Da vidimo tko će biti jači

Mogu ukinuti ured bivšem i vječnom predsjedniku Mesiću, ali što vrijedi kad za njega djeluje stotinu drugih ureda. Mogu Milanovića staviti u opziciju ali im je on kao odgovor obećao pakao. Mogu suditi na Etičkom sudištu ali ne mogu na onom na kojem se odluke donose i provode…

[ad id=”93788″]

Da vidimo tko će biti jači!

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Daleko sam i ne poznajem povijesne tokove, pa onako laički, zbrajam događaje i čini mi se da je sve išlo ovako:

• Bila je zajednička država i zvala se Jugoslavija u kojoj su svi bili ravnopravni i dijelili suverenitet:
• Slovenija je bila republika s punim suverenitetom Slovenaca i Srba;
• Makedonija sa suverenitetom Srba i Makedonaca;
• Crna Gora, Srba i Crnogoraca;
• BiH, Srba i ostalih opredjeljenih i neopredjeljenih;
• Hrvatska kao republika Srba i onih Hrvata kojima to nije bilo naročito važno
  i konačno
• Srbija kao matična republika Srba i Srbijanaca.
• Krvna zrnca su se prebrojavala ali samo crvena.

Onda su se Srbi našli u opasnosti, a tko nebi, radi ugrožene samostalnosti, gdje vječito s nekim moraju dijeliti suverenitet na sve strane i započeli su proces objedinjavanja.

Počelo je dobro a završilo loše. Nakon puno gombanja i ratovanja, dijelovi države su otpali i ostala je umanjena Jugoslavija sastavljena od Srbije i Crne Gore. Onda je neki vrag ušao i u njih, odrekli se Jugoslavije i na kraju se posvađali i podijelili.

U pitanje je došao i sam kontinuitet socijalističke i antifašističke revolucije. Lik neumrlog vođe, predsjednika Tita, za kojega kažu da je bio Hrvat sve do 5. godine starosti, počeo je blijediti, tekovine NOB-a i toliki ustanci padali su u zaborav, crvene zvijezde su se na sve strane štropotom rušile na zemlju i razbijale u komadiće, naš krasnopis ćirilica je počela ispadati iz uporabe čak i u mjestima kao Niš i Kragujevac i cijeloj toj jedinstvenoj civilizaciji, za čije ostvarenje su poubijani toliki ljudi, prijetio je nestanak.

Da bi spasila što se spasiti da, Hrvatska na brzinu uskoči, da novo stoljeće i novi milenij ne osvane kraći za jednu specifičnu balkansku civilizaciju, koja svoje korijenje vuče još iz Bizantskog carstva, i na svoja leđa, opet uz ogromne žrtve, natovari sve to što su drugi, nemisleći na povijesnu odgovornost, tako lako napustili i zaboravili.

Da onaj zadnji jugoslavenski bastion srpsko-crnogorske Jugoslavije nije pao, mogli su Jugoslaveni s cijelog područja Jugoslavije odlaziti tamo i uživati. Ovako, sva je sreća da se Hrvatska jedina nije bila oprostila s nadnevcima i spomenicima slavne prošlosti, pa je uskočila kad su zadnje nade padale u vodu. Sačuvan je najljepši trg u Hrvatskoj pad maršalovim imenom i Kumrovec kao svratište za sve koji cijene svoju revolucionarnu prošlost. Obnovljena je proslava ustanka u Srbu.

Od tada pa do danas, Hrvatska je na vlast birala samo izabrane ljude s partizanskim, jugoslavenskim i komunističkim pedigreom. Sve koji se nisu borili za Jugoslaviju i one koji drugačije misle, bili su i ostali fašistički otpad. Tko god je Jugoslaviju nosio u srcu, mogao se ovdje osjećati kod kuće, svoj na svome.

Svi neprijatelji revolucije, koji su snovali planove raskristiti s Jugoslavijom, na brzinu su shvatili da su im planovi pomršeni. Badava su im bili svi pozivi na lustraciju i raskid sa slavnom prošlošću. Ostvarena je pomirba na taj način da se svi pomire s onim što su dobili. Umjesto da ju na brzinu pokopaju, Jugoslavija je, ako nije mogla po imenu a onda makar po sadržaju, ostala živjeti do današnjih dana.

Oni koji su ostali cijeniti Tita i NOB imali su otvorena vrata ostvarivati svoj san o sreći u redovima političke, gospodarske, medijske i druge elite. Oni koji su gunđali prije, neka gunđaju i dalje a onima koji sve to nisu mogli podnositi, ostavljena su otvorena vrata za odlazak preko granice.

Tako se navršilo 15 godina otkako je zaustavljena dezintegracija. Na nebu se ponovo skupljaju crni oblaci. Sve što se 15 godina gradilo i učvršćivalo, teško će se razmontirati. Za to treba i znanja i hrabrosti i jedinstva, koje antijugoslaveni raskomadani u 100 stranaka ne mogu ostvariti. Doveli su vođu iz emigacije, ali zbog ekonomije, a ne zbog lustracije. Čim ju je jedan od njih spomenuo, na scenu je stupio veliki vođa revolucije još iz ozninih dana i nastala je tišina.

Autoritet i iskustvo iz prošlosti, stvaraju atmosferu strahopoštovanja.

Jedni stalno pozivaju na lustraciju i mnogi se u principu slažu, ali na svaku pomisao o provedbi, guza im od straha siječe konce. Reformskih programa je stotinu ali tog jednoga nema, jer u svakoj stranci, u svakom resoru državne vlasti, u sudstvu i upravi i na svim razinama od državne, preko županijske do gradske, sjede ljudi koji imaju previše za izgubiti da bi dozvolili dezintegraciju onoga što se tolike godine stvaralo i učvršćivalo.

Mogu ukinuti ured bivšem i vječnom predsjedniku Mesiću ali što vrijedi kad za njega djeluje stotinu drugih ureda. Mogu Milanovića staviti u opziciju ali im je on kao odgovor obećao pakao. Mogu suditi na Etičkom sudištu ali ne mogu na onom na kojem se odluke donose i provode.
Da vidimo tko će biti jači!

Eto tako sam ja, koji možebitno slabo poznaje hrvatsku situaciju, zaključio na osnovu svog moguće kratkog dometa, pa molim sve one ljude dobre volje, koji sve to poznaju bolje od mene, koji imaju daleko veću sposobnost racionalno razmišljati, da me isprave, upru prstom u moje zablude i otvore mi oči.

Dinko Dedić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?