Pratite nas

Intervju

Damir Krstičević: Bez emocija u Domovinskom ratu ne bi bilo ni veličanstvene Oluje – Ta me emocija pokreće i danas!

Objavljeno

na

Dramatika zbog ostavke već je daleko iza njega. Damir Krstičević, nakon tjedan dana odmora u Dalmaciji, opet je ondje gdje mu je, kaže, najdraže biti – među vojskom. I opet gura, poput buldožera, reforme i rješenja koja bi trebala Hrvatsku vojsku osuvremeniti i ojačati u relativno kratkom roku. Pri tome, potpredsjednik Vlade i ministar obrane nije impresioniran klanovskim interesima u Oružanim snagama. Jer on želi HV „iznad svoje kategorije“ i kaže da je sustav napredovanja sada jednostavniji – na pozicije idu brži, bolji i sposobniji, piše Davor Ivanković / Večernji list

Mnogo se spekuliralo o razlozima podnošenja ostavke, no što je prevagnulo u odluci da ostanete ministar?

Razlozi moje ponuđene ostavke javno su poznati i više puta sam demantirao bilo kakve druge skrivene razloge ili motive. Kada sam kod naših vojnika i pripadnika protupožarnih zračnih snaga prepoznao onaj isti naboj za pobjedom koji smo i mi imali tijekom Domovinskog rata, bio sam odlučan kao što sam to i danas, zaštititi dostojanstvo tih ljudi koji su zajedno s našim vatrogascima, policajcima i građanima obranili Dalmaciju od velikih požara.

Ono što je najviše utjecalo na moju odluku da ostanem ministar bezuvjetna je podrška predsjednika Vlade Andreja Plenkovića koju je pružio meni osobno, ali još važnije, i svim započetim projektima za koje se zajedno sa svojim suradnicima zalažem na dobrobit Ministarstva obrane i Oružanih snaga RH. Naravno, puno mi je značila i velika potpora koju sam dobio od brojnih suboraca i branitelja.

Vaš je potez izazvao podijeljene reakcije: nekima je zasmetalo što ste reagirali emotivno, vaš prethodnik Ante Kotromanović nazvao vas je, primjerice, „uvrijeđenom frajlom“, a mnogima se baš sviđa što postoji ministar s emocijama u Vladi. Idu li emocije i vojska, pa i politika, zajedno?

Ono što je obilježilo moju karijeru vojni je poziv, a u vojnom pozivu često morate reagirati instinktivno. Za mene su emocije te odgovorno i dosljedno ponašanje u provedbi procesa, bilo u vojsci, privatnom sektoru ili politici, neodvojivi. Da emocija nije bilo tijekom Domovinskog rata, da je postojao samo hladni profesionalni pristup, ne bi bilo mnogih pobjeda i veličanstvenog ostvarenja Hrvatske vojske poput operacije Oluja. Ta emocija pokreće me i danas.

Kako to da vam se Kotromanović zbog emocija de facto ruga, to ne razumije?

Za vrijeme mandata Ante Kotromanovića nikad nisam komentirao njegove postupke kao ministra obrane iako je za to postojalo mnogo razloga. Ne znam zašto on, koji više nije u politici, već u privatnom sektoru, ima potrebu komentirati moj rad. Ono što sam siguran jest to da nikakve površne kritike, bilo Ante Kotromanovića ili bilo koga drugog, neće utjecati na naš cilj vraćanja dostojanstva hrvatskom vojniku kojem je zadnjih godina puno toga oduzeto. Iako sam ministar relativno kratko vrijeme, spreman sam u bilo kojem trenutku s njim stati pred naše vojnike koji će najbolje ocijeniti nečiji uspjeh.

U medijima su se pojavile teze da na Pantovčaku postoje otpori prema vama, da je to vezano uz nabavu eskadrile, no upućeni tvrde da realni otpor postoji u postojećem vojnom sustavu koji je ugrožen vašim reformama i preustrojem kompletnih zapovjedništava. Dirate li u moćne klanove?

Svaki od započetih projekata ima cilj jačanje naših Oružanih snaga. Od prvog trenutka u Ministarstvu obrane njegujem princip uključivosti, pružanja prilike ljudima da iskažu sve svoje potencijale u radu. U suradnji s predsjednicom Republike Kolindom Grabar-Kitarović i načelnikom Glavnog stožera OS RH generalom zbora Mirkom Šundovom počeli smo proces tranzicije i pomlađivanja Oružanih snaga novim zapovjednim kadrom, školovanim u inozemstvu i s iskustvom iz Domovinskog rata. Tako će se s 31. prosincem 2017. godine umiroviti neki od zapovjednika u Oružanim snagama, a te dužnosti preuzet će novi zapovjednici. Zahvalan sam svim dosadašnjim zapovjednicima koji su dali golem doprinos izgradnji postrojbi kojima su zapovijedali. Dolaze mladi ljudi, oni zaslužuju naše povjerenje. Svako vrijeme nosi svoje zahtjeve, a promjene koje provodimo osigurat će bolju budućnost, napredak te nove sposobnosti neophodne za odgovor na izazove koji dolaze.

Zbog klanova u MORH-u je i došlo do zastoja u razvoju OS RH. Karijera više ne ovisi o pripadnosti klanovima, je li to vaša filozofija?

Otvoreno kažem – forsiram ljude koji su izravno bili u Domovinskom ratu, točnije one vojnike i zapovjednike koji su se prekalili u gardijskim brigadama. Oni imaju tu dodanu vrijednost, stekli su na bojišnicama brzinu reakcije. Forsiram i one koji su stekli dodatno vojno obrazovanje i školovali se i izvan RH. Želim da se ostvari filozofija u kojoj smo stalno u poziciji natjecanja, da pozicije dobiju oni koji će biti brži, bolji, spremniji i koji mogu bolje funkcionirati u kriznoj situaciji, koji preuzimaju odgovornost i koji mogu donositi odluke. I to se odmah vidi, kao što sam to vidio u intervenciji hrvatske vojske u požarima oko Kistanja, gdje ti odmah vidiš časnika koji brzo i dobro može reagirati.

Tražim takvu vrstu liderstva, kao što mi je kazao američki ministar obrane James Mattis, „Hrvatska je mala zemlja koja se bori znatno iznad svoje kategorije“. Tako da u vojsci više nema ustaljenog, predvidivog načina promišljanja, klasičnog „netalasanja“, „polako ćemo, ne mijenjaj“, sada vrijedi filozofija natjecanja u tome tko je brži, bolji, spremniji.

Sada ste u MORH-u dovoljno dugo da shvatite gdje najviše škripi, što ste dosad uspjeli pomaknuti i promijeniti, a što slijedi u ostatku mandata? Kakve će OS RH biti 2020.?

Od početka Domovinskog rata do danas naše Oružane snage izrasle su u respektabilnu vojnu silu koja je u svakom trenutku spremna čvrsto odgovoriti na bilo koju ugrozu i zaštititi nacionalne interese Hrvatske. Ipak, potreban je kontinuiran rad i daljnji razvoj sposobnosti. Svjedoci smo brzih promjena, i upravo zato, od početka svoga mandata, ova Vlada počela se sustavno baviti sigurnošću. Prvi put nakon 2002. godine, Hrvatski sabor donio je Strategiju nacionalne sigurnosti RH, opći strateški dokument kojim se određuju politike za ostvarivanje nacionalnih interesa i postizanje sigurnosnih uvjeta. Nova Strategija razvija sveobuhvatni nacionalni koncept sigurnosti koji osigurava bolju koordinaciju, strateško planiranje, udruživanje resursa te ujednačen razvoj sposobnosti s ciljem razvoja sigurnosnih politika koje će na nacionalnoj razini jamčiti građanima visoku razinu sigurnosti, u suradnji sa saveznicima i partnerima.

Zajedno s izradom Strategije nacionalne sigurnosti izradili smo Zakon o sustavu domovinske sigurnosti koji je prošao prvo čitanje, čije donošenje očekujemo u jesenskom zasjedanju Hrvatskog sabora. Vraćamo fokus na čovjeka – on je taj koji čini razliku. Vidjeli ste da se vojska vratila u Sinj, vraća se u Vukovar, Varaždin i Ploče. Dio je to novog koncepta koji proizlazi iz Strategije nacionalne sigurnosti, ali prije svega čvrstog uvjerenja da pripadnik pobjedničke Hrvatske vojske mora imati adekvatne uvjete života i rada, koji će omogućiti ostvarenje zahtjevnih profesionalnih zadaća i kvalitetniji obiteljski život. Napuštamo koncept putujuće vojske i vraćamo vojsku u naseljena mjesta.

Nakon 15 godina imamo Vladu koja će napokon krenuti u nabavu nove vojne eskadrile, no tu investiciju ili trošak nisu svi pozdravili. Zamjeraju što se taj novac ne usmjeri u druge krizne segmente društva, je li nam doista danas potrebna ta sama po sebi skupa eskadrila?

Odluka o pokretanju procesa nabave borbenih aviona novije generacije odgađana je petnaestak godina, a konkretni koraci napravljeni su ove godine izradom taktičko-tehničke studije i upućivanjem zahtjeva za ponudom za nabavu borbenih aviona. Temeljni cilj projekta je zadržavanje sposobnosti zaštite zračnog prostora, opremanjem novim ili korištenim višenamjenskim borbenim avionom kroz uspostavu strateškog partnerstva i dugoročne političko-gospodarske suradnje. Takva suradnja otvorila bi mogućnost novih investicija s utjecajem na razvoj hrvatske vojne industrije i gospodarstva.

Složit ću se kako i drugi segmenti hrvatskog društva zaslužuju napredak i dužnu pozornost. Međutim, pogledate li svijet danas, razvidno je da tog napretka i blagostanja nema bez sigurnosti. Borbeno zrakoplovstvo nedjeljivi je dio tog sigurnosnog koncepta – naša Hrvatska nije ista s ili bez te sposobnosti. Sjetite se koliko nam je značilo kada bi se nad nama pojavili naši avioni, naši piloti. Duboko sam uvjeren da je to pitanje vjerodostojnosti naše države. Ne možemo ovaj projekt promatrati isključivo kroz trošak, on predstavlja investiciju u našu sigurnost i u razvoj gospodarstva i društva.

U natječaju za eskadrilu preferirate međudržavni ugovor, a ne komercijalni ugovor s tvrtkama. Znači li to da neće biti nikakvih provizija u tom poslu? Inzistirate na tzv. total packageu, a ne na „golom“ avionu, zašto?

U nabavi aviona Hrvatska želi surađivati s državom, a ne samo s tvrtkom, jer se ipak radi o važnoj, višegodišnjoj suradnji i razvoju strateškog partnerstva. Kod cijene vodit će se računa o ukupnoj cijeni paketa, ali i o modalitetima otplate. Također, Hrvatska želi da ugovor o nabavi aviona bude podloga za jačanje gospodarske suradnje s državom od koje kupujemo avion pa će ugovor morati sadržavati i elemente investiranja u hrvatsko gospodarstvo. Postupak će se voditi transparentno, sustavno će se ispitati svaki segment, kako bi krajnji izbor bio najbolji za Hrvatsku.

Kakvu korist taj ugovor može donijeti hrvatskom gospodarstvu, na čemu u natječaju inzistirate? Tu nemamo dobrih iskustava, primjerice pri nabavi borbenog oklopnog vozila (BOV) Patrije bio je predviđen offset, no ništa nije realizirano, a Đuro Đaković je i danas bez posla?

Koristi za hrvatsko gospodarstvo, a osobito za hrvatsku obrambenu industriju mogu biti višestruke. Možemo govoriti o otvaranju novih tržišta za naše tvrtke, otvaranju novih radnih mjesta u Hrvatskoj, transferu znanja i tehnologije, modernizaciji i nizu drugih aspekata. Da, naučili smo određene lekcije s BOV-om i planiranim offset programima. Uvjeren sam da u cijeli proces ulazimo spremni, s vjerom u naše pregovaračke sposobnosti, ali i motiviranost naših tvrtki da se uključe u intenzivnu suradnju u sklopu tog projekta. Naravno, kao što sam već spomenuo, uključivi smo – mi smo ti koji moramo otvarati vrata suradnje hrvatskim gospodarstvenicima. Pregovori i ugovor na kraju tog postupka pokazat će koliko smo u tom procesu bili uspješni. Temeljem dosadašnjih analiza duboko vjerujem u pozitivne rezultate.

Temelj za donošenje konačne odluke o zrakoplovu bit će studija izvodljivosti koja treba biti izrađena do kraja studenog 2017. godine. Ovisno o dinamici sklapanja ugovora, očekujemo da će prvi avioni stići u Hrvatsku do kraja 2020. godine, pod uvjetom da odluka o nabavi borbenog aviona bude donesena do kraja ove godine, a ugovor o nabavi potpisan do polovice 2018. godine.

U vašem mandatu pokrenuto je jako zbližavanje i vojno i sigurnosno s Izraelom. Kako je došlo do toga i što sve predviđa obrambeni sporazum između Hrvatske i Izraela?

Do suradnje s Izraelom došlo je u trenucima velike katastrofe koja ih je pogodila zbog velikih požara krajem prošle godine. Pokazali smo spremnost da im pomognemo i to u najkraćem mogućem roku, a naše protupožarne zračne snage bile su od neprocjenjive pomoći. Izrael iznimno poštuje tu gestu. Odmah nakon toga uslijedio je posjet predsjednika Vlade Izraelu, u ožujku ove godine posjetio sam Izrael i sa svojim kolegom, ministrom Libermanom, potpisao Memorandum o razumijevanju na obrambenom i sigurnosnom planu. Taj Memorandum uključuje dvadesetak područja i predstavlja okvir za stratešku suradnju naših država. A riječ je o suradnji s državom koja je najbolja u mnogim segmentima i u tom smislu prilika našim gospodarstvenicima za ostvarivanje bolje poslovne suradnje. Smatram da nam je partnerstvo i savezništvo s Izraelom od iznimnog značenja. U mnoštvu dodirnih točaka treba tražiti nove prilike za suradnju.

Jedan od naslijeđenih problema vojnog sustava nepostojanje je organizirane pričuve. Svjedoci smo da su se mediji odmah uzbudili s nagovještajima organiziranja pričuve (pozivi), a žustra je i rasprava treba li nam i koji oblik služenja vojnog roka ili organiziranja temeljne obuke?

Potrebno je razvijati nove sposobnosti. Pričuva je jedan od segmenata obrambenog sustava koji je u Domovinskom ratu imao značajnu ulogu, a nakon rata je sustavno zapuštena. Novi sigurnosni izazovi ponovno su ukazali na potrebu razvoja pričuve koja treba omogućiti brzo narastanje mirnodopskog sastava Oružanih snaga RH, kao i popunu nedostatnih i kritičnih specijalnosti za potrebe sustava nacionalne sigurnosti. Plan nam je, osim postojećeg programa dragovoljnog vojnog osposobljavanja, uvesti i program osposobljavanja koji bi razvijao sigurnosnu kulturu kod šire populacije, posebno mladih. Temeljno vojno osposobljavanje bila bi ujedno i prva stepenica za kasnije dragovoljno vojno osposobljavanje i eventualni ulaz u profesionalnu vojnu karijeru. Na taj način želimo jačati svijest kako su sigurnost i sudjelovanje u obrani pravo, ali i obveza svakog državljanina.

Imate li u planu povećanje broja pripadnika Oružanih snaga RH?

Odlukom o veličini, sastavu i mobilizacijskom razvoju Oružanih snaga iz 2014. određena je brojčana veličina Oružanih snaga koja bi se trebala dostići do 31. prosinca 2017. godine. Govorimo o 15.000 pripadnika OS RH u djelatnom sastavu, a od toga 14.376 djelatnih vojnih osoba i do 624 državna službenika i namještenika. U ožujku 2017. donesena je nova Odluka o brojčanoj veličini koja obuhvaća do 16.700 pripadnika u djelatnom sastavu do 31. prosinca 2017., od toga do 15.200 djelatnih vojnih osoba i do 1.500 državnih službenika i namještenika. Znači 1.600 više. Ono što nas očekuje u sljedećem razdoblju detaljna je analiza i priprema za novi preustroj i moderniju organizaciju Oružanih snaga.

Iduće godine u razne vojne operacije NATO-a, EU i UN-a bit će upućen rekordan broj hrvatskih vojnika, u jednom trenutku bit će ih vjerojatno 500 do 700 izvan granica. Nije li to suviše aktivno, pa i skupo za jednu ipak malu Hrvatsku?

Članstvo Hrvatske u euroatlantskim integracijama osigurava uvjerljivo jamstvo kolektivne obrane kao važnog čimbenika odvraćanja i obrane stanovništva, teritorija i nacionalnog suvereniteta. No, ne možemo zaboraviti da smo i preuzeli neke obveze u okviru tih asocijacija. Sudjelovanje u operacijama i misijama potpore miru jasan je znak naše opredijeljenosti za širenje mira i sigurnosti u svijetu.

Što se tiče opterećenosti zbog sudjelovanja u drugim vojnim misijama i operacijama, podsjećamo da smo još nedavno samo u Afganistanu imali 350 pripadnika Oružanih snaga, pješačku satniju na Golanskoj visoravni, a danas je brojčana veličina pripadnika u misiji Resolute Support smanjena na do 100 pripadnika Oružanih snaga, a na Golanskoj visoravni više nemamo našu postrojbu. Stoga, međunarodne aktivnosti u kojima sudjeluju naši vojnici neće predstavljati posebno opterećenje za Oružane snage, već će sudjelovanje u njima dodatno pridonijeti razvoju naših sposobnosti, promovirati hrvatskog vojnika i Hrvatsku kao vjerodostojnog saveznika. Tu je potrebno dodatno istaknuti da se angažman u Litvi svodi na jednu šestomjesečnu rotaciju, a inženjerijska satnija, koja će biti upućena u misiju UN-a, ostaje u području misije do godinu dana. Upućivanje naših vojnika ne provodi se u isto vrijeme pa će se navedeni broj pripadnika OS RH samo nakratko nalaziti istovremeno izvan teritorija RH.

Nakon nabave haubica Kiowa, možete li najaviti još neke vojne nabave?

Najvažniji projekt svakako je već spomenuta nabava borbenog aviona, ali budite sigurni da u Ministarstvu obrane sustavno vodimo računa o svim granama Oružanih snaga koje želimo ravnomjerno razvijati. U tijeku je projekt opremanja 8 baznih vozila BOV Patria daljinski upravljanom oružanom stanicom 30 mm i protuoklopno vođenim raketnim sustavom POVRS. Nakon završetka gradnje prototipa Obalnog ophodnog broda i uspješno provedenih primopredajnih ispitivanja, počet će gradnja prvog obalnog ophodnog broda iz serije od njih 4. Također, kao sljedeće projekte treba navesti i rješavanje pitanja sustava protuzračne obrane te zamjenu postojeće eskadrile transportnih helikoptera platformama zapadne proizvodnje.

Ministar Damir Krstičević održao emotivan govor

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Anton Kikaš: Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Vjesnik  - Croatian Herald

Anton Kikaš – intervju za Hrvatski Vjesnik

– Uistinu se radujem da ćemo se uskoro vidjeti, jer za koji dan dolazim na turneju s mojim filmom kojega je redatelj Jakov Sedlar, a za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec.

Od ukupno devet projekcija filma, prva će biti u Brisbane-u 10. studenog, a posljednja u Hobartu 26. studenog.

Također želim naglasiti da o Hrvatima u Australiji znam jako puno, o njihovom domoljublju i o svemu što su činili da se „sruši“ stari komunistički sustav i da Hrvatska ugleda svijetlo dana i dobije svoju itekako zasluženu samostalnost i suverenost, a napose i o velikom doprinosu u Domovinskom ratu.

Imao sam i ranije poziva da dođem kao gost Hrvatskog nogometnog saveza Australije na tradicionalni godišnji turnir kao i od gosp. Luke Budaka, voditelja Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie, ali evo sve do danas moj dolazak se nije ostvario.

Možete li nam se ukratko predstaviti i što vas je odvelo u daleku Kanadu, u Toronto?

– Podrijetlom sam iz Bijakovića pokraj Međugorja, marijanskog svetišta, a djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju, da bih već s trinaest godina otišao u Sarajevo gdje sam upisao Geodetsku tehničku školu i tako sa sedamnaest godina postao najmlađi geometar u bivšoj državi.

Kao geometar sam radio i mjerio po BiH i Hrvatskoj, da bih nakon toga upisao Geodetski fakultet u Zagrebu i diplomirao 1967. Samo godinu dana kasnije, znajući da bez članstva u partiji neću moći napredovati odlučio sam otići u Kanadu. Još kao student imao sam sukob s čelnim ljudima partije na fakultetu.

Tražio sam sredinu u kojoj ću naći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna, otvaranja vlastitog projektnog biroa, što sam u Torontu i ostvario. Ali prije toga polagao sam ispite iz urbanizma, građevine i geodezije i dobio dozvole za obavljanje ove tri djelatnosti. Upravo ove tri struke bile su dovoljne za projektiranje novih naselja ili kako ja volim reći, mijenjao sam farme u nova naselja i bio jedini consultant u Torontu, koji je imao sve tri dozvole.

U vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska.

I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promicanju istine o Hrvatskoj i tada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna, već pune četri godine od kada sam ga spasio da se ne ugasi, jer kad su ga bivši vlasnici odlučili prodati, nitko u hrvatskoj zajednici Toronta i okolice nije bio spreman ga otkupiti.

Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet Sveučilišta kao polog za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske.

Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.
Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writing in Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku.

Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti.
Družimo se već 30 godina, od 1987. i od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili odmah ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove.

O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome. Sjećam se da smo te 1987. napravili prvi dokumentarac i tajno ga širili o tragičnom ranjavanju Stjepana Radića, jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti.

Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.

I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

Što se tiče moje dopreme poklona oružja MUP-u i Zboru narodne garde iz Južnoafričke Republike, uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, potpuno sam bio svjestan da stavljam život na kocku, a sve detalje te dramatične misije i prisilnog slijetanja po zapovijedi MIG-ovih aviona jugo-vojske, koji su poletjeli s aerodroma u Puli i prisilili avion da sleti u Zagreb umjesto u Ljubljanu, gledatelji će vidjeti u filmu dosta poznatih glumaca i dramatičnih scena.

Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gosp. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

Upečatljive su vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili.

Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

Promocija i turneja vašeg filma izazvala je veliku pozornost i emocije, a po nekima i probudila domoljublje što su svjedočile pune dvorane.

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog već pokazanog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

Vi ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Mostar i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a Sveučilište Hercegovina dodjelilo vam je u veljači ove godine Počasni doktorat. Pored vaših aktivnosti na hrvatskom polju dobili ste i značajna priznanja za vaš doprinos prosparitetu Kanade.

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali Počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. Neka od ranijih priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabeth-e 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri druga društva, više sam vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima. Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.

Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima.

Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

I za kraj, što bi bila vaša poruka Hrvatima Australije?

– Moja sugestija za sve iseljene Hrvate bila bi da svatko od nas, naravno na svoj način, nastavi davati svoj doprinos kroz sudjelovanje u zbivanjima vezanim za Hrvatsku u sredini u kojoj se nalaze. Da kad god mogu posjete Lijepu Našu ili pošalju svoju djecu, ali iznad svega da šire pravu istinu o Hrvatskoj i da prenose hrvatski jezik i kulturu na mlađe naraštaje, jer upravo mladi su oni koji itekako mogu doprinjeti promociji Hrvatske po cijelom svijetu. I za kraj, neka dragi Bog čuva Hrvatsku i hrvatski narod za sva vremena.

Hrvatski Vjesnik  – Croatian Herald

31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Jedna izborna jedinica učvrstila bi nagriženo državno i nacionalno jedinstvo

Objavljeno

na

Objavio

Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (2.)

Prošla je godina dana vladavine vlade Andreja Plenkovića. Što je donijela pozitivnoga, a što negativnoga u našu dolinu suza?

Vrlo opasan pravac djelovanja je najvažnije obilježje ove vlade. Opasan je zbog zadržavanja svega zatečenoga, goleme društvene neravnoteže i nevjerojatne dominacije izrazite društvene manjine u svemu, te očitih odgađanja rješenja.

Opasan i zbog nedostatka političkoga legitimiteta i bilo kakve ideje o jačanju hrvatske državnosti. Opasan zbog činjenice da državna vlast izravno i presudno ovisi o izrazito antihrvatskim političkim ciljevima Pupovčeva SDSS-a, odnosno Srbije.

Vlada je bez legitimnih programskih i izbornih ciljeva s politikama koje ne znače baš ništa nacionalno, razvojno, s puno praznih fraza i floskula o europskom zbližavanju, putu, europejstvu – umjesto stvarnih i mjerljivih programa. Nitko više ne zna kamo sve to vodi. Istina, postoje pozitivni pojedinačni iskoraci nekolicine ministara, ali su izgubljeni u slagalici jedne opasne namjere u cjelini.

U godinu dana Plenković nije ni pokušao definirati jasan i cjelovit program razvoja zemlje. Strategijama se nazivaju obične vatrogasne mjere, ili banalne floskule. Plenković je fintirajući nekakvu stabilnost vlasti, usmjerio zemlju u izrazito nestabilne vode. Imam dojam da samo nastoji bez većih turbulencija prizemljiti svoj četverogodišnji mandat. Koliko košta da košta.

Pretjerano oslanjanje na vanjska središta moći

Upravo smo dobili i „Strategiju uvođenja eura u Hrvatsku“ Vlade i HNB-a.

Ako si pratio raspravu o „strategiji“ vidio si da se ističu samo dobre, racionalne i bajkovite stvari oko uvođenja eura. Naravno, ima ih, ali to mi nalikuje na davanje šarenih krpa Indijancima, koje su bile i lijepe i korisne, ali nakon njih – nestaše Indijanci i njihova kultura, promijenjena je struktura cijeloga kontinenta.

Pratio sam jednoumne „ekspozee“. Nisam čuo argumentiranu kritiku kune. Ostaje nejasno što nedostaje nacionalnoj valuti kuni, u čemu je toliko loša da je se moramo odreći.

Strah me načina odlučivanja uz pomoć nametanja strategije u režiji vlade i HNB-a. Analizirajući procese koji se događaju u Europi, mudro je ne juriti u totalnu integraciju. Valja imati razumnu rezervu. Vlastita moneta nije automobil koji ćemo prodati kad nam dosadi. Nekako mi Europa previše vonja na Angelu Merkel.

Njemačka nema potencijala vladati Europom. Za takvo što nije dovoljno imati samo snažno gospodarstvo. Ali, hrvatske oligarhije u integracijama bez granica vide jedini spas, budući da nisu nastale na nekom konkurentnom legitimitetu, niti će ga ovakve kakve jesu ikada steći,pa im je, kao u komunizmu, potreban zaštitnik izvan nacije. Jednom Beograd, drugi put Bruxelles, odnosno Berlin i Pariz.

Uvođenje eura do kraja će prekriti sve dosadašnje pretvorbe, privatizacije, pljačke i navodna „nezastarijevanja“, koje su za posljedicu imale osiromašenje naroda, pa i cijelih područja.

Bojim se da je ovakav razvoj stvari samo nastavak pogubnoga transfera političko-gospodarske nacionalne moći, počevši od prve privatizacije, koja je zaokružila prijelaz nepostojećega društvenoga vlasništva, nepostojećim ili uoči sumraka SFRJ isisanim financijskim kapitalom, u privatne ruke crvene oligarhije bivšega režima.

Zatim je uslijedila skupa dokapitalizacija banaka, pod krinkom brige za stotine tisuća štediša i sigurnost njihovih uloga, a ustvari plaćanje tih pretvorbenih operacija nacionalnim novcima, potom jeftina prodaja skupo dokapitaliziranih banaka stranim vlasnicima kako bi se prikrili tragovi financijsko-privatizacijskih muljaža.

Onda smo svjedočili prodaji ostalih javnih resursa zaključno s Croatia osiguranjem, poslije koje je uslijedila koncentracija medijske moći. Ni to nije bilo dosta – domislili se predstečajne nagodbe s dodatnim pospremanjem. Sad nam je na dnevni red došao Agrokor – koji je po svemu sudeći također novo pospremanje prljavih gaća, a ne rješavanje truloga sustava.

Sve posljedice nitko živ ne može razaznati, a izvan svake sumnje su na tom tragu. Uvođenje eura na potpuno netransparentan i neizgrađen gospodarski i tržišni sustav ne čini se mudrim, ali je dosljedan generalnoj bipolarnoj politici posttuđmanovskoga razdoblja.

Uvođenje eura na ovakav politički i gospodarski sustav, bez dubinskih promjena prije svega državno-političkoga poretka, jer bez tih promjena nema ni prijeko potrebne tržišne i gospodarske standardizacije i stimulacije izvrsnosti i konkurentnosti, predstavlja cementiranje trenutnoga stanja zatečene moći i rasporeda snaga, koje su i producirale Agrokor.

To izravno znači trajno uspostavljanje moći manjine. To nije samo ekonomsko-financijska manjina, nego i svjetonazorska. Takve oligarhije se ne mogu održati ako nemaju potpunu kontrolu nad politikom, a prije toga nad obrazovanjem, kulturom, športom, medijima. Bojim se da Plenkovićeva politika mainstreama poprima sve zlokobnije sadržaje i obrise.

Šeks se predstavio kozmetičarom izbornoga zakonodavstva

Je li Plenković uključivanjem u vlast Pupovca i HNS nehotice zapravo otvorio oči Hrvatima glede potrebe za promjenom izbornoga zakonodavstva?

Nije. Jest meni i tebi, jest čitavome nizu razumnih ljudi, ali zbog utjecaja na medije i potpune kontrole medijskoga prostora – nije kritičnoj masi ljudi, koja je potrebna za stvaranje svojevrsnoga pokreta otpora. Plenković ima golemu strukturu u stranci, koja je baždarena na poslušnost i zadržavanje desetina tisuća manjih ili većih probitaka pojedinaca, te uz konkurenciju kojom, kao recimo s SDP-om, može samo plašiti naciju, nema problema sve i da u vlast provuče bez ikakvih turbulencija Pupovca ili HNS. To je izrugivanje naciji.

Jedan od kreatora postojećega izbornoga zakonodavstva je i Vladimir Šeks. Međutim, sad se gura u prve redove inicijative za promjenu izbornoga zakonodavstva? Iako je pročitana knjiga.

Njegovi pokušaji su kozmetičke naravi, pa čak i neke stvari koje zvuče prihvatljivo izrazito su opasne, budući da bi se primijenile na temeljito kvaran sustavi izazvale suprotan učinak. Naime, njegova ideja da se uvede dopisno i elektronsko glasovanje i poveća broj preferencijalnih prava nije po definiciji loša.

Ali, ljudi ne razmišljaju o posljedicama primjene tih dobrih modela na sustav sa deset plus dvije izborne jedinice. Primjerice, što na dobro može promijeniti primjena dopisnoga glasovanja iseljenim Hrvatima? Potpuno je svejedno koliko će ih izaći na izbore, jer imaju ustavom zajamčena tri mandata. Bilo bi svejedno pogrješno i pogubno kad bi imali i deset mandata, jer je ta lista sama po sebi izrazita diskriminacija.

Ona, naime, samo cementira posljedice političkoga raseljavanja hrvatskoga naroda tijekom dvadesetoga stoljeća. Tim ljudima ne treba lista za dijasporu nego jednako političko pravo koje im pripada po svim međunarodnim konvencijama. Šeks i njegove ustavotvorne trupe im ga ne daju.

Nema opstanka bez stabilnoga uporišta u Bosni i Hercegovini

Što jamči i zašto je najvažniji dio reforme uvođenje jedne izborne jedinice? I kako bi se to rješenje reflektiralo na izvandomovinstvo, Hrvate u BiH i nacionalne manjine?

Jedna izborna jedinica je kralježnica hrvatskoga državnoga poretka. Ona i stvarno i simbolički omogućuje stvaranje Izborne jedinicesnažne nacionalne države u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda, koji mora biti jedini sustavni jamac državnoga suvereniteta. Onaj tko donosi zakone, on je država. Zato se po tome određuje integracija svake državnosti.

Time se Hrvatska trajno definira kao cjelovita nacionalna država, Saboru se daje svehrvatski politički legitimitet i trajno se politički isključuje razbijanje nacionalne državnosti i identiteta kojemu već godinama svjedočimo. Ako se ovako nastavi, u Istri će se stimulirani separatistički pokreti, što se ni danas ne skriva, vrlo brzo će se uvesti čak i nacionalnu pripadnost Istrijan. Tko može jamčiti da se u Dubrovniku sutra neće pojaviti skupina improvizatora i političkih manipulatora kao što su Jakovčić i Miletić? Ili u opustošenoj Slavoniji? Simptomatično je kako svaku slabost sustava efikasno koriste razni politički nikogovići, često potaknuti interesima izvan Hrvatske.

Jedna izborna jedinica je jedini model koji može realno i stvarno integrirati doslovno svaki glas i pojedinačna politička prava svih Hrvata u snažno i jedinstveno državno i nacionalno tijelo. I ovo je značajno: Svaki mandat u Saboru, dakle, zakonodavnom domu nacije, morao bi se potvrditi pred cijelim hrvatskim narodom. Pa tko prođe taj test ima potpuni demokratski legitimitet zastupati narodnu volju.

Izborno zakonodavstvo je već dugo tema i Hrvata u Bosni i Hercegovini? Hrvatska se drži postrani iako je potpisnica Daytonskoga sporazuma.

Kad je rat prestao, izborna prava su postala figurativnim topovima. U toj igri uz pomoć međunarodne zajednice, ali i dijela hrvatskih državnih politika, Hrvati su kao najmalobrojniji došli u poziciju trajnoga slabljenja elementarnih političkih prava,a to je prag za brisanje nacionalnih prava i nacionalnoga opstanka.

Izborno pravo je temeljno političko pravo. Ničim se ne može ni nadomjestiti, niti kompenzirati. Zbog njega se vode ratovi, zbog njega se ginulo. Zato je udar na izborni sustav u BiH prije svega s pozicije bošnjačkoga unitarizma, izravan udar na temelje političkoga opstanka hrvatskoga naroda.

A svima koji misle da je to za Republiku Hrvatsku nebitno, preporučam čitanje knjige koja je objavljena prije stotinu godina. Južnoslavensko pitanje Ive Pilara. Sve piše u njoj. Današnja Republika Hrvatska a onda posljedično i hrvatski narod u cjelini, ne može strateški opstati bez trajnoga uporišta u BiH, bez tamošnjega hrvatskoga naroda. Zato je toliki pritisak bio na izborni sustav i izborna prava Hrvata u BiH. Željelo se posve politički isključiti cijeli hrvatski narod iz procesa definiranja i odlučivanja o trajnim interesima Bosne i Hercegovine. Otpiliti jednu nogu državnoga tronošca, bez koje nema punine hrvatske državnosti.

Rehabilitacija politike: Lustracija i odnos prema agresoru

Što osim promjene izbornoga zakonodavstva treba učiniti da bi se rehabilitirale političke elite Hrvata u Hrvatskoj i BiH?

Lustraciju! A prag te lustracije je izborni sustav koji bi na jednoj nacionalnoj izbornoj jedinici omogućio relevantno Lustracijaizjašnjavanje i vrjednovanje svih ponuda zainteresiranih politika, svakome Hrvatu gdje god živi. To je prvi prag i to je svojevrsna lustracija. Jedino će se tako moći stvoriti kritična masa legitimiteta za donošenje ključnih državnih odluka, te poticanje i razvoj primjerenih društvenih standarda u Hrvatskoj. U takvoj konstelaciji jedan sveučilišni profesor poput Jakovine, primjera radi, neće moći propovijedati da je Hrvatska u Jugoslaviji već bila dio Europe!

Jedna je od nužnih promjena zabrana javnoga i političkoga djelovanja dokazanih neprijatelja i aboliranih agresora na Republiku Hrvatsku. Nisam u načelu za zabrane, ali u ovome slučaju to bi bio pedagoški potez s trajnim porukama etničkim Srbima, ali i svima u Hrvatskoj, da se neprijateljstvo prema hrvatskome narodu ne isplati i da će biti kažnjeno. Mi govorimo o lustraciji komunističkih kadrova, a Hrvatskom nam vršljaju aboliraniagresori promičući i danas u ustanovama vlasti, države i na stotinama javnih paradržavnih pozornica – velikosrpsku politiku i njezine ciljeve. To je strahota.

Elitama je, međutim, važnija ratifikacija Istanbulske konvencije od gorućih problema države i nacije?

Naravno. Istanbulska konvencija je pokušaj implementiranja trajnoga, a zaobilaznoga pravca utjecaja na identitetska obilježja hrvatskoga naroda. Veze to nema sa zaštitom žena, konačni cilj je nešto drugo. Krinka navodne zaštite žena, a u biti opasni proces dehumanizacije čovjeka, koristi se kako bi se kroz obrazovanje i kulturu zaoralo u pravcu stvaranja jedne amorfne mase u Europi, kojom će kao zombijima upravljati skriveni centri, tipa Sorosa, preko bezbojnih aparatčika, kao što su Junker ili Tusk. Nastoje se uspostaviti temeljni preduvjeti novoga svjetskoga poretka.

Nije li to napad na antropološke datosti, na osobu stvorenu na sliku i priliku Božju, na kulturu života, pa i naš identitet po kojemu jesmo to što jesmo, sve pod egidom – evo vam euro, dajte nam dušu? A što ako napadnuti kaže, e, nedam ti vraže dušu, nije na prodaju. Sudar je neizbježan, a moguće i sukob, zar ne? HDZ je u Zagrebu već prodao dušu…

Ne možete promjenu nacionalnoga identiteta postići ako imate samosvjestan narod, ljude koji znaju tko su, što su, jer se njima ne da manipulirati do ovih zastrašujućih razmjera. Ali, modelima kao što je Istanbulska konvencija pokušava se uništiti ne samo antropološki temelj čovječanstva, već i stvarna bit samoga ljudskoga postojanja, kako bi se na novoj, posve neznanstvenoj i izmišljenoj paradigmi, koja izrazito ovisi o medijskome oktroiranju, stvorio novi svjetski poredak.

Istanbulska konvencija zapravo trasira pravac za donošenje nekih zakona u bliskoj budućnosti, koji bi se mogli zvati Zakon o stvorovima, Zakon o inkluzivnom parenju rodova s kućnim ljubimcima, itd. Stvor će zamijeniti čovjeka, stvorovi- ljude. Ništa kao Istanbulska konvencija i slične inicijative za zaštitu žena ne ponižava samu bit žene.

Sotonske nakane Istanbulske konvencije ne će proći!

Sve se to čini kao tragikomedija, osobito ako se implikacije preslikaju u okvir svakodnevice?

Pa, da. Danas irealne situacije, sutra mogu postati stvarnost, pa će od tragikomedije ostati samo tragedija. Uzmite da sutra temeljem prava proisteklih iz Istanbulske konvencije Peđa Grbin i Milijan Brkić, navuku štikle i suknje, navale u klub Mime Simić, ili dođu Gordanu Bosancu u njegovu udrugu, pa ih stanu maltretirati. A Mima i Bosanac se toga dana deklariraju muškim rodom. Tko će ih braniti od razularenih Peđenke ili Milijanke? Gordan Jandroković!? Peđa Matić? Onda će klonovi u Bruxellesu napisati konvenciju o zaštiti jednokratnih muškaraca od nasilja, a hrvatski zombiji ovlastiti Radojku Borić za njezinu provedbu.

Bio bi to cirkus, da se ne radi o iznimno opasnim, rekao bih sotonskim nakanama i to treba jasno reći, kao i to da su znanstvenici koji su spremni stati iza tih procesa obični tezgaroši. Ali neće to proći. Ništa nasilno i neutemeljeno ne može duže opstati, pa neće ni to. Procesi u Europi i svijetu na to ukazuju, jer su usprkos totalnoj kontroli pretežitih medija, ljudima neke stvari koje se godinama događaju počele otvarati oči. Pa vidite li izborne rezultate u Njemačkoj? Nije slučajno i SPD i CSU došao na najniže grane u povijesti.

Nije li u kontekstu Istanbulske konvencije svojevrsni znak vremena da se po Bruxellesu u ustanovama Europske unije otkrivaju razni seksualni škandali, da hrvatskoga predsjednika vlade najviši europski dužnosnik pred tv kamerama štipa za stražnjicu…?

Junkerovo štipanje za stražnjicu Plenkovića odraz je izrazito nakaradnih standarda koji vladaju u ustanovama EU. Oni ukazuju, iako to neki pokušavaju predstaviti kao vic, na dramatično zastranjivanje cijele te strukture i duboko nepoštivanje elementarnih norma pristojnosti. Ne možeš govoriti o ljudskom seksu, a ne poštovati elementarna prirodna određenja čovjeka i gurati podvale kao što je Istanbulska konvencija te čitav niz nakaznih platformi koje nastaju upravo u europskim institucijama. O kakvom seksu može govoriti netko tko ne zna što je, tko se s pedeset godina može proglasiti da je dijete, kao onaj idiot u Kanadi, a država mu to potvrdi i zajamči, tako se može sutra proglasiti i vukom, pa navaliti spolno uznemiravati prema vučjim nagonima na svakoga tko naiđe? U čemu je bitna razlika da se netko tko dobije pravo proglasiti se u pedesetoj godini djetetom od sedam godina, sutra proglasi vukom, konjem, kako god hoće? Ni u čemu.

Prepušta li Plenković obitelj, znanost, obrazovanje i jezik konceptima koje je provodila Milanovićeva šesta najlošija vlada na svijetu prema kriterijima Svjetskoga gospodarskoga foruma?

Prepustio je formalno, iako sam više nego siguran da ni on sam nije daleko od nastojanja tih skupina koje personificiraju Jokić, Budak, ranije Jovanović, a danas Divjak. Jer da je njegov osobni integritet bitno drugačiji, sumnjam da bi on dopuštao divljanje po tim temeljima čovjeka i društva. Čovjek ne radi ono što mu je u suprotnosti, osimako nije prisiljen. Nikakve priče o stabilnosti vlasti ili gospodarskoj stabilnosti ne mogu biti opravdanje za tako dramatičan otklon od kršćanskih načela na kojima navodno počiva HDZ.

Otklon od tih vrijednosti je istodobno radikalno napuštanje i znanstvene pozicije vrjednovanja društva. Ne može biti kršćansko niti znanstveno načelo razaranje svih niti na kojima počiva obitelj, čovjek, muškarac ili žena, niti ima ikakve veze s ljudskim elementarnim pravima prepuštanje tako razornih ideja u odgojni i obrazovni sustav u Hrvatskoj, kakve pronose već godinama te skupine koje si malo prije naveo. Pa od 2012. godine u školama se podučava zdravstveni odgoj koji se u jednome dijelu temelji na klasičnoj pedofiliji. I muk. To je potpuna kapitulacija HDZ –a kao demokršćanske stranke i stranke potekle iz autentičnoga hrvatskoga sustava vrjednota.

Uzroci leže u političkom poretku i krađi nade

Što se dogodilo u proteklih 17 godina da smo od regionalne sile postali država iseljenika, država čije dužnosnike štipaju europski političari? Koji su politički uzroci katastrofalnih pokazatelja? I za koga praznimo hrvatski prostor od Hrvata? Dodamo li valu iseljavanja i izuzetno loše demografske pokazatelje, onda se pitamo komu ili čemu služi država, koja dolazi od glagola držati, a ne otjerati?

Dogodilo se da smo politički poredak ostavili na dlanu strukturama koje su poražene na prvim demokratskim izborima i njihovim izrazito antihrvatskim ciljevima. Iako je to štipanje karikatura stvarnih vrjednota u današnjoj Europi i Europskoj uniji, ono najbolje simbolizira razliku između Tuđmanove i ove Hrvatske.

Ti ciljevi su antihrvatski čak i onda kad im nekakvo protuhrvatstvo nije primarni interes, ma, svaka destrukcija u Hrvatskoj je – protuhrvatska. Zato to govorim. Hrvatska se nije ni osvijestila koliko je pogubno naslijeđe jugoslavenskoga komunizma, nikada u političkim strankama nije potaknuta svijest o nužnosti uklanjanja toga naslijeđa sustavom novih standarda i kriterija, te zakonskih pretpostavki.

Sve se u biti prilagođavalo održavanju stečenih pozicija, a njih su praktično cijelo vrijeme zauzimali nositelji bivšega poretka, samo danas puno opasniji, jer su se zaklonili u navodno demokratske odore.

Bez lustracije svih razina društva, a ona je nemoguća bez dubinskih izmjena izbornoga sustava, neće biti potrebnih promjena. Pogotovo naglašavam znanstvenu evaluaciju na sveučilištima, koja je tamo sinonim za lustraciju. Svi pokazatelji o kojima govoriš, a ponajviše demografsko rasulo zemlje, zapravo su u ciljanim interesima i uzročnici leže u političkom i državnom poretku.

Godinama se uzalud upozoravalo na gubitak povjerenja u državne ustanove, stranke, u sveopće beznađe…

Ljudima se svjesno, što državno-političkim sustavom, što medijskim kampanjama oduzima nada, ciljano se producira njihova individualna nemoć i nebitnost. Bez nade nema ni povjerenja, a bez povjerenja ljudi se ne mogu usprotiviti nametnutim tendencijama. Nemamo svi neograničeno vrijeme za čekanje nade. Ili promjena. Na to kreatori kaosa i računaju i zato sve što se događa, događa se ciljano, promišljeno i organizirano.
Naš poredak nije sposoban riješiti ni jednu krizu

Je li i afera Agrokor u toj funkciji pražnjenja prostora i pražnjenja državne riznice?

Agrokor je samo još jedna etapa u preslagivanju odavno započetoga procesa gospodarenja Hrvatskom, još iz doba prve privatizacije. To je samo gnjili prišt na bolesnom državo-političkom poretku i nije dovoljno očistiti ga, iako je potrebno, nego ozdraviti cijeli organizam. Zato je u funkciji pražnjenja i prostora i riznice i duše. Ukratko, naš državno-politički poredak ne može uspješno i optimalno riješiti ni jednu krizu, pa tako ni Agrokor. Zato toliko inzistiram na radikalnoj promjeni izbornoga sustava. I zato će oligarhije uraditi sve da do nje ne dođe.

Nedavno si predstavljao reprint izdanje Južnoslavenskoga pitanja Ive Pilara. Jugoslavija je u međuvremenu preminula, međutim, jugoslavenska ideja nije. U kojoj je mjeri ona danas hrvatski uteg?

U presudnoj. Jugoslavenstvo je izravna i to smrtonosna negacija svega hrvatskoga. Zbog toga što je ideja jugoslavenstva sadržajno platforma velikosrpstva, kako bi Ivo Pilar rekao – Bizanta, pri čemu ne govorim pogrdno o bizantinizmu, nego o povijesnim sukobima civilizacija Bizanta i Zapada.

Južnoslavensko pitanje je knjiga koja bi morala biti početnica za svakoga tko sudjeluje u hrvatskom javnomživotu, kanon, temelj s kojega se prilazi društvenim pitanjima, jer je nevjerojatno precizno, jasno i posve argumentirano Pilar tom knjigom objasnio strateške silnice na prostorima na kojima živimo.

Recimo, samo u Južnoslavenskom pitanju možeš pronaći nevjerojatno opasnu moguću sinergiju pravoslavlja i islama na prostorima Balkana, pogotovo BiH, kohabitaciju koja je pod Pećkom patrijaršijom funkcionirala gotovo besprijekorno nekoliko stoljeća. U tom sustavu odnosa Hrvatska je izložena nestanku.

Zar se upravo to ne događa u odnosima Moskve, Ankare i Beograda? Tu sinergiju neće spriječiti pokolji koje su Srbi uradili Bošnjacima u BiH, jer se trajnim interesima sve može nadomjestiti. Ja bih rekao da je sudbina Pilarove knjige istodobno pripovijetka o realnom stanju, ali i sudbini hrvatskoga naroda. Što je ona više potisnuta i zanemarena, bliži smo golemim opasnostima. Zato su je lucidni ljudi otisnuli ponovo, kako bi se upravo danas u posve istim odnosima, kao i unazad stotinu godina, hrvatski narod mogao poslužiti tim iskustvima i znanjima u odabiru pravih rješenja. Knjiga je vrhunska dragocjenost.

Nenad Piskač / HKV

Nenad Piskač: Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (1.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari