Pratite nas

Intervju

Damir Krstičević: Danas je borba za radna mjesta prva crta bojišta

Objavljeno

na

Nositelj HDZ-ove liste u 10. izbornoj jedinici general-bojnik Damir Krstičević u velikom intervjuu za Večernji list.

Razgovor prenosimo u cijelosti, zajedno s uvodom novinara Davora Ivankovića:

Bio je najperspektivniji general HV-a, no Damir Krstičević (47) prisilno je, prije 16 godina, završio vojnu karijeru. Nije se predao, nego izgradio karijeru u poslovnom svijetu.

Preživio je ranjavanje u ratu, pad helikoptera u miru, a nije se predao ni kada su ga u HDZ-u izigrali pa nije postao ministar obrane. Ne trpi poraze, opet je u politici, nositelj liste u X. izbornoj jedinici.

Prije godinu dana bili ste u vrhu moćne privatne kompanije, situirani, a onda ste se aktivirali u politici. Kad su vas svi vidjeli kao ministra obrane, to se nije dogodilo. Bili ste jako razočarani?

U Domovinskom ratu sam naučio donositi teške odluke i provoditi ih u teškim uvjetima.

No, naučio sam i to da se uvijek vrijedi boriti do kraja, jer ako stanemo na pola puta, nismo napravili ništa. Kao sudioniku u stvaranju i obrani Hrvatske nije mi svejedno kakva će biti njena budućnost. U njoj će, nadam se, živjeti i moja djeca, pa moram preuzeti inicijativu i učiniti sve što je u mojoj moći da RH učinim boljom. U najboljim sam godinama, imam iza sebe dosta i profesionalnog i životnog iskustva te iskreno vjerujem da mogu pridonijeti boljitku našeg društva. Hrvatsko je društvo suočeno s velikim izazovima i po tome me sve podsjeća na 1991. Naši ljudi, uvjeren sam, mogu kao i tada pronaći motiv, obnoviti jedinstvo države i pokrenuti nužne promjene. Smatram da to dugujemo i mojim prijateljima i suborcima koji slobodnu Hrvatsku nisu dočekali. Oni nisu sanjali Hrvatsku koju mladi ljudi napuštaju jer za njih nema posla.

Što se to dogodilo HDZ-u da tako upropasti svoju šansu za vođenje države, na što je čekao četiri godine i da sam sruši svoju Vladu?

Da, prošli smo kroz krizno razdoblje, radili smo pogreške, nismo uspjeli uspostaviti učinkovitu koalicijsku Vladu. Činilo se sasvim logičnim povezati ove političke opcije, međutim nismo znali kapitalizirati taj potencijal. Zato danas ponizno priznajemo da smo pogriješili, no spremni smo to ispraviti. U zadnjih mjesec dana HDZ je prošao je kroz značajne promjene. Izabrali smo novog predsjednika, definirali novu politiku i pripremili konkretne mjere kojima ćemo pokrenuti pozitivne promjene. Ideološke podjele smo ostavili iza.

Njima nećemo ostvariti bolji život niti ćemo biti bolji ljudi. Samo bismo produbili stare podjele i stvorili nove sukobe. Poštujmo našu povijest, Domovinski rat kao temelj, branitelje bez kojih ni ovih izbora ne bi bilo, ali okrenimo se budućnosti. Danas je borba za radna mjesta prva crta bojišta.

Je li vas trebalo nagovarati da se opet aktivirate kada je HDZ preuzeo Andrej Plenković. “Zarazili” ste se politikom?

Uvijek sam smatrao lošim odabirom one koje je potrebno nagovarati. Svaki pojedinac mora imati stav i znati što može i hoće. Vjerujem u Andreja, vjerujem u novi tim HDZ-a, a uvjeren sam da i ja uživam njihovo povjerenje. Kada sam se devedesetih stavio na raspolaganje, činio sam to iz uvjerenja. Kada sam s mjesta načelnika Glavnog stožera zajedno s generalom Gotovinom i ostalim generalima potpisao pismo protiv kriminalizacije Domovinskog rata, učinio sam to iz uvjerenja da je tako najbolje za moju domovinu.

Zbog toga pisma zabranili su mi da budem vojnik, dakle ono jedino što sam u životu želio. Kada sam napustio dobro plaćen posao u privatnom sektoru i prihvatio voditi listu HDZ-a u X. izbornoj jedinici, i to sam činio jer sam vjerovao da ću tako najbolje služiti svojoj zemlji.

“Tučete” se s Borisom Lalovcem, koji u X. vodi SDP-ovu Narodnu koaliciju i Božom Petrovom koji vodi Mostovu. Kako ih mislite nadmašiti?

U ovu kampanju ulazimo potpuno otvoreni za dijalog i konstruktivnu razmjenu mišljenja s našim konkurentima, s građanima, društvenim skupinama. Želimo na otvorenoj sceni provjeriti ispravnost naših programa i ciljeva.

Uvjeravam vas da HDZ ima snagu, iskreno, u početku nisam najbolje poznavao sve ljude koji čine HDZ, ali sada mogu reći da takvu snagu nema nijedna organizacija u Hrvatskoj. Najvažnije, imamo i ljude koji nam ne okreću leđa kada je teško, ljude koji vjeruju da možemo, koji dijele s nama iste svjetonazore i žive iste vrijednosti i koji su HDZ birali da vodi Hrvatsku kroz najteža razdoblja. To je i dio našeg bića, to je naša iskonska snaga, i zato pobjeđujemo. Osim toga, ja uvijek idem na pobjedu, bez obzira na suparnika i bez obzira na ulog.

Hoće li vam nedostajati boj s vašim bivšim suborcem, a SDP-ovim nositeljem liste na izborima u studenom, Antom Kotromanovićem. Njemu je politika, čini se, dozlogrdila pa je krenuo vašim stopama u biznis?

Iskreno se veselim svakom uspjehu svojih suboraca i prijatelja, pa tako i uspjesima Ante Kotromanovića. Vjerujem da je dobro promislio kod donošenja takve odluke, a mislim da mogu razumjeti i motive. Velik je to teret stalno se boriti i dokazivati na političkoj sceni i pri tome nemati slobodu kakvu možete uživati ako niste dio javne političke scene.

Želim mu i dalje svaku sreću u životu.

Što mislite o njegovom ministarskom mandatu, “mirio” vas je tada i general Ante Gotovina da smanji žar vaših političkih suparništava?

Ljudi koje je spojio rat i teške okolnosti jednostavno ne mogu biti protivnici, možda najviše korektni suparnici. Uvažavam Antu kao suborca i prijatelja. Vjerujem da želimo isto samo što nam se putovi razlikuju. Želim vjerovati da je Ante kao ministar dao svoj maksimum u razvoju obrambenog sustava RH, premda na mnoga pitanja za vrijeme SDP-ova mandata nismo dobili odgovore. Primjerice, znate da smo stalno inzistirali na pitanju Strategije nacionalne sigurnosti i drugim strateškim dokumentima vezanim uz sigurnosno-obrambeni sustav, no nikakav pomak nije napravljen. SDP-ova Vlada nije smatrala važnim prepoznati nove sigurnosne ugroze i rizike, a time ni definirati sposobnosti koje moramo razvijati kao odgovor na opasnosti.

Imate li ministarskih ambicija, pretpostavljam da se smatrate stručnim za takvu funkciju? Ili funkciju u sigurnosno-obavještajnom sustavu?

Sve ono što radim u okviru HDZ-a dijeljenje je znanja i iskustava koje imam u sigurnosno-obrambenom sektoru, u svrhu traženja odgovora na suvremene sigurnosne rizike kojima Hrvatska može biti izložena. U najboljim sam godinama, imam iza sebe dosta i profesionalnog i životnog iskustva i neću iznevjeriti. U tome se ocrtava sva moja politička ambicija, a ministarske pozicije još nisu tema unutar stranke.

U vaših 47 godina života svašta je stalo. Kako ste se, kao momak, odlučili za vojnu profesiju i otišli na školovanje u JNA?

Oduvijek sam pokazivao interes za vojsku, prije svega zbog izazova koje nosi vojnički poziv. Tako sam već u srednjoj školi odabrao taj put i odlučio svoje srednjoškolsko obrazovanje nastaviti u srednjoj vojnoj školi u Sarajevu. Predano sam učio i u potpunosti se posvetio vojnom pozivu, pa sam poslije srednje vojne škole nastavio školovanje na Vojnoj akademiji kopnene vojske u Beogradu.

Pri završetku vašeg školovanja događao se raspad bivše države, formirala se Hrvatska vojska, kako ste završili u HV-u?

Odmah po završetku vojne akademije bivše vojske pristupio sam Zboru narodne garde.

Bilo je to u ljeto 1991., pristupio sam 4. gardijskoj brigadi i smatrao sam da moje vojničke i upravljačke vještine mogu pomoći u obrani od agresije. Počeci stvaranje HV-a bili su teški, obilježeni nedostatkom oružja, ljudi i organizacije. Tada je svatko tko je imao nekakva vojna znanja i iskustva bio prijeko potreban, kako bismo ustrojili borbene postrojbe koje će biti sposobne suprotstaviti se neprijateljskim snagama. Sve ono što se događalo poslije toga obilježilo me je kao vojnika. Bio sam prvi hrvatski časnik koji je završio US Army War College, koji predstavlja krunu vojne izobrazbe. Postao sam najmlađi zamjenik načelnika Glavnog stožera OSRH, prošavši tako sve razine zapovijedanja vojnim postrojbama.

Kako ste stekli povjerenje da s 26 godina vodite jednu od najboljih hrvatskih brigada, 4. gardijsku?

Ključno je što sam rat započeo kao vojnik. Mogao sam iz prve ruke zaključiti koje su osobine zapovjednika kojima vojnici vjeruju i što se događa s onima koji nisu zaslužili povjerenje. Ljudi su bili spremni slijediti samo one koji su se ponašali kao jedni od njih, koji su bili spremni stati na čelo i riskirati onoliko koliko se mora riskirati. Slijedili su onog tko je bio spreman učiniti sve što je potrebno da bi se obavila zadaća, ali i da bi se sačuvali životi. Onoga tko će se s njima veseliti uspjesima, ali i tugovati za žrtvama.

Onoga tko će im doći u bolnicu kad stradaju, tko će suosjećati čak i s njihovim problemima kod kuće.

Onoga tko će ih pohvaliti pred svima i pokuditi nasamo. Onoga tko će prepoznati njihov potencijal i nagraditi njihove zasluge. Pa i onoga tko će sankcionirati njihove greške, ali dostojanstveno, da to bude poticaj, a ne kazna. Uvijek sam zapovijedao vlastitim primjerom. Nikada nisam poslao vojnika kamo sam nisam bio spreman ići. Iako se često pitam jesu li neke moje odluke mogle biti drukčije i je li možda još neki život mogao biti sačuvan, uvijek nekako dolazim do zaključka da sam poduzeo najviše što je tada bilo u mojoj moći. Nažalost, rat je jedno izvanredno stanje i puno se toga dogodi na što ne možete utjecati.

U čemu je bila tajna uspješnosti ekipe koju je vodio Ante Gotovina?

Pitali su me često američki časnici, tijekom školovanja u SAD-u, u čemu je tajna našeg uspjeha, kako je narod bez oružja, bez vojske, pobijedio tako nadmoćnog protivnika.

Što nas je to pokretalo, što nam je davalo snage i onda kada je sve izgledalo izgubljeno? Odgovor je bio jasan: snažan motiv koji je utemeljen na vjekovnoj težnji hrvatskog naroda za slobodu i zajedništvo naroda koji je bio vođen tim motivom. To zajedništvo smo gradili u najtežim životnim trenucima, koje i danas veže hrvatske branitelje, zajedništvo zbog kojeg se okupljamo i obnavljamo uspomene na teška, ali slavna vremena.

Zato ne bih posebno isticao ekipu koju je vodio general Gotovina, od jednako zaslužnih.

No, činjenica je da je general Gotovina vrhunski strateg, karizmatični vođa i zapovjednik. On je u HV donio sasvim nov način promišljanja u vođenju operacija i nadasve unio pobjednički duh u sve postrojbe kojima je bio nadređen.

Premda najperspektivniji general HV-a, “prebrisani” ste 2000. odlukom predsjednika RH Stjepana Mesića, zbog “pisma generala”. Je li vam prisjeo taj vaš prvi polupolitički čin?

To pismo nije nikada predstavljalo uplitanje u politiku, a ponajmanje rušenje legitimno izabrane vlasti. To je bio naš apel za zaštitu digniteta Domovinskog rata i svih branitelja koji su časno branili i obranili hrvatsku državu. Niti sam tada, a niti ću danas ulaziti u rasprave o opravdanosti toga pisma i načinu iskazivanja našeg stava. Predsjednik RH je tada prosudio da smo neprimjereno istupili u javnost i mi smo za to platili svoju cijenu. Bez obzira na tu cijenu, danas sam još uvjereniji u moralnost samog čina potpisivanja tog pisma te bih ga i danas ponovno potpisao. No, moram biti iskren, tada mi je bilo izuzetno teško. Bio sam na vrhuncu svoje profesionalne karijere, a vojska je bila moj život.

Tek sam bio završio Ratnu školu u SAD-u i odluka o umirovljenju zatekla me na dužnosti zamjenika načelnika Glavnog stožera OSRH. Ta dužnost mi je konačno otvorila mogućnost u sustav ugraditi ideje za koje sam već neko vrijeme znao da moraju biti provedene želimo li modernu i maksimalno operativnu vojsku. Zamislite samo da vam danas netko kaže da od sutra više nikada ne možete biti novinar? Vjerojatno bi se na noge digla cijela država u zaštitu vaših prava. Nas nitko nije pitao kako se osjećamo. Bili smo optuženi, osuđeni i odbačeni u jednom trenutku i u tom smo trenutku morali odbaciti sav naš dugogodišnji trud.

Ne znam što me zapravo više pogodilo, prekid vojne karijere kojoj sam bio toliko posvećen ili nepravedne i neutemeljene optužbe. Kad čovjek ostane bez posla u 31. godini i ako u sebi ima bar malo ambicije, radne energije i poriva za stvaranjem i dokazivanjem, neće to prihvatiti kao kraj svijeta, već kao poticaj za novi početak. Uvijek ima ljudi koji će prepoznati vaš potencijal i ne treba očajavati. A znao sam da svoja vojna znanja mogu iskoristiti u poslovnom svijetu. U vojsci morate dobro procijeniti čime raspolažete, čime konkurencija, procijeniti teren, vrijeme i druge parametre te biti brži u reakciji. Treba samo kvalitetno analitički razmišljati i jako puno raditi. S jednom ogromnom razlikom, u poslovnom svijetu ipak ne odgovarate izravno za ljudske živote.

Koji bi bio motiv birača da opet glasaju za HDZ, slogan vam je “Vjerodostojno”. Dosta hrabro, s obzirom na to da su prije još mjesec dana vaši birači bili jako razočarani neučinkovitošću Vlade. Što ste u tom “eksperimentu” naučili? I je li i Most naučio, budući da biste mogli ponovno tražiti partnera u Mostu?

Jedan sam od prvih koji su unutar stranke ukazivali na krive poteze. Koliko god se te pogreške i propusti danas pripisuju samo HDZ-u, bilo ih je i na strani Mosta.

No, mi smo smogli snage priznati svoje greške. Novim sloganom želimo naglasiti koliko u stvari držimo do vjerodostojnosti. Gubitak vjerodostojnosti je nešto preko čega ja osobno ne bih mogao prijeći, bilo bi to negiranje našeg vlastitog identiteta. Naravno, sam slogan ne mijenja sliku naše stranke. Za promjenu percepcije potrebno je vrijeme i puno truda.

Jako su se promijenili sigurnosni uvjeti, a Hrvatska mora zaustaviti pad financiranja obrane. Kako podignuti sigurnosno-obrambene sposobnosti RH, koja ima premalu profesionalnu vojsku i gotovo nikakav sustav pričuve?

U sve složenijim i nepovoljnijim sigurnosnim uvjetima koje karakteriziraju novi oblici sigurnosnih ugroza i prijetnji, pojedinačni pristup sigurnosti pravi je luksuz, dok međudjelovanje, odnosno kolektivna sigurnost, postaju jedini logičan izbor. I dok smo se nekad suočavali s konvencionalnim vojnim prijetnjama državnom suverenitetu i teritorijalnom integritetu, danas ne možemo negirati ugroze koje predstavljaju globalni terorizam, gospodarske krize, ilegalne migracije, klimatske promjene, kibernetički terorizam i niz drugih nekonvencionalnih oblika ugroza za koje svaka odgovorna država, ali i NATO u cjelini, traže adekvatne i učinkovite odgovore. Sve se naše institucije moraju početi prilagođavati, a to možda podrazumijeva i potpuni zaokret i redefiniranje sigurnosne doktrine.

Svjestan sam našeg ograničenog gospodarskog potencijala što za obrambeni proračun ne ostavlja prostor za značajniju modernizaciju svih grana. No, možda bi prostor trebalo tražiti u racionalnijoj raspodjeli sredstava. Imam na umu i uključivanje potencijala hrvatske obrambene industrije, jačanje njene promocije u svijetu, ali najvažnije, jači naglasak na istraživanje i razvoj. Uloga Ministarstva obrane u tome je od presudne važnosti i nadam se da ćemo uskoro i u Hrvatskom saboru svjedočiti državnim inicijativama i ulaganjima u primijenjena istraživanja unutar hrvatske obrambene industrije. Usprkos vrlo raširenom razmišljanju o neracionalnosti ulaganja u obrambene sposobnosti, treba osvješćivati javnost o nužnosti održanja visoke razine tih sposobnosti, ali i dokazati da ta ulaganja nisu trošak, već dugoročno isplativa investicija.

Što vi mislite o ovoj temi?

Intervju

Karamatić: Članovi SIP-a BiH sigurniji bi bili u Alepu nego u Sarajevu, došao je kraj mutant državi

Objavljeno

na

Objavio

Od izbora je prošlo mjesec i po dana, a još uvijek se ne zna kako će se popuniti Dom naroda u Federaciji niti tko će činiti buduću vlast. Atmosfera je i više nego usijana na političkoj sceni, a onda predsjednik HSS-a BiH Mario Karamatić izjavi kako se nada da će u budućnosti obljetnica osnivanja Herceg Bosne biti državni praznik. Je li to zaista moguće, što će se događati na političkoj sceni u danima pred nama Karamatić otkriva u intervjuu za Pogled.ba, prenosi Poskok.info

Ponovo ste dodali ulje na vatru izjavama o Herceg Bosni. Zaista vjerujete da će državni praznik biti godišnjica osnivanja Herceg  Bosne?

Da. Samo se treba držati zakona Bosne i Hercegovine. Budući da BiH nema zakona o praznicima, u Federaciji je još uvijek na snazi Zakon o državnim praznicima Hrvatske Republike Herceg Bosne. Ne znam zbog čega ne bi intervenirali na način da se Herceg Bosna obilježava kao državni praznik. Znam da je teži dio posla nagovoriti kolege iz srpskog i bošnjačkog člana na ovu ideju, ali će im biti ponuđeno, pa neka glasuju.

Spominjete glasovanje. Narod je glasovao na izborima, pa još nema vlasti niti se zna što će biti s Domom naroda. Ima li kakvih promjena? Kakvo je trenutno stanje  u procesu formiranja vlasti?

Proces konstituiranja vlasti skoro ne postoji u Federaciji. Što se tiče skupština županija, očekujem da će to biti relativno brzo riješeno i da će se stvoriti parlamentarne većine. Brzo bi trebalo biti formirano i Vijeće ministara BiH jer ga potvrđuje samo državni Zastupnički dom. Unatoč dogovoru stranaka Hrvatskog narodnog sabora BiH sa srpskom stranom, mi još nemamo relevantnog sugovornika sa bošnjačke strane. A BiH može funkcionirati samo kao tronožac. Jedna “noga” nije u razgovorima. Kada oni između sebe razigraju postizborne karte, onda ćemo i s njima sjest i vidjeti hoćemo li se dogovoriti ili ne.

Vlasti se formiraju u županija, ali bošnjačke stranke izbacuju legitimne  hrvatske predstavnike gdje god to mogu. Kako to komentirate?

Što se tiče položaja Hrvata u tim županijama, on se neće promijeniti jer prema Hrvatima istu politiku vode sve bošnjačke stranke. Čak su one koje se nazivaju “građanskim” radikalnije prema Hrvatima nego SDA. Prije nekoliko dana smo imali paljevinu kuća hrvatskih povratnika kod Viteza. Niti jedna tzv. multietnična stranka na to nije reagirala. Razlog može biti samo u tome što su kuće vjerojatno zapalili pripadnici bošnjačkog naroda i što se radi o hrvatskim kućama. Da je bilo obratno, onda bi se propeli na zadnje noge.

Hrvatski narodni sabor BiH je pokrenuo priču svehrvatskog zajedništva. Je li to moguće i podržavate li taj projekt?

HSS BIH taj projekt apsolutno podržava. Još 2006. godine mi smo predlagali da prema Sarajevu sve hrvatske stranke moraju nastupiti zajedno. Nakon što su nam Bošnjaci treći put nametnuli hrvatskog člana Predsjedništva BiH, nakon što su postavili dva puta vlast bez legitimnih predstavnika Hrvata, izgleda je došlo u glavu i onima koji nisu bili na tome tragu da je potreban zajednički nastup Hrvata. To su shvatili i oni koji se željeli prodati političkom Sarajevu za šaku maraka. I oni sada tvrde da će ostati s nama. Ja se nadam da će ostati dio hrvatskog bloka. Nažalost, prilika čini lopova, prilika čini izdajnika, a onaj tko je jednom izdao, ja mu ne mogu puno vjerovati. Mislim da su neki ušli u priču o svehvatskom bloku jer su drastično pali na prošlim izborima, narod im je pokazao što misli o tajkvoj politici i vide da će nestati sa političke scene ukoliko ne budu dio našega bloka. S druge strane, dok je ovakav Izborni zakon i ovakav ustroj države, mi nemamo prava na neki politički pluralizam. Kod Hrvata će se to razviiti kad bude zajamčeno Hrvatima da će birati svoje predstavnike.

Kako je zamišljeno to svehrvatsko zajedništvo? Na svim razinama ili na neki drugi način?

Razgovaralo se o tome samo načelno. Nema smisla da se svehrvatsko zajedništvo pravi u ZHŽ-u gdje u Skupštini sjede samo hrvatske stranke. Ali u središnjoj Bosni je ono nužnost, kao i u Federaciji i razini države. Moramo biti zajedno svugdje gdje nemamo dvotrećinsku većinu  skupštinama.

Vrijedi li to svehrvatsko zajedništvo i u Rami, gdje HNS BiH ima 16 zastupnika, a općinom vlada SDA?

U Rami je dio hrvatskih zastupnika pokazao da je probosanski orijentiran. Ja bi volio da se i tu pokaže to zajedništvo. Hrvatske stranke imaju više od dvije trećine vijećnika u Općinskom vijeću i sramotno je da se ne može izglasati Dan sjećanja na žrtve Uzdola jer se pojedini vijećnici ili pojedine stranke boje da se ne zamjere koalicijskim partnerima iz bošnjaškog naroda.

Središnje izborno povjerenstvo BiH ovoga tjedna nije donijelo odluku oko popunjavanja Doma naroda. Očekujete ubrzo rješenje ovoga pitanja?

Pitanje je može li SIP BiH donijeti podzakonski akt koji će biti iznad zakona. U zakonu nema načina kako popuniti Dom naroda. Druga stvar je što kada SIP donese odluku. Kakva god da ona bude, netko neće biti zadovoljan. Pitanje je i hoće li OHR intervenirati ako ne bude zadovoljan odlukom SIP-a. Kada je 2010. godine SIP donio odluku da nije zakonito konstituirana federalna Vlada, OHR je to privremeno to suspendirao. A ta suspenzija je na snazi i danas. Tu se radi  o uspostavi famozne Platforme, izboru Živka Budimira, matematičkim egzibicijama Valentina Inzka. Pitanje hoće li se isto ponoviti ovaj put. Jedina realna odluka je da ne mora iz svake županije biti biran najmanje jedan pripadnik konstitutivnog naroda, da se primjeni popis iz 2013. jer u zakonu jasno stoji da se primjenjuje posljedni popis. Samo je pitanje hoće li OHR sve to oboriti.

Pritisci na SIP su ogromni. Mogu li ti ljudi uopće raditi u takvim uvjetima?

Pitanje je i smije li SIP to donijeti. I tome tamnom vilajetu koje se zove Sarajevo meni nije jasno kako funkcioniraju članovi SIP-a i dolaze na posao. Gore je situacija paranoje i mislim da bi ti ljudi imali veći osjećaj sigurnosti u Alepu, a ne u Sarajevu.

Iz tzv, “građanskih” stranaka kažu kako neće priznati odluku SIP-a ako ne bude po njihovim očekivanjima…

I to je zanimljivo. Na takve izjave šute svi, od OHR-a do Veleposlanstva SAD-a. Sad zamislite da takvo nešto govore hrvatski dužnosnici. Odmah bi počela priča o državnom udaru. Bio je državni udar kada su migranti krenuli iz Sarajeva prema Mostaru i kada ih je zaustavio MUP HNŽ-a. Danas kada MUP USŽ vraća migrante u Sarajevo, to nije državni udar nego je sve uredno.

Koliko ste u HSS-u zadovoljni izbornim rezultatima?

U ime HSS-a mogu reći da smo zadovoljni rezultatima koje smo ostvarili. Zadržali smo kontinuitet rasta. Na svakim izborima dobivamo sve više glasova i mislim da će se tako nastaviti u budućnosti.

Dobili ste osobno više od 7000 glasova, a nemate neku jaku stranačku infrastrukturu, Malo hrvatskih kandidata se može pohvaliti tim rezultatom…

Činjenica jeste da koliko god Hrvati nemaju svojih medija i funkcioniramo skoro isključivo na bazi društvenih mreža, ipak se pokazalo da su birači moj rad prepoznali i to nagradili na izborima.

Ipak, broj glasova koj ste dobili nije vam osigurao izravni mandat. To znači da opet idete u državni Dom naroda?

Što se mene tiče osobno ja sam osobno spreman biti tamo gdje najviše mogu pomoći Hrvatskom narodnom saboru BiH do izmjene Izbornog zakona i uspostave apsolutne jednakopravnosti. A nakon toga ću se baviti samo HSS-om.

Jesu li poznata imena kandidata Hrvatskog narodnog sabora BiH koja će biti u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH?

To se još ne zna. Osobito za Dom naroda jer nemamo kriterija po kojem bi taj posao trebao biti obavljen. Postoji mogućnost apsolutne blokade BIH i ja čak priželjkujem takav scenariji. Mislim da je ovaj mutant od države došao svoga kraja. Institucije BiH više ne mogu raditi ništa, ne možemo donijeti nikakav zakon, raticifirati bilo kakav sporazum. Znači, imamo mostarizaciju BiH i da citiram Vlatka Mačeka “ako se kaput krivo zakopča, jedino što je moguće je otkopčati ga i ponovo ispravno zakopčati. Mislim da je vrijeme da skinemo luđačku košulju i ponovo je u dogovoru s druga dva  naroda fino zakopčamo kako je to trebalo biti na početku. Ukoliko oni to ne žele, hajmo se razići i biti jedni drugima dobri susjedi.

Opet idete na priču revitalizacije Herceg Bosne. Koliko je to zaista realno?

Mislim da jeste. Mi imamo mehanizme po međunarodnom pravo po kojem bi se mogli vratiti na početni položaj, ali nam u tome treba potpora Vlade RH i Sabora RH. I veliko je pitanje hoćemo li tu potporu dobiti. Veliko je pitanje imamo li uopće konsenzus unutar HNS-a BiH da se ide u tome pravcu. Na nekoliko sjednica Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora sam spominjao inicijativu o revitalizaciji Herceg Bosne, ali ta inicijativa nije naišla na potporu unutar HNS-a BIH. Mi u HSS-u od toga nećemo odustati. Ukoliko ne uspijemo to progurati na HNS-u BiH, onda ćemo taj proces pokrenuti preko naše sestrinske stranke u Hrvatskoj.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kardinal Bozanić: Treba otvoriti arhive i napraviti reviziju povijesti koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić dao je za Hrvatsku katoličku mrežu (HKM) veliki razgovor u zadnjim danima pohoda ‘Ad limina’ u Rimu.

S njime je razgovarao Slavko Antunović, novinar i urednik Informativne katoličke agencije, o susretu sa Svetim Ocem, Alojziju Stepincu, potrebi otvaranja povijesnih arhiva u Hrvatskoj i mnogočemu drugome zanimljivom.

Podsjećanje na svrhu pohoda ‘Ad limina’, susret sa Svetim Ocem, svetost Alojzija Stepinca, kao i nepravedno stjecanje bogatstva te potreba otvaranja povijesnih arhiva u Hrvatskoj.

Naglasci su to razgovora sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem, koji je za Hrvatsku katoličku mrežu na marginama Pohoda apostolskim pragovima, vodio Slavko Antunović, novinar i urednik Informativne katoličke agencije.

Antunović je prethodnih dana vrlo detaljno hrvatsku javnost izvješćivao o boravku članova Hrvatske biskupske konferencije u Rimu gdje su slavili euharistiju u sve četiri rimske bazilike i održali tematske sastanke, vrlo detaljno isplanirane, u dikasterijima, kongregacijama i papinskim vijećima. Hrvatski su biskupi, također, imali priliku obići neka druga njima važna mjesta, a redovito su predvodili svete mise u Hrvatskome zavodu i crkvi Sv. Jeronima.

Na upit o temama, problemima i izazovima koji su dominirali u službenim razgovorima, kardinal Bozanić je izdvojio: Možemo reći da pohod ‘Ad limina apostolorum’ ima nekoliko dijelova. Jedan je onaj koji je vezan uz glavne rimske bazilike, Sv. Petra, Ivana Lateranskog, Sv. Pavla izvan zidina i Sv. Marije Velike. Biskupi kad dolaze ‘Ad limina’ uvijek uključuju i pohod tim bazilikama. Dolazi se na naše korijenje, tamo gdje su žrtvovali svoje živote apostolski prvaci, tamo gdje vjernici stoljećima hodočaste. To su mjesta molitve, mjesta gdje se traži milost odozgo, gledajući na svjetle primjere, pojasnio je kardinal.

Drugi dio ‘Ad limina’, glavni, je susret sa Svetim Ocem, Petrom naših dana. Njega ne možemo gledati samo izvana sociološki ili samo sa strane ovozemnog pogleda na redoviti život. To je susret sa onim koji sada vrši službu sv. Petra. To je misterij Crkve. Ona živi od Isusa Krista koji je okupio apostole, predao prvenstvo Petru i mi dana imamo Petra.

To je papa Franjo. Došli smo sa svim poštovanjem, odanošću, njemu kao svome ocu, bratu u episkopatu i to smo na osobit način doživjeli u njegovoj otvorenosti, blizini, jednostavnosti u razgovoru koji je trajao više od sat i pol vremena.

Podsjetio je kardinal da je taj susret bio odmah nakon mise na grobu Sv. Petra. Gledajući očima vjere mi smo bili sa onim koji je središte i znak jedinstva Crkve. Mi smo mu izrazili svoj zahvalnost i on je želio razgovarati. Iznijeli smo mu pitanja. Čuli smo njegovo mišljenje. On je čuo naša mišljenja. Pojasnio je zagrebački nadbiskup da je Sveta Stolica bila uvijek otvorena prema mjesnim crkvama.

Ovdje je izdvojio papu Hadrijana koji je prije više od tisuću godina dozvolio Hrvatima misu na njima razumljivom jeziku, a to je znak blizine Crkve i to je Crkva. Naglasio je: Svako vrijeme ima svoj način komunikacije ali pohod ‘Ad limina’ ide unatrag u stoljeća, što se može pratiti od vremena pape Siksta V. No, to je nešto što stalno traje u Crkvi – ta communio – kolegijalnost, zajedništvo i, dakako, da svako vrijeme nosi svoja pitanja, svoje izazove, te u tom vidu nama je dragocjena svaka orijentacija koju nam daje papa Franjo.

Također, nastavio je kardinal – pojašnjavajući metodologiju rada i priprema Biskupske sinode – da je njihov rad, pogotovo što se tiče pripremnoga razdoblja, pa i one najnovije o mladima, plod Drugog vatikanskog sabora. Susreti biskupa i koncili su se i prije održavali, a danas sigurno da sve više dolazi do izražaja svijest o narodu Božjem, kao što smo i mi u Zagrebu imali.

Najnovija Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije je okupila i laike i redovnice i redovnike i svećenike i biskupe, pomoćne, dok Prva sinoda nadbiskupije, koja je održana 1925. godine po ondašnjem kodeksu, crkvenim propisima, okupila je samo svećenike. Riječ je tu o razvoju u Crkvi, a Crkva je otvorena još većim iskoracima.

Na upit ima li nekih razilaženja između Svete Stolice i Crkve u Hrvatskoj po pitanju kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, sugovornik HKM-a, kardinal Josip Bozanić, je istaknuo:

Mora nam biti jasno jedno, proglašenje blaženim i svetim je djelo Svete Stolice i ona je kardinala Stepinca proglasila blaženim. Dakako da proces počinje od baze, od mjesne Crkve. U slučaju Stepinca to nije bilo moguće radi situacije komunističkog vremena pa je početak bio ovdje. Dakle, Sveta Stolica je bila jako široka da je započela proces i već za vrijeme komunizma, pri Rimskoj biskupiji.

Poslije je to nastavljeno doma, ispitivanjem tolikih svjedoka, i sigurno da Svetoj Stolici pripada odluka kad će nekoga proglasiti blaženim. U ovom slučaju je Sveta Stolica sigurno jako, s jedne strane, otvorena da stvar završi, a, s druge strane, možemo reći da smo svjedoci kod nas u Hrvatskoj, u svim biskupijama, kako kult blaženog Alojzija sve više raste, tako da nas Božja providnost vodi svojim putem.

Papa Franjo je toliko puta naglašavao i naglašava da je on uvjeren u svetost blaženog Alojzija. Bog nas vodi jednim putem. Ali tu ne smijemo osjećat se kao oni koji žele biti na jednoj strani, a nekoga drugo gledati na drugoj strani. Mi smo svi, unutar Crkve, i duboko vjerujemo da ćemo se iznenaditi daru koji ćemo još na tom putu dobiti, a ovo što se događa, zapravo, još više pojačava kult bl. Alojzija Stepinca. To svi jako dobro osjećamo i u Hrvatskoj, a interes je i u općoj Crkvi.

U razgovoru je otvorena i jedna – kako ju je novinar Antunović odredio – ‘bolna tema i za naš hrvatski narod’; o čemu piše sam papa Franjo u ‘Laudato si’ i u svome najnovijem dokumentu Papinsko vijeća za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja. Kardinal je, naime, ovdje iznio jedno svoje razmišljanje o gomilanju bogatstva političkih elita. Problem je što je to bogatstvo ponekad skriveno u poreznim oazama u svijetu, a ono je jednako vrijednosti javnoga duga njihovih zemalja.

O ovome bi trebalo puno šire govoriti, no sigurno – odgovorio je – da ako gledamo i globalno i nacionalno, a što je jako dobro opisano u papinskoj enciklici ‘Laudato si’, opasnost je današnjeg svijeta da se odluke donose negdje daleko, Kao i one druge odluke koje poslije koordiniraju i žele organizirati život, najprije se donesu negdje daleko, a ljudi toga nisu ni svjesni. Počne se govoriti o nekim konvencijama, o nečemu što nije jako važno, što ne obvezuje, pa se o tome – tobože – ne želi previše ni govoriti, lako se to potpiše, a onda se potpisnika traži na odgovornost.

Ti si član toga kluba. Trebaš biti odgovoran prema tome i sve se spusti na nacionalnu razinu, te se kaže da mi to trebamo radi nekih, ali to neće biti tako važno, no onda se na kraju susrećemo da to ulazi u zakone, ulazi u škole, u odgoj. Zapravo, to je jedna situacija koja je malo demokratska. Ponovio je: malo demokratska.

I ja mislim da biste vi novinari trebali više o tome govoriti. Trebaju se odluke donositi što bliže narodu. Narod treba biti upoznat i s onim odlukama koje izgledaju jako daleke jer će imati utjecaj na nas, na našu zemlju, na mlade, na budućnost, na ekonomiju i na razvoj.

U završnome pitanju – povezanom i sa susretom sa Svetim Ocem jer su mu biskupi govorili i o dva svetačka lika hrvatskog naroda Miroslavu Bulešiću i Alojziju Stepincu – kardinal se osvrnuo na stradanja pojedinaca i velikog dijela hrvatskog naroda u komunističkoj strahovladi, a što još uvijek u našoj javnosti teško izlazi na svjetlo.

Ne smijemo se bojati istine. I svi oni koji se boje otvarati arhive, koji nam govore o nekoj reviziji povijesti, pa treba napraviti reviziju povijesti – naglasio je zagrebački nadbiskup – koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava jer tada nije bilo prave povijesti. Bila je ideološka povijest.

I tu je jedini problem kod nas. Ja razumijem i neke možda profesore koji su obranili doktorsku disertaciju i sad vide da je to bilo na temelju ideologije, a ne stvarnih činjenica. Treba otvoriti arhive. Treba suočiti se sa svime, i sa svijetlim i sa tamnim stranama. I trebamo promicati slobodu u istraživanju i ne bojati se istine.

Što se tiče onih osoba, utjecajnih, koji po tom pitanju drže poluge moći, ustvrdio je da ne bi želio suditi već neka svatko ispita svoju savjest, ali sigurno da bi smo morali poticati mlade generacije neka se jača kod njih želja za istinom naše povijesti. Ima još mnogih stvari skriveno, upozorio je kardinal Bozanić.

Ponovio je – kao zadnju misao u razgovoru za IKA-u i HKR – treba otvoriti arhive, treba odgovorno, bez neke napetosti, sa svim ljudskim respektom, ali dok god istina ne dođe na svjetlo dana do tada će biti ovih naših prepucavanja, i to nas sputava.

 

Marko Ljubić: Čuje li Hrvatska Bozanića?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari