Pratite nas

Povijesnice

Da su osvojili Beč 1683. Godine, ‘Bošnjaci’ bi postali gospodari Europe

Objavljeno

na

Jeste li znali da su “Bošnjaci” (tj. bosansko-hercegovački muslimani) bili na korak do osvajanja Europe i to još daleke 1683. godine?

Niste?

Nisam ni ja, dok nisam pročitao članak o “11 genocida” koji se nad tim istim “Bošnjacima”, vjerovali ili ne “provode u kontinuitetu od 1683. godine do danas” (!?), dakle, ni manje ni više nego punih 335 godina! Mashala!

Do ovog “epohalnog otkrića” došli su djelatnici sarajevskog “Virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacima” mr. Fatmir Alispahić, dr Selma Rizvić i njihovi suradnici. I da ne bi sve prekrila “plava trava zaborava”, dadoše se oni odmah na posao i snimiše film, pravi pravcati film, nalik na dokumentarac (tko ne vjeruje nek pogleda: https://youtu.be/SniLkwhYdGU?t=7).

U ovom vrlo zanimljivom video uratku, autori potanko obrazlažu sve vezano za temu, počevši upravo od “prvog genocida” koji je “izvršen nad “Bošnjacima” u vrijeme opsade Beča 1683. godine.

Evo kako to po prilici izgleda u interpretaciji jednog “domoljubnog” (bošnjačko-muslimanskog) portala koji njeguje novokomponiranu “bošnjačku” povijest ili (kako oni kažu) “historiju”:

“Prvi genocid nad Bosnjacima dogadja se tokom i poslije Velikog – beckog rata izmedju turske i austro – ugarske carevine. 
Posto su Turci u tom ratu izgubili sve posjede i vlast u Madjarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji, Boki-kotorskoj, svi Muslimani-Bosnjaci koji se iz ovih krajeva i zemalja nisu pravovremeno uspeli povuci u Bosnu i druge krajeve juzno od Save i Dunava bili su pobijeni, protjerani, asimilirani ili prisilno prevedeni u kriscanstvo. Svi kulturni i sakralni objekti su unisteni a materijalna bogatstva oduzeta i opljackana. O prvom genocidu precizni i jasni dokazi o pokrstavanju postoje u franjevackim arhivama u Dalmaciji, Lici i Slavoniji. Da su Bosnjaci zivjeli na ovim prostorima danas jedino podsjecaju razliciti toponimi i prezimena.
Za prvi genocid najvaznije je reci da su ratovali Turska i Austro-ugarska a stradali su Bosnjaci.”

(Vidi: http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=18852; istaknuo: Z.P. Napomena: citat prenesen bez ikakvih ispravaka uključujući i pravopisne pogrješke)

I kako današnji “Bošnjaci” ne bi kojim slučajem zanemarili ove “historijske činjenice” i opustili se previše, iznad teksta stoji i kletva: “Ko bude zaboravio da Bog da ga rodjena djeca zaboravila!”

Zanimljivo, zar ne? I humano, civilizacijski prihvatljivo!

No, vratimo se načas Beču i “Bošnjacima”. Oni su pod vodstvom osmanskog vezira Kara Mustafa Paše koji je u ime i za račun sultana Mehmeda IV jurišao na Beč te daleke 1683. godine, navodno, bili u redovima turske vojske i kanili Beč osloboditi od Bečlija.

Istražujući taj fenomen “bošnjaštva” i njihovu (eventualnu) ulogu u posljednjem (i neuspješnom) osvajanju Beča, naiđoh na jedan zanimljiv tekst koji afirmativno govori o sudjelovanju “Bošnjaka” u vojnoj katastrofi i teškom porazu desetak puta brojnije osmanske vojske pod prijestolnicom Austrije.

(Vidi: http://www.gorapress.net/clanak/vijesti/kultura/uloga-bosnjaka-u-opsadi-beca-1683-godine-jedina-svijetla-tacka-teskog-poraza/).

Izvor, naime, tvrdi kako je u atacima na Beč u redovima Osmanlija bilo 7.000 “Bošnjaka” pod zapovjedništvom Hizir paše (na popisu “bosanskih paša” vodi se kao “Hizr paša”), Turčina, Osmanlije koji je bio sultanov namjesnik u pokorenoj Bosni nekih godinu dana (1682-1683.), a “pašovanje” mu prestalo upravo nakon poraza Osmanlija i “Bošnjaka” pod Bečom. Očito se baš nije proslavio u “oslobađanju” Beča pa ga je sultan razriješio (a možda mu i glavu skinuo).

No, međutim, spomenuti tekst na sva usta hvali sudjelovanje “Bošnjaka” u oslobađanju Beča od Bečlija, koji su (kako se kaže) “bili jedina svijetla točka” u tom srazu Osmanlija s “nevernicima”. Veli autor članka kako je malo falilo (zera) da Osmanlije ne odnesu pobjedu (zahvaljujući “Bošnjacima”, bezbeli), kad…ne lezi vraže, eto ti Poljaka s 50.000 vojnika…

Tako se naši “Bošnjaci” vratiše kući s Osmanlijama podvijena repa…

Ne dopustiše Bečlije da ih se “oslobodi”.

A malo je falilo pa da sve završi potpuno drugačije.

Da su “Bošnjaci” uspjeli osloboditi Beč od Bečlija, danas bi nam Bakir beg Izetbegović II sarajevski bio možda sultan i ne bi njegov rahmetli babo (Alija Izetbegović I) morao dalekom potomku Mehmeda IV (Erdoganu I) “u amanet” ostavljati Bosnu.

Znalo bi se čija je!

Pitam se na kraju (bez trunke zluradosti), kad bi primijenili isti aršin na situaciju vezano za opsadu Sarajeva (1992-96.), jesu li onda “Bošnjaci” i svi drugi koji su branili ovaj grad ustvari izvršili genocid nad Karadžićevim trupama s okolnih brda?

Nisam u stanju dokučiti istinu, pa ovom prilikom javno molim mr Fatmira Alispahić, dr Selmu Rizvić i sve ostale stručnjake za oblast novokomponirane povijesti “Bošnjaka” da mi to obrazlože.

Vjerujem da oko toga neće biti problema, jer mr Alispahić se već jednom javljao vezano za moj tekst u kojemu sam pokušao elaborirati njihovu tezu o “11 genocida nad Bošnjacima” (https://kamenjar.com/hrvati-pogledajte-ovaj-prljavi-velikomuslimanski-pamflet-poucno-je/).

Jest da me je tada nazvao “ustašom”, ali, ne zamjeram. I on ima pravo na slobodno uvjerenje i izražavanje svojih stavova – ma kakvi bili.

Znam da su 1971. godine dekretom CK SK BiH nastali Muslimani koji su odlukom svoga “Prvog bošnjačkog sabora” (u Sarajevu, održan 27/28. rujna 1993. godine) sami sebe preimenovani u “Bošnjake”, ali nikako mi nije jasna metodologija kojom se njihova genealogija proteže na srednji vijek ili čak u daljnju prošlost. Znači, to može i retroaktivno – prvo izmisliš  narod, a poslije stvaraš njegovu povijest.

Povijest je na ovim prostorima prilično “rastezljiva” i “prilagodljiva”, ali, braćo mila i tu bi valjda trebala postojati neka granica!

Ili sam ipak u zabludi. Kod “Bošnjaka” takve sorte, granica očito nema!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kako su nas ubijali – 73. obljetnica pogubljenja visokih Hrvatskih časnika

Objavljeno

na

Objavio

73.obljetnica

1945.      –  2018.

B O L N O   S J E Ć A N J E

Sveta misa zadušnica

u Bazilici Srca Isusova,

Palmotićeva 31  u Zagrebu

služit će se

u PONEDJELJAK, 24. rujna 2018. u 19.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju,

Gdje je većina umrla ili ubijena.

Ti časni mučenici su:

Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu!

Poštovatelji

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji

73. obljetnica pogubljenja

visokih Hrvatskih časnika

73 godina je prošlo otkako je 35 hrvatskih mučenika iz zagrebačkog zatvora Nova Ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeno vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno tzv. suđenje…

…i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno  24. rujna 1945. Za tjelesne ostatke im se ne zna do dana današnjeg. Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su: Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude.

Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani.

Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?

Intervju vodio: Vinko Ostojić sa anonimnim sudionikom događaja

U svrhu ovog događaja služiti će se Sv. Misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, Palmotićeva 31, dana 24. rujna 2018. godine u 19.00 sati.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

19. rujna 1991. obranjen je Gospić, drugi najrazoreniji grad u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 19. rujna 1991. osvajanjem oružja i predajom snaga JNA u Gospiću, razbijena je napadačka organizacija u Lici, jednom od najvažnijih strateških ciljeva agresora.

Siloviti napad na Gospić započeo je početkom rujna, a grad su branili malobrojne skupine branitelja. Nakon što je u Gospić stiglo pojačanje iz Zagreba predvođeno Mirkom Norcem, prvi korak prema oslobođenju je postignut 14. rujna osvajanjem skladišta oružja u Kaniži.

Nakon što su zarobljenim oružjem branitelji zauzeli vojarnu Stanko Opsenica, počeli su se predavati i ostali vojni objekti. Zbog toga su zrakoplovi JNA raketirali cijelo područje, a iz Banjaluke je na Gospić poslana velika oklopna kolona.

Branitelji su uspješno odbili napade, no Gospić je platio visoku cijenu i uz Vukovar postao drugi najrazoreniji grad u Domovinskom ratu.

Pogledajte prilog TV kalendara!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari