Pratite nas

Kolumne

Dalibor Martić – U BiH ništa novo!

Objavljeno

na

Kampanja za predstojeće listopadske izbore u BiH se sve više zahuktava. Međutim, i unatoč megalomanskoj velikobošnjačkoj retorici određenih skupina iz Sarajeva, zapravo je skoro riječ o tri zasebne kampanje. Da nije određenih velikobošnjačkih operacija prema drugom po brojnosti narodu u Federaciji BiH uistinu bi bilo tako!

Uglavnom, manji entitet, odnosno Republika Srpska je zaseban politički prostor gdje nekoliko srpskih stranaka, koje su posljednje četiri godine bile oporba u RS-u a dio vlasti na razini BiH, pokušavaju oduzeti primat SNSD-u Milorada Dodika. Zanimljiva predizborna utrka vodi se i za srpskog člana Predsjedništva BiH a osobito je zanimljivo da se među Srbima mogu čuti čak i optužbe da je “djed kandidatkinje za srpskog člana Predsjedništva BiH bio ustaški satnik”.

Spomenute optužbe iznio je Vukota Govedarica, predsjednik SDS-a, stranke koju je početkom devedesetih utemeljio Radovan Karadžić, i to na račun Željke Cvijanović, kandidatkinje Dodikovog SNSD-a, za Predsjedništvo BiH.

Obračun među bošnjačkim strankama

Ipak, puno zanimljivija predizborna utrka vodi se u većem entitetu, odnosno u Federaciji BiH, gdje dio velikobošnjačkog političkog spektra ne bira sredstva kako bi umanjio utjecaj stranaka okupljenih oko Hrvatskog narodnog sabora.

Nositeljima velikobošnjačkog projekta, međutim, nikako ne ide na ruku unutarbošnjački politički obračun koji se vodi između čelnika SDA Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića, predsjednika SBB-a i vlasnika Dnevnog avaza.

Dok se iz Izetbegovićevog kruga u javnost pokušavaju plasirati teze kako je Fahrudin Radončić navodno produžena ruka Milorada Dodika i Dragana Čovića a samim tim i sastavni dio “srpsko-hrvatske agresije na BiH”, iz Radončičevog kruga dolaze vrlo ozbiljne optužbe na račun vrha SDA i kruga oko Bakira Izetbegovića.

U sarajevskim medijima ovih se dana pojavila i informacija prema kojoj je Bakir Izetbegović bio suradnik UDBA-e u vrijeme dok je njegov otac Alija Izetbegović bio u zatvoru zbog islamskog radikalizma. Samim tim, sugerira se kako je mlađi Izetbegović bio i “druker” vlastitog oca.

Informaciju o tome kako je Izetbegović bio suradnik jugoslavenske tajne službe prvo je objavio portal “The Bosnia Timesa” u vlasništvu Nedžada Latića, da bi se na sve referirao visokotiražni Dnevni avaz koji je u Radončićevom vlasništvu.

Povod za takve tvrdnje je dokument “Djelovodnik šefova bosansko-hercegovačke Udbe” na kome je ime Bakira Izetbegovića kao suradnika UDBA-e izostavljeno i nije objavljeno u ranije objavljenim knjigama “Čuvari Jugoslavije – suradnici Udbe u BiH” i “Djelovodnik šefova bosansko-hercegovačke Udbe 1970. – 1992.”

Nakon ove šokantne objave, mediji bliski Bakiru Izetbegoviću tvrde kako je riječ o podvali, te se pitaju: od kud Latiću i Radončiću dokument nekadašnje jugoslavenske tajne službe?

Inače, sudeći prema insiderskim informacija, tihu podršku Fahrudinu Radončiću, u utrci s Izetbegovićevim kandidatom Šefikom Džaferovićem, daje nekoliko veleposlanstava zapadnih zemalja sa sjedištem u Sarajevu ali i sudjednim državama. Izetbegoviću zamjeraju ne samo odnos s turskim predsjednikom Erdoganom, nego i svojevrsnu “erdoganizaciju” BiH, ali i kontakte s čelnicima Palestinaca u pojasu Gaze te Iranom.

U tako dramatičnim odnosima unutar bošnjačkog političkog spektra teško se može očekivati da SDP BiH, koji je jednako velikobošnjački koliko i Izetbegovićev SDA ili Radončićev SBB, poluči značajniji rezultat u utrci za Predsjedništvo BiH. Stoga je, sudeći prema dostupnim informacijama, dio strukture SDP-a BiH, angažiran u prikupljanju glasača za svog bivšeg istaknutog člana Željka Komšića. Potporu Komšiću daje krug i oko bivšeg mostarskog gradonačelnika Safeta Oručevića, ali i aktualnog gradonačelnika Zenice, Fuada Kasumovića, inače osoba bliskih Stjepanu Mesiću.

Za razliku od skupina okupljenih oko SDP-a BiH, Oručevića i Kasumovića, inače uglavnom jugoslavenskih nacionalista koji su u međuvremenu postali prozapadni i proeuropski Bošnjaci, u Izetbegovićevoj SDA su i te kako svjesni da, ukoliko ne žele naštetiti svom predsjedničkom kandidatu u utrci s Radončićem, ne mogu aktivno sudjelovati u utrci i za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Stoga su u toj stranci, potvrdilo je više izvora, fokusirani na izbornoj potpori jednom hrvatskom političkom subjektu koji se tek nešto prije izbora otisnuo na politički put izvan okrilja HNS-a.

Postoji više dokaza, ali i čitav spektar indicija, da kadrovi SDA s pozicija u sustavu izdašno podpomažu drugi po snazi hrvatski projekt u kome su ostale isključivo osobe bliske Krešimiru Zubaku, koje su dobar dio svog vijeka provele na različitim dužnostima u Sarajevu.

Cilj SDA, kao i ostalih bošnjačkih stranaka, je smanjivanje utjecaja stranaka okupljenih oko HDZ-a BiH u Domu naroda Federacije BiH, koji ima ključnu ulogu u postizbornom slaganju vlasti na entitetskoj i državnoj razini nakon listopadskih izbora.

Tiha kampanja među hrvatskim strankama

Prateći predizborna događanja među hrvatskim strankama, jednostavno se dolazi do zaključka da prave kampanje još i nema. Stranke okupljene oko HNS-a BiH, gdje je HDZ BiH nositelj projekta, još i nisu počele pravu kampanju.

Sudeći prema dosadašnjim pokazateljima, ali i najnovijim istraživanjima, hrvatske stranke okupljene oko HDZ-a BiH očekuju skoro sedamdesetpostotnu potporu. HDZ 1990 koji je sudeći prema istraživanjima druga politička opcija, i to s izgledima nešto iznad prelaska izbornog praga, krenuo je s kampanjom i to izrazito negativno usmjerenom prema konkurentskom HDZ-u BiH. Dugo najavljivani projekt “Hrvatska zvona” na izbore ne ide samostalno, nego je dao potporu Hrvatskoj republikanskoj stranci – koja se za izbore kandidirala samo u tri najužnije županije u BiH.

Ukratko, to su osnovne karakteristike, ne jedne – nego skoro tri predizborne kampanje u BiH. Kad, kojim slučajem, ne bi bilo bošnjačkih pokušaja majoriziranja Hrvata na prostoru Federacije BiH i određenih hrvatskih skupina koje su po cijenu ulaska u vlast spremne na različite kratkoročne političke kompromise, moglo bi se s pravom reći kako u BiH napokon tri politička naroda obitavaju jedan pored drugog.

Umjesto toga, recimo samo – U BiH ništa novo!

Dalibor Martić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Rat nije gotov, inauguracija je bila objava Milanovićeva nastavka rata protiv hrvatskih simbola

Objavljeno

na

Objavio

Ne vodi se rat tek oružjem. On se vodi primarno simbolima. Jer rat, u smislu oružanog sukoba, kao zadnji cilj ima uništenje simbola, institucija, znakovlja, memorije naroda na koji vrši agresiju.

Kao svjedok vremena, tijekom agresije “antifašističke” JNA i četnika na Osijek, “logično” je da su isti zlotvori obilato granatirali “legitimne vojne ciljeve”, da citiram Josipovića, poput HNK u Osijeku ili konkatedralu.

Simbole kulture jednog naroda. Genocid bez kulturocida, ne samo ubijanja ljudi, već i simbola, nije potpun.

Što je bila inauguracija?

Granatiranje Dubrovnika, a tek tada je dobar dio međunarodne zajednice progledao, kulturocid je, napad na simbole. Potpuno ubijanje čovjeka, naroda, jer, za razliku od životinje, čovjek je čovjek, pa onda i država kojoj pripada, po tome što stvara simbole, identitet. Čovjek je animal symbolicum, kaže Cassirer.

Ako bih u jednoj riječi trebao sažeti što je to bila inauguracija Zorana Milanovića onda je to – desimbolizacija. Dok je izgovarao rečenicu kako su ratovi završeni, upravo je tom inauguracijom i govorom koji je izrekao otvorio novi, rat protiv državnih simbola.

Tipično za svaku anarhističku ljevicu koja se ponaša da je ona apsolutni početak, da sve prije toga, od Markova trga, koji u sebi simbolizira svu bitnu hrvatsku prošlost i identitet, preko garde do lente, izbriše. U jednom, taj Milanovićev rat protiv simbola možemo sažeti u jednoj slici: Ćirilica u Vukovaru – da, predsjednička lenta – ne.

Ćirilica je pismo, kao i svako drugo. No onog trenutka kada je na zgarištu Vukovara, na krvi koja se cijedila s Ovčare, na zidu napisano na ćirilici “Ovo je Srbija”, ćirilica je prestala biti tek pismo, postala je simbol zločina. To je potom “podebljano” kada su četnici i “antifašistička”JNA skinuli metcima izrešetani natpis na latinici “Ulica Stjepana Radića”, a na to stavili novi naziv ulice, na ćirilici, “Ulica Puniše Račića”, Radićeva velikosrpskog ubojice.

Ubojstvo ljudi nije dovršeno ako im ne ubijete simbole. Tu istu ćirilicu, koja je u kontekstu Vukovara ne tek pismo među pismima, već simbol zločina, Milanović je za svog mandata nasilno želio vratiti na mjesto zločina. A sada ne želi lentu, hrvatsku trobojnicu i šahovnicu, zastava se stidljivo smijuljila negdje u “ćošku” u toj, od hrvatskih simbola, uškopljenoj inauguraciji na Pantovčaku. Himna pak svedena na arlaukanje.

Ukratko, sve simbole hrvatskog identiteta i državnosti Milanović je ponizio ili iskarikirao u ime samoproglašene “naprednosti i modernosti”, što je drugi naziv, u ovom slučaju, za barbarstvo, jer samo barbari ruše simbole kako im ćefne.

U govoru pak, samo jedan detalj, govorio je o hrvatskim pobjedama, onoj četrdeset pete, i onoj, u Domovinskom ratu, devedesetih, pa se osvrnuo da su obje pobjede imale “posrnuća”, misleći na zločine.

Prvo, 45. se nije ratovalo za državu Hrvatsku, već za Jugoslaviju. I drugo, opet rat simbolima, zločini komunizma, od Bleiburga pa do devedesete, uključujući razaranje i genocid i kulturocid u Vukovaru i Dubrovniku, izvedeni pod petokrakom, bili su sustavni, državni terorizam.

Jovićevo veselje

Dočim zločini u Domovinskom ratu od naše strane bijahu incidenti pojedinaca i grupa, a ne državna politika. I druga stvar, u svom šupljem, nadmenom govoru, Milanoviću su bila puna usta radnika, tokara i bravara, no nije mu problem da je i inauguraciju natandario u elitistički sobičak na Pantovčaku gdje, za razliku od Markova trga, taj “mali čovjek” toliku na srcu Zokiju, nema pristupa, a imaju beštije poput srna i paunova kao u vrijeme druga Tita.

Jedan od onih koji je bio oduševljen Milanovićevom inauguracijom na Pantovčaku bio je i Dejan Jović, koji je bio jako sretan jer je maknuta crkva (svetog Marka) i simboli koje ima na krovu, kao i sve ono što ona simbolizira za Hrvate.

Rat protiv hrvatskih simbola nije ništa novo na ljevici. Prvo što su napravili kada je Milanovićev prethodnik Račan došao na vlast, udarili su na simbole i izmiješali državne blagdane, maknuli 30. svibnja, ovi sada opet vraćaju, tako da prosječan Hrvat više ne zna što kada slavi.

Kaos koji počinje od manipulacije simbolima. Kao što ni Milanović nigdje nije spomenuo Hrvatsku državu, već tek republiku (na
arapskom – džamahirija), tako su i Račanovi odmah skinuli ploču gdje uz Hrvatski sabor piše državni te ovo zadnje, država, kao i Milanović iz nastupnoga govora, izbacili.

Uglavnom, od ploče na Saboru, do ćiriličnih ploča u Vukovaru i nije bio tako kratak put kada je ljevica u pitanju koja s Milanovićem nastavlja rat protiv hrvatskih simbola. Uglavnom, anarholjevičari se, kao i Milanović sebe na ovoj inauguraciji, doživljavaju kao nultu točku povijesti, kao apsolutni početak, gdje sve ono što ide protiv te narcisoidne umišljenosti i nadmenosti, pa i simboli, moraju biti maknuti. Ali bitno je trkeljati o istini…

Rat nije gotov, inauguracija je bila objava Milanovićeva nastavka rata protiv hrvatskih simbola započeta s Račanom i Mesićem sažetim u sliku: Lenta – ne, ćirilica u Vukovaru – da!

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Završni čin istodobnog umiranja ‘velike Srbije’ u BiH, Crnoj Gori i na Kosovu

Objavljeno

na

Objavio

Biblijsku pouku: “Tko se mača laća, od mača će i poginuti” na surov način osjetili su Srbi na svojoj koži. Devedesetih prošlog stoljeća započeli su rat za “veliku Srbiju”, a tri desetljeća poslije na tom, za njih nedosanjanom, teritoriju egzistiraju četiri samostalne države – RH, BiH, Kosovo i Crna Gora. I u svakoj se Srbi sada, kao manjinski narod, bore za političko preživljavanje. Žarišta su im se gotovo istodobno otvorila u svim tim državama, a u njima većinski narodi danas se Srbima u miru osvećuju političkim sredstvima.

Jedino ih je Hrvatska porazila u ratu. O njihovoj samouvjerenosti u ostvarivanju velikosrpskog projekta SANU najbolje svjedoči činjenica kako su prije “Oluje” (siječanj ‘95.) odbili Plan Z4 koji su im ponudili Amerika, Rusija, EZ i UN. Oni su im, na zaprepaštenje hrvatskih vlasti, nudili državu u državi koja bi se zvala Republika Srpska Krajina. Prema tom planu, Srbi su u RH trebali imati kompaktan teritorij te svoje zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu, sudove, policiju, zastavu, grb, novac… Iako bi Z4 ozakonio srpsku agresiju, njima je i to bilo premalo. Htjeli su više. Planirali su ujedinjenje “srpskog teritorija” u Hrvatskoj i BiH s maticom Srbijom i Crnom Gorom. “Bljesak” i “Oluja” otpuhali su njihove snove. Krajina je poražena, a hrvatska pobjeda dovela do Daytonskog sporazuma. Jedino su njime profitirali Srbi u BiH. Dobili su tamo pola države.

Četvrt stoljeća nakon rata uzdrmani su temelji srpskog entiteta u BiH. Ustavni suci, među kojima i tri stranca, oduzeli su im poljoprivredno zemljište. Čini to 3,5 posto srpskog teritorija koji će biti uknjižen na državu BiH. Vjerojatno djelomice i onoga kroz koji bi od Bijeljine do Banje Luke trebao prolaziti ruski plinovod. Ovom odlukom buduća ruska investicija više neće biti pod kontrolom RS-a, već službenog Sarajeva. Srbi strahuju da nakon razvlašćivanja od poljoprivrednog zemljišta slijedi oduzimanje šuma, rijeka, cesta… Sve dok RS potpuno ne nestane. U Banjoj Luci zbog toga je opsadno stanje.

Jednako kao i u Crnoj Gori. Nekada ju je Beograd doživljavao kao svoje “drugo oko” u srpskoj glavi. Tamošnje vlasti donijele su Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Srpskoj pravoslavnoj crkvi oduzele su imovinu. A to znači – vraćaju Crnoj Gori oko 66 posto srednjovjekovnih pravoslavnih manastira, desetke crkava i brojne nekretnine neprocjenjive vrijednosti. Zapravo, Podgorica im, kao i u BiH, uzima teritorij i presijeca Beogradu kanal u provođenju politike preko ove bogate vjerske zajednice. Zato i tamo Srbi svakodnevno prosvjeduju (litije) tražeći ono što im Milo Đukanović neće vratiti. U rat ne smiju jer Crnu Goru štiti NATO-ov kišobran.

Srbima je osobito bolan gubitak njihove “svetinje”, Kosova. Od tvrdog stava da ga se nikada neće odreći, danas su došli do toga da bi se zadovoljili mrvicama. Pregovara se da se sjever Kosova, koji većinski naseljavaju Srbi, pripoji Srbiji, a područje na jugu Srbije, koje većinski naseljavaju Albanci (Preševska dolina), Kosovu. Svi su svjesni da prekrajanje granice i na tako malom području može izazvati nesagledive posljedice, ne samo za Balkan. Zastoj u dijalogu nastao je zbog uvođenja stopostotnih pristojbi na robu iz Srbije (i BiH), što je bila osveta Prištine za kampanju Srbije za povlačenje priznanja kosovske neovisnosti.

U ostalim dvjema republikama bivše Jugoslavije, Sjevernoj Makedoniji i Sloveniji, živi simboličan broj Srba. Vjerojatno zato tamo i nemaju većih problema. Pokrajina Vojvodina također bi ih rado napustila. Prijateljska, ali pragmatična Rusija daje im tek deklarativnu potporu. Prepoznaje da je obračun sa Srbima, zapravo, upozorenje i njima da nisu dobrodošli na Balkan.

Slobodan Milošević i njegov ideolog Dobrica Ćosić nisu mogli ni pretpostaviti kako će zamišljena “velika Srbija” do Karlovca, Ogulina, Karlobaga i Virovitice danas biti svedena na Beogradski pašaluk. Koji, baš zbog te svoje prošlosti, ne smiju braniti svoje sunarodnjake. Znaju, kada bi pokušali, NATO bi uzvratio. Već su osjetili njihovu odmazdu.

Srbe zato danas više nitko ozbiljno ne shvaća kada najavljuju pripajanje ili osvajanje “svetinje” Kosova, “bratskog” RS-a i “drugog oka” Crne Gore. U RH, zbog prošlosti, Srbi s osjećajem krivnje samo nijemo sliježu ramenima. Iz Beograda nemoćno šire ruke. Od njihove nekadašnje ratoborne krilatice “SSSS – Samo sloga Srbina spašava” ostao je “SSSS” drugog značenja: “Samo strah Srbina spašava”. Upozorava ih što bi značila nova prijetnja ratom. Sve je prolazno osim straha. Osobito kada zbog njega morate vratiti mač u korice.

Jozo Pavković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari