Pratite nas

Reagiranja

Dačiću, Hitler i Mussolini većih i boljih slugu od Srba u Europi nisu imali!

Objavljeno

na

Hitler receives Milan Nedic / 1943 Hitler, Adolf Dictator (NSDAP), 1889-1945. - Hitler receives Serbian Prime Minister General Milan Nedic (left) in his head- quarters. Right: Reich Foreign Minister Ribbentrop.- / Photo, 18 September 1943. From: Zs. Signal, French edition, Vol 4, No. 21, 1943, P. 7.

Teško da se s onim komu je laž vrlina i sredstvo za postizanje cilja može suvislo voditi bilo kakva rasprava.

Dakle, ne pada mi napamet obraćati se Malom Slobi (Ivici Dačiću) osobno, ne samo zato što bi to bilo ispod mog ljudskog dostojanstva (a bilo bi, jer s naci-fašistima ne komuniciram), nego i stoga što kod takvih argumenti ne vrijede. Naslov (ako koga zanima) jeste intoniran u formi obraćanja na osobnoj razini, ali, to je (moram priznati) samo zato da se (možda) i netko s one strane Drine „upeca“ i pročita koju rečenicu iz ovog teksta – ni zbog čega drugoga.

Dakle, ja znam da Malom Slobi (Dačiću), nekadašnjem omladincu i poltronu balkanskog kasapina Slobe Miloševića (po kojemu je i dobio nadimak), ne vrijedi ponavljati činjenice i argumente i to ne činim njega radi, a ni zbog njihovog komandanta kopnene vojske koji je prije para dana revao poput bolesnog magareta u slavu četnika i sličnih likova, nego zbog onih 10, 15 ili 20% (daj Bože da ih je i više!) normalnih Srba koji nisu zadojeni mržnjom, nacizmom i šovinizmom.

A ti Srbi znaju, uvjeren sam, da su u Srbiji već tijekom ranih tridesetih godina nacizam i fašizam bili itekako prihvaćeni u krugovima najuglednijih intelektualaca tog vremena okupljenih oko časopisa Ideje (Miloš Crnjanski, Svetislav Stefanović,Todor Manojlović, Aleksandar Belić i drugi), a u kojem se propagirao čist rasizam, u svojoj izvornoj formi. Perjanica takvog pogleda na svijet bili su vlasnik i utemeljitelj časopisa, kultni srpski pisac Miloš Crnjanski i glavni urednik istoga, Svetislav Stefanović (vidjeti što o tomu kaže pokojna srbijanska profesorica povijesti s Filozofskog fakulteta u Beogradu dr Olivera Milosavljević na svome predavanju „Tri lica jednog pisca“ održanom u okviru panela „Revizionizam u kulturi“ – 1. i 2. prosinca 2012. godine u Beogradu: https://www.youtube.com/watch?v=ED_7c2wSh7Y)

Crnjanski je inače u godinama pred Drugi svjetski rat bio dopisnik beogradskog lista Vreme iz Španjolske. Izvještavao je iz stožera generala Franca, pisao mu hvalospjeve i bio opčinjen njime i snagom njegovog oružja, dok se s omalovažavanjem, podrugljivo i uvredljivo izražavao o republikanskoj vosci. Jedina osoba koju je obožavao više od fašističkog diktatora Franca bio je nacistički vođa Adolf Hitler, kojega je imao prigodu sresti (na sastanku s europskim novinarima koji su izvještavali afirmativno o nacizmu i fašizmu, a na isti ih je pozvao sam vođa Reicha) i dugo je s ushićenjem prepričavao taj susret, na kojemu ga je „Veliki Vođa nemačkog naroda“ čak i pohvalio vezano za novinarsko izvješćivanje!

Srbija je uvela rasne zakone već u rujnu 1940. godine, a bila je Judenfrei u svibnju 1942., što je Nedić obnarodovao u kolovozu iste godine i za to dobio priznanje iz Berlina.

Srbija je imala uvjerljivo najveći broj kvislinških formacija u Europi (nedićevce, ljotićevce, Specijalnu policiju, Srpsku državnu stražu, Ruski zaštitni korpus, Ravnogorski četnički pokret, Dinarsku četničku diviziju, Četnike Koste Pećanca i još desetke drugih četničkih odreda i skupina – i gotovo su svi surađivali po potrebi sa svakom stranom u sukobu (Nijemcima, Talijanima, bugarskim fašistima, komunistima, domobranima pa i ustašama – s kojima su neke četničke vojvode imale i potpisane pismene sporazume o suradnji i priznavanju NDH).

Milan Nedić (kojega mnogi Srbi danas zovu „Srpskom majkom“ i traže njegovu rehabilitaciju), također je imao s poglavnikom NDH  dr Antom Pavelićem potpisan Sporazum o razmjeni stanovništa i bio je spreman priznati NDH ukoliko dobije svoju „SveSrbiju (skraćenu „Veliku Srbiju“ koja bi u svoje granice uključila neke dijelove BiH i imala izlaz na more). Elaborat o preseljenju Hrvata i Srba i međusobnom razgraničenju izradio je brat Milana Nedića, armijski đeneral Milutin Đ. Nedić, a objavio ga je u svojoj knjizi Okupatorska podjela Jugoslavije (Beograd, 1970.) dr Ferdo Čulinović.

U Beogradu je već u kolovozu 1941. godine 545 uglednika (uz 4 episkopa) potpisalo „Apel srpskom narodu“ kojim se traži bespogovorna lojalnost naroda okupatoru i baca drvlje i kamenje na komuniste.

Srbija nije imala antifašistički rat (sve operacije su se odvijale na tlu NDH), a ASNOS – Antifašistička skupština narodnog oslobođenja Srbije formirana je tek poslije rata.

U Beogradu je tijekom cijelog rata nesmetano radio Konzulat NDH, bez ijednog ozbiljnijeg incidenta i u tom je razdoblju u glavnom gradu Srbije ubijen jedan jedini Nijemac i to u svađi s partnerima, vezano za neki šverc (tvrdnja Šešelja na srpskoj TV).

U 3 navrata su komunisti ponudili opću amnestiju četnicima (kolovoz/studeni 1944. i siječanj 1945. godine) te je za kratko vrijeme oko 300.000 četnika prešlo u partizane. Ti četnici poslije su „oslobađali“ hrvatske gradove i sela i činili masovne zločine nad Hrvatima na Križnom putu.

Najveći duhovni autoritet i srpski svetac (izmislio svetosavlje, srpsku klero-nacističku ideologiju novog doba) koji jedini od svih srpskih svetaca ima dva dana u crkvenom kalendaru, Nikolaj Velimirović Žički bio je duhovni otac Dimitrija Ljotića, zagriženi antisemit i aktivni fašist (član njegovog Zbora), veliki obožavatelj Hitlera i tvrdio je da je sveti Sava izmislio srpski nacizam, te da je on „najstariji u Evropi“ (nazivao ga je „organski nacionalizam“).

Danas se u Srbiji slave četnici (pjeva im u slavu i komandant kopnene vojske Milosav Simović), iako su oni osim nad Albancima, Hrvatima, Crnogorcima, Makedoncima, bosanskim muslimanima, počinili tijekom Drugoga svjetskog rata silne zločine i nad Srbima diljem Srbije:

u Vraniću, Čačku, Ćupriji, Boleču, Drugovcu, Trsteniku, Rajincu, Stragarima, Sevojnu, Dokmiru, Selevcu, Crnči, Valjevu, Ljigu, Gornjem Milanovcu, Kukljinu, Zvizdaru, Kruščici, Slavkovici, Darosavi, Progarevcima, Velikoj Drenovi, Malči, Jagodini, Zaklopači, Majdanpeku, Kamenici, Manojlici, Tekijama, Rudniku, Takovu, Aleksandrovcu, Ćićevcu, Zaječaru, Kraljevu, Negotinu, Grabovcu, Bučumetu, Kušićima, Mionici, Arilju, Lebanima, Grockoj, Umki, Ubu, Tamnavi, Koceljevu, Ivanjici, Boljevcu, Sikoli, Vrnjačkoj Banji, Nišu, Negotinu, Ursuli, Skakavcima, Ravnoj Gori, Ražanima, Gornjoj Gorijevnici, Brajićima, Karanu, Kosjeriću, Guči, Radalju, Lisu, Debelici, Boru, Dragačevu, Mojsinju, Rošcima, Virovu, Trbušanima, Požegi, Glumaču, Visibabi, Ježevici, Čajetini, Godoviku, Brekovu, Đurđevcu, Breznici, Rajkovcu itd., itd.

Ovdje su u obzir uzeta samo mjesta u Srbiji (ukupno 81) u kojima se pouzdano zna da su u to vrijeme živjeli gotovo isključivo Srbi.

Ako komu u Srbiji neke stvari oko četnika i njihove borbe nisu jasne, nek pogleda što o tomu piše Srbin, dr Đuro Stanisavljević, (Pojava i razvoj četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942godine, Istorija XX veka, Zbornik radova, IV, Beograd 1962.), ili nek prošeće do Drugovca, Boleča, Vranića ili nekog drugog mjesta u Srbiji i sretne se s potomcima četničkih žrtava…pa nek njih pita što misle o rehabilitaciji Milana Nedića, Draže Mihailovića i pjesmi Milosava Simovića kojom se slave koljači i zločinci koji su ubijali čak i vlastiti narod.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

1942. kolovoz Srbija ‘judenfrei’ – prva veća država koja je ‘riješila židovsko pitanje’

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Bruxelleski vuk je sit, a hrvatska ovca (za sada) cijela

Objavljeno

na

Objavio

Niti 24 sata nakon što sam na Večernjakovom webu u četvrtak objavio otvoreno pismo predsjedniku vlade pod naslovom “Kako može Marakeški sporazum biti neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘Obvezujemo se’?“, stigao je odgovor predsjednika vlade. Prvo sam u petak ujutro u izravnom televizijskom prijenosu dobio priliku to isto pitanje izravno postaviti Andreju Plenkoviću, koji je odgovorio da je jedini ispravan prijevod Globalnog kompakta onaj koji će vlada objaviti na svojim stranicama, da bi tijekom dana na vladinom webu osvanuo ne samo prijevod nego i prava – interpretativna izjava! Piše Ivan Hrstić/vecernji.hr.

Dakle, koji je Plenkovićev odgovor? Ukratko, službeni prijevod koji smo ovih dana koristili je pogrešan, engleska fraza “we commit to”, koja se u njemu navodi 46 puta ne bi se trebala prevoditi sa “obvezujemo se”, već bi umjesto toga 46 puta trebalo pisati – “predani smo” ili “iskazujemo opredjeljenje”! 

Nema dvojbe, razmišlja li se u duhu engleskog jezika, Plenkovićevo “objašnjenje” svakako ima smisla, no na koncu kao da smo se ponovno našli u onom trenutku kad smo pokušali prevesti famozni “junction” iz sporazuma o arbitraži sa Slovencima. Naime, svakome je jasno da je odabrana višeznačna riječ koja se može prevesti na različite načine te da ni službeni prijevod “obvezujemo se” nipošto nije pogrešan. Dapače, budući da u preambuli sporazuma jasno stoji da on nije pravno(!) obvezujući, jasno je da se fraza “obvezujemo se” ne odnosi na pravnu već na neformalnu obvezu “potpisnika” (ne potpisuje se stvarnim potpisom nego prisustvom na konferenciji u Marakešu), ali i dalje predstavlja – obvezu.

Ukucate li riječ “commitment” u neki od online rječnika ili prevoditelja (naprimjer https://hr.glosbe.com/en/hr/commitment), prva ponuđena riječ, naravno, jest – “obveza”! Bit će vam ponuđena i “obaveza”, “obvezivanje”, pa tek zatim i “opredijeljenost”, a k tome i riječi poput “privrženost”, “angažiranje”, “vezanje”, “obećanje”, pa čak i – “zavjet”!

Dakle, u svojoj “interpretativnoj izjavi” Plenković je izabrao riječ najmanje bolnu za sebe, ali i za RH. Bruxelleski vuk je sit, a hrvatska ovca – za sada – cijela.

Ipak, i nakon te kreativne promjene i interpretativne izjave ostaje ono isto pitanje iz mojeg otvorenog pisma premijeru: Bez obzira što se neka država ne može suočiti s izravnim pravnim posljedicama zbog neprovođenja neke od tih “obveza”, posve je nejasno kako bi to neki šef Republike Hrvatske koji bi se pojavio u Marakešu, po svojem povratku u Zagreb mogao tvrditi da taj sporazum njega osobno niti državu Hrvatsku ne obvezuje, te da se zapravo radi samo o običnom meniju, jelovniku s kojega on može odabrati ono što on hoće?

Marakeški sporazum nije pravno obvezujući, ali svakako itekako osobno obvezuje onog lidera koji se tamo pojavi i svojim prisustvom ga osnaži. Za onog lidera koji se u Marakešu pojavi posve je svejedno kako se prevodi riječ “commitment”. Ako je pravno neobvezujuće, posve je svejedno pisalo 46 puta “obvezujemo se” ili 46 puta “opredijeljeni smo”– i dalje je obvezujuće za onoga koji se tamo pojavi.

U tom smislu, odluka da umjesto hrvatske predsjednice, koja je od toga neočekivano demonstrativno javno odustala, Tuđmanovim Challengerom u Marakeš leti ministar unutarnjih poslova – pobjeda je protivnika Globalnog kompakta! Neću reći da to shvaćam osobnom pobjedom, ali svakako pobjedom zdravog razuma. Činjenica da predsjednicu RH neće na približno istoj razini zamijeniti predsjednik Vlade RH, pa čak niti ministrica vanjskih poslova, te objava svojevrsne interpretativne izjave u kojoj se 46 puta napisana fraza “obvezujemo se” sad prevodi kao “opredjeljujemo se”, pokazuje da je Plenkovićeva vlada shvatila da ne može na najvišoj razini prihvatiti tu obvezu čak ako bi ona imala neformalni karakter, odnosno da slanjem samo ministra unutarnjih poslova mora na takav način sniziti razinu diplomatskog angažmana te time naglasiti da rješavanje imigracijskih problema ostaje unutarnje hrvatsko pitanje.

Dakle, nipošto se ne radi o slučajnom odabiru, već o jasnoj poruci osmišljenoj za smirivanje hrvatske javnosti. U suprotnom, u Marakeš bi letio osobno Andrej Plenković, te bi za sobom poveo još nekolicinu ministara, kao što su letjeli na kongres EPP-a u Helsinki. Odluku da u Marakeš na čelu hrvatske delegacije leti ministar unutarnjih poslova Davor Božinović treba u tom smislu pozdraviti kao racionalni kompromis. Ako već hrvatska vlada nema toliki integritet i samopoštovanje da bi solirala unutar europskih centara moći i aktivno se suprotstavljala dominantnom smjeru, ako se ne želi usamljena naći između čekića i nakovnja, ako već Plenković ne želi vidjeti sebe u društvu “neposlušnih” čelnika Višegradske skupine, onda se barem ne mora gurati u prve redove baš svake bjelosvjetske inicijative samo kako bi dokazao da zaslužuje svoje mjesto u Europi prve brzine. Za to mjesto se neće izboriti pukom servilnošću: aktualna hrvatska politika čvrste kontrole granica i odnosa prema ilegalnim migrantima ionako je u suprotnosti s nekim od deklariranih ciljeva Marakeškog sporazuma.

Ivan Hrstić/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Kako to da se u Hrvatskoj ne spominju, a kamoli gone visoko rangirani ratni zločinci?

Objavljeno

na

Učenicima osnovnih i srednjih škola, ali i studentima,  pa i svima drugima, poput političarima,  trebalo  bi postaviti pitanje kao u kvizu: “Tko pogodi”, ili, bolje rečeno, tko zna, “dobit će milijun eura!”, a sve u sklopu povijesti hrvatskog obrambenog  Domovinskoga rata. Naime, poglavito na HRT-u često se prikazuju takve i slične emisije, ali u njima ima iznimno malo pitanja vezanih uz srpsku agresiju, odnosno stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države. Neka od tih pitanja morale  bi čuti  i određene  institucije, ali i udruge, poput Documente, Srpskog narodnog vijeća… kojih se to tiče.

Dakle, dragi učenici i učitelji, profesori i povjesničari, gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, pa i hrvatski branitelji: je li vam poznato tko su slijedeće osobe i kakve su dužnosti obavljale tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata: Zoran Lilić,  Dragoljub Ojdanić, Blagoje Kovačević, Božidar Babić, Dušan Samardžić, Ljubiša Veličković, Milan Zec, Nedeljko Čopić, Mihajlo Vučinić, Vlade Nonković, Ratomir Milovanović, Risto Matović, Aleksandar Dimitrijević, Branko Krga, Slavko Krivošija, Mihajlo Žugić, dr. Slaboljub  Šušić…

Ne znate? Zar se u školama na satu povijesti ne uči, odnosno ne spominju ratni zločinci? Pa, svi su oni, zajedno sa tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom  Miloševićem,  predsjednikom Crne Gore  Momirom Bulatovićem, članovima Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije dr. Radoje Kontićem, predsjednikom  Savezne vlade Pavlom Bulatovićem, saveznim ministrom  za odbranu, general pukovnikom Momčilom Perišićem, ali i mnogi drugima za koje ste vjerojatno čuli (Kadijević, Adžić, Šešelj, Arkan, Šljivančanin, Mladić, Karadžić i slični)  bili  arhitekti agresije na Republiku Hrvatsku, odnosno sudionici čuvenog sastanka Vrhovnog savjeta odbrane SRJ (sazvao ga je Zoran Lilić) održanog 14. kolovoza 1995. na kojem su uz ostalo raspravljali o pobjedama i porazima, prijedlogu mjera za daljnje rušenje Republike Hrvatske te o financiranju Vojske Jugoslavije!

Dakle, Zoran Lilić bio je predsjednik SR Jugoslavije- predsjednik Vrhovnog savjeta odbrane, general potpukovnik Dragoljub Ojdanić, komandir 1. armije,  general  pukovnik Blagoje Kovačević, zamjenik načelnika GŠ VJ, general potpukovnik Božidar Babić, komandant 2. armije, general potpukovnik Dušan Samardžić, komandant 3. armije, general potpukovnik Ljubiša Veličković, komandant RV i PVO, kontraadmiral Milan Zec, komandant RM, general potpukovnik  Nedeljko  Čopić,  pomoćnik načelnika GŠ VJ za KOV, general major  Mihajlo Vučinić, pomoćnik  NGŠ za RV i PVO, kontraadmiral Vlade Nonković, pomoćnik NGŠ za RM, general potpukovnik Ratomir Milovanović, pomoćnik NGŠ za pozadinu, general potpukovnik Risto Matović, pomoćnik NGŠ za popunu, mobilizaciju i sistemska pitanja, general potpukovnik Aleksandar  Dimitrijević, načelnik Uprave bezbednosti  GŠ VJ, pukovnik Branko Krga, načelnik  II. uprave GŠ VJ, general major Slavko Krivošija, načelnik Uprave za informiranje i PPD, general major Mihajlo Žugić, načelnik Uprave VOJ, general major dr Slaboljub Šušić, načelnik Vojnog kabineta Predsjednika SRJ!

Svi su oni, svaki na svoj način, vodili  agresiju na Republiku Hrvatsku te su odgovorni  za brojna razaranja, zločine nad desetinama tisuća civila, protjerivanja hrvatskog pučanstva i niz drugih ratnih nevolja, od Vukovara, Škabrnje pa do Dubrovnika.

Kao prvo, više se gotovo nitko i ne sjeća njihovih imena (osim možebitno  Miloševića, Bulatovića, Perišića, Kontića i sličnih), a ono ipak što je najvažnije većinu  tih i takvih nitko i ne goni, (pa kako da onda primjerice učenici znaju tko su ratni zločinci?) a kamoli da je netko od njih osuđen na 12 godina robije, kao primjerice nevini hrvatski branitelj Veljko Marić i to usred Beograda, gdje dobar dio ovih ratnih zločinaca i danas živi i radi mirnim životom. Tamo su  “narodni heroji”, a u Srbiji je  “narodni heroj” – zanimanje!

Bilo i ostalo!

Kao drugo, u Hrvatskoj se i dalje progone hrvatski branitelji. Relativno ih je veliki broj pod istragama, osuđen, marginaliziran i popljuvan (za razliku od ovih i sličnih srpskih zlotvora.)

U zadnje vrijeme ih se navodno na veliko prisluškuje, (o tome je govorio i general Željko Sačić u tv Bujici!), pa čak određene i prati.

Ali tko će to dokazati, kad je to “normalna” aktivnost?!

Kao treće, zbog čega se i u školama ne uče imena srpskih i inih ratnih zločinaca, već učenici, ali i ne samo oni moraju znati i dobar dio onih koji su u vrijeme II. svjetskog rata bili protiv Broza, odnosno na strani Njemačke, NDH i ostalih poraženih sila.

Nadalje, u Hrvatskoj se svako malo (uz izravan tv prijenos) obilježavaju obljetnice vezane uz II. svjetski rat i čitaju  imena čak i onih koji su u nekakvoj šumi navodno “prvi opalili  “pušku”, odnosno metak”, dok im se i dan danas svečano uručuju i odličja za ono što je bilo prije 70 i više godina. A ne gone se oni koji i danas na javnim skupovima mašu s jugoslavenskim zastavama, blate Hrvate i Hrvatsku,  ili na čelu nose zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i zločinački vojnici koji su bili pod zapovjedništvom sudionika navedene sjednice, od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika.

Peto, na raznim obljetnicima, ali i drugdje malo tko ili gotovo nitko više i ne spominje protiv koga smo se borili u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. I kad se u sredstvima javnog priopćavanja objavljuju sjećanja na ljude koji su dali živote za obranu hrvatske Domovine također nitko ne spominje – tko je pobio sve te hrvatske domoljube?

Dakle, kako bilo da bilo, još jedno pitanje za milijun eura: Zbog čega do danas nitko, ali baš nitko niti se ne osvrne na povijesnu  41. sjednicu Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, održanu 14. kolovoza 1995.( nekoliko dana nakon završetka Vojno-redarstvena operacije Oluja95)?

Da, rat je gotov, ali su srpski i ini ratni zločinci još uvijek na slobodi, (koliko ih je recimo osuđeno za razaranja Vukovara i Škabrnje?), dok hrvatski branitelji i domoljubi (“naći ćemo mi vama bar nešto!”) sve više pune hrvatske zatvore, kao da su oni počeli agresiju.

Sva sreća što ima još uvijek na desetine tisuća hrvatskih branitelja koje se još  može optužiti i zatvoriti, a ako za ništa drugo a ono što nose ratnu zastavu HOS-a, viču “Za dom”, pjevaju pjesme iz Domovinskoga rata, ili zbog toga što su naručili, a nisu na vrijeme platili vijence i svijeće za svoje poginule, umrle i one koji su izvršili suicid.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari