Pratite nas

Intervju

Damir Krstičević: Danas je borba za radna mjesta prva crta bojišta

Objavljeno

na

Nositelj HDZ-ove liste u 10. izbornoj jedinici general-bojnik Damir Krstičević u velikom intervjuu za Večernji list.

Razgovor prenosimo u cijelosti, zajedno s uvodom novinara Davora Ivankovića:

Bio je najperspektivniji general HV-a, no Damir Krstičević (47) prisilno je, prije 16 godina, završio vojnu karijeru. Nije se predao, nego izgradio karijeru u poslovnom svijetu.

Preživio je ranjavanje u ratu, pad helikoptera u miru, a nije se predao ni kada su ga u HDZ-u izigrali pa nije postao ministar obrane. Ne trpi poraze, opet je u politici, nositelj liste u X. izbornoj jedinici.

Prije godinu dana bili ste u vrhu moćne privatne kompanije, situirani, a onda ste se aktivirali u politici. Kad su vas svi vidjeli kao ministra obrane, to se nije dogodilo. Bili ste jako razočarani?

U Domovinskom ratu sam naučio donositi teške odluke i provoditi ih u teškim uvjetima.

No, naučio sam i to da se uvijek vrijedi boriti do kraja, jer ako stanemo na pola puta, nismo napravili ništa. Kao sudioniku u stvaranju i obrani Hrvatske nije mi svejedno kakva će biti njena budućnost. U njoj će, nadam se, živjeti i moja djeca, pa moram preuzeti inicijativu i učiniti sve što je u mojoj moći da RH učinim boljom. U najboljim sam godinama, imam iza sebe dosta i profesionalnog i životnog iskustva te iskreno vjerujem da mogu pridonijeti boljitku našeg društva. Hrvatsko je društvo suočeno s velikim izazovima i po tome me sve podsjeća na 1991. Naši ljudi, uvjeren sam, mogu kao i tada pronaći motiv, obnoviti jedinstvo države i pokrenuti nužne promjene. Smatram da to dugujemo i mojim prijateljima i suborcima koji slobodnu Hrvatsku nisu dočekali. Oni nisu sanjali Hrvatsku koju mladi ljudi napuštaju jer za njih nema posla.

Što se to dogodilo HDZ-u da tako upropasti svoju šansu za vođenje države, na što je čekao četiri godine i da sam sruši svoju Vladu?

Da, prošli smo kroz krizno razdoblje, radili smo pogreške, nismo uspjeli uspostaviti učinkovitu koalicijsku Vladu. Činilo se sasvim logičnim povezati ove političke opcije, međutim nismo znali kapitalizirati taj potencijal. Zato danas ponizno priznajemo da smo pogriješili, no spremni smo to ispraviti. U zadnjih mjesec dana HDZ je prošao je kroz značajne promjene. Izabrali smo novog predsjednika, definirali novu politiku i pripremili konkretne mjere kojima ćemo pokrenuti pozitivne promjene. Ideološke podjele smo ostavili iza.

Njima nećemo ostvariti bolji život niti ćemo biti bolji ljudi. Samo bismo produbili stare podjele i stvorili nove sukobe. Poštujmo našu povijest, Domovinski rat kao temelj, branitelje bez kojih ni ovih izbora ne bi bilo, ali okrenimo se budućnosti. Danas je borba za radna mjesta prva crta bojišta.

Je li vas trebalo nagovarati da se opet aktivirate kada je HDZ preuzeo Andrej Plenković. “Zarazili” ste se politikom?

Uvijek sam smatrao lošim odabirom one koje je potrebno nagovarati. Svaki pojedinac mora imati stav i znati što može i hoće. Vjerujem u Andreja, vjerujem u novi tim HDZ-a, a uvjeren sam da i ja uživam njihovo povjerenje. Kada sam se devedesetih stavio na raspolaganje, činio sam to iz uvjerenja. Kada sam s mjesta načelnika Glavnog stožera zajedno s generalom Gotovinom i ostalim generalima potpisao pismo protiv kriminalizacije Domovinskog rata, učinio sam to iz uvjerenja da je tako najbolje za moju domovinu.

Zbog toga pisma zabranili su mi da budem vojnik, dakle ono jedino što sam u životu želio. Kada sam napustio dobro plaćen posao u privatnom sektoru i prihvatio voditi listu HDZ-a u X. izbornoj jedinici, i to sam činio jer sam vjerovao da ću tako najbolje služiti svojoj zemlji.

“Tučete” se s Borisom Lalovcem, koji u X. vodi SDP-ovu Narodnu koaliciju i Božom Petrovom koji vodi Mostovu. Kako ih mislite nadmašiti?

U ovu kampanju ulazimo potpuno otvoreni za dijalog i konstruktivnu razmjenu mišljenja s našim konkurentima, s građanima, društvenim skupinama. Želimo na otvorenoj sceni provjeriti ispravnost naših programa i ciljeva.

Uvjeravam vas da HDZ ima snagu, iskreno, u početku nisam najbolje poznavao sve ljude koji čine HDZ, ali sada mogu reći da takvu snagu nema nijedna organizacija u Hrvatskoj. Najvažnije, imamo i ljude koji nam ne okreću leđa kada je teško, ljude koji vjeruju da možemo, koji dijele s nama iste svjetonazore i žive iste vrijednosti i koji su HDZ birali da vodi Hrvatsku kroz najteža razdoblja. To je i dio našeg bića, to je naša iskonska snaga, i zato pobjeđujemo. Osim toga, ja uvijek idem na pobjedu, bez obzira na suparnika i bez obzira na ulog.

Hoće li vam nedostajati boj s vašim bivšim suborcem, a SDP-ovim nositeljem liste na izborima u studenom, Antom Kotromanovićem. Njemu je politika, čini se, dozlogrdila pa je krenuo vašim stopama u biznis?

Iskreno se veselim svakom uspjehu svojih suboraca i prijatelja, pa tako i uspjesima Ante Kotromanovića. Vjerujem da je dobro promislio kod donošenja takve odluke, a mislim da mogu razumjeti i motive. Velik je to teret stalno se boriti i dokazivati na političkoj sceni i pri tome nemati slobodu kakvu možete uživati ako niste dio javne političke scene.

Želim mu i dalje svaku sreću u životu.

Što mislite o njegovom ministarskom mandatu, “mirio” vas je tada i general Ante Gotovina da smanji žar vaših političkih suparništava?

Ljudi koje je spojio rat i teške okolnosti jednostavno ne mogu biti protivnici, možda najviše korektni suparnici. Uvažavam Antu kao suborca i prijatelja. Vjerujem da želimo isto samo što nam se putovi razlikuju. Želim vjerovati da je Ante kao ministar dao svoj maksimum u razvoju obrambenog sustava RH, premda na mnoga pitanja za vrijeme SDP-ova mandata nismo dobili odgovore. Primjerice, znate da smo stalno inzistirali na pitanju Strategije nacionalne sigurnosti i drugim strateškim dokumentima vezanim uz sigurnosno-obrambeni sustav, no nikakav pomak nije napravljen. SDP-ova Vlada nije smatrala važnim prepoznati nove sigurnosne ugroze i rizike, a time ni definirati sposobnosti koje moramo razvijati kao odgovor na opasnosti.

Imate li ministarskih ambicija, pretpostavljam da se smatrate stručnim za takvu funkciju? Ili funkciju u sigurnosno-obavještajnom sustavu?

Sve ono što radim u okviru HDZ-a dijeljenje je znanja i iskustava koje imam u sigurnosno-obrambenom sektoru, u svrhu traženja odgovora na suvremene sigurnosne rizike kojima Hrvatska može biti izložena. U najboljim sam godinama, imam iza sebe dosta i profesionalnog i životnog iskustva i neću iznevjeriti. U tome se ocrtava sva moja politička ambicija, a ministarske pozicije još nisu tema unutar stranke.

U vaših 47 godina života svašta je stalo. Kako ste se, kao momak, odlučili za vojnu profesiju i otišli na školovanje u JNA?

Oduvijek sam pokazivao interes za vojsku, prije svega zbog izazova koje nosi vojnički poziv. Tako sam već u srednjoj školi odabrao taj put i odlučio svoje srednjoškolsko obrazovanje nastaviti u srednjoj vojnoj školi u Sarajevu. Predano sam učio i u potpunosti se posvetio vojnom pozivu, pa sam poslije srednje vojne škole nastavio školovanje na Vojnoj akademiji kopnene vojske u Beogradu.

Pri završetku vašeg školovanja događao se raspad bivše države, formirala se Hrvatska vojska, kako ste završili u HV-u?

Odmah po završetku vojne akademije bivše vojske pristupio sam Zboru narodne garde.

Bilo je to u ljeto 1991., pristupio sam 4. gardijskoj brigadi i smatrao sam da moje vojničke i upravljačke vještine mogu pomoći u obrani od agresije. Počeci stvaranje HV-a bili su teški, obilježeni nedostatkom oružja, ljudi i organizacije. Tada je svatko tko je imao nekakva vojna znanja i iskustva bio prijeko potreban, kako bismo ustrojili borbene postrojbe koje će biti sposobne suprotstaviti se neprijateljskim snagama. Sve ono što se događalo poslije toga obilježilo me je kao vojnika. Bio sam prvi hrvatski časnik koji je završio US Army War College, koji predstavlja krunu vojne izobrazbe. Postao sam najmlađi zamjenik načelnika Glavnog stožera OSRH, prošavši tako sve razine zapovijedanja vojnim postrojbama.

Kako ste stekli povjerenje da s 26 godina vodite jednu od najboljih hrvatskih brigada, 4. gardijsku?

Ključno je što sam rat započeo kao vojnik. Mogao sam iz prve ruke zaključiti koje su osobine zapovjednika kojima vojnici vjeruju i što se događa s onima koji nisu zaslužili povjerenje. Ljudi su bili spremni slijediti samo one koji su se ponašali kao jedni od njih, koji su bili spremni stati na čelo i riskirati onoliko koliko se mora riskirati. Slijedili su onog tko je bio spreman učiniti sve što je potrebno da bi se obavila zadaća, ali i da bi se sačuvali životi. Onoga tko će se s njima veseliti uspjesima, ali i tugovati za žrtvama.

Onoga tko će im doći u bolnicu kad stradaju, tko će suosjećati čak i s njihovim problemima kod kuće.

Onoga tko će ih pohvaliti pred svima i pokuditi nasamo. Onoga tko će prepoznati njihov potencijal i nagraditi njihove zasluge. Pa i onoga tko će sankcionirati njihove greške, ali dostojanstveno, da to bude poticaj, a ne kazna. Uvijek sam zapovijedao vlastitim primjerom. Nikada nisam poslao vojnika kamo sam nisam bio spreman ići. Iako se često pitam jesu li neke moje odluke mogle biti drukčije i je li možda još neki život mogao biti sačuvan, uvijek nekako dolazim do zaključka da sam poduzeo najviše što je tada bilo u mojoj moći. Nažalost, rat je jedno izvanredno stanje i puno se toga dogodi na što ne možete utjecati.

U čemu je bila tajna uspješnosti ekipe koju je vodio Ante Gotovina?

Pitali su me često američki časnici, tijekom školovanja u SAD-u, u čemu je tajna našeg uspjeha, kako je narod bez oružja, bez vojske, pobijedio tako nadmoćnog protivnika.

Što nas je to pokretalo, što nam je davalo snage i onda kada je sve izgledalo izgubljeno? Odgovor je bio jasan: snažan motiv koji je utemeljen na vjekovnoj težnji hrvatskog naroda za slobodu i zajedništvo naroda koji je bio vođen tim motivom. To zajedništvo smo gradili u najtežim životnim trenucima, koje i danas veže hrvatske branitelje, zajedništvo zbog kojeg se okupljamo i obnavljamo uspomene na teška, ali slavna vremena.

Zato ne bih posebno isticao ekipu koju je vodio general Gotovina, od jednako zaslužnih.

No, činjenica je da je general Gotovina vrhunski strateg, karizmatični vođa i zapovjednik. On je u HV donio sasvim nov način promišljanja u vođenju operacija i nadasve unio pobjednički duh u sve postrojbe kojima je bio nadređen.

Premda najperspektivniji general HV-a, “prebrisani” ste 2000. odlukom predsjednika RH Stjepana Mesića, zbog “pisma generala”. Je li vam prisjeo taj vaš prvi polupolitički čin?

To pismo nije nikada predstavljalo uplitanje u politiku, a ponajmanje rušenje legitimno izabrane vlasti. To je bio naš apel za zaštitu digniteta Domovinskog rata i svih branitelja koji su časno branili i obranili hrvatsku državu. Niti sam tada, a niti ću danas ulaziti u rasprave o opravdanosti toga pisma i načinu iskazivanja našeg stava. Predsjednik RH je tada prosudio da smo neprimjereno istupili u javnost i mi smo za to platili svoju cijenu. Bez obzira na tu cijenu, danas sam još uvjereniji u moralnost samog čina potpisivanja tog pisma te bih ga i danas ponovno potpisao. No, moram biti iskren, tada mi je bilo izuzetno teško. Bio sam na vrhuncu svoje profesionalne karijere, a vojska je bila moj život.

Tek sam bio završio Ratnu školu u SAD-u i odluka o umirovljenju zatekla me na dužnosti zamjenika načelnika Glavnog stožera OSRH. Ta dužnost mi je konačno otvorila mogućnost u sustav ugraditi ideje za koje sam već neko vrijeme znao da moraju biti provedene želimo li modernu i maksimalno operativnu vojsku. Zamislite samo da vam danas netko kaže da od sutra više nikada ne možete biti novinar? Vjerojatno bi se na noge digla cijela država u zaštitu vaših prava. Nas nitko nije pitao kako se osjećamo. Bili smo optuženi, osuđeni i odbačeni u jednom trenutku i u tom smo trenutku morali odbaciti sav naš dugogodišnji trud.

Ne znam što me zapravo više pogodilo, prekid vojne karijere kojoj sam bio toliko posvećen ili nepravedne i neutemeljene optužbe. Kad čovjek ostane bez posla u 31. godini i ako u sebi ima bar malo ambicije, radne energije i poriva za stvaranjem i dokazivanjem, neće to prihvatiti kao kraj svijeta, već kao poticaj za novi početak. Uvijek ima ljudi koji će prepoznati vaš potencijal i ne treba očajavati. A znao sam da svoja vojna znanja mogu iskoristiti u poslovnom svijetu. U vojsci morate dobro procijeniti čime raspolažete, čime konkurencija, procijeniti teren, vrijeme i druge parametre te biti brži u reakciji. Treba samo kvalitetno analitički razmišljati i jako puno raditi. S jednom ogromnom razlikom, u poslovnom svijetu ipak ne odgovarate izravno za ljudske živote.

Koji bi bio motiv birača da opet glasaju za HDZ, slogan vam je “Vjerodostojno”. Dosta hrabro, s obzirom na to da su prije još mjesec dana vaši birači bili jako razočarani neučinkovitošću Vlade. Što ste u tom “eksperimentu” naučili? I je li i Most naučio, budući da biste mogli ponovno tražiti partnera u Mostu?

Jedan sam od prvih koji su unutar stranke ukazivali na krive poteze. Koliko god se te pogreške i propusti danas pripisuju samo HDZ-u, bilo ih je i na strani Mosta.

No, mi smo smogli snage priznati svoje greške. Novim sloganom želimo naglasiti koliko u stvari držimo do vjerodostojnosti. Gubitak vjerodostojnosti je nešto preko čega ja osobno ne bih mogao prijeći, bilo bi to negiranje našeg vlastitog identiteta. Naravno, sam slogan ne mijenja sliku naše stranke. Za promjenu percepcije potrebno je vrijeme i puno truda.

Jako su se promijenili sigurnosni uvjeti, a Hrvatska mora zaustaviti pad financiranja obrane. Kako podignuti sigurnosno-obrambene sposobnosti RH, koja ima premalu profesionalnu vojsku i gotovo nikakav sustav pričuve?

U sve složenijim i nepovoljnijim sigurnosnim uvjetima koje karakteriziraju novi oblici sigurnosnih ugroza i prijetnji, pojedinačni pristup sigurnosti pravi je luksuz, dok međudjelovanje, odnosno kolektivna sigurnost, postaju jedini logičan izbor. I dok smo se nekad suočavali s konvencionalnim vojnim prijetnjama državnom suverenitetu i teritorijalnom integritetu, danas ne možemo negirati ugroze koje predstavljaju globalni terorizam, gospodarske krize, ilegalne migracije, klimatske promjene, kibernetički terorizam i niz drugih nekonvencionalnih oblika ugroza za koje svaka odgovorna država, ali i NATO u cjelini, traže adekvatne i učinkovite odgovore. Sve se naše institucije moraju početi prilagođavati, a to možda podrazumijeva i potpuni zaokret i redefiniranje sigurnosne doktrine.

Svjestan sam našeg ograničenog gospodarskog potencijala što za obrambeni proračun ne ostavlja prostor za značajniju modernizaciju svih grana. No, možda bi prostor trebalo tražiti u racionalnijoj raspodjeli sredstava. Imam na umu i uključivanje potencijala hrvatske obrambene industrije, jačanje njene promocije u svijetu, ali najvažnije, jači naglasak na istraživanje i razvoj. Uloga Ministarstva obrane u tome je od presudne važnosti i nadam se da ćemo uskoro i u Hrvatskom saboru svjedočiti državnim inicijativama i ulaganjima u primijenjena istraživanja unutar hrvatske obrambene industrije. Usprkos vrlo raširenom razmišljanju o neracionalnosti ulaganja u obrambene sposobnosti, treba osvješćivati javnost o nužnosti održanja visoke razine tih sposobnosti, ali i dokazati da ta ulaganja nisu trošak, već dugoročno isplativa investicija.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Mirjana Hrga – Ako nekom pomogneš, populist si, ako ne, ohol si

Objavljeno

na

Objavio

U prvom intervjuu od kada je preuzela dužnost savjetnice predsjednice Republike za strateške politike i odnos s Vladom i Saborom, Mirjana Hrga otkriva kako je došla na Pantovčak, komentira stanje u medijima, ali i odnos medija prema političarima, iznosi vlastite političke stavove i objašnjava zašto imovinske kartice dužnosnika ne bi trebale biti servirane javnosti, piše Jutarnji List.

Možete li otkriti kako je došlo do vašeg angažmana u Uredu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

– Predsjednica i ja smo se znale isključivo kroz profesionalni odnos nje kao predsjednice i mene kao novinarke. Iznenadio me njen poziv. Premda sam život posložila u sasvim drugom smjeru, na kraju sam ipak prihvatila ponudu. U zadnjem razgovoru je izgovorila ključnu rečenicu koja je bila svojevrsni okidač. Ne želim reći što je izgovorila, jer vjerujem da ni ona sama nije svjesna koliku je to težinu imalo, ali rezultiralo je time da u predstojećem razdoblju stavim sve iza dužnosti koju prihvaćam. Možda će nekima zvučati staromodno, ali meni je velika čast služiti svojoj domovini.

Jeste li nakon preuzimanja dužnosti na Pantovčaku bili u kakvom kontaktu sa svojim prethodnikom Matom Radeljićem?

– Ne. Matu poznajem isključivo kao kolegu. 90-ih smo radili zajedno i mogu samo reći da je bio iznimno korektan kolega, dobar i od pomoći.

Govorilo se da je u pozadini vašeg dolaska u Ured predsjednice “bjelovarska veza”, pri čemu se mislilo na predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića koji je također iz Bjelovara.

– Čula sam i gore spekulacije, a ova mi se činila čak normalnijom u nizu netočnih. Nije bilo nikakve konspiracije, nikakvih posrednika, ničeg što bi moglo zagolicati maštu pobornicima teorija zavjere.

Kako izgleda radni dan u Uredu predsjednice?

– Dolazim ujutro oko 8.30 sati, cijeli dan radim na analizama, iščitavam zakone, razgovaram s ljudima koji traže posredovanje ili pomoć predsjednice. Ima jako puno posla.

Bilo je negativnih reakcija na vaše imenovanje s desnih portala. Tako vam se izvukao intervju koji ste na Al Jazeeri radili s akademikom Iblerom i pitali ga što imaju Hrvati s Dubrovnikom kada je sve napravljeno prije 600 godina. Kako ste doživjeli te reakcije?

– Ne razumijem od kuda ti napadi. Pa zar nisu mene stalno optuživali da sam desničarka? Izgleda da je sve podložno promjenama i tumači se kako kome treba. Pa ja sam osoba koja se u srcu Hezbolaha jasno predstavljala Hrvaticom i katolkinjom. Ne pada mi na pamet upuštati se u jalove rasprave kako bih objašnjavala da nisam antihrvatski element koji dovodi u pitanje hrvatsku povijest Dubrovnika. Kada je 2000. godine SDP došao na vlast ja nisam mijenjala stavove, nisam se prodala za Judine škude, nego sam dostojanstveno izdržala tri godine suspenzije i onda izašla na tržište. To su moje vrline. Ja tu ne nalazim manu.

Što je bio motiv za napade s desnih portala?

– Ni jedna bolest nije zdrava. Pa tako ni zavist. To su pokušaji podmetanja. Ako umanjiš mene, automatski umanjuješ i predsjednicu. Ako ja ne vrijedim, onda ne vrijedi puno ni ona koja me izabrala. Igra je savršeno jasna.

Je li još uvijek prisutan osjećaj gorčine nakon odlaska iz novinarstva?

– Ta se gorčina isključivo odnosi na moju zadnju godinu rada u novinarstvu i to nakon šest godina provedenih u nekim drugim zemljama, na drugoj profesionalnoj televiziji. Novinarstvo će ostati u mom srcu kao jedna od najvećih ljubavi. Ali ono s čime sam se suočila nakon povratka u Hrvatsku je bio stres i ne bih si to više priuštila.

Znači li prihvaćanje dužnosničke funkcije u Uredu predsjednice definitivno zbogom novinarstvu, ili su vrata i dalje odškrinuta?

– Ne bih voljela da netko za pet godina pročita kako sam izričito rekla da se neću vratiti u novinarstvo. Ali bih voljela ostati pri ovom stavu da nakon 24 godine novinarstva pošto sam zaklopila knjigu i ušla u politiku, više nema povratka.

Kakvo je danas novinarstvo u Hrvatskoj?

– Možda je bolje pitanje u kakvoj je situaciji današnje novinarstvo. Ovo su iznimno teška vremena kada su PR-ovci i financijski moćnici pobijedili novinare i vijest. Ako ne pronađemo način kako osnažiti novinarstvo, doći će još teži dani. To u konačnici neće biti šteta samo za novinare, nego za društvo u cjelini. Novinari su kontrolori vlasti, i tko će to činiti ako oni nestanu? Naravno, govorim o odgovornom novinarstvu, a ne onima koji nisu u stanju provjeriti informaciju, pa čak ni nazvati drugu stranu.

Uz sve smo se našli na meti sudova koji dosuđuju velike odštete za vrlo suspektne slučajeve povrede časti i ugleda.

– Pobornik sam toga da se novinarstvo mora osnažiti i da mora biti odgovorno. Novinari su nekada bili gospoda, a danas se sve svelo na fore i fazone. Ne možete nekoga iz vlastite komocije nazivati šovinistom, ultradesničarem, pripadnikom ovog ili onog tabora kao što su meni napravili. To netko čita, narušava se nečiji ugled. Novinarstvo mora biti odgovorno da bi bilo jako.

Je li gotov proces povodom vaše tužbe protiv Novosti zbog teksta u kojem se vaš dolazak na RTL komentirao kao profesionalno samoubojstvo?

– Još traje pa ne bih o tome.

Kako će se odnos s Miloradom Pupovcem reflektirati na aktualnu dužnost? Vi ste savjetnica predsjednice države, a on, uz to što je predsjednik SNV-a, je saborski zastupnik i član vladajuće većine.

Milorad Pupovac i ja nemamo nikakav odnos. Ako se kroz posao sretnemo, to više neće biti odnos političara i novinarke nego može biti postupanje na tragu zajedničkog društvenog interesa.

Nedavno ste u funkciji savjetnice predsjednice šetali Zagrebom s Milanom Bandićem s kojim također imate vrlo neugodno iskustvo jer vas je vrijeđao nakon emisije u kojoj ste ga suočili s teškim materijalnim uvjetima u kojima funkcioniraju zagrebački vrtići.

– On se davno, još kada sam bila na televiziji, ispričao zbog toga. Šira javnost je upoznata s našim turbulentnim odnosima u kojima je dolazilo i do žestokih sukoba, ali to je tako i nije moglo biti drugačije. Ja sam inzistirala na odgovorima, a on na svojoj poziciji.

A što se tiče šetnje Zagrebom, on je bio u funkciji domaćina i ni na koji način se nije mogla osjetiti nekakva nelagoda.

Mediji su primijetili kako u Zagrebu, za razliku od drugih mjesta u Hrvatskoj, nitko nije zaustavljao predsjednicu, niti tražio da se fotografira s njom. Što vam to govori?

– Ništa, jer neke medije ne zanima što se stvarno dogodilo. Oni dobiju nalog i imaju točno razrađen plan kako će priča na kraju izgledati. Šetnja za koju me pitate bila je Tkalčićevom ulicom u jutarnjim satima, u vrijeme kada ljudi rade. Predsjednica je odlučila obići svih 20 županija, i normalno je da na isti način tretira Grad Zagreb koji ima poseban status. Ne možete ga zanemariti i to ne bi bilo u redu. Istina, neobično je jer je to grad u kojem predsjednica živi i djeluje. Bilo je izazovno napraviti program u tako velikom gradu u kojem ima puno uspješnih kompanija i pojedinaca. Kome posvetiti posebnu pozornost, koga izostaviti? Otišlo se na dvije lokacije, a treća je, s obzirom na rastući turizam, bila šetnja Tkalčićevom. Ništa neobično. Umjesto u uredu, s informacijama smo upoznati u jednoj od najljepših zagrebačkih ulica.

Činjenica je da mediji prenose ono što političari serviraju. A na meniju je svašta, ponajviše populizma.

– Mogu govoriti samo o Uredu predsjednice. Rad Ureda je transparentan, a ja navijam da se još više otvorimo prema javnosti. To su uostalom i molbe koje su mi iznijeli novinari, a moja je dužnost bila da ih prenesem predsjednici.

Ne poseže li i predsjednica Grabar-Kitarović za populizmom?

– A što bi to kod nje bio populizam?

Praćenje nogometnih utakmica, farbanje zidova, udomljavanje psa…

– Ne slažem se! I drago mi je što ste otvorili ovu temu jer ona pokazuje jal, pretjeranu kritičnost i neobjektivnost dijela hrvatskog društva. Dobro je pratiti i strane medije i vidjeti kako su oni pisali o nazočnosti predsjednice na sportskim borilištima i usporediti s tim kako su to pratili neki naši mediji. Kada čovjek ne bi bio u stanju pratiti strane medije, doista bi stekao negativan dojam. Ono što strani mediji ističu kao nešto pozitivno, nekome kod nas smeta pa to naziva populizmom.

Ipak, više znamo o predsjedničinoj dijeti nego o tome kako je i zašto promijenila stav o Marakeškom sporazumu.

– U Marakeš nije otišla jer smatra da je pitanje imigracija pitanje unutarnjih poslova. Rezerve koje ima prema sporazumu odnose se na ‘mehanizme kontrole provedbe’ nečega što bi trebalo biti dobrovoljno. Dakle, stav je poznat, a problem je možda i novinara kojima je važnija tema dijeta, nego što misli o uistinu ključnim temama: demografskoj politici, na osnovu čega je pisala prijedlog programa za otoke, za brdsko-planinska područja, o njenom doprinosu rješavanja pitanja blokiranih, što je sve radila u Slavonskom Brodu da se riješi problem zagađenja… Budimo realni, novinarima je interesantnije sve drugo, sami se bave trivijalnim pitanjima i onda isti ti mediji nešto zamjeraju. Odakle im pravo?

Ne nudi li predsjednica sama trivijalni sadržaj? Kad je otišla u Slavonski Brod, problem zagađenja je začinila informacijom da je udomila psa.

– To je opet drska medijska interpretacija. Predsjednica ni na koji način nije komunicirala taj potez, svjesna mogućih osuda za populizam, nego su mediji koji su pratili njen posjet to nametnuli kao priču. Dakle, idemo do toga da će političar, ako će htjeti preživjeti, morati imati vlastiti medij. Kika? Taj pas nije bio namješten! Dogodio se. I danas živi ovdje u Uredu. Kada Barack Obama kupi psa, aplaudira mu cijeli svijet, a u ovom slučaju je to populizam.

U izbornoj smo godini i spominje se puno kandidata za predsjednika, a ankete šanse za drugi krug daju Zoranu Milanoviću. Poznajete ga, a pamtimo vaš žestoki intervju s njim na RTL-u. Može li on, po vama, ugroziti drugi mandat Kolindi Grabar-Kitarović?

– Predsjednica se još nije izjasnila o kandidaturi. A Zoran Milanović, kao i svatko drugi tko se odluči, može biti ozbiljan kandidat ako se potrudi i ako ga isprati malo sreće, zašto ne? A što se intervjua tiče, ja sam dvije godine prije drugih kolega otvorila pitanje njegovih suradnika. Među ostalima, pitala sam ga i za Milanku Opačić koja je danas tema i ostalim kolegama tako i samom SDP-u. Tada mi se to strašno zamjeralo.

Je li Milanović to zamjerio?

– Nikako! Što bi zamjerio? Nakon tog intervjua najnormalnije smo sjeli, popili piće i ugodno razgovarali. Milanović nema problem s tim da novinari rade svoj posao i propituju. Mislim da više imaju problema oni koji se iz petnih žila trude njemu pomoći, a pitanje je koliko njemu ta pomoć uopće treba.

Od kada ste na Pantovčaku, predsjednica je angažirana po pitanju korištenja ulja kanabisa za liječenje. Ima li tu još aktivnosti osim pomilovanja Huanita Luksetića i podrške onima kojima je kanabis lijek?

– Predsjednica je detaljno upoznata s tim slučajem od prvog dana i pozorno ga prati. Jasno je da se ne može priča zatvoriti s jednim pomilovanjem. Pun mi je stol pisama ljudi koji mole pomoć. Ne govorimo samo o oboljelima od multiple skleroze kojih je oko 6500, nego o ljudima s teškim epilepsijama, oboljelima od karcinoma kojih ima na desetke tisuća. Svi oni su probali, ili koketiraju s idejom da koriste pripravak koji bi im ublažio simptome. Hrvatska je 2015. godine bila prva zemlja koja je odobrila prodaju pripravaka na bazi kanabisa u svojim ljekarnama. Međutim, od tada se dogodilo puno stvari koje nisu išle na ruku ljudima. Ako je neki lijek legalan, ne znači da je dostupan. Od ožujka ga nema u ljekarnama i ljudi ga moraju tražiti na crno. A kad ga ima, jako je skup.

Postoji nekoliko načina da se to riješi. Pritom ne govorim o legaliziranju marihuane u rekreativne svrhe, nego o korištenju pripravaka na bazi kanabisa isključivo u medicinske svrhe. Treba odlučiti što učiniti da se ljudima olakšaju muke. Ovo je tema na kojoj se ne smiju skupljati politički bodovi, niti se itko treba bojati da će ih izgubiti neovisno o tome koliko je dio javnosti konzervativan.

Kako to riješiti?

– Jedan od mogućih i najbržih načina je da se možda razmisli da umjesto jednog bude više dobavljača, pa će onda tržište samo po sebi regulirati cijenu koja je sada previsoka. Nadalje, liječnici trebaju koristiti svoje pravo da propisuju recepte ako postoji opravdani medicinski razlog za to, bez obzira koje specijalizacije bili.

Treba li dopustiti uzgoj marihuane u medicinske svrhe?

– Podijeljena su mišljenja. Europski parlament ovih dana poziva na financiranje novih istraživanja o kanabisu. Tome treba pristupiti pametno kako bi se postigao valjani cilj, bez da se ode u sivu zonu.

Nismo li u sivoj zoni. Ljudi smiju koristiti ulje kanabisa, ali je skupo i ne smiju ga proizvoditi?

– U tome se mogu složiti. Ovo je problem koji se mora riješiti.

Treba li marihuanu tretirati jednako kao i druge teške droge?

– Čitala sam neki dan o tome koliko se tona marihuane potroši samo u Zagrebu, a ona je zabranjena. To su ogromne količine, a onda se netko poigrao i izračunao da bi proračun bio bogatiji za nekoliko milijuna kada bi se ubirao porez na marihuanu kao na cigarete. No to je ozbiljno političko pitanje o kojem treba provesti temeljitu raspravu.

U kojoj je fazi postupak pomilovanja Huanita Luksetića?

– Ministar pravosuđa će se očitovati ovih dana. Pitanje je dana kada će se to riješiti.

Je li došlo još zahtjeva za pomilovanje?

– Koliko ja znam nije. Ali je došlo puno pisama i molbi za pomoć. Ljudi su očajni.

Zaduženi ste za savjetovanje o odnosima s Vladom i Saborom. Što radite na tom polju?

– Kako koja tema nalaže. Trenutačno radim na otvorenim vratima s temom doniranja organa gdje Hrvatska ima odlične rezultate, a tu surađujem s Ministarstvom zdravstva. U slučaju Huanita komuniciram s Ministarstvom pravosuđa, a s Ministarstvom financija razgovaram o blokiranima.

Priprema se novi Ovršni zakon. Ima li i predsjednica primjedbe na nacrt?

– Predsjednica se očitovala na novi prijedlog Ovršnog zakona i dala svoje mišljenje. U kontaktu je s blokiranim građanima i u odnosu na to da se izbjegne šteta ili problemi riješe na primjereniji način, dala je četiri konkretna prijedloga i dvije sugestije na razmatranje kao rezultat konkretnih razgovora s ljudima koji su uistinu očajni.

Uvijek ste javno iznosili svoje političke stavove. Ima li onih u kojima se ne slažete s predsjednicom?

– Za sada ne.

A oko Thompsona?

– Ne znam kakav je njen odnos prema njemu.

Predsjednici je omiljen pjevač, a vi ste svojevremeno prema njemu bili kritični radi koketiranja s ustaštvom?

Thompsona sam dovela u studio i pitala ga zašto već jednom ne završi s time. Rekla sam da vjerujem kako ne veliča ustaštvo, ali i kazala da mora pod to podvući crtu i jasno se izjasniti. Uostalom, to su trivijalne teme. Meni je njegova ‘Lijepa li si’ jedna od omiljenih pjesama.

Ne bih se složila. Isticanje ustaških i fašističkih simbola je veliki problem u Hrvatskoj.

– Ne mislim da je on proustaški orijentiran. On pjeva o ljubavi prema domovini. Može ga se u političkom smislu nazvati konzervativcem, ali mislim da je svima jasno da je bilo kakvo koketiranje s tekovinama totalitarnih režima, pod kojima se naravno podrazumijeva i ustaški režim – nedopustivo.

Puno ste kao novinarka putovali Bliskim istokom. Kakav je vaš stav prema Marakeškom sporazumu?

– Kada bih vam pričala što sam sve vidjela u tom svijetu gdje su stotine tisuća ljudi poslani na put bez povratka, kako su ti nesretnici postali valuta za potkusurivanje ne samo svojih zemalja, nego i drugih, mogli bismo dane provesti u razgovoru. Naš pogled je iskrivljen i priča za nas počinje 2015. kada su izbjeglice došle na naše granice. Ja sam ih pratila od 2011. godine i vidjela da žele blizu svoje zemlje dočekati mogućnost povratka. No, to je dio priče. Više ne možemo govoriti samo o izbjeglicama nego govorimo o migrantima.

A Marakeški sporazum? Migracije su dio ljudske povijesti i jedan od većih izazova sadašnjosti.

– Migracije su tema koja nas tek čeka. Mi smo se zatvorili u svoje okvire i ne znamo koliko je milijuna ljudi migriralo samo radi klimatskih promjena. Držimo se samo toga je li predsjednica podržala Marakeški sporazum ili nije, i što kaže Vlada. Birokrati se uvijek potrude nešto staviti na papir, no to ne mora uvijek odgovarati stvarnom stanju na terenu i odgovarati spremnosti da se ljudima doista pomogne.

Predsjednica bi čvrsto zatvorila granice i poslala vojsku da spriječi ulaz ilegalnih migranata.

– Ono što predsjednica zastupa je čvrsta kontrola ilegalnih prelazaka granice. Dakle, ako netko traži azil, čemu pokušaji ilegalnih ulazaka? Mišljenja sam da kada uđu u našu zemlju, oni su naša briga i treba prije dati njima nego nama da se što prije uklope u društvo. Ali mi moramo štititi svoje granice u ime sadašnjih i budućih generacija. Ne trebamo ih otvoriti i plaćati grijehe imperijalističkih politika.

Vaša je imovinska kartica izazvala dosta interesa. Vidi se da vam nije loše, a pola plaće dajete dvjema obiteljima. Je li to populizam.

– Danas je sve populizam. Nikad nije dobro. Ako nekome pomogneš – populist si. Ako ne pomogneš – ohol si. Objava imovinske kartice je bila jedna od žešćih čitulja u Hrvatskoj, pravi poziv na linč. Ne mogu to razumjeti. Suprug i ja smo s ponosom naveli do zadnje lipe sve što imamo.

U redu je da se imovina dužnosnika prijavi kako bi nadležna institucija mogla pratiti jeste li poziciju iskoristili za vlastito bogaćenje, ali smatram da nije u redu da to bude javno servirano. Čemu to služi? Da mi, kome god padne na pamet, pokuca na vrata?

Kako ste izabrali obitelji?

– Nisam mogla vjerovati da ću se morati ispričavati zbog toga što dajem dio plaće. Poznato je da ja nemam djecu, ali to nije razlog da ne pomognem djeci koja su rođena u neimaštini, od prvog se dana suočavaju s grubošću života i nemaju isti start kao ostali. Što je ljepše nego im pomoći. Kako sam ih izabrala? Htjela sam znati gdje novac ide i da s njime dvije obitelji lakše dišu. Obje obitelji imaju dječicu.

Ostavit ćete dojam da novinari super zarađuju.

– Ja sam uvijek jako dobro zarađivala i možda zato nisam nikada dobro kotirala u hrvatskim novinarskim krugovima. Prva sam imala transfer od 100.000 DEM kada sam prešla s HTV-a na Novu TV i još uz to dobru plaću. Super sam zarađivala i na Al Jazeeri. Dakle, uvijek sam jako dobro živjela od novinarstva.

Jutarnji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman

Objavljeno

na

Objavio

Američka povjesničarska židovskog podrijetla dr.sc. Esther Gitman koja svojim istraživanjima svijetom širi istinu o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu ponovno je u Hrvatskoj!

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman na Laudato TV-u…
Dr. Githman je povjesničarka, židovka rodom iz Sarajeva, koja živi u New York-u i Izraelu.

U potrazi da sazna kako je ona, njezina obitelj, a i toliki drugi preživjela II. svjetski rat, otkrila je ogromnu ulogu koju je pritom imao nadbiskup Stepinac i katolički svećenici.

Njezino objektivno proučavanje izvornih dokumenata i neopterećenost ideologijom razbija mit koja želi umanjiti ulogu Stepinca i katoličke crkve…

Svjedok istine i glas savjesti, dr. Esther Gitman

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari