Pratite nas

Intervju

Damir Krstičević: Danas je borba za radna mjesta prva crta bojišta

Objavljeno

na

Nositelj HDZ-ove liste u 10. izbornoj jedinici general-bojnik Damir Krstičević u velikom intervjuu za Večernji list.

Razgovor prenosimo u cijelosti, zajedno s uvodom novinara Davora Ivankovića:

Bio je najperspektivniji general HV-a, no Damir Krstičević (47) prisilno je, prije 16 godina, završio vojnu karijeru. Nije se predao, nego izgradio karijeru u poslovnom svijetu.

Preživio je ranjavanje u ratu, pad helikoptera u miru, a nije se predao ni kada su ga u HDZ-u izigrali pa nije postao ministar obrane. Ne trpi poraze, opet je u politici, nositelj liste u X. izbornoj jedinici.

Prije godinu dana bili ste u vrhu moćne privatne kompanije, situirani, a onda ste se aktivirali u politici. Kad su vas svi vidjeli kao ministra obrane, to se nije dogodilo. Bili ste jako razočarani?

U Domovinskom ratu sam naučio donositi teške odluke i provoditi ih u teškim uvjetima.

No, naučio sam i to da se uvijek vrijedi boriti do kraja, jer ako stanemo na pola puta, nismo napravili ništa. Kao sudioniku u stvaranju i obrani Hrvatske nije mi svejedno kakva će biti njena budućnost. U njoj će, nadam se, živjeti i moja djeca, pa moram preuzeti inicijativu i učiniti sve što je u mojoj moći da RH učinim boljom. U najboljim sam godinama, imam iza sebe dosta i profesionalnog i životnog iskustva te iskreno vjerujem da mogu pridonijeti boljitku našeg društva. Hrvatsko je društvo suočeno s velikim izazovima i po tome me sve podsjeća na 1991. Naši ljudi, uvjeren sam, mogu kao i tada pronaći motiv, obnoviti jedinstvo države i pokrenuti nužne promjene. Smatram da to dugujemo i mojim prijateljima i suborcima koji slobodnu Hrvatsku nisu dočekali. Oni nisu sanjali Hrvatsku koju mladi ljudi napuštaju jer za njih nema posla.

Što se to dogodilo HDZ-u da tako upropasti svoju šansu za vođenje države, na što je čekao četiri godine i da sam sruši svoju Vladu?

Da, prošli smo kroz krizno razdoblje, radili smo pogreške, nismo uspjeli uspostaviti učinkovitu koalicijsku Vladu. Činilo se sasvim logičnim povezati ove političke opcije, međutim nismo znali kapitalizirati taj potencijal. Zato danas ponizno priznajemo da smo pogriješili, no spremni smo to ispraviti. U zadnjih mjesec dana HDZ je prošao je kroz značajne promjene. Izabrali smo novog predsjednika, definirali novu politiku i pripremili konkretne mjere kojima ćemo pokrenuti pozitivne promjene. Ideološke podjele smo ostavili iza.

Njima nećemo ostvariti bolji život niti ćemo biti bolji ljudi. Samo bismo produbili stare podjele i stvorili nove sukobe. Poštujmo našu povijest, Domovinski rat kao temelj, branitelje bez kojih ni ovih izbora ne bi bilo, ali okrenimo se budućnosti. Danas je borba za radna mjesta prva crta bojišta.

Je li vas trebalo nagovarati da se opet aktivirate kada je HDZ preuzeo Andrej Plenković. “Zarazili” ste se politikom?

Uvijek sam smatrao lošim odabirom one koje je potrebno nagovarati. Svaki pojedinac mora imati stav i znati što može i hoće. Vjerujem u Andreja, vjerujem u novi tim HDZ-a, a uvjeren sam da i ja uživam njihovo povjerenje. Kada sam se devedesetih stavio na raspolaganje, činio sam to iz uvjerenja. Kada sam s mjesta načelnika Glavnog stožera zajedno s generalom Gotovinom i ostalim generalima potpisao pismo protiv kriminalizacije Domovinskog rata, učinio sam to iz uvjerenja da je tako najbolje za moju domovinu.

Zbog toga pisma zabranili su mi da budem vojnik, dakle ono jedino što sam u životu želio. Kada sam napustio dobro plaćen posao u privatnom sektoru i prihvatio voditi listu HDZ-a u X. izbornoj jedinici, i to sam činio jer sam vjerovao da ću tako najbolje služiti svojoj zemlji.

“Tučete” se s Borisom Lalovcem, koji u X. vodi SDP-ovu Narodnu koaliciju i Božom Petrovom koji vodi Mostovu. Kako ih mislite nadmašiti?

U ovu kampanju ulazimo potpuno otvoreni za dijalog i konstruktivnu razmjenu mišljenja s našim konkurentima, s građanima, društvenim skupinama. Želimo na otvorenoj sceni provjeriti ispravnost naših programa i ciljeva.

Uvjeravam vas da HDZ ima snagu, iskreno, u početku nisam najbolje poznavao sve ljude koji čine HDZ, ali sada mogu reći da takvu snagu nema nijedna organizacija u Hrvatskoj. Najvažnije, imamo i ljude koji nam ne okreću leđa kada je teško, ljude koji vjeruju da možemo, koji dijele s nama iste svjetonazore i žive iste vrijednosti i koji su HDZ birali da vodi Hrvatsku kroz najteža razdoblja. To je i dio našeg bića, to je naša iskonska snaga, i zato pobjeđujemo. Osim toga, ja uvijek idem na pobjedu, bez obzira na suparnika i bez obzira na ulog.

Hoće li vam nedostajati boj s vašim bivšim suborcem, a SDP-ovim nositeljem liste na izborima u studenom, Antom Kotromanovićem. Njemu je politika, čini se, dozlogrdila pa je krenuo vašim stopama u biznis?

Iskreno se veselim svakom uspjehu svojih suboraca i prijatelja, pa tako i uspjesima Ante Kotromanovića. Vjerujem da je dobro promislio kod donošenja takve odluke, a mislim da mogu razumjeti i motive. Velik je to teret stalno se boriti i dokazivati na političkoj sceni i pri tome nemati slobodu kakvu možete uživati ako niste dio javne političke scene.

Želim mu i dalje svaku sreću u životu.

Što mislite o njegovom ministarskom mandatu, “mirio” vas je tada i general Ante Gotovina da smanji žar vaših političkih suparništava?

Ljudi koje je spojio rat i teške okolnosti jednostavno ne mogu biti protivnici, možda najviše korektni suparnici. Uvažavam Antu kao suborca i prijatelja. Vjerujem da želimo isto samo što nam se putovi razlikuju. Želim vjerovati da je Ante kao ministar dao svoj maksimum u razvoju obrambenog sustava RH, premda na mnoga pitanja za vrijeme SDP-ova mandata nismo dobili odgovore. Primjerice, znate da smo stalno inzistirali na pitanju Strategije nacionalne sigurnosti i drugim strateškim dokumentima vezanim uz sigurnosno-obrambeni sustav, no nikakav pomak nije napravljen. SDP-ova Vlada nije smatrala važnim prepoznati nove sigurnosne ugroze i rizike, a time ni definirati sposobnosti koje moramo razvijati kao odgovor na opasnosti.

Imate li ministarskih ambicija, pretpostavljam da se smatrate stručnim za takvu funkciju? Ili funkciju u sigurnosno-obavještajnom sustavu?

Sve ono što radim u okviru HDZ-a dijeljenje je znanja i iskustava koje imam u sigurnosno-obrambenom sektoru, u svrhu traženja odgovora na suvremene sigurnosne rizike kojima Hrvatska može biti izložena. U najboljim sam godinama, imam iza sebe dosta i profesionalnog i životnog iskustva i neću iznevjeriti. U tome se ocrtava sva moja politička ambicija, a ministarske pozicije još nisu tema unutar stranke.

U vaših 47 godina života svašta je stalo. Kako ste se, kao momak, odlučili za vojnu profesiju i otišli na školovanje u JNA?

Oduvijek sam pokazivao interes za vojsku, prije svega zbog izazova koje nosi vojnički poziv. Tako sam već u srednjoj školi odabrao taj put i odlučio svoje srednjoškolsko obrazovanje nastaviti u srednjoj vojnoj školi u Sarajevu. Predano sam učio i u potpunosti se posvetio vojnom pozivu, pa sam poslije srednje vojne škole nastavio školovanje na Vojnoj akademiji kopnene vojske u Beogradu.

Pri završetku vašeg školovanja događao se raspad bivše države, formirala se Hrvatska vojska, kako ste završili u HV-u?

Odmah po završetku vojne akademije bivše vojske pristupio sam Zboru narodne garde.

Bilo je to u ljeto 1991., pristupio sam 4. gardijskoj brigadi i smatrao sam da moje vojničke i upravljačke vještine mogu pomoći u obrani od agresije. Počeci stvaranje HV-a bili su teški, obilježeni nedostatkom oružja, ljudi i organizacije. Tada je svatko tko je imao nekakva vojna znanja i iskustva bio prijeko potreban, kako bismo ustrojili borbene postrojbe koje će biti sposobne suprotstaviti se neprijateljskim snagama. Sve ono što se događalo poslije toga obilježilo me je kao vojnika. Bio sam prvi hrvatski časnik koji je završio US Army War College, koji predstavlja krunu vojne izobrazbe. Postao sam najmlađi zamjenik načelnika Glavnog stožera OSRH, prošavši tako sve razine zapovijedanja vojnim postrojbama.

Kako ste stekli povjerenje da s 26 godina vodite jednu od najboljih hrvatskih brigada, 4. gardijsku?

Ključno je što sam rat započeo kao vojnik. Mogao sam iz prve ruke zaključiti koje su osobine zapovjednika kojima vojnici vjeruju i što se događa s onima koji nisu zaslužili povjerenje. Ljudi su bili spremni slijediti samo one koji su se ponašali kao jedni od njih, koji su bili spremni stati na čelo i riskirati onoliko koliko se mora riskirati. Slijedili su onog tko je bio spreman učiniti sve što je potrebno da bi se obavila zadaća, ali i da bi se sačuvali životi. Onoga tko će se s njima veseliti uspjesima, ali i tugovati za žrtvama.

Onoga tko će im doći u bolnicu kad stradaju, tko će suosjećati čak i s njihovim problemima kod kuće.

Onoga tko će ih pohvaliti pred svima i pokuditi nasamo. Onoga tko će prepoznati njihov potencijal i nagraditi njihove zasluge. Pa i onoga tko će sankcionirati njihove greške, ali dostojanstveno, da to bude poticaj, a ne kazna. Uvijek sam zapovijedao vlastitim primjerom. Nikada nisam poslao vojnika kamo sam nisam bio spreman ići. Iako se često pitam jesu li neke moje odluke mogle biti drukčije i je li možda još neki život mogao biti sačuvan, uvijek nekako dolazim do zaključka da sam poduzeo najviše što je tada bilo u mojoj moći. Nažalost, rat je jedno izvanredno stanje i puno se toga dogodi na što ne možete utjecati.

U čemu je bila tajna uspješnosti ekipe koju je vodio Ante Gotovina?

Pitali su me često američki časnici, tijekom školovanja u SAD-u, u čemu je tajna našeg uspjeha, kako je narod bez oružja, bez vojske, pobijedio tako nadmoćnog protivnika.

Što nas je to pokretalo, što nam je davalo snage i onda kada je sve izgledalo izgubljeno? Odgovor je bio jasan: snažan motiv koji je utemeljen na vjekovnoj težnji hrvatskog naroda za slobodu i zajedništvo naroda koji je bio vođen tim motivom. To zajedništvo smo gradili u najtežim životnim trenucima, koje i danas veže hrvatske branitelje, zajedništvo zbog kojeg se okupljamo i obnavljamo uspomene na teška, ali slavna vremena.

Zato ne bih posebno isticao ekipu koju je vodio general Gotovina, od jednako zaslužnih.

No, činjenica je da je general Gotovina vrhunski strateg, karizmatični vođa i zapovjednik. On je u HV donio sasvim nov način promišljanja u vođenju operacija i nadasve unio pobjednički duh u sve postrojbe kojima je bio nadređen.

Premda najperspektivniji general HV-a, “prebrisani” ste 2000. odlukom predsjednika RH Stjepana Mesića, zbog “pisma generala”. Je li vam prisjeo taj vaš prvi polupolitički čin?

To pismo nije nikada predstavljalo uplitanje u politiku, a ponajmanje rušenje legitimno izabrane vlasti. To je bio naš apel za zaštitu digniteta Domovinskog rata i svih branitelja koji su časno branili i obranili hrvatsku državu. Niti sam tada, a niti ću danas ulaziti u rasprave o opravdanosti toga pisma i načinu iskazivanja našeg stava. Predsjednik RH je tada prosudio da smo neprimjereno istupili u javnost i mi smo za to platili svoju cijenu. Bez obzira na tu cijenu, danas sam još uvjereniji u moralnost samog čina potpisivanja tog pisma te bih ga i danas ponovno potpisao. No, moram biti iskren, tada mi je bilo izuzetno teško. Bio sam na vrhuncu svoje profesionalne karijere, a vojska je bila moj život.

Tek sam bio završio Ratnu školu u SAD-u i odluka o umirovljenju zatekla me na dužnosti zamjenika načelnika Glavnog stožera OSRH. Ta dužnost mi je konačno otvorila mogućnost u sustav ugraditi ideje za koje sam već neko vrijeme znao da moraju biti provedene želimo li modernu i maksimalno operativnu vojsku. Zamislite samo da vam danas netko kaže da od sutra više nikada ne možete biti novinar? Vjerojatno bi se na noge digla cijela država u zaštitu vaših prava. Nas nitko nije pitao kako se osjećamo. Bili smo optuženi, osuđeni i odbačeni u jednom trenutku i u tom smo trenutku morali odbaciti sav naš dugogodišnji trud.

Ne znam što me zapravo više pogodilo, prekid vojne karijere kojoj sam bio toliko posvećen ili nepravedne i neutemeljene optužbe. Kad čovjek ostane bez posla u 31. godini i ako u sebi ima bar malo ambicije, radne energije i poriva za stvaranjem i dokazivanjem, neće to prihvatiti kao kraj svijeta, već kao poticaj za novi početak. Uvijek ima ljudi koji će prepoznati vaš potencijal i ne treba očajavati. A znao sam da svoja vojna znanja mogu iskoristiti u poslovnom svijetu. U vojsci morate dobro procijeniti čime raspolažete, čime konkurencija, procijeniti teren, vrijeme i druge parametre te biti brži u reakciji. Treba samo kvalitetno analitički razmišljati i jako puno raditi. S jednom ogromnom razlikom, u poslovnom svijetu ipak ne odgovarate izravno za ljudske živote.

Koji bi bio motiv birača da opet glasaju za HDZ, slogan vam je “Vjerodostojno”. Dosta hrabro, s obzirom na to da su prije još mjesec dana vaši birači bili jako razočarani neučinkovitošću Vlade. Što ste u tom “eksperimentu” naučili? I je li i Most naučio, budući da biste mogli ponovno tražiti partnera u Mostu?

Jedan sam od prvih koji su unutar stranke ukazivali na krive poteze. Koliko god se te pogreške i propusti danas pripisuju samo HDZ-u, bilo ih je i na strani Mosta.

No, mi smo smogli snage priznati svoje greške. Novim sloganom želimo naglasiti koliko u stvari držimo do vjerodostojnosti. Gubitak vjerodostojnosti je nešto preko čega ja osobno ne bih mogao prijeći, bilo bi to negiranje našeg vlastitog identiteta. Naravno, sam slogan ne mijenja sliku naše stranke. Za promjenu percepcije potrebno je vrijeme i puno truda.

Jako su se promijenili sigurnosni uvjeti, a Hrvatska mora zaustaviti pad financiranja obrane. Kako podignuti sigurnosno-obrambene sposobnosti RH, koja ima premalu profesionalnu vojsku i gotovo nikakav sustav pričuve?

U sve složenijim i nepovoljnijim sigurnosnim uvjetima koje karakteriziraju novi oblici sigurnosnih ugroza i prijetnji, pojedinačni pristup sigurnosti pravi je luksuz, dok međudjelovanje, odnosno kolektivna sigurnost, postaju jedini logičan izbor. I dok smo se nekad suočavali s konvencionalnim vojnim prijetnjama državnom suverenitetu i teritorijalnom integritetu, danas ne možemo negirati ugroze koje predstavljaju globalni terorizam, gospodarske krize, ilegalne migracije, klimatske promjene, kibernetički terorizam i niz drugih nekonvencionalnih oblika ugroza za koje svaka odgovorna država, ali i NATO u cjelini, traže adekvatne i učinkovite odgovore. Sve se naše institucije moraju početi prilagođavati, a to možda podrazumijeva i potpuni zaokret i redefiniranje sigurnosne doktrine.

Svjestan sam našeg ograničenog gospodarskog potencijala što za obrambeni proračun ne ostavlja prostor za značajniju modernizaciju svih grana. No, možda bi prostor trebalo tražiti u racionalnijoj raspodjeli sredstava. Imam na umu i uključivanje potencijala hrvatske obrambene industrije, jačanje njene promocije u svijetu, ali najvažnije, jači naglasak na istraživanje i razvoj. Uloga Ministarstva obrane u tome je od presudne važnosti i nadam se da ćemo uskoro i u Hrvatskom saboru svjedočiti državnim inicijativama i ulaganjima u primijenjena istraživanja unutar hrvatske obrambene industrije. Usprkos vrlo raširenom razmišljanju o neracionalnosti ulaganja u obrambene sposobnosti, treba osvješćivati javnost o nužnosti održanja visoke razine tih sposobnosti, ali i dokazati da ta ulaganja nisu trošak, već dugoročno isplativa investicija.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Miletić: Ratni zrakoplovi neće nadlijetati Istru

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Istarskog demokratskog sabora (IDS) Boris Miletić potvrdio je u razgovoru za Hinu kako ratni zrakoplovi ipak neće nadlijetati Istru nakon nedavne najave kako se bivši vojni aerodrom kraj Pule namjerava ponovno aktivirati u vojne svrhe.

Reagirali ste na najavu kako se bivši bojni aerodrom kraj Pule namjerava ponovno aktivirati u vojne svrhe. U kojoj je to fazi te ima li šanse zaustaviti taj proces?

Uspjeli smo riješiti taj problem nakon sastanka koji smo župan Flego i ja održali s potpredsjednikom Vlade i ministrom obrane Krstičevićem na kojem nam je jasno i decidirano rečeno da se vojni borbeni zrakoplovi neće vratiti u Pulu. Militarizacija Pule i Istre nije opcija i mi ćemo se boriti protiv toga na sve moguće načine. U skladu sa Strategijom o nacionalnoj sigurnosti Ministarstvo će ipak zadržati određene objekte na tom području kako bi vojska bila prisutna u čitavoj zemlji.

IDS će pokrenuti inicijativu vraćanja stope PDV-a u ugostiteljstvu i turizmu sa sadašnjih 25 posto na nekadašnjih 13 posto. Koja je procedura i mislite li da ćete uspjeti u tome?

Kao čovjek koji je i sam radio u turizmu te i sam dolazi iz turističkog grada, ministar Gari Cappelli trebao bi razumjeti važnost smanjenja PDV-a za konkurentnost hrvatskog ugostiteljstva i turizma. Svima je jasno da je odlukom iz 2016.godine, kada je Vlada vratila PDV u ugostiteljstvu s 13 na 25 posto, učinjena velika pogreška.

Dovoljno je reći da se smanjila konkurentnost turističkih destinacija u Hrvatskoj  u odnosu na zemlje u okruženju i da su velike hotelijerske grupacije odustale od najavljenih investicija i zapošljavanja.

Upravo zahvaljujući IDS-u, PDV je 2012. smanjen na 10 posto, čime su se “otvorila vrata rekordnim turističkim sezonama u posljednjim godinama. Ubijati mjeru koja je donijela takve rezultate bilo je posve suludo. Sada tražimo da se ta pogreška ispravi i da država stimulira razvoj turizma kao najvažnije gospodarske grane u Hrvatskoj.

Kako komentirate poražavajući podatak da u Istri postoji nedostatak radne snage u turizmu i ugostiteljstvu, kao što su kvalitetni kuhari i konobari te recepcionari?

To je problem koji treba rješavati s dvije strane odnosno s jedne strane poslodavci trebaju voditi računa o poboljšanju uvjeta rada sezonskih radnika, a s druge država treba ulagati u edukaciju turističkih djelatnika. To je još jedan hrvatski apsurd – imamo previše nezaposlenih, a govorimo o nedostatku radne snage. To znači da u sustavu nešto ozbiljno ne štima.  Činjenica je da hrvatski obrazovni sustav uopće nije usklađen s tržištem rada i to se vidi u svim sektorima. To je dio šireg problema koji uključuje potpuni izostanak obrazovne i razvojne strategije. Rekao bih da je to svojevrsni hrvatski sindrom.

Kako komentirate odnose između oporbenih stranaka odnosno u kakvim ste odnosima s predsjednikom SDP-a Davorom Bernardićem nakon posljednjeg istupa za njegova posjeta Istri ? 

Rekao bih da je odnos između oporbenih stranaka korektan premda je posljednje istupe predsjednika SDP-a teško razumjeti. Pretpostavljam da je riječ o nesnalaženju, ali on time izravno šteti svojim biračima i oporbi. Hrvatskoj danas treba jaka i ujedinjena oporba koja može obraniti Hrvatsku od konzervativnih jurišnika.

Zašto Bernardić razbija oporbu, ne  znam, no iskreno se nadam da u pozadini svega nije plan o stvaranju velike koalicije HDZ-a i SDP-a. Bez jake oporbe nema kvalitetne demokracije. Zato želim da SDP što prije izađe iz krize u koju je upao i da se zajedno borimo za zaštitu ljudskih i građanskih prava te europskih vrijednosti.

Kakva je budućnost platforme koja se temelji na lijevim liberalnim vrijednostima zajedno s GLAS-om i strankom Pametno?

IDS s tim strankama dijeli isti svjetonazor i kao što se pokazalo, zajedno uspijevamo na dnevni red staviti teme koje definiraju Hrvatsku kao civiliziranu državu, poput Istanbulske konvencije. Ta naša neslužbena grupacija već sada osvaja šest posto na izborima i sve više stranaka iskazuje interes da nam se priključi. Nastavljamo dalje, radimo na konkretnim mjerama i zakonskim rješenjima koje Hrvatsku čine boljim, perspektivnijim i ugodnijim mjestom za život. Još uvijek nismo razgovarali o izlasku na nadolazeće izbore, jer je to odluka koju moraju donijeti stranačka tijela svih triju stranaka.

Kako komentirate posljednji ispad Vojislava Šešelja prilikom boravka hrvatskog izaslanstva u Beogradu?

Ispad Vojislava Šešelja je ispod svake ljudske i moralne razine te je takvim redikulima cilj privući pažnju vulgarnim provokacijama. Teško mi je procijeniti je li odluka da se prekine posjet bila ispravna, no činjenica je da se dužnosnici Srbije nisu odmah ispričali i osudili ponašanje ovog srpskog zastupnika. U takvim okolnostima Hrvatska mora naći načina da se zaštiti.

Koja je po vama sudbina pulskog brodogradilišta Uljanik, nakon što je ovih dana otkazano pet od ukupno 17 brodova koliko ih je u Uljanikovoj knjizi narudžbi ?

Uljanik je bio i ostao jedna od ključnih poluga razvoja Istre, Kvarnera, ali i cijele Hrvatske te tako mora ostati i dalje. Nadam se da će Uljanik s novom upravom znati  iskoristiti ovu situaciju i iskoračiti u budućnost. Na današnjem tržištu nije lako biti konkurentan, ali komparativna prednost Uljanika su njegovi radnici i njihovo znanje. Uljanik ima više od 160 godina akumuliranog znanja koje treba kapitalizirati i kojim može još jednom pokazati svoju snagu”.

Kako mislite da će Danko Končar uspjeti u roku od dvije godine restrukturirati pulsko brodogradilište kada u pet godina, kako je i sam rekao, nije uspio restrukturirati Brodotrogir ?

To je pitanje za Končara. U ovom trenutku važno je da svatko radi svoj dio posla. Lokalna i regionalna samouprava učinile su apsolutno sve što je bilo u njihovoj moći da pomognu Uljaniku i brodogradnji. Prema strateškom partneru, Končaru ili bilo kome drugom, imamo samo jedan zahtjev – da sačuva brodogradnju i radna mjesta! Za nas tu nema alternative.

I konačno, ima li šanse da se napuštena državna imovina u Istri napokon stavi u funkciju gospodarstva ?

Potencijal neiskorištene državne imovine je ogroman, no ako pogledate prijedlog novog Zakona o državnoj imovini jasno je da se tu ništa značajno neće dogoditi. Na žalost, državne strukture jednostavno nisu zainteresirane za rješavanje tih pitanja.

Primjerice, po pitanju Muzila, iz odgovora na naše zastupničko pitanje koji smo nedavno dobili od Ministarstva državne imovine, proizlazi da su za projekt stavljanja u funkciju područja Muzil nadležna čak četiri ministarstva, Državna geodetska uprava, Županijsko državno odvjetništvo i tako dalje. Po našoj slobodnoj procjeni temeljenoj na dosadašnjem iskustvu, a imajući u vidu razinu učinkovitosti i brzinu rada te međusobnu usklađenosti državnih tijela, možemo očekivati da ćemo na konkretne pomake čekati recimo pet, šest ili možda čak i do deset godina! To je iracionalno, smiješno i apsurdno, ali to je hrvatska stvarnost. Država će svaki puta radije udariti po džepu građana nego staviti u funkciju imovinu koja sada predstavlja mrtvi kapital, ili još gore, trošak, i njome puniti državnu blagajnu.

Razgovarao: Daniele Sponza

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Pavković: Monodrama po Hodakovim tekstovima bit će hit nad hitovima

Objavljeno

na

Rado čitane kolumne Zvonimira Hodaka oživjet će i na kazališnoj sceni. Neki su već na samom startu pokušali „minirati“ ovu, kako se najavljuje urnebesnu i zabavnu predstavu o hrvatskoj političkoj patologiji, ali, po riječima Dražena Stjepandića, koji je i osmislio cijeli projekt, to im zasad nije pošlo za rukom. A ni neće!

Predstava nosi naziv „Žikina dinastija u lijevoj našoj“, a u u zagrebačkoj Maloj sceni, Medveščak 2, izvest će je glumac Šiško Horvat Majcan, i to 18., 19. i 20 travnja. Nakon toga slijede gostovanja diljem Hrvatske, a prvo će biti u Gospiću.

Bio je to povod za razgovor s mladim glumcem Šiško Horvat Majcanom, koji nam je otkrio još neke detalje vezane uz ovu, već sada možemo reći, – hit predstavu.

  • Gospodine Šiško, vjerujemo da ste s oduševljenjem prihvatili igrati u „Žikinoj dinastiji u lijevoj našoj“, odnosno što vas je privuklo ovoj monodrami?

Prije svega hvala na interesu za ovu predstavu. Kolumne Zvonimira Hodaka čitam već godinama i na poziv Dražena Stjepandića sam se odazvao bez zadrške. Moram priznati da sam se u početku dosta preispitivao, razgovarao s obitelji i prijateljima i nailazio na različita mišljenja o tome trebam li ja to raditi ili ne. Svi ti razgovori i sati mozganja su me uvukli u taj rad. Shvatio sam da je došlo vrijeme za rizik, umjetnički rizik. Volim jednostavnost a najjednostavniji odgovor mi je dala moja životna suputnica Iva: ‘Kaj razmišljaš, ionak nemaš kaj za izgubit.’

  • Vi ste i sami postavili ovu predstavu. Što to znači: da je „nitko“ nije želio režirati, ili?

Nakon prvih par razgovora Dražen Stjepandić i ja shvatili smo da je to zapravo punk jer je jednostavno iskreno i zabavno, i krenuli smo na avanturu u ‘čizmama slobode’. Nema straha pa nema cenzure ni zadrške. Baš onako kako kazalište i treba biti. Nažalost kazalište danas spava samo i impotentno.  Punkera među redateljima nema.

  • Što gledatelji mogu očekivati u 70 minuta koliko traje?

Bolje im je da ništa ne očekuju jer će se svakako iznenaditi. Pretjerujem ali ovakvih predstava nema. Tu su  stvarne osobe iz našeg javnog života koje ponekad odlutaju u fikciju. Svi likovi i njihovi stavovi i razmišljanja su izvrnuti ruglu. Količina gluposti i laži koju ljudi mogu izgovoriti u javnom prostoru je golema. Hodak to primjećuje i stvara sjajne satirične momente. Za mene je to čista zabava ali znam da će mnogi biti revoltirani.

  • Je li vam to prvo takvo iskustvo?

Da, a moguće i posljednje.

  • Kakva je bila suradnja s autorom kolumni, po kojoj je rađena predstava, Zvonimirom Hodakom, a kakva sa Draženom Stjepandićem, koji je idejni autor predstave?

S gospodinom Hodakom, proveo sam dva sata u ugodnom razgovoru. Kad je shvatio da sam spreman na rizik dao mi je  otvorene ruke i poželio sreću. Nadam se da ga neću razočarati. S Draženom se često družim, on mi je velika podrška i bez njega nikad ne bi uspio ovo napraviti. On je napravio prvi izbor tekstova, nakon toga smo kreirali lik i stvorili situaciju za publiku i mene. On je pravi punker.

  • Je li vas smetalo što je jedan glumac prije vas prvo pristao, a zatim bez objašnjenja odustao od ovog projekta?

Ne, nimalo. Znao sam to od početka. Ljudi imaju različite razloge  i  životne situacije. Ne znam o čemu se radilo u tom trenutku niti me to zanima.

  • Ima li tu i „opasnih“ političkih scena?

A danas je sve ‘opasno’ što znači da se svi boje nekog vraga. Ja se bojim štete koju nam laž i glupost u javnom prostoru stvaraju već godinama. Šarlatani u politici i sijači zla i mržnje u medijima. Da možda je opasno obračunavati s tim ‘sektorima’ ali što je kazalište bez rizika, nula!  Zato cijenim Hodaka, on piše bez straha.

  • Jeste li možebitno u svojoj umjetničkoj karijeri igrali nešto slično?

Ovako eksplicitno ne, ali završni ispit iz lutkarstva je bio svojevrsna diverzija.

  • A, gdje ste sve dosad nastupali, malo nam se pohvalite?

Nastupao sam stvarno posvuda, obzirom da sam freelancer  radio sam svakakvih  projekata. I ne samo kao glumac.  U  Maloj sceni igram u odličnoj obiteljskoj predstavi ‘Muka malog vuka’, to je jedna od rijetkih predstava koju je baš gušt igrati. Prije osam godina napravili smo sjajnu predstavu ‘Dašenjka ili priča o štenetu’ i izveli  je 500 puta, i danas uživam igrajući je. To su predstave zbog kojih živim kazalište. Surađujem i s Festivalom Tolerancije, bio sam inspicijent na dječjoj operi Brundibar, to su projekti za pamćenje.

  • Želite li još nešto reći, dopuniti?

Pozvao bih publiku ,sve,  bez obzira što mislili i kojoj ‘struji’ pripadali.

Preživjeti od umjetnosti – to je najveći art danas.

Razgovarao: Mladen PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati