te na očuvanju uspomene na našega prijatelja Slobodana Praljka.

dr. sc. Ivo Lučić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari