Pratite nas

Razgovor

Damir Borovčak: Komunizam me otjerao, a želja za slobodom vratila u domovinu

Objavljeno

na

Veliki intervju Mladena Pavkovića s Damirom Borovčakom, hrvatskim publicistom i povijesnim istraživačem

Damir Borovčak hrvatski je publicist, povijesni istraživač, putopisac i politički analitičar. Godinama je živio u Kanadi, a u Hrvatsku se vratio početkom 1991., u obranu Domovine. Bio je ratni tajnik za iseljeništvo HDZ-a, a potom pomoćnik ministra u Ministarstvu iseljeništva RH. Za svoj društveni rad dobio je mnoge zahvalnice i priznanja, među ostalim i tri odlikovanja,  koje mu je uručio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Gotovo 15 godina uređivao je emisiju „Vjera u sjeni politike“ na Radio Mariji. Autor je 15 knjiga i urednik više književnih i publicističkih djela drugih autora.

Poticatelj je obnove štovanja Svetog Josipa kao zaštitnika Kraljevstva odlukom Hrvatskog sabora 1687. Zaslužan je za ideju i poticaj postavljanja reljefa sv. Josipa (sv. Obitelji) na ulazu u Hrvatski sabor 2008. Idejni je začetnik I. spomen pohoda u Gvozdansko, povijesno mjesto hrvatskog velejunaštva.

  • Gospodine Borovčak. Živjeli ste u Kanadi, a početkom devedesetih vratili ste se u Hrvatsku. Kako, zašto? Je li to bila teška odluka?

Poslije posjeta dr. Franje Tuđmana 22. rujna 1990. u Torontu, na njegov osobni poziv, spremam se na povratak iz Kanade. Dolazim krajem veljače 1991. godine u obranu hrvatske samostalnosti i slobode. Odluka nije bila teška, jer sam osjetio trenutak kad se počela nazirati hrvatska samostalnost. Komunizam me je otjerao iz Hrvatske, a želja da Hrvatska postane konačno samostalna i slobodna, vratila me u Domovinu. Na početku srpske agresije djelujem u Središnjici HDZ-a kao ratni tajnik za iseljeništvo, kasnije postajem pomoćnik ministra u Ministarstvu iseljeništva i nastavljam rad na povezivanju Hrvata u svijetu i Domovine. Svjedok sam agresije na Hrvatsku i sudionik raznih političkih događaja u Zagrebu. Pri obilascima bojišnica u okolnostima medijskih blokada, silom prilika među inim poslovima postajem i ratni izvjestitelj za informiranje hrvatskih iseljenika u Torontu i okolici. Hrvati diljem svijeta tada su bili željni svake nove vijesti iz Domovine, a bili su i potrebni informacija čime i kako pomoći.

  • A, zbog čega ste i kada napustili Hrvatsku?

Rođen sam u središtu Zagrebu, gdje sam se školovao i po zanimanju sam diplomirani inženjer strojarstva. Kao student bio sam aktivan sudionik i svjedok zbivanja Hrvatskog proljeća 1971. u Zagrebu. Svih pet dana obračuna jugorežima sa studentima na Jelačić placu, bio sam oči u oči s milicijskim petokrakama, pendrecima i cokulama, čuvarima režima pristiglih iz raznih krajeva Hrvatske. Osjetio sam kako se guši svaka nada za neko dogledno vrijeme i poboljšanje političkog stanja u Hrvatskoj. Poslije Titove smrti nastavljaju se komunističke tiranije te pet godina poslije još uvijek traje bezumno komunističko ludilo. Na naslovnicama dnevnih novina koče se naslovi „Mi smo na Titovom putu“. Nisam smatrao da trebam biti na putu tog mrtvog zločinca. Obavezni su kolektivni odlasci vlakovima i autobusima na klanjanja u Kuću cvijeća u Beograd. Nikada nisam bio član KPJ, pa sam rađe promijenio poduzeće. Mene nisu mogli dobiti u Beograd na klanjanje mrtvacu diktatoru. Zbog crvenog mraka u tunelu koji nije obećavao skori put u slobodu, 1985. odlazim u Kanadu.

  • Kako Vam je bilo živjeti vani, daleko od rodne grude?

Vrlo skoro po dolasku u Kanadu, u Mississaugi pored Toronta, osnivam svoju tvrtku, a u slobodno vrijeme domoljubno sam angažiran i djelatan. Nisam bio predugo u emigraciji, ali dovoljno da upoznam dušu i srce prognanog i iseljenog hrvatskog napaćenog čovjeka. Od dolaska 1985. do kolovoza 1990. u tom rasponu vremena ne dolazim u Hrvatsku. U početku se činilo da tako skorog povratka niti ne će biti, jer u represiju komunizma mi se nije vraćalo. Dapače, zbog mog stalnog domoljubnog djelovanja nije se isplatilo riskirati susret sa “organima bezbednosti”. Franjo Tuđman je dolazio u Kanadu kasnih 80′-tih, održavao vrlo posjećena predavanja o Stjepanu Radiću. Na toj povijesnoj temi je budio nadu i gradio mostove s iseljeništvom. U ljeto 1990. bio sam prvi puta u Hrvatskoj i bio svjedok prvih srpskih barikada 17. kolovoza kod Knina. Tada sam shvatio da ne će proći bez oružanih sukoba, samo nisam slutio koliko će biti pogubno i brutalno raskidanje lanaca tog nametnutog “bratstva i jedinstva”.

  • U Kanadi, primjerice, živi veliki broj Hrvata. Kakva je bila njihova uloga i značaj u vrijeme svetog Domovinskog rata?

Hrvati iz Kanade dali su vrlo mnogo za slobodu i samosvojnost Hrvatske. U Torontu je kasnih 80′-tih začeta i osnovana AMCA, udruženje bivših hrvatskih sveučilištaraca. U to vrijeme došao je prof. dr. Zvonimir Šeparović iz Zagreba osnovati AMCA-Toronto udruženje, čiji je prvi predsjednik bio dr. sc. Ivan Hrvoić. Iz tog su se začetka, kasnije stvarali i širili ogranci diljem Sjeverne Amerike. Dr. Hrvoić je cijeli niz ratnih godina uspješno doprinosio pomoći Hrvatskoj. O tim poduhvatima hrvatske raseljene AMCA inteligencije, koja je pokrenula i mnoge druge ljude dobre volje, izdana su i dva opsežna toma enciklopedijskog formata. Autor i dopredsjednik AMCA-e Toronto, Vladimir Benković pod naslovom “Dokumenti iz iseljeništva – Uloga hrvatskih intelektualaca u borbi za slobodnu Hrvatsku” izdaje 2014. godine zbirku i predstavlja je u Zagrebu u Rektoratu Sveučilišta. Prikazana je opsežna korespondencija s kanadskom Vladom i Parlamentom, tiskanim medijima i TV postajama od 1990. do 1999. U prilogu se nalaze i CD-nosači s kompletnim izdanjem časopisa ‘Gaudeamus’, u to doba jedinog hrvatskog glasila na engleskom jeziku na sjevernoameričkom kontinentu. Tu se nalazi i korespondencija s New York Times-om, novinama poznatih po antihrvatskom stavu. Izdanje “Dokumenti iz iseljeništva” nisu publicističke knjige, već enciklopedijska zbirka dokumenata koji govore sami za sebe, naravno uglavnom na engleskom jeziku.

Posebno treba naglasiti i aktivnosti hrvatskih žena u Torontu i okolici. Dvoknjižje „Dokumenti iz iseljeništva: Hrvatske žene i majke u borbi za slobodnu Hrvatsku, Bedem ljubavi – Toronto“ zbirka je još jedne serije dokumenata koji zorno prikazuju požrtvovan rad i velik doprinos ženske udruge “Bedem ljubavi” u Torontu (Mothers for Peace), osnovane 1990., posebice tijekom agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu. Odabrani dokumenti na više od 1500 stranica predstavljaju samo manji dio zapisa očuvanih po Valentini Krčmar, prvoj predsjednici udruge Bedem ljubavi u Torontu od 1990. do 1992., a kasnije do 1999., direktorici za odnose s javnošću. Zbirku je također uredio Vladimir Benković, kao svojevrsni nastavak na već prethodno objavljeno dvoknjižje o ulozi hrvatskih AMCA intelektualaca u borbi za slobodnu Hrvatsku. Po izlasku iz tiska Zbirka hrvatskih žena i majki u borbi za slobodnu Hrvatsku, “Bedema ljubavi – Toronto“ predstavljena je u Zagrebu 2017. godine.

Obje ove zbirke, nevjerovatan su poduhvat ostavljanja traga za istraživanje uloge hrvatskih iseljenika na području Toronta u vrijeme kad se stvarala i branila hrvatska država. Nažalost taj povijesni dokaz ljubavi i snage hrvatskih iseljenika nije pobudio nikakav osjećaj kod vodećih političara u današnjoj Hrvatskoj. Pozivi na promocije oba izdanja poslani su od vrha države na sve razine vlasti, ali odaziva nije bilo. Samo prolistati ove enciklopedije dokumenata, trebalo bi izazvati duboki respekt svakog sadašnjeg imalo odgovornog političara u Hrvatskoj. Trebala su uslijediti državna odličja, javna priznanja ili barem stisak ruke autorima na pregaralačkoj ljubavi i energiji u stvaranju i obrani Domovine. Hrvatska bi trebala biti duboko zahvalna priređivačima tog neizbrisivog svjedočanstva vremena, argumentima dokumenata. Posebice i stoga jer je ta građa prikupljena, uređena, tiskana i promovirana o vlastitom trošku sudionika vremena i događaja, te dostavljena na sve relevantne institucije vlasti u Republici Hrvatskoj. Te zbirke nisu ničija samohvala, već povijesni trajni dokazi diplomatske i humanitarne bitke hrvatskih ljudi s onu stranu Atlanskog oceana. Iseljeni Hrvati kao takvi ostaju trajno zabilježeni u povijesti. Meni je pripalo zadovoljstvo da sam bio mali djelić te organizacije, kraće vrijeme član AMCA Toronto u vremenu osnivanja do ubrzog odlaska u obranu Domovine, a u novijem vremenu pomoć pri organizaciji javnih predstavljanja ovih izdanja prethodnih godina u Zagrebu.

  • Dakle, čini Vam se, ipak,  da su ti ljudi koji žive vani  pomalo zaboravljeni…

Pitanje se po meni odnosi na sve hrvatske iseljenike iz cijelog svijeta. A odgovor glasi: Ne samo zaboravljeni, već izigrani i prezreni više puta!!!  Iseljeničko iskustvo, pamet i ideje, nepoželjne su bile za sve vlasti u Hrvatskoj,  osim u vremenu dr. Franje Tuđmana. Danas su iseljenici i dalje nepoželjna nacionalna kategorija. Formalno postoje institucije koje bi trebale pokretati i skrbiti o hrvatskim iseljenicima, no to je preinertno, dobiva se dojam sjedišta za uhljebe, nedostatnih pokušaja promjena i jalovih rezultata. Kad dolaze izbori,  nova vlada i vlast u Hrvatskoj, tako pljušte nova obećanja, bez krajnjih odlučnih, ozbiljnih gospodarskih, diplomatskih i političkih poteza. Uglavnom, svodi se na to da ozbiljne politike prema iseljeništvu kao poveznici i mostu za bolji i prosperitetniji napredak Hrvatske, gotovo nikada nije ni bilo. Rekao bih, dobro je započelo 1991. i 1992. ali poslije tog vremena s naprasnim ukidanjem Ministarstva iseljeništva, veza iseljenika i Domovine sve je više opadala. Tome su doprinosile i stalne izmjene zakona i propisa. Predstavnici iseljeništva ne postoje u Hrvatskom (nekoć državnom) saboru, a bilo ih je 12 u ratno vrijeme. Danas ih nema, za razliku od zastupnika manjina u Hrvatskoj. U biti iseljenici sa svojim gospodarskim, diplomatskim i životnim iskustvom i potencijalom trebali bi biti osnova promjena i novih uređenja, kao pokretačka politička snaga promjena u Hrvatskoj. Kao primjer neoprostivog zaborava je primjerice i Duško Bezić, prvi počasni konzul Republike Hrvatske u Torontu, doajen političke organizirane pomoći od samih začetaka stvaranja hrvatske države.

  • Što Hrvatska ipak čini da tako veliki broj Hrvata koji još uvijek žive gotovo na svim kontinentima vrati u Domovinu?

Ništa se ne čini! Apsolutno ništa! I to je tragedija hrvatske politike bez presedana. A mogućnosti su savršeno velike, upravo u vremenu demografske katastrofe koja prijeti Hrvatskoj.

  • A što bi trebalo učiniti?

Posve isto što je učinio Izrael poslije formiranja države. Učiniti sve da se iseljenici vrate sa svih strana kugle zemaljske na svoja povijesna ognjišta, dodijeliti im državnu zemlju, poticaje, osloboditi ih poreza za početni startni period vremena, prilagoditi im zakone u smislu mogućnosti opstanka. Istovremeno u diplomaciju prvenstveno uključiti obrazovane potomke iseljenika, koji imaju nacionalni ponos i želju služiti Hrvatskoj, a školovani su u svijetu. Zadati im jedinu zadaću – neprekidno promicati samo pozitivnu gospodarsku izvoznu politiku. Vlada bi pak trebala smanjiti svaki uvoz nepotrebne hrane i sve snage usmjeriti na domaću proizvodnju.

Hrvatski diplomati u svijetu trebali bi odgovoriti u medijima zemalja gdje su akreditirani na svaki pokušaj diskreditacije Hrvatske po bilo kojoj osnovi i temi. Posebice mitova o genocidu i fašizmu, kako u prošlosti tako i sada u Hrvatskoj. To bi trebala biti jedna od patriotskih zadaća svake hrvatske Vlade, razobličiti nagomilane i montirane laži o fašizmu koji nema povijesni korijen i nije bila ideologija hrvatskog naroda. Zar nije fašizam rođen u Italiji, zar nije tlačio Istru i Hrvatsko Primorje još od prije Drugog svjetskog rata? Treba razobličiti velikosrpske mitove iz prošlosti, s kojima su Hrvati držani u stalnoj pokornosti i porobljavanju, a to se unatrag nekog vremena opet intenzivno čini.

  • Jedan ste od neumornih koji neprestano podsjeća na partizansko-komunističke zločine. Smatrate li da se o tome vodi dovoljna pažnja, a ako ne, tko je zbog toga odgovoran?

Velikosrpski i komunistički mitovi iz prošlosti, s kojima su Hrvatsku držali u stoljetnoj podčinjenosti, strahu i pokornosti, ponovno su aktualni. Oni su niknuli poslije obrambenog Domovinskog rata, jer se nije dogodila lustracija. Barem ona moralna i edukativna lustracija starih dogmi, lustracija povijesnih izmišljotina i laži, uz institucionalnu volju razobličavanje pojma zločina koji su namjerno i sistematski činili partizani nad hrvatskim življem. Jasno, za to je trebalo umiroviti ili zamijeniti na pozicijama moći stare kadrove te jasno odrediti temelje i smjernice učenja vrijednosti koje su se dokazale i potvrdile u obrambenom Domovinskom ratu. U tom smislu trebalo se je hrabro i odlučno oduprijeti vanjskim utjecajima, pa i Haškom sudu kad su se uvidjeli politički pokušaji izjednačavanja krivnje. No, izbore su 2000. godine dobili (pripremili, namjestili i odigrali) partijski drugovi Račan, Mesić, Manolić, Pusić… te tako odvukli Hrvatsku daleko od istine i prosperitetne budućnosti.

  • A, zbog čega se primjerice žrtve Macelja (gore zločina) ne istraže do kraja, a kamoli da se taj lokalitet proglasi Spomen područjem poput na pr. Jasenovca (ili nije možda usporedivo)?

Macelj definitivno krije još mnoge tajne u svojim šumama. Zašto se to ne istražuje sigurno je političko pitanje za najvišu razinu vlasti, doslovno za  Predsjednika Vlade. Tehnički nema nikakvih problema, dapače Udruga Macelj 1945. sa sigurnošću poznaje nekoliko točnih lokacija bez ikakvih posebnih istraživanja, koje kriju veći broj stradalih žrtava. Osobno smatram da dok se ne uspostavi posebna uprava za istraživanje komunističkih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, samostalna poput DORH-a ili SP Jasenovac, dotle ne ćemo stići do prave i potpune istine o monstruoznim jugokomunističkim zločinima. Sadašnji odjel u Ministarstvu hrvatskih branitelja koji se time bavi, uopće ne bi trebao biti u tom ministarstvu, jer je pitanje organizacione nelogičnosti, tehničkih i financijskih (ne)mogućnosti i konačno kapaciteta. Naime, veliki je broj stratišta, a premalo je istraživanja. Nemam drugog logičnog odgovora na pitanje zašto se Macelj ne istraži do kraja, od onog kako smatram da se vlast kronično boji novih istina s  oznaškog stratišta Macelj, koje je u vremenu komunizma paradoksalno nazvano – Titovim lovištem. Udruga Macelj 1945. prošle je godine u proceduru Vladi RH dostavila prijedlog Zakona o spomen području Macelj te očekujemo postupanje, a ako se Zakon prihvati biti će to veliki napredak, pomoć i najbrži put do istine. Macelj i Jasenovac možda nisu na prvi pogled usporedivi, no primjerice Macelj ima veći broj točno utvrđenih ekshumiranih žrtava, za kuriozitet u stalnom nabacivanju sa raznim licitiranim brojkama iz Jasenovca. No Macelj ima stalan otpor hrvatske politike da se prihvati barem onaj dio istine koji je nepobitno utvrđen. U vrijeme besprizornog zločina nad 21 svećenikom i klericima u noći 4./5. lipnja 1945., svake prve nedjelje u lipnju u Macelju se održavaju godišnje spomen-mise za maceljske žrtve. Nikada do sada se na tu nedjelju nije pojavio osobno ni jedan Predsjednik/ica RH, ni jedan Predsjednik Vlade ili Hrvatskog sabora, u svim proteklim mandatima. Toliko, kao odgovor na sva pitanja o Macelju, odnosno kako su sve vlasti do sada vrlo slične po pitanju maceljskih žrtava, od prekida istraživanja 1992., pa sve do danas.

  • Pišete i podsjećate na velike žrtve u Gvozdanskom, u različitim povijesnim vremenima. Koliko ljudi zna o tim povijesnim događajima?

Žrtve Gvozdanskog dijele se u dva povijesna razdoblja i tri događaja: Radi se o velejunačkoj obrani od Turaka, s kojima kao logistika harače martolozi i Vlasi. Napadači su bili brojčano višestruko nadmoćniji. Gvozdansko je bila utvrda u vlasništvu knezova Zrinskih, štitila je rudnike srebra i put prema Europi. Tu se je kovao srebrni novac kojim se je kupovala u Europi oprema za obranu Hrvatske. Gvozdansko se pamti po obrani od 3. listopada 1577. do 13. siječnja 1578. Posljednji branitelji smrznuli su se na zidinama, jer su već nekoliko dana prije ostali bez hrane, a u strašno ledenoj noći i bez posljednjeg komadića ogrjeva. Prethodno su odbili tri ponude za predajom, uz slobodan odlazak na hrvatski prostor.  Uzvišeno odricanje i sebedarje naših predaka u obrani od osvajača. Velejunačka žrtva bez svjetskog uzora. Nije legenda ni bajka, već stvaran događaj na ponos i za uzor svim idućim hrvatskim naraštajima.

Paradigma Gvozdanskog je u tome da su martolozi i Vlasi, prispjeli s Turcima i sve više od tog vremena naseljavali hrvatsko Pounje i Banovinu. Pod utjecajem SPC-a u 20. stoljeću postaju Srbi. Na Božić 1941. događa se srbo-partizanski napad na Gvozdansko, poslije čega ostaje 55 zlostavljanih i poubijanih hrvatskih stanovnika. Još strašnije se događa 9. rujna 1943. u nedalekom Zrinu, gdje partizani uz pomoć srpskog stanovništva iz okolice, potpuno uništavaju to posve hrvatsko naselje. Ubili su u jednom danu preko stotinjak samo muških stanovnika Zrina, nisu štedjeli ni žene, djecu i starce, a preostale tjeraju u egzodus. Pljačkaju sve iz kuća i staja, a na kraju uništavaju crkve i zapale cijelo mjesto. Čisti genocid! Srbočetnički zločini ponavljaju se u Pounju u srpnju 1991., a prije pada Vukovara. Četnici ubijaju troje preostalih staraca u Gvozdanskom u znak odmazde za neke poginule četnike u Vukovaru.

Sve što je bilo vezano uz hrvatski ponos ili žrtve iz Drugog svjetskog rata nije se učilo u komunističkim školama. Zato Gvozdansko i njegova srednjovjekovna velejunačka obrana, istovjetna obrani Nikole Zrinskog u Sigetu 11 godina prije toga, ostaje u komunizmu trajno zatajena. Ove godine 13. siječnja bilo je X. spomen-hodočašće čiji sam idejni začetnik i pokretač. Sve više hodočasnika iz svih krajeva Hrvatske dolazi u Gvozdansko, dolaze i biskupi iz raznih biskupija, dolaze hrvatski branitelji iz raznih postrojbi i krajeva, kao i Hrvatski generalski zbor s desetak generala. Dakle istina o Gvozdanskom se sve više širi, promiče,   pamti i vraća u svijest domoljuba. Gvozdansko je istoznačnica za stoljetnu uzvišenu obranu Hrvata od svih vrsta osvajača.

  • Niste li se umorili od tog i takvog posla?

Ne, za sada se nisam umorio. Nemamo moralno pravo stati ukazivati na istinu. Nema to pravo ni jedan istinoljubiv, odgovoran intelektualac, patriot. Bitka za istinu u suprotnosti je s pravom na odmor. Uostalom, tko me to pita? Pa Vi ste Mladene, upravo jedan od pojmova, hrvatskih sokolova te neumorne upornosti. A ima nas takvih još u Hrvatskoj, iako nemamo uvjete kao primjerice dobro plaćeni feralovci, bivši i sadašnji, svi oni koji ne vole Hrvatsku. Što nam drugo preostaje, nego koliko god možemo, nastaviti se zalagati za istinu!

  • Vjerujete li u pomirbu djece partizana, koji su i dalje uglavnom za Jugoslaviju, i djece hrvatskih branitelja?

Vjerujem u istinu. Vjerujem u mogućnost pomirbe na dulji rok. Bili smo jako blizu cilja na tom putu, u vremenima obrane i neposredno poslije Domovinskog rata. No tada opskurni Stipe Mesić, kao novi predsjednik RH, najavljuje tzv. “detuđmanizaciju”. Danas imamo rezultate te podvale.

Kad bi prosvjetljivali i argumentirali istinu, kad bi u školama učili težiti moralnim vrijednostima, kad bi povijest bila objektivno pisana i napisana, kad bi laž na svakom koraku raskrinkavali i osuđivali, tada bi pomirba bila bliža i izglednija. Možda zvuči naivno i idealistički, no većim moralnim utjecajem medija, čiji bi predstavnici više stremili razobličavanju svih vrsta laži, a manje senzacionalizmu, bliže bi bili cilju pomirbe. Širenje novih laži, širi mržnju i sve nas više razdvaja. Moralan odgoj novih naraštaja, stalno bi trebao ukazivati na dobro i zlo, upornim ukazivanjem na istinu i laži, približavali bi se pomirbi suprotstavljenih dogmi. Država bi trebala konačno prestati financirati sve oblike ruganja i blaćenja nacionalnih vrijednosti, kao i sankcionirati sve pojave svih oblika velikosrpstva i novog urbanog četništva.

  • Mislite li i Vi, kao neki, da je Hrvatska među ostalim stvorena i zahvaljujući Udbašima?

Ne mislim da je Hrvatska stvorena zahvaljujući Udbašima, ali je stvorena i uz njihovo prisustvo. Naime, neki su se po zadatku, a neki po inerciji straha za vlastitu budućnost, pozicionirali  u sustav novonastale Hrvatske države. Rat je ipak izazvala Miloševićeva velikosrpska opsesija stvaranja velike Srbije. To je stoljetna srpska ludost i prije postojanja Udbe. Udbaši su sigurno rukovodili i pripremali aktivnosti terorizma, poput podmetanja eksploziva uz Američku ambasadu na Zrinjevcu, uz Židovsku općinu, ispred Parohije SPC-a i na zagrebačkom Mirogoju. Primjeri su i snimljeni (ili montirani) Špegeljevi dogovori o oružju i njegov odbačeni plan napada na sve JNA kasarne u Hrvatskoj. Najopasniji primjer je bio politički puč Manolić-Mesić i družine, u Hrvatskom državnom saboru. Naime, usred rata 1994. pokrenut je razdor stvaranjem stranke Hrvatskih nezavisnih demokrata i vrbovanjem prebjega iz HDZ-a, kako bi oslabili politiku dr. Franje Tuđmana. To je bila izravna ugroza uspješnog ishoda konačnog oslobađanja Hrvatske. Isto tako i u političkim podvalama, primjerice obrane ili sabotaže obrana na Haškom sudu. Slično se događa i traje sve do danas. No, čini mi se da je to više na materijalnoj razini, a manje na ideološkoj. Sigurno ima i onih koji djeluju za strane interese i za ciljani novi krah hrvatske države i uspostave neke nove simbioze.

  • Nego, gospodine Borovčak, kako se danas riješiti bivših Udbaša?

To je teško pitanje. Ne vidim mogućnost bez lustracije. No koja će politička stranka to predložiti, izglasati takav zakon i provesti? Sporiji način je kroz promjenu izbornog zakona, a i to je teško izvedivo, odnosno ako se dopusti promjena izbornog zakona, bit će samo kozmetički, a ne i dubinski. Ne prolazi ni pravo na referendum… Čini mi se da ostaje samo izdržljivost u vremenu i prostoru, nastavak upornosti, s nadom u –  Providnost.

  • Koliko ste do sada napisali knjiga?

Bio sam gotovo 15 godina urednik emisije Vjera u sjeni politike na Radio Mariji. Iz tih emisija nastalo je 6 knjiga istog naslova. Član sam Hrvatskog kulturnog vijeća i suradnik HKV-portala za koji pišem 12 godina. Tako je 2007. godine nastala moja prva putopisna monografija Voliš li Hrvatsku?, a kasnije i druge. Sveukupno sam autor 15 knjiga, od toga 7 monografija. Urednik sam i više knjiga drugih autora.

  • Kako ljudi prihvaćaju teme iz bliže ili daljnje povijesti (prošlosti)?

Ozbiljni i promišljeni ljudi shvaćaju da stara rimska izreka “povijest je učiteljica života” nije bezvezna poštapalica, već utemeljena životna činjenica. S narodom koji ne poznaje svoju povijest vrlo je lako manipulirati. To su upravo radili komunisti u svom školskom sustavu. Brisali su nam časnu, slavnu i vrlo tešku hrvatsku povijest, a ubacivali kao najvažnije svoje partizanske ofenzive i beskonačno veličanje druga maršala. Tako su ispirali mozak cijelim naraštajima. Na toj dogmi stasala su djeca i unuci komunista, kojima je danas teško prihvatiti istinu, posebice ako im je sustav u kojem su rasli omogućio sve materijalne vrijednosti, društvene i materijalne privilegije, konačno i dobro plaćeni posao (još i danas).

No čitatelji i posjetitelji mojih predstavljanja su druga publika. Ona koja je više-manje trpila u komunizmu i danas nije zadovoljna sustavom, koji rastače nacionalne vrijednosti. Najviše me veseli kad u publici primijetim mlade ljude, jer oni nam daju nadu da će Hrvatska živjeti u budućnosti. Dakle, moja publika prihvaća teme iz dalje i bliže prošlosti, sa zanimanjem. Posebice što ja svoje nastupe potkrepljujem video-prikazima fotografija ili povijesnih dokumenata, izvora. Uglavnom u dvoranama na predstavljanjima vlada velika pozornost.

  • Zašto se o svetom Domovinskome ratu tako malo uči u školama?

Naravno, opet zbog anacionalne politike. Pomoću izmišljene floskule koja se naziva “nacionalni kurikulum”, namjerno tako sročeno da prosječan roditelj čim manje razumije, a radi se u biti o hrvatskom nastavnom programu. Dakle taj nastavni program trebao bi najmanje u dva razreda osnovne i dva razreda srednje škole tumačiti obrambeni Domovinski rat, jer je on najbitniji temelj novije povijesti, stvaranja i priznanja Hrvatske države. Ujedno tu bi trebalo uključiti i terensku nastavu s posjetima učenika najznačajnih mjesta u obrani Hrvatske. Primjerice, ne bi se trebala moći završiti osnovna škola u Hrvatskoj da se ne posjeti Vukovar, odnosno djeca Vukovara da ne posjete Škabrnju ili Pounje. Dakle, taj famozni “kurikulum” ne stvaraju autori s hrvatskim nacionalnim predznakom, pa se sve utapa u bezumlju onih koji ne vole svoju domovinu, a od koje ipak primaju plaću i u kojoj su rođeni.

  • Nakon nedavnog obilježavanja Međunarodnog sjećanja na žrtve holokausta bilo je dosta kritika na kardinala i zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića. Kakvo je Vaše mišljenje o tom događaju i općenito Crkvi u Hrvata?

Smatram da je svaka žrtva, posebice nasilno ubijena, vrijedna pozornosti i razmišljanja, naše skrušenosti u molitvi i osudi svakog nasilno oduzetog života. Mene su iz govora kardinala Bozanića zasmetale izrečene brojke žrtava bez navedenog izvora, koje su zaokružene i podsjećaju na ranija razno-razna licitiranja s brojkama iz Jasenovca. Smatram također da se Jasenovac ne možemo dovoditi u kontekst s Auschwitzom, ni po brojkama ubijenih, ni po namjeni samih logora. Arhiva NDH koja je 1945. prije bijega vlasti iz Zagreba sklonjena na Kaptolu, potom nasilno preoteta od strane partizanske vlasti i odvezena u Beograd, treba biti vraćena u Hrvatsku. Kojim je ona uopće pravom otuđena i nalazi se još uvijek u Beogradu? Ta arhiva bi treba biti temeljito istražena, pa bi tek tada mogli vjerodostojnije govoriti o svim događajima, pa i brojkama žrtava iz vremena NDH. Jer mi smo još uvijek danas na dogmama i stereotipima učenim u jugokomunističkim školama.

Biskupi i katolički kler također bi se trebao bolje informirati o sadašnjim istraživanjima podataka o Jasenovcu, koja su već nekoliko godina u tijeku, jer je ta velikosrpska podmetnuta laž, manipulacija koju konačno treba razobličiti i utvrditi pravu istinu. Ostaje i dalje da svaka nevina žrtva potrebna pozornosti, kajanja i molitve, no isto tako svako navođenje upitnih brojeva žrtava, bez navođenja pouzdanih izvora, uznemiruje javnost i izaziva sumnjičavost.

Očekujem da će se kardinal i biskupi tijekom godine nastaviti na isti način moliti i obraćati javnosti i u drugim prilikama, javno na prostoru izvan katedrale i s plakatima poruka sa tornja katedrale, kada dođu dani obilježavanja masovnih stradanja hrvatskih žrtava od komunističkog režima. Jer u Hrvatskoj su ipak  najveći pogrom pretrpjeli sami Hrvati poslije Bleiburga.

  • Kako gledate na najavu dodjele nagrade gradonačelnika Grada Zagreba Milana Bandića proskribiranom jugodiplomatu Budimiru Lončaru?   

Milan Bandić je veliki manipulator, koji svojim političkim floskulama, pokušava kupovati glasove birača i s lijeve i s desne strane. To sve više iritira, jer je Bandić davno prešao okvire dobrog ukusa. On je kao klatno. Poslije otkrivanja spomenika dr. Franji Tuđmanu bilo je samo pitanje vremena kada će uslijediti otklon na drugu stranu. Njegov posljednji čin s nagradom Grada Zagreba za protuhrvatska djela Budimiru Lončaru, jest podilaženje tvrdoj boljševističkoj ljevici i bit će posebno upamćen. To je kampanjski Bandićev potez, ciljane kandidature za predsjednika države, gdje očekuje podršku Budimira Lončara i prijatelja mu Stipe Mesića. Paradoksalno je da Franjo Tuđman nije bio taj koji je odobravao ponašanje i postupke Budimira Lončara, dapače, držao ga je podalje od sebe. Time je groteska Milana Bandića još i veća, posve apsurdna i za svaku moralnu osudu.

  • Na čemu sada radite, kakvi su Vam daljnji planovi?

Nemam posebnih planova. Pokušavam promicati istinu u okvirima svojih mogućnosti. Želja mi je otići do Splita i Klisa te zahvaliti Kliškim uskocima i Splićanima koji su došli i prepoznali Gvozdansko kao zajedničko povijesno “Predziđe kršćanstva”. Isto tako i braniteljima iz Nove Gradiške, koji tradicionalno dolaze u Gvozdansko, a i braniteljima iz Kastva, koji su prvi puta ove godine bili u Gvozdanskom. Svi su se oni zanimali za mogućnost predstavljanja novog, dopunjenog i izmijenjenog izdanja monografije Gvozdansko u njihovim gradovima.

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Nadbiskup Hoser: Uništavanje zapadne civilizacije usko je povezano s njezinim bezbožnim novopoganstvom

Objavljeno

na

Objavio

Za uskrsni trobroj Slobodne Dalmacije, na Veliku srijedu u Međugorju novinari Slobodne Dalmacije razgovarali su s Papinim apostolskim vizitatorom, poljskim nadbiskupom u miru, mons. Henrykom Hoserom.

Kršćani su baštinici Mira što ga je uskrsnuli Krist navijestio najprije svojim apostolima kad ih je nakon uskrsnuća pozdravljao riječima “Mir vama”. Taj su Kristov Mir apostoli proširili svijetom sve do naših dana. Međutim, još je apostol Pavao u prvoj poslanici Korinćanima napisao: “Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.” Kako današnjem, modernom čovjeku objasniti otajstvo Kristova uskrsnuća i Božjega Mira?

– Otajstvo Kristova uskrsnuća tumači se u kontekstu vjere. Za razliku od apostola, mi nemamo iskustvo Kristova uskrsnuća, iskustvo praznoga groba i mnogobrojnih susreta s Uskrslim. Isus Tomu naziva “nevjernim”: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20, 29) “Objašnjenje” upućeno suvremenome čovjeku bez vjere neće imati učinka.

“U Međugorju je obraćenje povezano sa sakramentom pomirenja i euharistije. Ovdje nalazimo i ulogu Majke Božje u spasenju svijeta”, poručili ste ovih dana na međunarodnoj duhovnoj obnovi za organizatore hodočašća, voditelje centara mira, molitvenih i karitativnih skupina vezanih za Međugorje. Kako vidite Međugorje u kontekstu drugih Gospinih ukazanja, poput Lurda i Fatime, pa i onoga u Ruandi, gdje ste neko vrijeme bili na službi?

– Riječ je o ukazanjima koja nazivamo privatnima. Treba podsjetiti da postoji samo jedna javna i cjelovita Objava, ona koja nam je dana u Isusu Kristu. Ona je konačna. “Privatna” ukazanja ne spadaju u baštinu vjere. Ona nam pomažu punije živjeti sadržaj te baštine u određenom povijesnom razdoblju, ona ga pojašnjavaju. Navedena ukazanja igraju upravo tu ulogu.

Primjerice u Lurdu se potvrđuje dogma o Marijinu Bezgrješnom začeću koju je Crkva proglasila četiri godine ranije. I tamo kao što to često čini, Marija poziva na molitvu i na obraćenje srca, da živimo svet život.

Propovijedajući na korizmenoj obnovi za župu Međugorje, rekli ste kako je hrvatski identitet, između ostaloga, kršćanska vjera i jaka vezanost za obiteljski život. “Svjedoci smo kako se u svijetu degradira i raspada obiteljski život. Kultura obiteljskog života, koju vi još uvijek imate, cjelovita je. U Međugorju i okolici vidim obitelji koje su još uvijek cjelovite. Ne obitelji koje se sastoje od oca, majke i jednoga djeteta, nego obitelji od nekoliko naraštaja. Ako to izgubite, izgubit ćete svoje nacionalno jedinstvo i svoju vezanost uz Crkvu”, rekli ste u župnoj crkvi sv. Jakova. Nažalost, i Hrvatska, kao i vaša rodna Poljska, sve više su zahvaćeni diktaturom relativizma. Ima li lijeka za našu zapadnu civilizaciju koja samu sebe uništava?

– Uništavanje zapadne civilizacije usko je povezano s njezinim bezbožnim novopoganstvom koje stalno napreduje. Živimo duboku krizu vjere. Ta kriza ljudsko društvo odvaja od njegova Stvoritelja pa ljudi više ne znaju tko su; gube smisao života i sami sebi uskraćuju nadu i ufanje. Sve to prati duboka kriza morala koja u prvom redu pogađa obitelj.

Odlukom pape Frane najprije ste bili poseban izvjestitelj za župu Međugorje, o čemu ste, prema našim informacijama, napisali pozitivno izvješće. Sad ste u još zahtjevnijoj misiji kao vizitator, s većim ovlastima, zaduženi za pastoral i direktno odgovorni Svetoj Stolici. Znači li to da bi Vatikan u skoro vrijeme mogao priznati Međugorje kao svetište?

– Poslanje apostolskog vizitatora je strogo pastoralno. Njegova je uloga da bdije nad time da hodočasnici budu dobro prihvaćeni te da odgovori na njihove duhovne potrebe. Što se navodnih ukazanja tiče, Sveta Stolica dat će svoje mišljenje kad za to dođe vrijeme.

Nedavno, nakon jednog seminara za bračne parove, razgovarao sam s jednim hrvatskim svećenikom koji je bio član Međunarodne mješovite komisije koju je ustanovio papa Benedikt XVI. Gledajući veliki prostor iza crkve na otvorenom, kazao mi je kako bi to bilo idealno mjesto kad jednog dana Papa posjeti Međugorje. Možemo li se tome nadati?

– Uvijek se možemo nadati. Nije riječ o raspoloživom prostoru.

Živite s franjevcima koji još od konca 19. stoljeća vode župu, a od 1981. godinama pastoralno djeluju s milijunima hodočasnika sa svih strana svijeta koji pohode Međugorje. Jesu li vam fratri poslušni, kako je to od međugorskog župnika fra Marinka Šakote nedavno tražio papa Frane?

– Franjevci teže za istim ciljem: služiti hodočasnicima. Oni u to ulažu mnogo truda i angažmana i iskazuju čvrstu volju da surađuju s apostolskim vizitatorom.

Apostolski nuncij u BiH, nadbiskup Luigi Pezzuto, lani je dva puta bio u Međugorju, slavio mise i među inim za Novu godinu istaknuo kako Mariju u ovome svetome mjestu častimo kao Kraljicu Mira. Prije nekoliko dana predvodio je procesiju i svečano misno slavlje na Cvjetnicu. No, za razliku od nuncija Pezzuta, biskupi iz BiH i Hrvatske još su nekako suzdržani glede Međugorja. Kakav je vaš odnos s mjesnim, mostarskim biskupom Ratkom Perićem?

– Nikada ne komentiram svoje odnose s drugim biskupima. Svi mi dijelimo težak teret biskupske službe i to je dovoljno.

Tisuće mladih sa svih strana svijeta sudjeluju s velikim zanosom na molitvenom Festivalu mladih u Međugorju. Što biste istaknuli kao posebno dragocjeno u međugorskoj duhovnosti, što privlači tolike ljude, osobito mlade, da iznova dolaze u ovo mjesto molitve i pomirenja?

– Mnoštvo mladih dolazi u Međugorje, a napose na taj Festival koji je njima posvećen. Što ih privlači? Oni otkrivaju molitvu i klanjanje, što inače ne poznaju. Otkrivaju tijesni kontakt s Božjom riječju i sa snagom te Riječi. Često prvi put u životu mole Križni put. Uče moliti krunicu i razmatrati otajstva. Isto tako otkrivaju univerzalnost Crkve kada susreću sebi slične iz 72 različite zemlje!

Prije nekoliko godina bečki kardinal Christoph Schönborn kazao je, kada Međugorje ne bi bilo u redu, morali bismo izbaciti polovicu naših bogoslova, budući da su tolika naša svećenička zvanja posredno ili neposredno povezana s Međugorjem. U Međugorju djeluju i 22 molitvene zajednice. Vaš je mandat da i o njima vodite računa. Osjećaju li se među tim molitvenim zajednicama plodovi Duha Svetoga?

– U međugorskim arhivima brojimo više od 700 svećeničkih i redovničkih zvanja. To je pravi fenomen, a još jedan je taj da su se u proteklih 37 godina razne zajednice nastanile u Međugorju. Tek treba odrediti njihov status i kanonski identitet i na tome se radi.

Kad ste prošle godine nastupili kao apostolski vizitator u govoru za župni blagdan svetog Jakova izrazili ste se: “Mi Međugorčani.” Kako se osjećate u Međugorju i što bi po vašem mišljenju trebalo napraviti kako bi se pastoral podigao na još višu razinu?

– To je veoma široka tema. Dobro se osjećam u svojemu poslanju i nailazim na mnogo dobre volje kod ljudi s kojima radim i koje susrećem. Svaki misionar dostojan toga imena mora se potruditi da se uklopi u dotičnu kulturu. Budući da sam proveo 21 godinu kao misionar u Africi, izazov inkulturacije za mene je nešto što se podrazumijeva. Papa Frane nas poziva da misionarski preobrazimo Crkvu, što ovdje i činimo.

Na Veliki ponedjeljak u strašnom požaru teško je stradala katedrala Notre Dame u Parizu. Kako komentirate te tužne prizore izgaranja jedne od najpoznatijih crkava u svijetu?

– Cijeli svijet je to osjetio kao tragediju, kao šok, jer katedrala Notre-Dame postoji 850 godina, i bila je najpoznatija crkva u Francuskoj, kao i u cijelome svijetu. Bila je to i najposjećenija crkva, 13 milijuna posjetitelja svake godine. To je prvostolna crkva Francuske, ali i simbol Francuske, kršćanske Francuske, simbol Pariza.

Postoje različiti komentari glede ovoga događaja, pa tako neki kažu da je ovaj požar simbol odbacivanja kršćanstva. Rekao bih da se to potvrđuje i u članku koji sam čitao, i dirnulo me to, da je za obnovu katedrale Notre-Dame bilo potrebno 11 milijuna eura, a bila su prikupljena sredstva od samo dva milijuna eura.

Sada je francuski predsjednik izjavio da će u pet godina obaviti rekonstrukciju katedrale i popraviti ovu štetu, a čujemo da se sa svih strana svijeta nude stotine milijuna eura za obnovu katedrale Notre-Dame. Bogu hvala, kamena struktura se održala, ali krov je uništen, a uništene su i druge stvari. Svi mislimo da Notre- Dame treba još živjeti i biti simbol Božje prisutnosti među nama kao i simbol Gospe koja nas vodi Bogu i Nebu.

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

U povodu Uskrsa vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić pozvao vjernike na ustrajavanje u činjenju dobra

Objavljeno

na

Objavio

U poruci u povodu Uskrsa vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić pozvao je vjernike na ustrajavanje u činjenju dobra. Po njemu, to bi za svakoga čovjeka, “koji se ponosi Kristovim imenom”, trebalo biti istodobno “osnovno životno poslanje, glavna zadaća i najviša čast”. Nakon razdoblja korizme, koje je obilježeno odricanjem, postom, molitvom i činjenjem dobrih djela, Uskrs, koji je najvažniji događaj za kršćane, dolazi kao vrijeme u kojemu se u potpunosti ispunjava njihova vjera. Biskup Vukšić ističe kako je taj događaj najvažnija prekretnica.

Oče biskupe, često se može čuti od ljudi, od kojih neki čak i nisu vjernici, da je njihov križ pretežak, da je životni put prepreka s iskušenjima, problemima. Kada usporedite sve okolnosti, imate li dojam da je današnji život ljudi složeniji, problematičniji ili je postalo moderno imati “status” žrtve?

– Nekako je u skladu s ljudskom naravi da se s nelagodom i otporom odnosi prema poteškoćama i problemima, odnosno križevima koje život donosi. Posebice to vrijedi za teške muke i poniženja, kojima su ljudi nerijetko izloženi. Tako je i sam Isus, kao što čitamo u Matejevu i Markovu evanđelju, molio Oca nebeskoga da ga, ako je moguće, mimoiđe nepravedna osuda i strašna smrt. Ali ponekada prepreke, iskušenja i probleme nije moguće izbjeći, osim na način izdaje važnih vjerskih i moralnih načela, naravnoga zakona, braće i sestara i njihovih prava i dostojanstva ili čak Boga samoga. A gledano na Isusov način, ono “ako je moguće”, u njegovu slučaju i u konkretnoj situaciji, značilo je: nije moguće izbjeći jer bi to bila izdaja!

Današnji ljudi često imaju mnogo stvarnih problema, kao što su, primjerice, nedostatak sigurnoga posla, primanja i stana, ugrožavanje drugih ljudskih prava i dostojanstva itd. No nisu rijetke situacije kada problemi nastaju i zbog nerealnih očekivanja i želja koje netko sebi zadaje, a nisu ostvarive. To je fenomen koji, za razliku od nekih prošlih vremena, možda pojačano obilježava suvremenoga čovjeka. I jedni i drugi mnogo trpe: oni prvi zaista su žrtve stvarne nepravde, koja mora biti ispravljena, a ovi drugi su žrtve ponajprije svojih projekcija bez pokrića i trebaju se psihološki vratiti u realni svijet. No, da bi to uspjeli, i jednima i drugima treba pomoći. To je kršćanska obveza.

Koliko je, pak govoreći s duhovne strane, za kršćane važna ta simbolika križnog puta i kalvarije?

– O Isusovu križnom putu i kalvariji često se govori samo kroz teme nepravedne osude, strašne patnje i smrti. Međutim, od svega toga mnogo je važniji Isusov stav vjernosti volji Božjoj, obvezi da ispuni svoje poslanje i njegova poruka da vjernost treba biti osnovna oznaka svih koji se diče njegovim imenom. Isus je vjeran nepravdi usprkos, patnji usprkos, pa čak i smrti usprkos. Za njega su nepravde, patnje i smrt nešto što nije htio ni mogao izbjeći jer je htio ostati vjeran. Njegova vjernost patnji usprkos, a ne patnja sama po sebi, događaj je i razlog otkupljenja ljudi. U tomu je sav sadržaj, sva simbolika i poruka Isusova križnoga puta i kalvarije. Vjernost! Velik je to ideal. Božanski. I, priznajemo ponizno, jedva nama dostižan.

U korizmi se vjernici imaju običaj “odricati” materijalnog pa je širok raspon tih poteza. Jedan kolega nedavno mi se u razgovoru “ispovjedio” kako nema običaj odricati se materijalnog, a istodobno nastoji biti bolji čovjek i pomaže drugima. Je li to smisao ovog razdoblja svojevrsnog pročišćavanja?

– Odricanje i post jesu oblici kršćanske solidarnosti s Kristom koji je postio, odricao se i patio. I, kao u mnogim drugim stvarima, i u tomu svi imamo slabe točke i trenutke. Zato neka na postavljeno pitanje odgovore riječi Petra Krizologa, sveca iz 5. stoljeća i jednoga od nadarovitijih propovjednika cijele povijesti Crkve. Neka one budu poticaj i meni, i vama, i vašemu prijatelju. I svima koji će ovo čitati! A Krizolog, što u prijevodu znači Zlatorječivi, kako su ga prozvali, pisao je ovako: “Tri su stvari, braćo, tri po kojima vjera stoji, pobožnost se održava, krepost traje. Molitva, post, milosrđe. Što molitva traži, postiže post, dobiva milosrđe. To troje, molitva, milosrđe i post, jedno su i uzajamni izvor života.

Duša je, naime, molitve post, a život je posta milosrđe. To neka nitko ne dijeli jer se ne da odvojiti. Ako netko od to troje ima samo jedno ili ih ne bi istodobno imao, ništa nema. Prema tome, tko moli, neka i posti. Tko posti, nek’ je i milosrdan. […]

Budi, čovječe, za sebe slika milosrđa. I zato onako i onoliko i kako brzo hoćeš da tebi budu milosrdni, tako brzo, toliko i tako i sam ostalima budi milosrdan. Molitva, dakle, milosrđe i post jedna su naša zaštita kod Boga. Sve je to samo jedna naša obrana i samo jedna trooblična molitva za nas. […]

Nitko, naime, nije toliki siromah da ne bi mogao darovati samoga sebe. A da bi Bog primio dar, mora uz dar ići i milosrđe. Post ne niče ako ga ne natapa milosrđe. Presušivanje milosrđa suši post jer što je kiša za zemlju, milosrđe je za post. […]

Ti što postiš, tvoja njiva posti ako je milosrđe u postu. Ti koji postiš, ono što milosrđem nakvasiš, to će ti se i zgrnuti u žitnicu. Čovječe, ne gubi, dakle, čuvajući, već skupi dajući. Čovječe, dajući siromahu, sebi daješ, jer što drugome ne prepustiš, nećeš imati.”

Uskrs je i ove godine za brojne katolike, od kojih je najveći broj Hrvata, jako izazovan. Zašto je ovaj događaj važan u životima ljudi, vjernika?

– Uskrs je važan za sve ljude jer je na taj dan, po uskrsnuću Isusova ljudskoga tijela, započeo vječni život čovjeka. Isus je upravo po tomu postao “prvina usnulih”, kao što poučava Sveto pismo. Prvi od nas. Prvi od svih umrlih. On je prvi čovjek koji je uskrsnuo. Po tomu je ujedno i razlog naše nade, koju ispovijedamo u članku vjere kada kažemo: Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni. To jest, svoga tijela i svoj život vječni. Uskrsnuli Krist naša je nada koja razveseljava naše dane. A budući da je upravo nada na mnogo strana skoro protjerana iz svakodnevice bh. društva, mi kršćani smo prvi pozvani biti svjedoci nade. Sada i ovdje! Stoga je upravo u tomu i posebna društvena aktualnost ovogodišnjeg Uskrsa.

Značajan broj ljudi pomišlja o odlasku iz svoje domovine. Nedavno ste, govoreći o ovoj problematici, rekli kako je važno zajamčiti dostojanstvo rada, poštene plaće, poštovanje. Imate li dojam da se ipak polako čuju takve riječi?

– Pravo na rad, na pravednu plaću, na majčinstvo, na obitelj i dostojan život među osnovnim su ljudskim pravima. I tko ih ne poštuje ili ih krši, čini velik grijeh. Posebice to vrijedi za one koji su dužni stvarati okvire i uvjete za gospodarski razvitak, a ne čine dovoljno, i za poslodavce koji na razne načine zakidaju i ponižavaju radnike. Takvo ponašanje nije samo prekršaj zakona nego, prema kršćanskom nauku, istodobno i težak grijeh. Da, o tomu sam više puta do sada govorio, pisao i propovijedao. I moramo to ponavljati jer, osim sposobnosti i stručnosti bez kojih se ni jedno društvo ne može razvijati, društveni moral i odgovornost su još više jamstvo poštivanja radničkih prava i općenito napretka. Jer bez socijalnoga morala i odgovornosti svako društvo postaje divlje.

Iznijeli ste nedavno i podatke o odlasku Hrvata katolika iz BiH u prošloj godini, a zanimljivo je da je taj trend u 2018. godini značajno usporen u odnosu na prijašnje godine. Što mislite da je u pitanju?

– Trebalo bi provesti ozbiljna znanstvena istraživanja da bi se ponudio pouzdan odgovor na pitanje je li val iseljavanja doživio svoj vrhunac ili nije. A u očekivanju toga može se samo pretpostavljati. Ako jest, možda je to zato što se polako osjećaju utjecaji investicija i napretka. Dao Bog! Bilo bi dobro da je to zbog stvarnoga gospodarskog napretka, ali bojim se kako je to još više zato što je u proteklom razdoblju uglavnom već otišao najveći broj onih koji su to namjeravali i uspjeli. Isto tako, tek će se vidjeti što će značiti liberalizacija dobivanja radnih dozvola, koja se najavljuje u nekim državama zapadne Europe i hoće li ona izazvati novi val iseljavanja.

Kod nas ljudi odlaze na Zapad zbog novca i neizvjesnosti. A nedavno je upravo Sveti Otac na pitanje: “Koja je najveća prijetnja miru u svijetu” odgovorio kako je to novac. Zašto je to tako i kako vi to komentirate?

– Jasno je da Papa, kada je to kazao, nije mislio na sirotinju, koja nema sredstava ni za osnovne potrebe ili koja se bori za golo preživljavanje. Takvima je novac zaista velik problem, ako već želimo govoriti u tim terminima, jer ga nemaju. No oni kao takvi ne mogu biti prijetnja miru. Međutim, osim u obliku nedostatka, novac može biti problem također u obliku raskalašenoga preobilja i još veće gramzivosti moćnika, što zaista jest prijetnja miru. I nedvojbeno je da je Sveti Otac mislio na takve ljude i države, na njihova politička i psihološka stanja, koji su nezasitni u svojoj gramzivosti i sami time vrlo opasni.

Bh. realnost je neprestana borba za dominaciju, prevlast. Stječe se dojam kako se neka vrsta rata nastavlja samo u političkim rukavicama. Kako izaći iz toga začaranog kruga dominacije, koja je na ovim prostorima često vodila u kaos, pa čak i ratove?

– Osim materijalne gramzivosti, postoje i mnogi drugi njezini oblici. A kad smo kod teme dominacije, ona je utjelovljenje gramzivosti, prije svega u obliku uzurpacije, prisvajanja ili sprječavanja tuđih prava i nadležnosti, što je jedan od najgorih mogućih oblika diskriminacije. A izlaz iz te situacije, gdje god se događa, treba tražiti u demokratskom donošenju pravednih zakona, koji će na pravedan način i cjelovito regulirati materiju prava pojedinih ljudi, nadležnosti državnih ustanova i položaj svakoga naroda i drugih sastavnica društva. I još više je rješenje dominacije u dosljednoj primjeni takvih zakona.

Katolička crkva imala je nedavno u Vatikanu konferenciju posvećenu pedofiliji u svojim redovima te se tome žestoko usprotivila i podržala progon. Još nema konkretnih detalja, osim novinskih napisa. Kakva su vaša očekivanja u tome smislu?

– Za zlo pedofilije ne smije biti mjesta nigdje, a posebice nikada među crkvenim osobama. Ono mora biti energično spriječeno i zakonom još više sankcionirano, a počinitelji takvih zlodjela, kad im se ona dokažu, jer su delinkventi, moraju biti kažnjeni kako zakon propisuje. I veliko je pitanje jesu li počinitelji takvih zlodjela uopće psihički normalni. A sve njihove žrtve, naravno, trebaju imati svu solidarnost i zaštitu.

Nedavno je izgorjela jedna od najljepših crkava na svijetu, katedrala Notre-Dame, što je privuklo golemu pozornost. Neki, čak i u hrvatskome narodu, pak su se radovali što se to dogodilo. Prije izvjesnog vremena gledao sam demoliranje druge crkve Saint-Jacques u Abbevillu, isto u Francuskoj. No zbog toga nije bilo nikakve pompe, prevelika žaljenja… Kako to komentirate, jesmo li licemjeri?

– Nažalost, posljednjih desetljeća izgorjele su, razrušene ili na drukčiji način uništene brojne crkve po svijetu. Neke još starije, a možda spomenički i vrjednije od Notre-Damea. A i kada je bilo reakcija, imao se dojam kako se više žalilo za njima kao spomenicima kulture negoli za crkvama kao molitvenim prostorima. Nekako slično bilo je i ovaj put: mediji i javne osobe mnogo su više žalili što je u Parizu izgorio vrlo važan spomenik kulture negoli što je crkva teško oštećena. To je zato što u tom sekulariziranom svijetu, koji često živi kao da Boga nema, molitveni prostor mnogima nije ni potreban, ali im je draga spomenička kultura i drugi oblici kulture koji se nalaze u crkvama. To je više nekakva ideologija negoli licemjerje. Zapravo, to je opasan i neprihvatljiv ideološki pokušaj da se Crkvu reducira na kulturnu ustanovu, a njezine ustanove i građevine predstavlja kao vrijedne muzeje vlastite prošlosti.

Oni, pak, koji se raduju kad gori neka crkva ili bilo koja druga bogomolja, očito su nastrani ideološki piromani, sekularni ili neki drugi fundamentalisti. Na takve čine i riječi očito ih pokreće mržnja. No, mi kršćani ne smijemo uzvraćati na njihov način, već raditi i moliti za njihovo obraćenje. Kao Isus, koji je i za njih uskrsnuo, a koji je za svoje progonitelje molio: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (ZK/VečernjiList)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari