Pratite nas

Kolumne

Dalibor Martić – U BiH ništa novo!

Objavljeno

na

Kampanja za predstojeće listopadske izbore u BiH se sve više zahuktava. Međutim, i unatoč megalomanskoj velikobošnjačkoj retorici određenih skupina iz Sarajeva, zapravo je skoro riječ o tri zasebne kampanje. Da nije određenih velikobošnjačkih operacija prema drugom po brojnosti narodu u Federaciji BiH uistinu bi bilo tako!

Uglavnom, manji entitet, odnosno Republika Srpska je zaseban politički prostor gdje nekoliko srpskih stranaka, koje su posljednje četiri godine bile oporba u RS-u a dio vlasti na razini BiH, pokušavaju oduzeti primat SNSD-u Milorada Dodika. Zanimljiva predizborna utrka vodi se i za srpskog člana Predsjedništva BiH a osobito je zanimljivo da se među Srbima mogu čuti čak i optužbe da je “djed kandidatkinje za srpskog člana Predsjedništva BiH bio ustaški satnik”.

Spomenute optužbe iznio je Vukota Govedarica, predsjednik SDS-a, stranke koju je početkom devedesetih utemeljio Radovan Karadžić, i to na račun Željke Cvijanović, kandidatkinje Dodikovog SNSD-a, za Predsjedništvo BiH.

Obračun među bošnjačkim strankama

Ipak, puno zanimljivija predizborna utrka vodi se u većem entitetu, odnosno u Federaciji BiH, gdje dio velikobošnjačkog političkog spektra ne bira sredstva kako bi umanjio utjecaj stranaka okupljenih oko Hrvatskog narodnog sabora.

Nositeljima velikobošnjačkog projekta, međutim, nikako ne ide na ruku unutarbošnjački politički obračun koji se vodi između čelnika SDA Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića, predsjednika SBB-a i vlasnika Dnevnog avaza.

Dok se iz Izetbegovićevog kruga u javnost pokušavaju plasirati teze kako je Fahrudin Radončić navodno produžena ruka Milorada Dodika i Dragana Čovića a samim tim i sastavni dio “srpsko-hrvatske agresije na BiH”, iz Radončičevog kruga dolaze vrlo ozbiljne optužbe na račun vrha SDA i kruga oko Bakira Izetbegovića.

U sarajevskim medijima ovih se dana pojavila i informacija prema kojoj je Bakir Izetbegović bio suradnik UDBA-e u vrijeme dok je njegov otac Alija Izetbegović bio u zatvoru zbog islamskog radikalizma. Samim tim, sugerira se kako je mlađi Izetbegović bio i “druker” vlastitog oca.

Informaciju o tome kako je Izetbegović bio suradnik jugoslavenske tajne službe prvo je objavio portal “The Bosnia Timesa” u vlasništvu Nedžada Latića, da bi se na sve referirao visokotiražni Dnevni avaz koji je u Radončićevom vlasništvu.

Povod za takve tvrdnje je dokument “Djelovodnik šefova bosansko-hercegovačke Udbe” na kome je ime Bakira Izetbegovića kao suradnika UDBA-e izostavljeno i nije objavljeno u ranije objavljenim knjigama “Čuvari Jugoslavije – suradnici Udbe u BiH” i “Djelovodnik šefova bosansko-hercegovačke Udbe 1970. – 1992.”

Nakon ove šokantne objave, mediji bliski Bakiru Izetbegoviću tvrde kako je riječ o podvali, te se pitaju: od kud Latiću i Radončiću dokument nekadašnje jugoslavenske tajne službe?

Inače, sudeći prema insiderskim informacija, tihu podršku Fahrudinu Radončiću, u utrci s Izetbegovićevim kandidatom Šefikom Džaferovićem, daje nekoliko veleposlanstava zapadnih zemalja sa sjedištem u Sarajevu ali i sudjednim državama. Izetbegoviću zamjeraju ne samo odnos s turskim predsjednikom Erdoganom, nego i svojevrsnu “erdoganizaciju” BiH, ali i kontakte s čelnicima Palestinaca u pojasu Gaze te Iranom.

U tako dramatičnim odnosima unutar bošnjačkog političkog spektra teško se može očekivati da SDP BiH, koji je jednako velikobošnjački koliko i Izetbegovićev SDA ili Radončićev SBB, poluči značajniji rezultat u utrci za Predsjedništvo BiH. Stoga je, sudeći prema dostupnim informacijama, dio strukture SDP-a BiH, angažiran u prikupljanju glasača za svog bivšeg istaknutog člana Željka Komšića. Potporu Komšiću daje krug i oko bivšeg mostarskog gradonačelnika Safeta Oručevića, ali i aktualnog gradonačelnika Zenice, Fuada Kasumovića, inače osoba bliskih Stjepanu Mesiću.

Za razliku od skupina okupljenih oko SDP-a BiH, Oručevića i Kasumovića, inače uglavnom jugoslavenskih nacionalista koji su u međuvremenu postali prozapadni i proeuropski Bošnjaci, u Izetbegovićevoj SDA su i te kako svjesni da, ukoliko ne žele naštetiti svom predsjedničkom kandidatu u utrci s Radončićem, ne mogu aktivno sudjelovati u utrci i za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Stoga su u toj stranci, potvrdilo je više izvora, fokusirani na izbornoj potpori jednom hrvatskom političkom subjektu koji se tek nešto prije izbora otisnuo na politički put izvan okrilja HNS-a.

Postoji više dokaza, ali i čitav spektar indicija, da kadrovi SDA s pozicija u sustavu izdašno podpomažu drugi po snazi hrvatski projekt u kome su ostale isključivo osobe bliske Krešimiru Zubaku, koje su dobar dio svog vijeka provele na različitim dužnostima u Sarajevu.

Cilj SDA, kao i ostalih bošnjačkih stranaka, je smanjivanje utjecaja stranaka okupljenih oko HDZ-a BiH u Domu naroda Federacije BiH, koji ima ključnu ulogu u postizbornom slaganju vlasti na entitetskoj i državnoj razini nakon listopadskih izbora.

Tiha kampanja među hrvatskim strankama

Prateći predizborna događanja među hrvatskim strankama, jednostavno se dolazi do zaključka da prave kampanje još i nema. Stranke okupljene oko HNS-a BiH, gdje je HDZ BiH nositelj projekta, još i nisu počele pravu kampanju.

Sudeći prema dosadašnjim pokazateljima, ali i najnovijim istraživanjima, hrvatske stranke okupljene oko HDZ-a BiH očekuju skoro sedamdesetpostotnu potporu. HDZ 1990 koji je sudeći prema istraživanjima druga politička opcija, i to s izgledima nešto iznad prelaska izbornog praga, krenuo je s kampanjom i to izrazito negativno usmjerenom prema konkurentskom HDZ-u BiH. Dugo najavljivani projekt “Hrvatska zvona” na izbore ne ide samostalno, nego je dao potporu Hrvatskoj republikanskoj stranci – koja se za izbore kandidirala samo u tri najužnije županije u BiH.

Ukratko, to su osnovne karakteristike, ne jedne – nego skoro tri predizborne kampanje u BiH. Kad, kojim slučajem, ne bi bilo bošnjačkih pokušaja majoriziranja Hrvata na prostoru Federacije BiH i određenih hrvatskih skupina koje su po cijenu ulaska u vlast spremne na različite kratkoročne političke kompromise, moglo bi se s pravom reći kako u BiH napokon tri politička naroda obitavaju jedan pored drugog.

Umjesto toga, recimo samo – U BiH ništa novo!

Dalibor Martić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari