Pratite nas

Povijesnice

Da su osvojili Beč 1683. Godine, ‘Bošnjaci’ bi postali gospodari Europe

Objavljeno

na

Jeste li znali da su “Bošnjaci” (tj. bosansko-hercegovački muslimani) bili na korak do osvajanja Europe i to još daleke 1683. godine?

Niste?

Nisam ni ja, dok nisam pročitao članak o “11 genocida” koji se nad tim istim “Bošnjacima”, vjerovali ili ne “provode u kontinuitetu od 1683. godine do danas” (!?), dakle, ni manje ni više nego punih 335 godina! Mashala!

Do ovog “epohalnog otkrića” došli su djelatnici sarajevskog “Virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacima” mr. Fatmir Alispahić, dr Selma Rizvić i njihovi suradnici. I da ne bi sve prekrila “plava trava zaborava”, dadoše se oni odmah na posao i snimiše film, pravi pravcati film, nalik na dokumentarac (tko ne vjeruje nek pogleda: https://youtu.be/SniLkwhYdGU?t=7).

U ovom vrlo zanimljivom video uratku, autori potanko obrazlažu sve vezano za temu, počevši upravo od “prvog genocida” koji je “izvršen nad “Bošnjacima” u vrijeme opsade Beča 1683. godine.

Evo kako to po prilici izgleda u interpretaciji jednog “domoljubnog” (bošnjačko-muslimanskog) portala koji njeguje novokomponiranu “bošnjačku” povijest ili (kako oni kažu) “historiju”:

“Prvi genocid nad Bosnjacima dogadja se tokom i poslije Velikog – beckog rata izmedju turske i austro – ugarske carevine. 
Posto su Turci u tom ratu izgubili sve posjede i vlast u Madjarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji, Boki-kotorskoj, svi Muslimani-Bosnjaci koji se iz ovih krajeva i zemalja nisu pravovremeno uspeli povuci u Bosnu i druge krajeve juzno od Save i Dunava bili su pobijeni, protjerani, asimilirani ili prisilno prevedeni u kriscanstvo. Svi kulturni i sakralni objekti su unisteni a materijalna bogatstva oduzeta i opljackana. O prvom genocidu precizni i jasni dokazi o pokrstavanju postoje u franjevackim arhivama u Dalmaciji, Lici i Slavoniji. Da su Bosnjaci zivjeli na ovim prostorima danas jedino podsjecaju razliciti toponimi i prezimena.
Za prvi genocid najvaznije je reci da su ratovali Turska i Austro-ugarska a stradali su Bosnjaci.”

(Vidi: http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=18852; istaknuo: Z.P. Napomena: citat prenesen bez ikakvih ispravaka uključujući i pravopisne pogrješke)

I kako današnji “Bošnjaci” ne bi kojim slučajem zanemarili ove “historijske činjenice” i opustili se previše, iznad teksta stoji i kletva: “Ko bude zaboravio da Bog da ga rodjena djeca zaboravila!”

Zanimljivo, zar ne? I humano, civilizacijski prihvatljivo!

No, vratimo se načas Beču i “Bošnjacima”. Oni su pod vodstvom osmanskog vezira Kara Mustafa Paše koji je u ime i za račun sultana Mehmeda IV jurišao na Beč te daleke 1683. godine, navodno, bili u redovima turske vojske i kanili Beč osloboditi od Bečlija.

Istražujući taj fenomen “bošnjaštva” i njihovu (eventualnu) ulogu u posljednjem (i neuspješnom) osvajanju Beča, naiđoh na jedan zanimljiv tekst koji afirmativno govori o sudjelovanju “Bošnjaka” u vojnoj katastrofi i teškom porazu desetak puta brojnije osmanske vojske pod prijestolnicom Austrije.

(Vidi: http://www.gorapress.net/clanak/vijesti/kultura/uloga-bosnjaka-u-opsadi-beca-1683-godine-jedina-svijetla-tacka-teskog-poraza/).

Izvor, naime, tvrdi kako je u atacima na Beč u redovima Osmanlija bilo 7.000 “Bošnjaka” pod zapovjedništvom Hizir paše (na popisu “bosanskih paša” vodi se kao “Hizr paša”), Turčina, Osmanlije koji je bio sultanov namjesnik u pokorenoj Bosni nekih godinu dana (1682-1683.), a “pašovanje” mu prestalo upravo nakon poraza Osmanlija i “Bošnjaka” pod Bečom. Očito se baš nije proslavio u “oslobađanju” Beča pa ga je sultan razriješio (a možda mu i glavu skinuo).

No, međutim, spomenuti tekst na sva usta hvali sudjelovanje “Bošnjaka” u oslobađanju Beča od Bečlija, koji su (kako se kaže) “bili jedina svijetla točka” u tom srazu Osmanlija s “nevernicima”. Veli autor članka kako je malo falilo (zera) da Osmanlije ne odnesu pobjedu (zahvaljujući “Bošnjacima”, bezbeli), kad…ne lezi vraže, eto ti Poljaka s 50.000 vojnika…

Tako se naši “Bošnjaci” vratiše kući s Osmanlijama podvijena repa…

Ne dopustiše Bečlije da ih se “oslobodi”.

A malo je falilo pa da sve završi potpuno drugačije.

Da su “Bošnjaci” uspjeli osloboditi Beč od Bečlija, danas bi nam Bakir beg Izetbegović II sarajevski bio možda sultan i ne bi njegov rahmetli babo (Alija Izetbegović I) morao dalekom potomku Mehmeda IV (Erdoganu I) “u amanet” ostavljati Bosnu.

Znalo bi se čija je!

Pitam se na kraju (bez trunke zluradosti), kad bi primijenili isti aršin na situaciju vezano za opsadu Sarajeva (1992-96.), jesu li onda “Bošnjaci” i svi drugi koji su branili ovaj grad ustvari izvršili genocid nad Karadžićevim trupama s okolnih brda?

Nisam u stanju dokučiti istinu, pa ovom prilikom javno molim mr Fatmira Alispahić, dr Selmu Rizvić i sve ostale stručnjake za oblast novokomponirane povijesti “Bošnjaka” da mi to obrazlože.

Vjerujem da oko toga neće biti problema, jer mr Alispahić se već jednom javljao vezano za moj tekst u kojemu sam pokušao elaborirati njihovu tezu o “11 genocida nad Bošnjacima” (https://kamenjar.com/hrvati-pogledajte-ovaj-prljavi-velikomuslimanski-pamflet-poucno-je/).

Jest da me je tada nazvao “ustašom”, ali, ne zamjeram. I on ima pravo na slobodno uvjerenje i izražavanje svojih stavova – ma kakvi bili.

Znam da su 1971. godine dekretom CK SK BiH nastali Muslimani koji su odlukom svoga “Prvog bošnjačkog sabora” (u Sarajevu, održan 27/28. rujna 1993. godine) sami sebe preimenovani u “Bošnjake”, ali nikako mi nije jasna metodologija kojom se njihova genealogija proteže na srednji vijek ili čak u daljnju prošlost. Znači, to može i retroaktivno – prvo izmisliš  narod, a poslije stvaraš njegovu povijest.

Povijest je na ovim prostorima prilično “rastezljiva” i “prilagodljiva”, ali, braćo mila i tu bi valjda trebala postojati neka granica!

Ili sam ipak u zabludi. Kod “Bošnjaka” takve sorte, granica očito nema!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1992. počela je bitka za Kupres

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1992. godine započela je jedna od najtežih bitaka hrvatske vojske u novijoj povijesti – bitka za Kupres! Na ovaj dan prisjećamo se 160 poginulih i nestalih Hrvata na Kupreškoj visoravni stradalih i nestalih u ratnom vihoru 1992. godine, u sukobu protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja – srpskoga agresora koji je u bitki za Kupres sudjelovao sa 6.000 vojnika, 3-4 topničke i minobacačke divizije, jednim oklopnim bataljunom i zrakoplovstvom. U obrani Kupresa sudjelovali su Kupreška bojna HVO-a, hrvatske postrojbe iz Tomislavgrada, trinaesta bojna HOS-a, dragovoljci ZNG (Vukovarci) i ostali hrvatski branitelji iz Bugojna, Uskoplja, Livna, Posušja, Gruda… Sveukupno njih 2.500 naoružanih puškama s nešto ručnih raketnih bacača i minobacača.

Nakon sedam dana borbe i otpora nadmoćnijem srpskom neprijatelju Kupres pada u neprijateljske ruke 10. travnja 1992. godine.

S pripremama za obranu Kupresa, Hrvati su počeli u rujnu 1991. kada je osnovan krizni štab. Od dragovoljaca su osnovane postrojbe po hrvatskim selima i gradu Kupresu, koje su u studenom 1991. prerasle u Kuprešku bojnu, jačine 569 vojnih obveznika.

Stanje u Kupresu jako se je pogoršalo u drugoj polovini ožujka 1992. godine. Srbi su 22. i 23. ožujka iselili žene i djecu iz Kupresa u Šipovo, Banju Luku, Beograd i Vojvodinu. To je bio poziv i Hrvatima da učine isto. Tako su hrvatske žene i djeca iseljene u Zagreb, Trogir i Baško Polje.

Krajem ožujka 1992. godine, na hrvatskim graničnim etničkim područjima u BiH koncentrirale su se jače srpske snage, JNA, TO i četnici, dragovoljci iz drugih krajeva bivše Jugoslavije. U dijelu Kupreškog polja pod srpskim nadzorom počelo je prikupljanje snaga s osloncem na Šipovu, gdje je bilo središte 30. partizanske divizije.

Pred sam kraj ožujka, Srbi su ukopali u rajonima Ravnog, Blagaja i Donjeg Malovana. U Kupresu su sve društvene objekte stavili pod svoju kontrolu a na nekima su postavili strojnička i snajperska gnijezda, a u Donjem su Malovanu postavili kontrolnu postaju na kojoj su zaustavljali, pretresali i pljačkali putnike.

Dana 3. travnja, ujutro, oko 6:30, izbio je oružani sukob. Srpske snage s područja Donjeg Malovana otvorile su vatru po hrvatskim postrojbama na crti Rajkovača – Batoglav. Branitelji su odgovorili protunapadom, te do podne razbili protivnika u Donjem, a u Gornjem Malovanu ga okružili. Na području Cincara i Baljaka, Srbi su također razbijeni.

Dobivene su i prve obavijesti o pokretima srpskih snaga na Ravninama. Na području Kupresa i prigradskih sela, Kupreška je bojna ušla u sukobe s jačim protivnikom te joj je idućeg dana u pomoć stigla ojačana satnija iz Bugojna i Uskoplja.

Tijek bitke

Dana 3. travnja, ujutro, oko 6:30, izbio je oružani sukob. Srpske snage s područja Donjeg Malovana otvorile su vatru po hrvatskim postrojbama na crti Rajkovača – Batoglav. Branitelji su odgovorili protunapadom, te do podne razbili protivnika u Donjem, a u Gornjem Malovanu ga okružili. Na području Cincara i Baljaka, Srbi su također razbijeni. Dobijene su i prve obavijesti o pokretima srpskih snaga na Ravninama. Na području Kupresa i prigradskih sela, Kupreška je bojna ušla u sukobe s jačim protivnikom. Njena tri minobacača 82 mm u rajonu Rastičeva teško su parirala postrojbama TO i JNA iz Blagaja.

Do kasno navečer, 4. travnja, Gornji Malovan je očišćen, a šumski put iz pravca Ravnina zapriječen i stavljen pod kontrolu. U Kupres je stigla ojačana satnija iz Bugojna i Uskoplja. Polovica je trebala ići u Zlosela, no većina se pokolebala i vratila u pravcu Bugojna, te ih je samo nekoliko ostalo u Zloselima. Druga je polovica, 55 vojnika posjela je širi rajon Kupreških vrata. Od jutra je počelo djelovanje srpskog topništva.

Obavještajni podaci su govorili kako je u Blagaj pristigo veći broj srpskih vojnika, a kasno navečer dobijen je podatak o pokretima okolpništva iz Banja Luke prema Šipovu. Tijekom dana zabilježena su dva izvidnička djelovanja zrakoplovstva JNA. Crta obrane prema Blagaju nije se mogla ozdržati. Pritisak je bio prejak, a topnička potpora iz rajona Šujice nedjelotvorna. Satnija Zlosela se povukla iz Rastičeva u rajon Zlosela. Iz voda Rastičevo dio pokolebanih ljudi povlači se za Bugojno, a 17 ih ostaje na novoj crti. Kasno na večer u Kupres stiže obećana pomoć, 80-tak boraca iz Posušja. Dio je raspoređen u Zloselima, a dio na Kupreškim vratima.

U nedjelju, 5. travnja, primjećena su srpska pojačanja na hodnji prema Kupresu. Iz donjeg Glamočkog polja preko sela Skucani prema Slovinu, otišla je skupina od dvadeset vozila, koja su vukla topnička oruđa. S područja sela Pribelja, krenulo je 17 tenkova prema Blagaju. Tijekom dana borbe su vođene uglavnom u gradu. Postrojbe Kupreške bojne pojačane s postrojbom bojne Zrinski, postupno su zauzimale grad. Oko 20 sati Srbi su zatražili pregovore, do kojih je potom došlo. Obvezali su se na prekid vatre i predaju oružja, od kojeg poslije nije bilo ništa. U biti su “kupovali” vrijeme. Jutro 6. travnja, donijelo je ledenu kišu i vijest o kretanju jače oklopne skupine kroz selo Suhovu prema Bilom Potoku i Zloselima. Bilo je to srpsko oklopništvo, koje je doveo pukovnik Slavko Lisica.

Kupres_1992

7. travnja 1992., u borbama za Kupres JNA je angažirala 30. pješačku diviziju, koju je vodio pukovnik Stanko Galić. Iz Knina za Kupres je krenuo pukovnik Slavko Lisica predvodeći ojačanu tenkovsku postrojbu iz oklopnog bataljuna u Sv. Roku. Ista je preko Glamoča i Šipova stigla u rajon Novog Sela na Kupreškom polju. Iz Novog Sela, na osnovu procjene snaga, Lisica je otišao u Knin po novu tenkovsku postrojbu, koju je vodio potpukovnik Aćimović. S tim je oklopništvom iz Kninskog i pješaštvom iz Banjalučkog korpusa JNA, Lisica ušao u Kupres.

Rješavanjem stanja u gradu i okolini, Srbi su stvorili uvjete za prenošenje težišta borbenih djelovanja na jug prema Šujici. Loše vrijeme i snijeg, koji je pao noću 9. na 10. travnja, olakšao je napad, koji su Srbi izveli ujutro 10. travnja u zahvatu prometnice Kupres – Malovan. Hrvatske snaga imale su crtu obrane na potezu od benzinske crpke u blizini Gornjeg Malovana do hotela Adria-ski i od prometnice prema selu Riliću. Kao i nekoliko dana ranije na potezu Blagaj – Kupres prevagu je uz čimbenik iznenađenja ponovno odnio 9. oklopni bataljon, kojem raspršeno hrvatsko oklopništvo nije moglo uspješno parirati.

Nakon osam dana borbi rat se vratio u Gornji Malovan, ali ovaj put iz drugog smjera. Iznenađene, bez međusobne koordinacije, hrvatske postrojbe su se povukle s Kupreške visoravni. Većina je odstupila prema Šujici dok se jedan manji broj boraca povukao preko Malovanske poljane i Malovana na Cincar planinu. Pred njima je bilo višednevno lutanje po planinskom bespuću na putu prema području Livna. (Kamenjar.com)

>>“Kupres u Domovinskom ratu – 20. obljetnica operacije Cincar 94“

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan, 1992. godine, odigrala se operacija Hrvatske vojske kodnog naziva ‘Baranja’

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč Sarajevskom primirju koje je sklopljeno početkom 1992. godine s okupirane, baranjske strane Drave, na Valpovštinu su često slijetali neprijateljski projektili koji su onemogućivali normalan život, stvarali veliku materijalnu štetu, ali i stradanje ljudi.

Zato se u zapovjedništvu Operativne zone Osijek, na čelu kojeg se nalazio Karl Gorinšek, započelo s planiranjem operacije kojom bi se odbacilo neprijatelja prema Srbiji. Tijekom ožujka dio hrvatskih snaga rasporedio se uz nasip na lijevoj obali Drave te su čekali pokretanje velike operacije. Ulogu nositelja je preuzela 107. valpovačka brigada.

Operacija je započela u 5 sati i 45 minuta ujutro 3. travnja 1992. godine. Forsiranje rijeke poznato je kao jedan od najtežih manevara u vojnim operacijama no „Vukovi s Drave“ kako su se nazivali pripadnici 107. brigade uspješno su ga izvršili prebacivši na lijevu obalu velik broj ljudstva, ali i oklopno-mehaniziranih snaga odnosno tenkova. Unatoč jakom djelovanju srpskog pješaštva, oklopa i topništva, napad se odvijao prema planu.

Ispočetka je operacija bila više no uspješna i srpske su se snage počele povlačiti. Ipak, 136. slatinska brigada oko 8 sati prestala je pružati topničku, vjerojatno jer je u Petrijevcima uslijed minobacačke vatre sa srpskih položaja poginuo njezin pripadnik Mirko Adžić.

Također, oko 10 sati zapovjednik 107. brigade Miroslav Štargl dobio je obavijest kako je prestala podrška 3. mješovitog artiljerijskog divizijuna Operativne zone Osijek. U tom trenutku hrvatske snage bile su ovladale sa 70% nasipa na lijevoj obali Drave, a ostalih 30% bilo je pred padom.

O tome Štargl obavještava Gorinšeka koji uskoro u 10,50 zapovijeda da se akcija obustavi nakon čega kreće povlačenje hrvatskih snaga na desnu obalu Drave. Navodno je iz Zagreba javljeno da se akcija obustavi uslijed čega je ista propala. Bio je to izuzetno težak dan za 17. brigadu koja je izgubila 15 pripadnika od kojih je većina ostala na neprijateljskom teritoriju te su se vodili kao nestali.

U Osijek i Valpovo ubrzo je stigla komisija sastavljena od generala Janka Bobetka, Martina Špegelja i Slobodana Praljka koja je trebala utvrditi zašto je akcija pokrenuta bez odobrenja Glavnog stožera Hrvatske vojske. Posljedica je bila smjena generala Karla Gorinšeka s mjesta zapovjednika Operativne zone Osijek,a na njegovo je mjesto postavljen general Josip Lucić.

Izvor – Natko Martinić Jerčić i Slaven Ružić: “107. Vukovi s Drave”
Autor teksta – Borna Marinić/Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari