Pratite nas

Kolumne

Dalibor Martić – U BiH ništa novo!

Objavljeno

na

Kampanja za predstojeće listopadske izbore u BiH se sve više zahuktava. Međutim, i unatoč megalomanskoj velikobošnjačkoj retorici određenih skupina iz Sarajeva, zapravo je skoro riječ o tri zasebne kampanje. Da nije određenih velikobošnjačkih operacija prema drugom po brojnosti narodu u Federaciji BiH uistinu bi bilo tako!

Uglavnom, manji entitet, odnosno Republika Srpska je zaseban politički prostor gdje nekoliko srpskih stranaka, koje su posljednje četiri godine bile oporba u RS-u a dio vlasti na razini BiH, pokušavaju oduzeti primat SNSD-u Milorada Dodika. Zanimljiva predizborna utrka vodi se i za srpskog člana Predsjedništva BiH a osobito je zanimljivo da se među Srbima mogu čuti čak i optužbe da je “djed kandidatkinje za srpskog člana Predsjedništva BiH bio ustaški satnik”.

Spomenute optužbe iznio je Vukota Govedarica, predsjednik SDS-a, stranke koju je početkom devedesetih utemeljio Radovan Karadžić, i to na račun Željke Cvijanović, kandidatkinje Dodikovog SNSD-a, za Predsjedništvo BiH.

Obračun među bošnjačkim strankama

Ipak, puno zanimljivija predizborna utrka vodi se u većem entitetu, odnosno u Federaciji BiH, gdje dio velikobošnjačkog političkog spektra ne bira sredstva kako bi umanjio utjecaj stranaka okupljenih oko Hrvatskog narodnog sabora.

Nositeljima velikobošnjačkog projekta, međutim, nikako ne ide na ruku unutarbošnjački politički obračun koji se vodi između čelnika SDA Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića, predsjednika SBB-a i vlasnika Dnevnog avaza.

Dok se iz Izetbegovićevog kruga u javnost pokušavaju plasirati teze kako je Fahrudin Radončić navodno produžena ruka Milorada Dodika i Dragana Čovića a samim tim i sastavni dio “srpsko-hrvatske agresije na BiH”, iz Radončičevog kruga dolaze vrlo ozbiljne optužbe na račun vrha SDA i kruga oko Bakira Izetbegovića.

U sarajevskim medijima ovih se dana pojavila i informacija prema kojoj je Bakir Izetbegović bio suradnik UDBA-e u vrijeme dok je njegov otac Alija Izetbegović bio u zatvoru zbog islamskog radikalizma. Samim tim, sugerira se kako je mlađi Izetbegović bio i “druker” vlastitog oca.

Informaciju o tome kako je Izetbegović bio suradnik jugoslavenske tajne službe prvo je objavio portal “The Bosnia Timesa” u vlasništvu Nedžada Latića, da bi se na sve referirao visokotiražni Dnevni avaz koji je u Radončićevom vlasništvu.

Povod za takve tvrdnje je dokument “Djelovodnik šefova bosansko-hercegovačke Udbe” na kome je ime Bakira Izetbegovića kao suradnika UDBA-e izostavljeno i nije objavljeno u ranije objavljenim knjigama “Čuvari Jugoslavije – suradnici Udbe u BiH” i “Djelovodnik šefova bosansko-hercegovačke Udbe 1970. – 1992.”

Nakon ove šokantne objave, mediji bliski Bakiru Izetbegoviću tvrde kako je riječ o podvali, te se pitaju: od kud Latiću i Radončiću dokument nekadašnje jugoslavenske tajne službe?

Inače, sudeći prema insiderskim informacija, tihu podršku Fahrudinu Radončiću, u utrci s Izetbegovićevim kandidatom Šefikom Džaferovićem, daje nekoliko veleposlanstava zapadnih zemalja sa sjedištem u Sarajevu ali i sudjednim državama. Izetbegoviću zamjeraju ne samo odnos s turskim predsjednikom Erdoganom, nego i svojevrsnu “erdoganizaciju” BiH, ali i kontakte s čelnicima Palestinaca u pojasu Gaze te Iranom.

U tako dramatičnim odnosima unutar bošnjačkog političkog spektra teško se može očekivati da SDP BiH, koji je jednako velikobošnjački koliko i Izetbegovićev SDA ili Radončićev SBB, poluči značajniji rezultat u utrci za Predsjedništvo BiH. Stoga je, sudeći prema dostupnim informacijama, dio strukture SDP-a BiH, angažiran u prikupljanju glasača za svog bivšeg istaknutog člana Željka Komšića. Potporu Komšiću daje krug i oko bivšeg mostarskog gradonačelnika Safeta Oručevića, ali i aktualnog gradonačelnika Zenice, Fuada Kasumovića, inače osoba bliskih Stjepanu Mesiću.

Za razliku od skupina okupljenih oko SDP-a BiH, Oručevića i Kasumovića, inače uglavnom jugoslavenskih nacionalista koji su u međuvremenu postali prozapadni i proeuropski Bošnjaci, u Izetbegovićevoj SDA su i te kako svjesni da, ukoliko ne žele naštetiti svom predsjedničkom kandidatu u utrci s Radončićem, ne mogu aktivno sudjelovati u utrci i za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Stoga su u toj stranci, potvrdilo je više izvora, fokusirani na izbornoj potpori jednom hrvatskom političkom subjektu koji se tek nešto prije izbora otisnuo na politički put izvan okrilja HNS-a.

Postoji više dokaza, ali i čitav spektar indicija, da kadrovi SDA s pozicija u sustavu izdašno podpomažu drugi po snazi hrvatski projekt u kome su ostale isključivo osobe bliske Krešimiru Zubaku, koje su dobar dio svog vijeka provele na različitim dužnostima u Sarajevu.

Cilj SDA, kao i ostalih bošnjačkih stranaka, je smanjivanje utjecaja stranaka okupljenih oko HDZ-a BiH u Domu naroda Federacije BiH, koji ima ključnu ulogu u postizbornom slaganju vlasti na entitetskoj i državnoj razini nakon listopadskih izbora.

Tiha kampanja među hrvatskim strankama

Prateći predizborna događanja među hrvatskim strankama, jednostavno se dolazi do zaključka da prave kampanje još i nema. Stranke okupljene oko HNS-a BiH, gdje je HDZ BiH nositelj projekta, još i nisu počele pravu kampanju.

Sudeći prema dosadašnjim pokazateljima, ali i najnovijim istraživanjima, hrvatske stranke okupljene oko HDZ-a BiH očekuju skoro sedamdesetpostotnu potporu. HDZ 1990 koji je sudeći prema istraživanjima druga politička opcija, i to s izgledima nešto iznad prelaska izbornog praga, krenuo je s kampanjom i to izrazito negativno usmjerenom prema konkurentskom HDZ-u BiH. Dugo najavljivani projekt “Hrvatska zvona” na izbore ne ide samostalno, nego je dao potporu Hrvatskoj republikanskoj stranci – koja se za izbore kandidirala samo u tri najužnije županije u BiH.

Ukratko, to su osnovne karakteristike, ne jedne – nego skoro tri predizborne kampanje u BiH. Kad, kojim slučajem, ne bi bilo bošnjačkih pokušaja majoriziranja Hrvata na prostoru Federacije BiH i određenih hrvatskih skupina koje su po cijenu ulaska u vlast spremne na različite kratkoročne političke kompromise, moglo bi se s pravom reći kako u BiH napokon tri politička naroda obitavaju jedan pored drugog.

Umjesto toga, recimo samo – U BiH ništa novo!

Dalibor Martić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Višnja Starešina: Optužnice za Ovčaru pisalo je beogradsko tužiteljstvo

Objavljeno

na

Objavio

Prije predsjedničkih izbora obljetnica pada Vukovara postala je blagdan sjećanja na žrtvu. Prije parlamentarnih izbora Vukovar će izvjesno postati ozakonjeno mjesto posebnog pijeteta, a vukovarska bolnica memorijalna nacionalna bolnica. Čega će se to Hrvatska kao država sjećati?

Ozbiljna država bi sjećanje na svoju tragediju, poput vukovarske, trebala graditi na temelju utvrđenih činjenica. A kada je riječ o sjećanju na žrtve zločina koji su počinjeni nad zarobljenim braniteljima i civilima nakon što je JNA zaposjela grad, ono bi se trebalo zasnivati i na pravomoćnim presudama i kažnjenim krivcima. To je institucionalno ogledalo države. Pa da pogledamo kako izgleda to, na presudama temeljeno sjećanje na primjeru Vukovara.

Ako izuzmemo presudu za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, koja je presuda državi, ne postoji ni jedan relevantan kazneni proces, okončan pravomoćnom presudom, koji bi vjerodostojno pokazao utemeljenost dana sjećanja na Vukovar. Isto vrijedi i za Škabrnju. Ne postoji ni jedna presuda hrvatskih sudova za zločin nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Vukovarske bolnice, nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Borovo Commercea, za ubijene i zlostavljane u srpskim logorima u Srbiji, koja bi na vjerodostojan način utvrdila što se zapravo dogodilo. Ne postoje zahvaljujući institucionalnoj Hrvatskoj. Nema ih zato što je svojedobno (2003.) DORH velikodušno prepustio kazneni progon za zločine u Vukovaru haaškom i beogradskim sudovima, a kazneni progon za zločine nad Hrvatima u srpskim logorima također je prepustio Srbiji. Izvršio je to najdugovječniji i najhvaljeniji hrvatski državni odvjetnik Mladen Bajić, ali ne sam. Zasluga pripada mnogima: suradnicima i nasljednicima u DORH-u, zaslužnicima iz izvršne vlasti i obavještajne zajednice, u kontinuitetu do danas… Institucionalna je Hrvatska premrežena zaslužnicima.

Trideset četnika

Zahvaljujući tome, pravosudni temelj za hrvatsko sjećanje na tragediju Vukovara je postavio beogradski sud za ratne zločine. Postavljen je po mjeri srpske politike otklanjanja krivnje sa Srbije, JNA i krnjeg Predsjedništva SFRJ. Prema takvoj političkoj mjeri, beogradsko je tužiteljstvo napisalo optužnice za Ovčaru. Sudovi su donijeli presude. A stara KOS-ova mreža osigurala je da te optužnice i presude budu tek prepisane i potvrđene pred Haaškim sudom. Srpski zatočenički logori za Hrvate za srpsko pravosuđe ne postoje, jer iz njih ne mogu izuzeti odgovornost Srbije, JNA i nadasve njezine obavještajne službe KOS koja ih je uspostavila i upravljala njima.

Hrvatsko pravosuđe je pustilo Beograd da završi posao. A i hrvatski povjesničari imaju duboko poštovanje prema konstruktu zločina koji im je za beogradski i Haaški sud priredio Aca Vasiljević, šef obavještajne strukture JNA. Prema tom, presudama potvrđenom konstruktu, sjećanje na vukovarsku tragediju izgleda ovako. Nakon što je poslije tromjesečne opsade JNA sravnila Vukovar sa zemljom, zauzela i okupirala grad, vrh treće vojne sile u Europi je, prema presudama, na dva dana svu vlast predao u ruke tridesetorici pijanih četnika, koji su inače bili njihovi ljudi za prljave poslove, i nekolicini lokalnih lupeža, koji su inače bili agenti njihove obavještajne službe.

Vukovarska bolnica, buduća nacionalna memorijalna bolnica, prema presudama je mjesto s kojeg su tadašnji major KOS-a Veselin Šljivančanin i suradnici ujutro 20. studenoga, prema popisu, izdvojili i kradom odveli iz bolnice 271 ranjenika, ratnih zarobljenika, pacijenata i zaposlenika bolnice. Ali ne da bi ih ubili, već da bi ih – spasili. U svrhu “spašavanja” naredili su kopanje dviju jama za masovne grobnice, od kojih se jedna, sa šezdesetak žrtava, još uvijek traži.

U svrhu “spašavanja” zarobljenih hrvatskih vojnika i civila iz Beograda je tu noć u Vukovar došao cijeli vrh KOS-a na čelu s generalom Vasiljevićem. Ali bili su jadni i nemoćni pa je zapovijedanje nad cijelim vrhom obavještajne službe JNA i nad ojačanom prvom gardijskom brigadom JNA preuzeo jedan pijani četnik zvani Topola (navodno mrtav još od 1993.) i nekoliko lokalnih lupeža predvođenih Goranom Hadžićem. Isti oni koje je taj isti vrh KOS-a doveo u Vukovar i dao im uloge. Čim je skladištar Hadžić podviknuo da je on vlast, vrh KOS-a mu je u strahu odmah predao brigu za ratne zarobljenike. Da ih spasi. Razvlaštenom vrhu KOS-a ostalo je tek toliko ovlasti da cijelo vrijeme na Ovčari nadgledaju zlostavljanje i likvidacije. I toliko snage da dan kasnije odu u Beograd primiti odlikovanje od svojeg šefa Kadijevića.

Isti se scenarij dogodio i u Borovo Commerceu. Samo ondje je oficire KOS-a zastrašio njihov agent Arkan i preuzeo pacijente iz zdravstvenog stacionara. Koji se do danas vode kao nestali. Bez traga i bez presude. Pod pritiskom javnosti, u Osijeku su započeli suđenje generalu Vasiljeviću u odsutnosti, za zločine u srpskim logorima. Gotovo u tajnosti, da ne bi ušli u sjećanje.
Pa koji je onda sljedeći logičan korak hrvatske države u njegovanju sjećanja? Postaviti spomenik – Čika Aci Spasitelju. I odmah do njega spomenik Neznanom hrvatskom KOS-u. Tako bi današnja institucionalna Hrvatska bila vjerodostojno predstavljena.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari