Pratite nas

Događaji

Dalj: Odana počast braniteljima ubijenim u napadu prije 24 godine

Objavljeno

na

U spomen na 20 hrvatskih policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i četiri pripadnika Civilne zaštite, vijence su položila i svijeće zapalila brojna izaslanstva i članovi obitelji poginulih branitelja.

[ad id=”68099″]

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća podno spomen obilježja ispred policijske postaje, u Dalju je u subotu obilježena 24. obljetnica pogibije 39 branitelja u napadu pripadnika srpskih paravojnih postrojbi i bivše JNA na Policijsku postaju Dalj.

U spomen na 20 hrvatskih policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i četiri pripadnika Civilne zaštite, vijence su položila i svijeće zapalila brojna izaslanstva i članovi obitelji poginulih branitelja. Bez političkih govora, počast poginulima polaganjem vijenaca odali su i predstavnici državne i lokalne vlasti te brojnih braniteljskih i stradalničkih udruga iz Domovinskog rata.

Polagnju vijenaca i paljenju svijeća prethodio je Mimohod zastava u kojem su, u organizaciji Zajednice udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata policije Republike Hrvatske i Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata policije Osječko-baranjske županije, od raskrižja ulica Željka Svaline i bana Josipa Jelačića do Policijske postaje prošli članovi braniteljskih i stradalničkih udruga iz Domovinskog rata.

U Župnoj crkvi sv. Josipa služena je misa zadušnica. U Domu kulture prikazan je dokumentarni film “Dalj 1991.-hrvatski Alamo”.

U ranim jutarnjim satima 1. kolovoza 1991. godine pripadnici srpskih paravojnih postrojbi i bivše JNA napali su Policijsku postaju u Dalju. Nakon što su policajci odbili ponuđenu im bezuvjetnu predaju, uslijedio je novi napad, a nakon višesatne opsade policijska postaja je zauzeta. Ubijeno je 20 hrvatskih policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i četiri pripadnika Civilne zaštite.

1. kolovoza 1991. Dalj – mjesto zločina JNA i lokalnih Srba

1. kolovoza 1991. srpske paramilicije sastavljenje od slavonskih Srba, četničkih dragovoljaca iz Srbije i JNA napale su hrvatski gradić Dalj u istočnoj Slavoniji.

Tom prilikom osim znatnih materijalnih šteta počinjeni je zločin nad Hrvatima Dalja, kao i pripadnicima hrvatskog MUP-a i ZNG-a.

Taj zločin je poznat u javnosti pod imenom „pokolj u Dalju“.

Dalj – miran gradić na Dunavu

Do srbijanske agresije u ljeto 1991. stanovnici Dalja – Hrvati, Srbi, Mađari i drugi – živjeli su su mirnim životom u slikovitom gradiću na Dunavu.

Dalj, mjesto na istoku Hrvatske sa 5500 stanovnika, je živio svoj pitomi život slavonske ravnice i voljenog Dunava sve dok Srbi nisu odlučili Dalj i okolna mjesta Aljmaš, Erdut i druga pridružiti Velikoj Srbiji.

Tada je počeo pakao na zemlji za sve one koji se nisu htjeli pridružiti toj imperijalnoj ideji.

Stanovnici Dalja i drugi Hrvati odlučili su stati na put srbijanskoj armiji i to je mnoge od njih – vojnike, policajce, starce, žene i djecu – koštalo teških stradanja, mučenja i života.

Napad na na Dalj

1. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima srpski pobunjenici su uz pomoć JNA (koja se napadom topništvom na postaju hrvatske policije u sukobu otvoreno svrstala na srpsku stranu) napali policajce, gardiste i pripadnike civilne zaštite koji su se nalazili u zgradi policije, traže i njihovu predaju. Nakon gotovo desetosatne opsadepucanja po okruženoj zgradi, čak i iz tenkova postaja je zauzeta i svi koji nisu ubijeni u opsadi, likvidirani su odmah potom, i to 20 policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i četiri člana Civilne zaštite, koji su i izmasakrirani.

Tisuće hrvatskih civila iz Aljmaša, Dalja i Erduta pobjegle su pred srpskim paravojnim postrojbama u Osijek spašavaju živu glavu. Stariji osobito pamte zbjeg brodom na Dunavu koji je pun civila – žena, djece i staracbio pod minobacačkom i puščanom paljbom.

Zločini arkanovaca i lokalnih Srba

U napadu na Dalj i ostala podunavska mjesta sudjelovale su i jedinice zloglasnog Željka Ražnjatovića Arkana.

Te postrojbe Željka počinile su brojne zločine u Dalju i okolici. Jedan od većih zločina dogodio se 04. listopada 1991. godine kada su arkanovci ušli su u zatočenički objekt u zgradi policije u Dalju i vatrenim oružjem ubili 28 zatočenika, hrvatskih civila. Tijela žrtava odnijeta su iz zgrade i bačena u obližnji Dunav. Kroz logore u Dalju je prošlo na tisuće branitelja i civila iz istočne Slavonije. Preživjeli iz logora u Dalju svjedoče o stravičnim zločinima. Iz logora u Dalju je nestalo na stotine Hrvata i nesrba koji se i danas vode kao nestali.

Masovne grobnice se i danas traže.

Logori u Dalju – mjesta mučenja i smrti

Prema svjedočenju Hrvatskog društva zatočenika srpskih koncentracijskih logora, logori u Dalju bili su mjesta najstrašnijih mučenja i smrti.

Evo jednog takvog svjedočanstva:

Kao u većini srpskih sela tako su i u Dalju postojali logori koje je otvarala JNA i oni koje su otvarali četnici, srpski dobrovoljci, arkanovci, šešeljevci i drugi.
Tako su pod zapovjedništvom JNA bili sljedeći objekti i zgrade:
1. Zgrada MJESNOG ODBORA
2. Privatna kuća IVANOVIĆ MARINKA
3. Privatna kuća ZLATKA ŠTRAJBERA
4. Skladište ŽELJEZNIČKE POSTAJE
5. IPK-Mehanička radiona
6. “ŽUTA KUĆA”
Kroz te objekte prošlo je oko tisuću ljudi, koji su premlaćivani, iznuđivana su od njih priznanja, a dio je njih ubijeno.
Ovi su logori otvoreni 01. kolovoza 1991., a zatvoreni tijekom 1993. godine.
Pod zapovjedništvom paravojnih srpskih postrojbi, a uglavnom je to bila Arkanova jedinica koja je vodila logor i to:
1. Stara zgrada Zadruge IPK
2. Stara Osnovna škola
3. Tvornica opeke – Ciglana DALJ

Lakši zatočenici žene, djeca i starci su bili u poljoprivrednom dobru , a teži u zgradi M.Z. i podrumu privatnih kuća dok nisu obrađeni, sprovedeni i dalje se vodili kao nestali ili ubijeni. Kroz poljoprivredno dobro (zadrugu) je prošlo 7000 osoba. Tu je vladao zakon «uzmi sve što zatočenici imaju», od novca, zlata, satova, odjeće i sl. U tim otimačinama učestvuju svi, od pripadnika JNA, TO, četnika do civilnog stanovništva Dalja. Tako je poznato da su neki preko noći stekli kapital.

Kad su sve vrijedno oduzeli slijedilo je prepoznavanje i batinanje , a zatim odvođenje u nepoznato, tako da ima na stotine poginulih i nestalih u Dalju. Iz razgovora sa Srbima iz Dalja saznajemo da su Arkanovi vojnici ubili 52 osobe i zapalili ih u Daljskoj planini.
Ne zna se točan broj ljudi koji su prošli kroz ove logore, a preživjeli govore da se svaki noći odvodilo od 5 do 50 osoba koje se nisu više vraćale, a vode se kao nestali. Svi se ovi objekti nalaze u blizini ili na samoj obali Dunava, te je većina ubijenih zatočenika bačena u Dunav, a prije toga su ubojice rasparale žrtvi trbuh kako ne bi tijelo voda izbacila na površinu.
Dio ubijenih pokopano u masovne grobnice, koje su vješto sakrili zidom uz staru zgradu zadruge i na Ciglani Dalj, nešto su odvozili u Daljsku planinu i zapalili, a ostale je progutao Dunav.
Po pričama ljudi koji su 1991. živjeli u Dalju broj ubijenih se kreće do 500 osoba.
Spominju se strašne torture i mučenja. Jedno od najgoreg je bilo kada su poslije premlaćivanja tjerali zatočenike da skaču sa kata, a tada su ih ostali četnici gađali kao glinene golubove ( Škoc, D.Šusto).
Osim čuvara u maltretiranju i zlostavljanju zatočenika sudjelovali su i civili, koji su ih mlatili drvenim palicama ( toljagama), a sudjelovale su u maltretiranju čak i žene koje su bole zatočenike s iglama za pletenje.

Svjedočenje zarobljene Hrvatice iz logora u Dalju

Jedan tipičan iskaz koji čovjeka tjera na razmišljanje o tome do kuda ide ljudska opakost i zvjerstvo je svjedočenje zarobljene Vukovarke, Hrvatice koja je sprovedena u logor u Dalju.

Svjedočenje, kao i ostala, možete pročitati na stranici Hrvatskog informativnog centra.

ISKAZ 6

Svjedokinja je bila u sastavu civilne zaštite, Hrvatica, rođena 1945. godine. Zarobljena je u Vukovaru odakle su je srpske paravlasti prebacile u Dalj, gdje su je na sve moguće načine mučili:

“…Ja sam bila zarobljena 17. XI. 1991. godine u Vukovaru, kod bolnice. U onim momentima nisam mogla prepoznati nikoga. Kupili su nas u maricu. Bilo je više jugovojske, ali ne toliko jugovojske koliko četničke, onih s kokardama. U to mjesec i pol dana meni su svašta radili. I silovali, i tukli, batine smo stalno dobivali, nisu nam dali jesti. On je meni s kombinirkama izvadio četiri zuba, on, taj četnik Nedjeljko Peić. Silovali su me par njih pored njega. Jednoj ženi su odrezali dojku. Ime joj je Marija, a prezime ne znam. Sa mnom je bila u daljskom logoru i gospođa Đurđa, od Mirka, onda Manda Vuklušić, nazvana snajperistkinja. Od te djevojke su radili svašta, ona je bila šezdeset šesto godište. Djecu od deset, dvanaest godina su isto silovali. Bili Jovan je isto radio velika zla. Radio je u Veterinarskoj stanici u Osijeku. On je bio sa veterinarima. Na filmu, ako ste ga gledali, su prikazani dečki koji su štrojeni. Taj je radio ta zlodjela, vadio dečkima spolni organ i gurao u usta da pojedu. Njegova majka je bila moja susjeda u Osijeku, ta Bili Olga. Kada sam se vratila iz logora, pobjegla, onda sam njoj rekla da sam vidjela njezinog sina. Ona je meni rekla, da njezin sin nije sa četnicima. Ja joj kažem – je!

Prepoznala sam njih dosta. Bio je s njima i Marko Peić. To je sin od tog Peića. Jedan mu je sin poginuo. Bio je na Mitnici. Zvao se Duško Peić. Taj je ubijen, poginuo je prije nego što sam ja došla u logor u Dalju. Ne znam što je on radio, a brat mu je radio zlodjela, taj Marko. Unakazivao je ljude, vadio im oši, izvan logora, činio je to onima kojih bi se dočepao – kao divlje mačke kada se dočepaju plijena. Bio je i jedan Savo Vilus iz Dalja, rođeni Srbin, onda Noda Jovan, isto iz Dalja. On je bio glavni četnički vođa. Zatim mesar u njegovoj mesnici je štrojio Ijude. Kada su zatvorili ljude kod kina 19. i 20. studenoga, došla su dva autobusa iz Vukovara žena i muškaraca koje su u kuću tog Lalića zatvorili. Đorđe i Nikola Lalić su bili vlasnici te mesnice. Meni je pomogla da pobjegnem iz logora gospoda Dragica Hajduković. Ne znam je li živa. Neki govore da nije, da je ubijena. Ona je stanovala preko puta te kuće. Bila je sama, nije imala nikoga…”

Napadi na Dalj i druga mjesta istočne Slavonije u kolovozu 1991:

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Poruka s dodjele nagrade ‘Ponos Hrvatske’ – Sljedeće godine budite vi na našem mjestu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Marijana Jergović, jedna je od pet teta pričalica koje obilaze mališane u bolnicama i nastoje im uljepšati bolničke dane i zato im je pripala Nagrada “Ponos Hrvatske”, a na svečanosti dodjele u utorak navečer pročitala je basnu čijom je porukom pozvala sve ljude da sljedeće godine budu na mjestu ovogodišnjih laureata.

Ovog utorka navečer zagrebačka City plaza bila je mjesto na kojemu su se okupili ljudi iz svih dijelova Hrvatske, različitih uzrasta i zanimanja čija su humana, nesebična i hrabra djela te nepokolebljiva volja s kojom se nose s teškim životnim prilikama posvjedočila zašto su upravo oni ponos Hrvatske.

Nagrada “Ponos Hrvatske” dodjeljuje se već 15. put, za njezino su pokretanje i održavanje zaslužni Hrvatska radiotelevizija (HRT) i 24 sata. Visoki pokrovitelj toga projekta je hrvatski predsjednik Zoran Milanović koji je, uz mnoge uzvanike, i nazočio svečanosti, na kojoj su bili i direktor Styrije Boris Trupčević i ministar turizma Gari Cappelli.

Nagrade uručene u sedam skupina

Nagrade su laureatima uručene u sedam skupina, a svečanom činu za svaku od skupina prethodili su kratki video prilozi koji su u najkraćim crtama predstavili ljude koji stoji iza tih priznanja.

Tako su u prvoj skupini nagrade primile tri hrabre žene – žrtve nasilja, dok je četvrta bila spriječena doći na svečanosti. U njihov pratnji bila je ravnateljica štićeničkoga doma Željka Barić koja je poručila kako je riječ o ženama koje su heroine Hrvatske i njihova štićeničkog doma, koje su imale hrabrosti ustvrditi kako ljubav nije nasilje i da svi imamo pravo na ljubav.

Đurđica Vnučec Valić, jedna od nagrađenih žena, posvjedočila je kako joj se, nakon izlaska iz sigurne kuće, vratilo samopouzdanje i bila je spremna okrenuti novu stanicu u životu, a Maria Remenar poručila je svim zlostavljanim ženama da ne trpe nasilje i da svoju djecu odgoje tako da je za njih nasilje nešto vrlo loše. S njima je nagradu primio i policajac Duje Podrug koji je nedavno spriječio pljačku banke na zagrebačkome Črnomercu, a svoju nagradu donirao je potrebitima. Na svečanosti posvjedočio kako je, nažalost, i osobno vodio zlostavljane žene u 3 sata ujutro u sigurne kuće, te ustvrdio da niti jedna žena to ne smije doživjeti.

Drugu skupinu laureatkinja činile su Maja Sever, Branka Bakšić Mitić i Mateja Medlobi, osnivačive udrugu “Ljudi za ljude”. Bez obzira što ljudi kojima pomažemo žive u siromaštvu s malim primanjima, nekad im je najvažnije da imaju s kim razgovarati, a mi smo svojim radom pokazale da su ljudi u stanju napravili ono što institucije nisu, istaknula je Bakšić Mitić, dok je Maja Sever rekla kako je solidarnost jedna od najvažnijih stvari koje su dobile  od ljudi koji su svjesni da u našoj neposrednoj blizini – 60-tak kilometara od Zagreba i danas žive ljudi bez struje i vode i da im treba pomoć. S njima su nagradu primile i Splićanke Ana Muntić i Marina Boroz koje su dosad ispekle više od stotinu rođendanskih torti beskućnicima i s njima proslavile njihove rođendan i koje smatraju da bismo svi trebali biti svjesni da je danas jako lako postati beskućnik.

Odustajanje nije opcija

U trećoj skupini dobitnika bilo je troje hrabrih ljudi koji su unatoč preprekama i invalidnosti uspjeli ostvariti svoje snove. Među njima su Anita Markuš koja je zbog sepse izgubila obje noge, a sada se priprema za fakultet, Magdalena Canjuga djevojčica od deset godina koja je prije osam godina oboljela od tumora, prošla ozbiljno liječenje, pobijedila bolest, danas vira violončelo i osvojila je zlatnu medalju u brzom hodanju na Olimpijadi u Moskvi za djecu koja su pobijedila maligne bolesti.

Treći laureat Josip Milković teško je stradao kao polaznik časničke škole na vojnom vježbalištu Cerovac kraj Karlovca u travnju 2016. U eksploziji naprave izgubio je obje šake, nakon sepse amputirana mu je lijeva noga kod natkoljenične kosti, od mehaničkog udara i topline ostao je slijep, a 52 dana bio je u komi. Iako se borio s tjeskobom, taj inženjer građevine upisao je i drugi studij – pslihologiju na Sveučilištu u Zadru gdje je jedan od najboljih studenata. “Nikada nisam mislio odustati, kao hrvatski vojnik ni ne znam što bi odustajanje značilo. Zahvalan sam svima koji su bili uz mene kad je bilo najteže, njima bih posvetio ovu nagradu”, rekao je laureat.

Četvrta skupina laureata su ljudi koji riskirali svoje živote kako bi spasili druge – Josip Crljen Jack iz Rude koji u travnju prošle godine bez premišljanja skočio u hladnu i nabujalu Rudu i u zadnji čas od sigurne smrti spasio nepoznatu djevojčicu koju su virovi vukli na dno, te Toni Zanki koji je spasio Marka Huljeva iz goruće barke, a taj ih je događaj tako zbližio da su sada najbolji prijatelji, kao braća, što je potvrdio i spašeni Marko.

U petoj skupini laureata bili su bračni par Branka i Marko Bilić koji su organe svoga pokojnoga sina Luke donirali kako bi spasili živote čak šestero ljudi, a nakon priloga, o njima svi laureati su ustali i zapljeskali. Pet teta pričalica predstavljale su pak pet gradova u kojima postoje udruge teta pričalica – Rijeku, Split, Čakovec, Zagreb i Pulu.

Šesta skupina nagrađenih su ljudi koji pomažu našem planetu. Projekt Boranka najveća je volonterska akcija pošumljavanja opožarenih područja u Europi u organizaciji Saveza izviđača Hrvatske. Matko Pojatina i Marko Lete su pak ronioci koji naše more čiste od smeća i koji su na svečanosti upozorili da sva plastika koju bacimo, završi na našem tanjuru.

U sedmoj skupina laureata su ljudi koji djeci nastoje omogućiti bolji život. Ana Alapić majka je i predsjednica Udruge Kolibrić koja se dvije godine borila za lijek Spinrazu, obitelj Bocak iz Đurđevca koja je u dva desetljeća udomila udomili 20 djece, te obitelj Pemper iz Velike Gorice koja je posvojila četvero djece, a sa svečanosti poručila kako bi država trebala više podupirati posvojenje djece, posebno one teško posvojive.

Program su vodili Iva Šulentić i Duško Ćurlić, a u glazbenom dijelu nastupili su Vanda Winter i Marko Tolja. (Hina)

Ponos Hrvatske: Skromni heroj Josip Crljen Jack iz Rude

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Zahvala kardinala Bozanića Predsjednici: Danas su se dvojica Franja susrela u simbolici odličja

Objavljeno

na

Objavio

ika

Prigodna riječ zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića tijekom svečanoga primanja odlikovanja Velereda predsjednika Republike Franje Tuđmana s lentom i Danicom koje je kardinalu Franji Kuhariću posmrtno dodijelila predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, Predsjednički ured, Zagreb-Pantovčak, petak 14. veljače 2020.

Cijenjena gospođo Predsjednice Republike Hrvatske!

1. Kao zagrebački nadbiskup i kao izravni nasljednik kardinala Franje Kuharića u nadbiskupskoj službi, s puno poštovanja sudjelujem u ovoj svečanosti u kojoj ste njemu dodijelili visoko državno odlikovanje, nazvano imenom prvoga hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana. Znakovito je i to da je prvi nositelj toga odlikovanja upravo kardinal Franjo Kuharić.

U ovome Veleredu čitam prepoznavanje i priznanje onoga o čemu u hrvatskome narodu i u hrvatskome društvu postoji visoka suglasnost: da je kardinal svojom višestrukom zauzetošću za dobro, obranom vrednota i moralnih načela, promicanjem istine i pravednosti, kao istinski vjernik i pastir, očitovao ljubav prema svome hrvatskom narodu i Domovini, i da je bio iznimno osjetljiv prema svakomu čovjeku, a osobito prema ljudima koji trpe i koji su u potrebi.

Sukladno stavovima i duhovnosti koju je gajio kardinal Franjo, siguran sam da ni u ovome priznanju on ne bi volio da u prvome planu bude njegova osoba, nego Crkva, otajstvo Božje prisutnosti u svijetu po zajednici vjernika. On je na zemlji živio kao službenik Crkve, kao poslužitelj Isusa Krista i njegove Radosne vijesti.

2. Pamtim susret na kojemu sam u ovom Predsjedničkom uredu sudjelovao, 29. rujna 1997. godine, u zajedništvu s blagopokojnim kardinalom Kuharićem, prvim apostolskim nuncijem u Republici Hrvatskoj i s nekoliko subraće biskupa, na poziv predsjednika Tuđmana.

Tom je prigodom, predsjednik Tuđman – obraćajući se kardinalu Kuhariću – rekao: „Hvala Vam za sve što ste bili i učinili u onim teškim komunističkim vremenima za našu Crkvu, osobito u danima uspostave samostalne i demokratske Hrvatske, a također i u ratnim te poratnim godinama. U hrvatskoj povijesti bit ćete, jamačno, zapisani krupnim slovima: zbog svoje ljudskosti i dosljednosti, razboritosti i otvorenosti, nepristranosti i djelotvornosti”.

Na te riječi hrvatskoga državnika – između ostaloga – kardinal je uzvratio rekavši: „Ja sam […] nastojao slijediti principe koji su nužni da bi se poštivao čovjek i koji su nužni da bi se među ljudima ostvarivali časni i pošteni odnosi, a i ono što smo uvijek zastupali, tj. dostojanstvo čovjeka. To smo zastupali i za narod […] Zato smo uvijek željeli da hrvatski narod doživi svoju slobodu, svoju samostalnost”.

Smatram vrijednim navesti i sljedeće njegove riječi upućene predsjedniku Tuđmanu: „Vi ste u to ostvarenje (slobodne, neovisne, demokratske države Hrvatske) uložili sve svoje energije, uložili ste i svoj život, uložili ste svoje znanstveno iskustvo i svoje povijesno znanje. I zato i prema Vama osjećamo tu zahvalnost, jer se je Vašim nastojanjem dogodio dar hrvatskom narodu: sloboda. A to je Božji dar. U povijesti se veliki događaji dobra ne događaju bez Božje pomoći”.

Prigodno je da ovdje ponovno odjeknu te riječi i one koje nas podsjećaju da je hrvatski narod, „izložen ratu koji nije želio, bio složan”. Kardinal kaže: „Složan u Domovini, složan u tuđini, tako da su i svi Hrvati diljem svijeta osjetili da se radi o sudbini, o sudbinskim odlukama za cijelu našu budućnost«.

3. Danas su se dvojica Franja, kako su o njima ljudi rado govorili i promatrali ih poput dvaju stupova, susrela u simbolici odličja. Gledano vjernički, niti jedna pohvala nema preveliku važnost i ovo odlikovanje njima nije potrebno, ali smatram da je ta Vaša gesta, poštovana gospođo Predsjednice, izniman znak za našu sadašnjost. Simboli su sažetci života, poticaji za nadanja, osviještenje vrednota i učvršćenje identiteta. Kada su istinski, simboli su najjača stvarnost, važni za život zajednica i naroda. Kada se njih dokida, narod se ostavlja u nesigurnosti; prepušten je hiru povijesnih događanja, oslabljenih korijena i nejasnih ciljeva.

Vama, gospođo Predsjednice, zahvaljujem na gesti odlikovanja kardinala Franje Kuharića „Veleredom predsjednika Republike Franje Tuđmana s lentom i Danicom”. Ta gesta je poticajna za sve nas, da bismo se još više nesebično ugrađivali u rast domovine Hrvatske onakvom ljubavlju kakvoj nas uči Krist Gospodin. Vjerujem da hrvatski ljudi osjećaju u svome srcu da su dio ovoga odlikovanja i da ga i oni, po Vašim rukama, očituju kardinalu Kuhariću kao svoju zahvalu. Mislim pritom posebno na sve koji su dio one žrtve za Domovinu, od koje Hrvatska živi, a to su prije svih hrvatski branitelji.

Na kraju Vašega predsjedničkog mandata, cijenjena gospođo Kolinda Grabar-Kitarović, zahvaljujemo na dobru koje ste tražili, koje ste uspjeli ostvariti, za koje ste živjeli i za koje ste se nesebično žrtvovali. Želimo Vam da se u daljnjemu životu, otvoreni Božjim nadahnućima, ne umorite gorljivo zalagati za one vrjednote koje su nužne za život domovine nam Hrvatske. (Ika)

Predsjednica kardinala Kuharića posmrtno odlikovala Veleredom dr. Tuđmana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari