Pratite nas

Kolumne

Dalibor Martić – U BiH ništa novo!

Objavljeno

na

Kampanja za predstojeće listopadske izbore u BiH se sve više zahuktava. Međutim, i unatoč megalomanskoj velikobošnjačkoj retorici određenih skupina iz Sarajeva, zapravo je skoro riječ o tri zasebne kampanje. Da nije određenih velikobošnjačkih operacija prema drugom po brojnosti narodu u Federaciji BiH uistinu bi bilo tako!

Uglavnom, manji entitet, odnosno Republika Srpska je zaseban politički prostor gdje nekoliko srpskih stranaka, koje su posljednje četiri godine bile oporba u RS-u a dio vlasti na razini BiH, pokušavaju oduzeti primat SNSD-u Milorada Dodika. Zanimljiva predizborna utrka vodi se i za srpskog člana Predsjedništva BiH a osobito je zanimljivo da se među Srbima mogu čuti čak i optužbe da je “djed kandidatkinje za srpskog člana Predsjedništva BiH bio ustaški satnik”.

Spomenute optužbe iznio je Vukota Govedarica, predsjednik SDS-a, stranke koju je početkom devedesetih utemeljio Radovan Karadžić, i to na račun Željke Cvijanović, kandidatkinje Dodikovog SNSD-a, za Predsjedništvo BiH.

Obračun među bošnjačkim strankama

Ipak, puno zanimljivija predizborna utrka vodi se u većem entitetu, odnosno u Federaciji BiH, gdje dio velikobošnjačkog političkog spektra ne bira sredstva kako bi umanjio utjecaj stranaka okupljenih oko Hrvatskog narodnog sabora.

Nositeljima velikobošnjačkog projekta, međutim, nikako ne ide na ruku unutarbošnjački politički obračun koji se vodi između čelnika SDA Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića, predsjednika SBB-a i vlasnika Dnevnog avaza.

Dok se iz Izetbegovićevog kruga u javnost pokušavaju plasirati teze kako je Fahrudin Radončić navodno produžena ruka Milorada Dodika i Dragana Čovića a samim tim i sastavni dio “srpsko-hrvatske agresije na BiH”, iz Radončičevog kruga dolaze vrlo ozbiljne optužbe na račun vrha SDA i kruga oko Bakira Izetbegovića.

U sarajevskim medijima ovih se dana pojavila i informacija prema kojoj je Bakir Izetbegović bio suradnik UDBA-e u vrijeme dok je njegov otac Alija Izetbegović bio u zatvoru zbog islamskog radikalizma. Samim tim, sugerira se kako je mlađi Izetbegović bio i “druker” vlastitog oca.

Informaciju o tome kako je Izetbegović bio suradnik jugoslavenske tajne službe prvo je objavio portal “The Bosnia Timesa” u vlasništvu Nedžada Latića, da bi se na sve referirao visokotiražni Dnevni avaz koji je u Radončićevom vlasništvu.

Povod za takve tvrdnje je dokument “Djelovodnik šefova bosansko-hercegovačke Udbe” na kome je ime Bakira Izetbegovića kao suradnika UDBA-e izostavljeno i nije objavljeno u ranije objavljenim knjigama “Čuvari Jugoslavije – suradnici Udbe u BiH” i “Djelovodnik šefova bosansko-hercegovačke Udbe 1970. – 1992.”

Nakon ove šokantne objave, mediji bliski Bakiru Izetbegoviću tvrde kako je riječ o podvali, te se pitaju: od kud Latiću i Radončiću dokument nekadašnje jugoslavenske tajne službe?

Inače, sudeći prema insiderskim informacija, tihu podršku Fahrudinu Radončiću, u utrci s Izetbegovićevim kandidatom Šefikom Džaferovićem, daje nekoliko veleposlanstava zapadnih zemalja sa sjedištem u Sarajevu ali i sudjednim državama. Izetbegoviću zamjeraju ne samo odnos s turskim predsjednikom Erdoganom, nego i svojevrsnu “erdoganizaciju” BiH, ali i kontakte s čelnicima Palestinaca u pojasu Gaze te Iranom.

U tako dramatičnim odnosima unutar bošnjačkog političkog spektra teško se može očekivati da SDP BiH, koji je jednako velikobošnjački koliko i Izetbegovićev SDA ili Radončićev SBB, poluči značajniji rezultat u utrci za Predsjedništvo BiH. Stoga je, sudeći prema dostupnim informacijama, dio strukture SDP-a BiH, angažiran u prikupljanju glasača za svog bivšeg istaknutog člana Željka Komšića. Potporu Komšiću daje krug i oko bivšeg mostarskog gradonačelnika Safeta Oručevića, ali i aktualnog gradonačelnika Zenice, Fuada Kasumovića, inače osoba bliskih Stjepanu Mesiću.

Za razliku od skupina okupljenih oko SDP-a BiH, Oručevića i Kasumovića, inače uglavnom jugoslavenskih nacionalista koji su u međuvremenu postali prozapadni i proeuropski Bošnjaci, u Izetbegovićevoj SDA su i te kako svjesni da, ukoliko ne žele naštetiti svom predsjedničkom kandidatu u utrci s Radončićem, ne mogu aktivno sudjelovati u utrci i za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Stoga su u toj stranci, potvrdilo je više izvora, fokusirani na izbornoj potpori jednom hrvatskom političkom subjektu koji se tek nešto prije izbora otisnuo na politički put izvan okrilja HNS-a.

Postoji više dokaza, ali i čitav spektar indicija, da kadrovi SDA s pozicija u sustavu izdašno podpomažu drugi po snazi hrvatski projekt u kome su ostale isključivo osobe bliske Krešimiru Zubaku, koje su dobar dio svog vijeka provele na različitim dužnostima u Sarajevu.

Cilj SDA, kao i ostalih bošnjačkih stranaka, je smanjivanje utjecaja stranaka okupljenih oko HDZ-a BiH u Domu naroda Federacije BiH, koji ima ključnu ulogu u postizbornom slaganju vlasti na entitetskoj i državnoj razini nakon listopadskih izbora.

Tiha kampanja među hrvatskim strankama

Prateći predizborna događanja među hrvatskim strankama, jednostavno se dolazi do zaključka da prave kampanje još i nema. Stranke okupljene oko HNS-a BiH, gdje je HDZ BiH nositelj projekta, još i nisu počele pravu kampanju.

Sudeći prema dosadašnjim pokazateljima, ali i najnovijim istraživanjima, hrvatske stranke okupljene oko HDZ-a BiH očekuju skoro sedamdesetpostotnu potporu. HDZ 1990 koji je sudeći prema istraživanjima druga politička opcija, i to s izgledima nešto iznad prelaska izbornog praga, krenuo je s kampanjom i to izrazito negativno usmjerenom prema konkurentskom HDZ-u BiH. Dugo najavljivani projekt “Hrvatska zvona” na izbore ne ide samostalno, nego je dao potporu Hrvatskoj republikanskoj stranci – koja se za izbore kandidirala samo u tri najužnije županije u BiH.

Ukratko, to su osnovne karakteristike, ne jedne – nego skoro tri predizborne kampanje u BiH. Kad, kojim slučajem, ne bi bilo bošnjačkih pokušaja majoriziranja Hrvata na prostoru Federacije BiH i određenih hrvatskih skupina koje su po cijenu ulaska u vlast spremne na različite kratkoročne političke kompromise, moglo bi se s pravom reći kako u BiH napokon tri politička naroda obitavaju jedan pored drugog.

Umjesto toga, recimo samo – U BiH ništa novo!

Dalibor Martić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

‘Sud je sud i sud treba slušati’, samo potvrđuje tezu o podmetanju kukavičjeg jaja desnom biračkom tijelu

Objavljeno

na

Objavio

Iako je sezona kiselih krastavaca, bar još malo, neki se ne drže recepata, stavljaju previše octa pa se krastavci prekisele i postadoše neupotrebljivi. Tako i naš Miro umjesto da zasvira tamburicom i pusti pjesmu, ono što najbolje zna raditi, krenu izigravati velikog političara, retoričara i doajena političke filozofske misli.

Piše: Ante Rašić

Baviti se politikom, pogotovo biti predsjednički kandidat, nimalo nije lako, pogotovo ako niste politički i psihički spremni za upuštanje u tu avanturu. Tu više ne igra estradna ili bećarska komunikacija s masama, sad je to nekoliko nivoa više i ulazak u tok političke rijeke, prepune virova, koja će s tebe ogoliti i najveće tajne, odnosno iskopa ti se sve od „stoljeća sedmog”. Mene zapravo, Škoro podsjeća na naturščika, glumi političara i svojim istupima razotkriva više o sebi nego što je mislio.

Iako je očekivao da će dolaskom u Aljmaš na svetkovinu Velike Gospe ostvariti političke poene, njegove izjave u kontekstu najnovijih događanja, pretvorile su dolazak u potpuni fijasko, kako politički tako i osobni. Upravo se u Aljmašu pokazalo kako nije isto obraćati se narodu preko Facebooka i odgovarati na pitanja novinara u live prijenosu.

Odgovor koji je u skladu s Milanovićevim i Josipovićevim komentarom sudske presude za pjevanje pjesme Bojna Čavoglave – „Sud je sud i sud treba slušati”, samo potvrđuje tezu o podmetanju kukavičjeg jaja desnom biračkom tijelu. Osim što tom izjavom podržava kažnjavanje pjevanja uvodne strofe pjesme, Škoro podržava i zabranu izvođenja, zaboravljajući ili ne znajući da sud ne zabranjuje već zakon, a ako zakon nešto nije zabranio to se smatra dozvoljeno. Kada je shvatio što je rekao, pokušao se neumjesno i nemaštovito izvući no rečeno se više obrisati ne može.

Kažu da najbolje pamćenje ima Google, pa se sad pojavio zanimljiv intervju iz ožujka 2017. koji je Škoro dao jednom čitanom portalu iz susjedne države u kojem između ostalog kaže: „Volio bih da je Osijek više kao Sarajevo”. Ostaje pitanje na koje je Sarajevo mislio, ono nekad ili ovo danas? Bi li se iz Slavonije još više ljudi iselilo da je više kao Sarajevo? Žele li Slavonci biti Sarajevo?

Osim toga Škoro kaže :”Grad je prekrasan, a Sarajevo je danas prije svega talent. Nevjerojatno je koliko talenta ima per capita u Sarajevu i koliko odavde izlazi dobrih pisaca, pjevača, glumaca, režisera. Mislim da je Sarajevo kreativni epicentar Europe. Ne podilazim i volio bih da je to možda u Osijeku, ali nije”

Kaže kako je Sarajevo talent i kako daje pisce, pjevače, glumce režisere. Osijek daje i više, Ružička i Prelog su nobelovci, biskup Strossmayer je bio teolog, političar, utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija i pisac. Je l’ treba uopće spominjati Krežmu, Kuhača, Dobrišu Cesarića? Zna li Škoro tko su Branko Lustig i Branko Schmidt i da su čak dva Oskara osvojili Osječani? Sjeća li se da je i on iz Osijeka i da slovi za izvrsnog glazbenika?

Nije Škoro davao intervju samo BiH medijima, dao je on intervju 2015. godine i Nacionalu. Ništa čudno i neobično za glazbenu zvijezdu, ikonu, ali malo su čudni odgovori za pjesmu „Sude mi”. Ispada da eto, on tu pjesmu nije skladao radi generala Gotovine, ali da su mu to prišili i šikanirali ga.

Kako Škori ne preostaje ništa drugo osim populizma ili možda mu Vojko plati koncert u Rijeci, osvanula je nova Facebook objava u kojoj poziva „protukandidate” da se očituju o njegovoj inicijativi. Ne znam tko mu vodi stranicu, Mate 1 ili Mate 2 ili on sam, no nije važno, jer je blesavo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari