Pratite nas

Intervju

Damir Krstičević: Moramo shvatiti da su današnje sigurnosne ugroze i rizici kudikamo drugačiji i kompleksniji nego prije

Objavljeno

na

Potpredsjednik nove Vlade i ministar obrane Damir Krstičević komentirao je u intervjuu za Jutarnji list odnos s novim premijerom, ali i Tomislava Karamarka i Stjepana Mesića.

Izbor Damira Krstičevića u najuži tim premijera Andreja Plenkovića nikoga nije iznenadio. Ovaj general bojnik Hrvatske vojske, kojem je meteorski brza i uspješna vojna karijera prekinuta nakon čuvenog pisma generala i ekspresne odluke bivšeg predsjednika Stjepana Mesića da ih nakon toga umirovi, po mnogočemu označava put kojim će ići ova vlada. Krstičević je čovjek mirne i konstruktivne retorike, ali u sebi nosi odlučnost koju je stekao kao vojnik.

Rođen je u Vrgorcu, tijekom Domovinskog rata prošao je mnoge operacije, završio je američku ratnu školu i da nije bilo Otvorenog pisma dvanaestorice hrvatskih ratnih zapovjednika hrvatskoj javnosti sigurno je da bi nastavio izuzetnu vojnu karijeru. Sada je na velika vrata ušao u politiku, potpredsjednik je nove vlade i ministar obrane, jedan od onih koji će označiti “Plenkovićev smjer”.

Kada bacite pogled na ovo kratko, ali krajnje uzbudljivo “putovanje” koje ste prošli s premijerom Andrejem Plenkovićem posljednjih mjeseci što biste posebno istakli?

– Prije svega izrazio bih zadovoljstvo iznimnim iskorakom koji je postignut u jačanju jedinstva i zajedništva HDZ-a. Uspjeli smo konsolidirati stranku, promijeniti negativne trendove i promovirati pozitivne promjene na korist svih građana Hrvatske. Mislim da smo tim radnjama podigli razinu političkog dijaloga i političkoga djelovanja hrvatskom društvu općenito. To bih posebno istaknuo i na to smo posebno ponosni.

Je li to bila čarobna formula po kojoj su dobiveni stranački i parlamentarni izbori?

– Jasno smo se distancirali od politike koja razdvaja, od povijesnih i ideoloških pitanja. Promovirali smo otvoren i konstruktivan dijalog sa svim akterima hrvatske političke scene. U tome smo bili iskreni, ljudi su to prepoznali, što je u konačnici bio i ključ uspjeha na ovim parlamentarnim izborima.

Jeste li vjerovali u uspjeh da će Plenković, uz pomoć svojim bliskih suradnika u koje spadate i vi, tako brzo konsolidirati HDZ?

– Još sam u unutarstranačkoj kampanji za predsjednika HDZ-a isticao svoju uvjerenost da je Andrej osoba koja će ujediniti i konsolidirati stranku. Kada sretnete čovjeka koji je tako odmjeren i staložen, čovjeka koji sluša i uvažava sugovornika, čovjeka snažnog osobnog integriteta, uvjereni ste da može pokrenuti druge, izazvati ih na natjecanje idejama i rješenjima, pokrenuti ih i u konačnici ostvariti promjene. Cijelo smo vrijeme u kampanji promovirali političku stabilnost jer upravo je ona osnovni preduvjet za jak gospodarski rast. Za to smo tražili povjerenje birača, a oni su to povjerenje ukazali ljudima za koje vjeruju da ih neće iznevjeriti.

Stranačka kampanja bila je vrlo naporna, na kakav je prijem naišao Andrej Plenković, pogotovo u sredinama koje slove kao “tvrda” utvrda HDZ-a?

– U kampanji cijelo vrijeme živite na terenu. Iznova se suočavate s istim pitanjima, nedoumicama, nevjericom, ponekad i s neodobravanjem. No, kada uspijete uspostaviti dvosmjernu komunikaciju, kada otvoreno i iskreno prilazite ljudima nastojeći razumjeti njihove dvojbe, kada se u potpunosti izložite, kada ste spremni prihvatiti i kritiku svoga naroda, tada nestaju sve predrasude. Vidio sam to iz blizine, vidio sam Andreja kako se prepušta, kako postaje dio te sredine u koju je došao, a opet uspijeva iskreno predstaviti svoje temeljne vrijednosti i politička uvjerenja. Tu iskrenost su ljudi osjetili i bez euforije prihvaćali otvoren i konstruktivan dijalog. Rezultati izbora pokazali su da su ljudi u svim sredinama prepoznali vjerodostojnost i dosljednost, ne samo Andreja Plenkovića, već HDZ-a u cjelini.

Bilo je i ružnih pokušaja podmetanja, sami ste to na svojoj koži osjetili. Odakle su i zbog čega takvi postupci išli, pa čak i onaj da se osporavao vaš briljantan ratni put?

– I tada sam govorio da takve laži više govore o ljudima koji su ih kadri izmišljati. Govore o njihovoj nesposobnosti da se na otvorenoj sceni natječu argumentima, znanjem, iskustvom, svojim vrijednostima i uvjerenjima. Nikada mi taj i takav svijet nije bio razumljiv. U konačnici sam shvatio da žalim takve ljude. Žalim ih jer žive u svijetu gdje misle da se može pobijediti lažima i prevarama. Gdje je tu sreća i veselje, gdje je tu životna radost ako i pobijediš na takav način.

Koji su bili motivi da zajedno s Plenkovićem krenete na neizvjestan put kojim je trebalo vratiti HDZ na desni centar i dobiti povjerenje građana na izborima?

– Duboko vjerujem da svaki pojedinac na neki način ima određenu odgovornost za društvo u cjelini. Kada sam se dragovoljno javio za obranu naše domovine, činio sam to iz uvjerenja, kada sam potpisao pismo protiv kriminalizacije Domovinskog rata, učinio sam ti iz uvjerenja da je to najbolje za moju domovinu. Kada sam prihvatio voditi listu HDZ-a, učinio sam to iz uvjerenja da činim pravu stvar. Jednako tako sam iskreno vjerovao da je Andrej osoba koja će najbolje od svih služiti svojoj domovini u ulozi hrvatskog premijera. Uvjeren sam da je to najbolje rješenje, korisno i za HDZ i za Hrvatsku u cjelini.

Tomislav Karamarko jest prošlost, no zanima me jeste li bili razočarani politikom i načinom kako ju je vodio?

– Ja sam i u to vrijeme jasno isticao svoje stavove i neslaganje s nekim političkim odlukama koje su stranku, pa čak i cijelu državu, dovele u nimalo zavidnu situaciju. Isticao sam svoje nezadovoljstvo, prije svega zbog nečinjenja i nesnalaženja, dok smo u isto vrijeme zanemarivali istinske potencijale stranke. Kritički sam se osvrtao na odluke koje su nas dovele do političke nestabilnosti u društvu. U tom smo trenutku izgubili povjerenje velikog broja građana, ali više od svega izgubili smo tada svoju vjerodostojnost.

Bivši predsjednik Stjepan Mesić vas je, uz skupinu časnika, poslao kao mladog čovjeka, u punoj snazi, u mirovinu. Kako ste to emotivno doživjeli i kako danas gledate na sve ono što ste poslije prošli?

– Moram priznati da mi nije bilo lako. Oduvijek sam volio vojnički poziv. Odlazak u mirovinu sa 31 godinom, na vrhuncu profesionalne karijere, u naponu snage, pun želje za dokazivanjem i stvaranjem, teško mi je pao. U tom trenutku morao sam odbaciti sav dugogodišnji trud koji sam ulagao u stvaranje sposobnosti kojima smo trebali graditi Oružane snage Republike Hrvatske. Ne znam što me zapravo više pogodilo, prekid vojne karijere kojoj sam bio toliko posvećen ili nepravedne i neutemeljene optužbe.

Biste li i danas potpisali to pismo?

– Uvijek sam isticao da ne žalim ni za čim, i danas bih potpisao to pismo. Donio sam odluku svjesno, vjerujući u ispravnost svojih postupaka. Za mene to pismo nije nikada predstavljalo uplitanje u politiku, već apel za zaštitu digniteta Domovinskog rata i svih branitelja koji su časno branili i obranili hrvatsku državu.

U novoj vladi namijenjena vam je značajna uloga. Koje biste izazove posebno istaknuli?

– Sigurnost građana RH temeljna je pretpostavka nacionalne sigurnosti pa i gospodarskog razvoja. Kako bismo ostvarili tu temeljnu pretpostavku, moramo razvijati cjelokupan spektar nacionalnih sposobnosti, uz naravno međunarodne saveze kojima proširujemo te sposobnosti. Pritom moramo razmišljati o uravnoteženom razvoju i uvažavati gospodarski i ljudski potencijal naše zemlje. Ne smijemo si više dopustiti nesrazmjer želja i mogućnosti, pri čemu smo često razvijajući jedan skup sposobnosti slabjeli neke druge sposobnosti.

Vi ste prije svega vojnik, imate iza sebe vrhunsko vojno školovanje i karijeru. Kako vidite danas naše Oružane snage i koji su najveći izazovi pred HV-om?

– Siguran sam da imamo Oružane snage koje su obučene i spremne izvršiti sve zadaće koje se pred njih postavljaju. To smo dokazali u ratu, a to dokazujemo i danas u cijelom spektru međunarodnih misija u kojima aktivno sudjelujemo. No, neophodno je kontinuirano razvijati obrambene sposobnosti kao jamac opstojnosti i suverenosti hrvatske države, ali i kao potvrdu spremnosti ravnopravnog uključivanja u svjetske obrambene sustave. Mi smo se strateški opredijelili za NATO, a to pretpostavlja i preuzimanje određenih obveza i odgovornosti. Biti članicom NATO-a podrazumijeva brže i sve češće promjene. Promjene koje zahtijevaju nov način promišljanja u osmišljavanju, organizaciji i uporabi oružanih snaga. Takve promjene traže drugačije načine upravljanja oružanim snagama.

Koliko su u takvim promjenama važni ljudi?

– Posebno bih istaknuo pitanje kontinuiranog razvoja ljudskih potencijala u obrambenom sektoru. Svi smo svjesni da većinu vrijednosti suvremenih složenih sustava čine ljudi, odnosno razvijeni intelektualni kapital. To je temeljna vrijednost i kapital svakog društva. Razvoj ljudskih potencijala, kontinuirano ulaganje u njihovu edukaciju, stjecanje međunarodnih iskustava i sl., predstavljaju jednu od temeljnih smjernica daljnjeg razvoja hrvatskog obrambenog sustava.

U kakvom ste stanju preuzeli MORH i koje prve poteze možemo očekivati?

– Želim vjerovati da su moji prethodnici dali svoj maksimum u razvoju našeg obrambenog sustava, na tome im zahvaljujem, iako neka pitanja ostaju otvorena. Primjerice, znate da stalno inzistiram na pitanju Strategije nacionalne sigurnosti i drugim strateškim dokumentima vezanim uz sigurnosno-obrambeni sustav. To je po meni osnova razvoja sigurnosno-obrambenog sustava države i jedan od prvih zadataka koje ću pokrenuti.

U više ste navrata govorili o domovinskoj sigurnosti, o svemu što treba u tom smislu poduzeti?

– Mi govorimo o konceptu domovinske sigurnosti kao jednom pristupu u integraciji postojećih sposobnosti i potencijala unutar sigurnosno-obrambenog sustava. Govorimo o tome da konačno moramo shvatiti da su današnje sigurnosne ugroze i rizici kudikamo drugačiji i kompleksniji nego prije. Odgovori na njih ne mogu biti parcijalni, već moramo integrirati sposobnosti i potencijale vojske, policije, sigurnosno-obavještajnog sustava, civilne zaštite, diplomacije, gospodarstva, sve ovisno o tipu ugroze i veličini tog rizika.

Sve to znatno povećava zahtjeve za koordinaciju, usklađivanje i jedinstvo napora svih institucija države, a rješenje vidimo u uspostavi sustava domovinske sigurnosti. Nakon izbjegličke krize, nespretnosti i nespremnosti s kojima smo se suočavali, kao i u situacijama većih elementarnih nepogoda, jasno je da nemamo sustav kriznog upravljanja u kojem se mora jasno znati tko i kako angažira i upravlja potrebitim elementima cjelokupnog sigurnosnog sustava.

Kakvu suradnju očekujete s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović?

– Mišljenja sam da je naš dosadašnji odnos bio izuzetno dobar, otvoren i obilježen uzajamnim uvažavanjem. Poznato je da sam prije ulaska u Sabor bio predsjednik Vijeća za domovinsku sigurnost Predsjednice RH i da smo surađujući na tom području dijelili istu ideju o nužnosti donošenja Strategije nacionalne sigurnosti te izgradnje sustava domovinske sigurnosti. Odmah nakon preuzimanja uloge ministra obrane i potpredsjednika Vlade RH za domovinsku sigurnost susreo sam se s Predsjednicom RH i vrhovnom zapovjednicom Oružanih snaga RH te smo dogovorili redovite sastanke na kojima ćemo raspravljati o daljnjem razvoju Oružanih snaga RH, ali i o uspostavi sustava domovinske sigurnosti.

Današnjem svijetu prijete razne sigurnosne ugroze. Koje biste posebno izdvojili kada je riječ o Hrvatskoj?

– Recentna zbivanja u svijetu dokaz su da su današnje sigurnosne ugroze i rizici kudikamo kompleksniji nego ranije. I dok smo se nekad suočavali s konvencionalnim vojnim prijetnjama državnom suverenitetu i teritorijalnom integritetu, danas ne možemo negirati ugroze koje predstavljaju globalni terorizam, gospodarske krize, ilegalne migracije, klimatske promjene, kibernetički terorizam i niz drugih nekonvencionalnih oblika ugroza za koje svaka odgovorna država, ali i NATO u cjelini, traže adekvatne i učinkovite odgovore.

Na koje biste sve izvore prijetnji posebno ukazali?

– Izvori i nositelji takvih prijetnji su mnogobrojni i raznovrsni, od pojedinaca, različitih interesnih skupina, država i drugih subnacionalnih ili nadnacionalnih entiteta kojima upravlja čovjek, pa do ovisnosti o različitim resursima, utjecaja klimatskih promjena i često kontradiktornih zahtjeva ostvarivanja profita i održivog razvoja uz potrebu zaštite okoliša i prirodnih resursa. Možemo reći da su mnogi od aktualnih oblika ugroza postojali i ranije, praktično uvijek, u većoj ili manjoj mjeri s prilično jasno prepoznatljivim rizicima. Može se reći da su samo veći značaj dobile nove, posebno asimetrične ugroze, a da su nositelji ugroza postali sve više disperzirani, od državnih i nedržavnih entiteta do većih ili manjih organiziranih skupina i pojedinaca, kojima je razvoj tehnologije i globalizacija društava omogućila dostupnim veći broj sredstava i mogućnosti kojima mogu izazvati velike štetne posljedice.

Izbjeglička kriza i dalje prijeti Europi. Je li Hrvatska spremna za izazove koji mogu slijediti u budućnosti?

– RH kao odgovorna država prati sva sigurnosna kretanja kako u bližem, tako i u daljem okružju. Svjesni smo mogućih izazova u slučaju eskalacije izbjegličke krize, no spremni smo pravodobno reagirati. Međutim, želimo polako mijenjati paradigme i razmišljati na drugačiji način, pretpostavljajući da se mogu dogoditi nezamislive stvari. Ugroze i rizici rapidno se mijenjaju i danas se manifestiraju u sasvim drugačijim pojavnim oblicima. Zato želimo uspostaviti proaktivan sustav domovinske sigurnosti jer naša je zadaća razviti sustav koji ima sposobnosti prepoznavanja sigurnosnih ugroza i rizika, uz spremne aktivne mjere za reagiranje u svakom trenutku.

Terorizam predstavlja posebnu opasnost za sve zemlje svijeta. Je li Hrvatska sposobna nositi se s tim prijetnjama, jesmo li u tehnološkom i kadrovskom smislu osposobljeni?

– Činjenica je da se Hrvatska danas, kao dio Europske unije, suočava sa sigurnosnim izazovima koji svoje ishodište imaju i izvan naših granica. Neki od najvećih izazova svakako su terorističke prijetnje ISIL-a. Imali smo slučaj otmice hrvatskog državljanina Tomislava Salopeka kojeg je otela Islamska država u Egiptu. To je prvi slučaj s kojim se susrela hrvatska država. On upućuje na ozbiljne izazove s kojima se suočavaju i druge zemlje pa tako i Republika Hrvatska, no ne govori puno o tome kako bismo reagirali u slučaju terorističkog napada na tlu Hrvatske. Zato ćemo razvijati sigurnosni sustav koji neće podrazumijevati djelovanje tek po pojavi ugroze, već će proaktivno djelovati na predviđanju, prepoznavanju i smanjivanju sigurnosnih rizika.

Svaka nova vlada starta s velikim očekivanjima. Ima li Vlada Andreja Plenkovića sve pretpostavke za puni mandat od četiri godine?

– Da, siguran sam da ima. Imamo stabilnu parlamentarnu većinu, otvorenu i iskrenu suradnju s partnerima, komplementarne programske ciljeve, usklađena očekivanja, izvrstan tim i jasnu zajedničku viziju. Siguran sam da će se Hrvatska u takvim uvjetima mijenjati na bolje. Pitanje je samo kojom dinamikom će se realizirati projekti koji će mijenjati perspektivu našeg društva. Naša je vlada prezentirala jedan realan, uravnotežen program, koji će biti osnova razvoja otvorenog i prosperitetnog društva u kojem će svaki dobronamjeran čovjek imati jednaku mogućnost ostvarenja svojih potencijala. Mi imamo ljude koji znaju, mogu i žele raditi na kreiranju stabilnog okvira za osiguranje dostojanstvenog života svih naših ljudi.

SDP čeka izbor novog predsjednika. Hoće li, prema vašem mišljenju, uskoro doći i do konsolidacije te stranke i kakva će oporba biti SDP?

– Razvidno je da se u Hrvatskoj polako mijenja klima na političkoj sceni. Mislim da je većina političara shvatila da je nužan značajan zaokret u pristupu politici, nužnost postavljanja građana u fokus političkog djelovanja. Mi smo tu zbog njih, od njih smo dobili povjerenje, njima odgovaramo, i to ne samo na izborima, već neprestano, iz dana u dan. Politika nije vladanje, već služenje svome narodu. Vjerujem da će i SDP nakon konsolidacije stranke biti konstruktivna oporba i kroz tu ulogu pridonijeti kvalitetnim društvenim promjenama koje nas očekuju.

Dogovaranje s Mostom ovaj je put išlo brže i lakše nego prošli put. Hoće li suradnja HDZ-a i Mosta biti dovoljno skladna da se provedu svi potrebni koraci da zemlja zaista izađe iz dugogodišnje krize?

– Mi smo uvjereni u otvorenu, konstruktivnu suradnju sa svim našim partnerima. Vjerodostojnost i dosljednost HDZ-a u temeljima su našeg političkog djelovanja. To su prepoznali naši birači, ali i naši politički partneri.

Vaša mirna, staložena i uljuđena retorika vrlo je slična onoj premijera Plenkovića, ali i ljudi koji ga sada okružuju, od gospodina Božinovića, Stiera, Jandrokovića. Donedavno smo navikli na “bombardere” i svadljive političare, a sada se vidjelo da hrvatski građani traže upravo mirne i staložene?

– Da. Od početka njegujemo takav pristup, prije svega jer je to odraz našeg političkog i osobnog karaktera. Rekao sam jednom u kampanji da stojimo ponizno pred građanima, a istovremeno ponosno pred našim političkim konkurentima, dokazujući da smo sposobni, odvažni i spremni raditi za boljitak svih u Hrvatskoj.

Bilo je dosta spekulacija da će desna struja HDZ-a, ako kao takva postoji, izraziti sumnju u efikasnost sadašnjeg vodstva, ali i Vlade. Očekujete li nešto u tom smislu?

– Već dugo nisam svjedočio takvom zajedništvu i koheziji članstva stranke. Osvrnimo se samo na dvije nepobitne činjenice. Andrej je postao predsjednik stranke s gotovo 100.000 glasova potpore članova stranke, nakon čega smo premoćno pobijedili na parlamentarnim izborima. Takav se rezultat ne ostvaruje ako stranka nije jedinstvena. Naravno, ne isključujem mogućnost da u nekom trenutku ima nezadovoljnih pojedinaca, no poručio bih svim našim članovima, simpatizerima, našim biračima, ali i svim građanima Hrvatske, da imamo snage preuzeti punu političku odgovornost i za eventualne pogreške i propuste.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Anton Kikaš: Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Vjesnik  - Croatian Herald

Anton Kikaš – intervju za Hrvatski Vjesnik

– Uistinu se radujem da ćemo se uskoro vidjeti, jer za koji dan dolazim na turneju s mojim filmom kojega je redatelj Jakov Sedlar, a za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec.

Od ukupno devet projekcija filma, prva će biti u Brisbane-u 10. studenog, a posljednja u Hobartu 26. studenog.

Također želim naglasiti da o Hrvatima u Australiji znam jako puno, o njihovom domoljublju i o svemu što su činili da se „sruši“ stari komunistički sustav i da Hrvatska ugleda svijetlo dana i dobije svoju itekako zasluženu samostalnost i suverenost, a napose i o velikom doprinosu u Domovinskom ratu.

Imao sam i ranije poziva da dođem kao gost Hrvatskog nogometnog saveza Australije na tradicionalni godišnji turnir kao i od gosp. Luke Budaka, voditelja Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie, ali evo sve do danas moj dolazak se nije ostvario.

Možete li nam se ukratko predstaviti i što vas je odvelo u daleku Kanadu, u Toronto?

– Podrijetlom sam iz Bijakovića pokraj Međugorja, marijanskog svetišta, a djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju, da bih već s trinaest godina otišao u Sarajevo gdje sam upisao Geodetsku tehničku školu i tako sa sedamnaest godina postao najmlađi geometar u bivšoj državi.

Kao geometar sam radio i mjerio po BiH i Hrvatskoj, da bih nakon toga upisao Geodetski fakultet u Zagrebu i diplomirao 1967. Samo godinu dana kasnije, znajući da bez članstva u partiji neću moći napredovati odlučio sam otići u Kanadu. Još kao student imao sam sukob s čelnim ljudima partije na fakultetu.

Tražio sam sredinu u kojoj ću naći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna, otvaranja vlastitog projektnog biroa, što sam u Torontu i ostvario. Ali prije toga polagao sam ispite iz urbanizma, građevine i geodezije i dobio dozvole za obavljanje ove tri djelatnosti. Upravo ove tri struke bile su dovoljne za projektiranje novih naselja ili kako ja volim reći, mijenjao sam farme u nova naselja i bio jedini consultant u Torontu, koji je imao sve tri dozvole.

U vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska.

I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promicanju istine o Hrvatskoj i tada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna, već pune četri godine od kada sam ga spasio da se ne ugasi, jer kad su ga bivši vlasnici odlučili prodati, nitko u hrvatskoj zajednici Toronta i okolice nije bio spreman ga otkupiti.

Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet Sveučilišta kao polog za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske.

Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.
Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writing in Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku.

Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti.
Družimo se već 30 godina, od 1987. i od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili odmah ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove.

O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome. Sjećam se da smo te 1987. napravili prvi dokumentarac i tajno ga širili o tragičnom ranjavanju Stjepana Radića, jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti.

Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.

I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

Što se tiče moje dopreme poklona oružja MUP-u i Zboru narodne garde iz Južnoafričke Republike, uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, potpuno sam bio svjestan da stavljam život na kocku, a sve detalje te dramatične misije i prisilnog slijetanja po zapovijedi MIG-ovih aviona jugo-vojske, koji su poletjeli s aerodroma u Puli i prisilili avion da sleti u Zagreb umjesto u Ljubljanu, gledatelji će vidjeti u filmu dosta poznatih glumaca i dramatičnih scena.

Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gosp. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

Upečatljive su vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili.

Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

Promocija i turneja vašeg filma izazvala je veliku pozornost i emocije, a po nekima i probudila domoljublje što su svjedočile pune dvorane.

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog već pokazanog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

Vi ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Mostar i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a Sveučilište Hercegovina dodjelilo vam je u veljači ove godine Počasni doktorat. Pored vaših aktivnosti na hrvatskom polju dobili ste i značajna priznanja za vaš doprinos prosparitetu Kanade.

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali Počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. Neka od ranijih priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabeth-e 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri druga društva, više sam vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima. Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.

Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima.

Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

I za kraj, što bi bila vaša poruka Hrvatima Australije?

– Moja sugestija za sve iseljene Hrvate bila bi da svatko od nas, naravno na svoj način, nastavi davati svoj doprinos kroz sudjelovanje u zbivanjima vezanim za Hrvatsku u sredini u kojoj se nalaze. Da kad god mogu posjete Lijepu Našu ili pošalju svoju djecu, ali iznad svega da šire pravu istinu o Hrvatskoj i da prenose hrvatski jezik i kulturu na mlađe naraštaje, jer upravo mladi su oni koji itekako mogu doprinjeti promociji Hrvatske po cijelom svijetu. I za kraj, neka dragi Bog čuva Hrvatsku i hrvatski narod za sva vremena.

Hrvatski Vjesnik  – Croatian Herald

31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Jedna izborna jedinica učvrstila bi nagriženo državno i nacionalno jedinstvo

Objavljeno

na

Objavio

Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (2.)

Prošla je godina dana vladavine vlade Andreja Plenkovića. Što je donijela pozitivnoga, a što negativnoga u našu dolinu suza?

Vrlo opasan pravac djelovanja je najvažnije obilježje ove vlade. Opasan je zbog zadržavanja svega zatečenoga, goleme društvene neravnoteže i nevjerojatne dominacije izrazite društvene manjine u svemu, te očitih odgađanja rješenja.

Opasan i zbog nedostatka političkoga legitimiteta i bilo kakve ideje o jačanju hrvatske državnosti. Opasan zbog činjenice da državna vlast izravno i presudno ovisi o izrazito antihrvatskim političkim ciljevima Pupovčeva SDSS-a, odnosno Srbije.

Vlada je bez legitimnih programskih i izbornih ciljeva s politikama koje ne znače baš ništa nacionalno, razvojno, s puno praznih fraza i floskula o europskom zbližavanju, putu, europejstvu – umjesto stvarnih i mjerljivih programa. Nitko više ne zna kamo sve to vodi. Istina, postoje pozitivni pojedinačni iskoraci nekolicine ministara, ali su izgubljeni u slagalici jedne opasne namjere u cjelini.

U godinu dana Plenković nije ni pokušao definirati jasan i cjelovit program razvoja zemlje. Strategijama se nazivaju obične vatrogasne mjere, ili banalne floskule. Plenković je fintirajući nekakvu stabilnost vlasti, usmjerio zemlju u izrazito nestabilne vode. Imam dojam da samo nastoji bez većih turbulencija prizemljiti svoj četverogodišnji mandat. Koliko košta da košta.

Pretjerano oslanjanje na vanjska središta moći

Upravo smo dobili i „Strategiju uvođenja eura u Hrvatsku“ Vlade i HNB-a.

Ako si pratio raspravu o „strategiji“ vidio si da se ističu samo dobre, racionalne i bajkovite stvari oko uvođenja eura. Naravno, ima ih, ali to mi nalikuje na davanje šarenih krpa Indijancima, koje su bile i lijepe i korisne, ali nakon njih – nestaše Indijanci i njihova kultura, promijenjena je struktura cijeloga kontinenta.

Pratio sam jednoumne „ekspozee“. Nisam čuo argumentiranu kritiku kune. Ostaje nejasno što nedostaje nacionalnoj valuti kuni, u čemu je toliko loša da je se moramo odreći.

Strah me načina odlučivanja uz pomoć nametanja strategije u režiji vlade i HNB-a. Analizirajući procese koji se događaju u Europi, mudro je ne juriti u totalnu integraciju. Valja imati razumnu rezervu. Vlastita moneta nije automobil koji ćemo prodati kad nam dosadi. Nekako mi Europa previše vonja na Angelu Merkel.

Njemačka nema potencijala vladati Europom. Za takvo što nije dovoljno imati samo snažno gospodarstvo. Ali, hrvatske oligarhije u integracijama bez granica vide jedini spas, budući da nisu nastale na nekom konkurentnom legitimitetu, niti će ga ovakve kakve jesu ikada steći,pa im je, kao u komunizmu, potreban zaštitnik izvan nacije. Jednom Beograd, drugi put Bruxelles, odnosno Berlin i Pariz.

Uvođenje eura do kraja će prekriti sve dosadašnje pretvorbe, privatizacije, pljačke i navodna „nezastarijevanja“, koje su za posljedicu imale osiromašenje naroda, pa i cijelih područja.

Bojim se da je ovakav razvoj stvari samo nastavak pogubnoga transfera političko-gospodarske nacionalne moći, počevši od prve privatizacije, koja je zaokružila prijelaz nepostojećega društvenoga vlasništva, nepostojećim ili uoči sumraka SFRJ isisanim financijskim kapitalom, u privatne ruke crvene oligarhije bivšega režima.

Zatim je uslijedila skupa dokapitalizacija banaka, pod krinkom brige za stotine tisuća štediša i sigurnost njihovih uloga, a ustvari plaćanje tih pretvorbenih operacija nacionalnim novcima, potom jeftina prodaja skupo dokapitaliziranih banaka stranim vlasnicima kako bi se prikrili tragovi financijsko-privatizacijskih muljaža.

Onda smo svjedočili prodaji ostalih javnih resursa zaključno s Croatia osiguranjem, poslije koje je uslijedila koncentracija medijske moći. Ni to nije bilo dosta – domislili se predstečajne nagodbe s dodatnim pospremanjem. Sad nam je na dnevni red došao Agrokor – koji je po svemu sudeći također novo pospremanje prljavih gaća, a ne rješavanje truloga sustava.

Sve posljedice nitko živ ne može razaznati, a izvan svake sumnje su na tom tragu. Uvođenje eura na potpuno netransparentan i neizgrađen gospodarski i tržišni sustav ne čini se mudrim, ali je dosljedan generalnoj bipolarnoj politici posttuđmanovskoga razdoblja.

Uvođenje eura na ovakav politički i gospodarski sustav, bez dubinskih promjena prije svega državno-političkoga poretka, jer bez tih promjena nema ni prijeko potrebne tržišne i gospodarske standardizacije i stimulacije izvrsnosti i konkurentnosti, predstavlja cementiranje trenutnoga stanja zatečene moći i rasporeda snaga, koje su i producirale Agrokor.

To izravno znači trajno uspostavljanje moći manjine. To nije samo ekonomsko-financijska manjina, nego i svjetonazorska. Takve oligarhije se ne mogu održati ako nemaju potpunu kontrolu nad politikom, a prije toga nad obrazovanjem, kulturom, športom, medijima. Bojim se da Plenkovićeva politika mainstreama poprima sve zlokobnije sadržaje i obrise.

Šeks se predstavio kozmetičarom izbornoga zakonodavstva

Je li Plenković uključivanjem u vlast Pupovca i HNS nehotice zapravo otvorio oči Hrvatima glede potrebe za promjenom izbornoga zakonodavstva?

Nije. Jest meni i tebi, jest čitavome nizu razumnih ljudi, ali zbog utjecaja na medije i potpune kontrole medijskoga prostora – nije kritičnoj masi ljudi, koja je potrebna za stvaranje svojevrsnoga pokreta otpora. Plenković ima golemu strukturu u stranci, koja je baždarena na poslušnost i zadržavanje desetina tisuća manjih ili većih probitaka pojedinaca, te uz konkurenciju kojom, kao recimo s SDP-om, može samo plašiti naciju, nema problema sve i da u vlast provuče bez ikakvih turbulencija Pupovca ili HNS. To je izrugivanje naciji.

Jedan od kreatora postojećega izbornoga zakonodavstva je i Vladimir Šeks. Međutim, sad se gura u prve redove inicijative za promjenu izbornoga zakonodavstva? Iako je pročitana knjiga.

Njegovi pokušaji su kozmetičke naravi, pa čak i neke stvari koje zvuče prihvatljivo izrazito su opasne, budući da bi se primijenile na temeljito kvaran sustavi izazvale suprotan učinak. Naime, njegova ideja da se uvede dopisno i elektronsko glasovanje i poveća broj preferencijalnih prava nije po definiciji loša.

Ali, ljudi ne razmišljaju o posljedicama primjene tih dobrih modela na sustav sa deset plus dvije izborne jedinice. Primjerice, što na dobro može promijeniti primjena dopisnoga glasovanja iseljenim Hrvatima? Potpuno je svejedno koliko će ih izaći na izbore, jer imaju ustavom zajamčena tri mandata. Bilo bi svejedno pogrješno i pogubno kad bi imali i deset mandata, jer je ta lista sama po sebi izrazita diskriminacija.

Ona, naime, samo cementira posljedice političkoga raseljavanja hrvatskoga naroda tijekom dvadesetoga stoljeća. Tim ljudima ne treba lista za dijasporu nego jednako političko pravo koje im pripada po svim međunarodnim konvencijama. Šeks i njegove ustavotvorne trupe im ga ne daju.

Nema opstanka bez stabilnoga uporišta u Bosni i Hercegovini

Što jamči i zašto je najvažniji dio reforme uvođenje jedne izborne jedinice? I kako bi se to rješenje reflektiralo na izvandomovinstvo, Hrvate u BiH i nacionalne manjine?

Jedna izborna jedinica je kralježnica hrvatskoga državnoga poretka. Ona i stvarno i simbolički omogućuje stvaranje Izborne jedinicesnažne nacionalne države u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda, koji mora biti jedini sustavni jamac državnoga suvereniteta. Onaj tko donosi zakone, on je država. Zato se po tome određuje integracija svake državnosti.

Time se Hrvatska trajno definira kao cjelovita nacionalna država, Saboru se daje svehrvatski politički legitimitet i trajno se politički isključuje razbijanje nacionalne državnosti i identiteta kojemu već godinama svjedočimo. Ako se ovako nastavi, u Istri će se stimulirani separatistički pokreti, što se ni danas ne skriva, vrlo brzo će se uvesti čak i nacionalnu pripadnost Istrijan. Tko može jamčiti da se u Dubrovniku sutra neće pojaviti skupina improvizatora i političkih manipulatora kao što su Jakovčić i Miletić? Ili u opustošenoj Slavoniji? Simptomatično je kako svaku slabost sustava efikasno koriste razni politički nikogovići, često potaknuti interesima izvan Hrvatske.

Jedna izborna jedinica je jedini model koji može realno i stvarno integrirati doslovno svaki glas i pojedinačna politička prava svih Hrvata u snažno i jedinstveno državno i nacionalno tijelo. I ovo je značajno: Svaki mandat u Saboru, dakle, zakonodavnom domu nacije, morao bi se potvrditi pred cijelim hrvatskim narodom. Pa tko prođe taj test ima potpuni demokratski legitimitet zastupati narodnu volju.

Izborno zakonodavstvo je već dugo tema i Hrvata u Bosni i Hercegovini? Hrvatska se drži postrani iako je potpisnica Daytonskoga sporazuma.

Kad je rat prestao, izborna prava su postala figurativnim topovima. U toj igri uz pomoć međunarodne zajednice, ali i dijela hrvatskih državnih politika, Hrvati su kao najmalobrojniji došli u poziciju trajnoga slabljenja elementarnih političkih prava,a to je prag za brisanje nacionalnih prava i nacionalnoga opstanka.

Izborno pravo je temeljno političko pravo. Ničim se ne može ni nadomjestiti, niti kompenzirati. Zbog njega se vode ratovi, zbog njega se ginulo. Zato je udar na izborni sustav u BiH prije svega s pozicije bošnjačkoga unitarizma, izravan udar na temelje političkoga opstanka hrvatskoga naroda.

A svima koji misle da je to za Republiku Hrvatsku nebitno, preporučam čitanje knjige koja je objavljena prije stotinu godina. Južnoslavensko pitanje Ive Pilara. Sve piše u njoj. Današnja Republika Hrvatska a onda posljedično i hrvatski narod u cjelini, ne može strateški opstati bez trajnoga uporišta u BiH, bez tamošnjega hrvatskoga naroda. Zato je toliki pritisak bio na izborni sustav i izborna prava Hrvata u BiH. Željelo se posve politički isključiti cijeli hrvatski narod iz procesa definiranja i odlučivanja o trajnim interesima Bosne i Hercegovine. Otpiliti jednu nogu državnoga tronošca, bez koje nema punine hrvatske državnosti.

Rehabilitacija politike: Lustracija i odnos prema agresoru

Što osim promjene izbornoga zakonodavstva treba učiniti da bi se rehabilitirale političke elite Hrvata u Hrvatskoj i BiH?

Lustraciju! A prag te lustracije je izborni sustav koji bi na jednoj nacionalnoj izbornoj jedinici omogućio relevantno Lustracijaizjašnjavanje i vrjednovanje svih ponuda zainteresiranih politika, svakome Hrvatu gdje god živi. To je prvi prag i to je svojevrsna lustracija. Jedino će se tako moći stvoriti kritična masa legitimiteta za donošenje ključnih državnih odluka, te poticanje i razvoj primjerenih društvenih standarda u Hrvatskoj. U takvoj konstelaciji jedan sveučilišni profesor poput Jakovine, primjera radi, neće moći propovijedati da je Hrvatska u Jugoslaviji već bila dio Europe!

Jedna je od nužnih promjena zabrana javnoga i političkoga djelovanja dokazanih neprijatelja i aboliranih agresora na Republiku Hrvatsku. Nisam u načelu za zabrane, ali u ovome slučaju to bi bio pedagoški potez s trajnim porukama etničkim Srbima, ali i svima u Hrvatskoj, da se neprijateljstvo prema hrvatskome narodu ne isplati i da će biti kažnjeno. Mi govorimo o lustraciji komunističkih kadrova, a Hrvatskom nam vršljaju aboliraniagresori promičući i danas u ustanovama vlasti, države i na stotinama javnih paradržavnih pozornica – velikosrpsku politiku i njezine ciljeve. To je strahota.

Elitama je, međutim, važnija ratifikacija Istanbulske konvencije od gorućih problema države i nacije?

Naravno. Istanbulska konvencija je pokušaj implementiranja trajnoga, a zaobilaznoga pravca utjecaja na identitetska obilježja hrvatskoga naroda. Veze to nema sa zaštitom žena, konačni cilj je nešto drugo. Krinka navodne zaštite žena, a u biti opasni proces dehumanizacije čovjeka, koristi se kako bi se kroz obrazovanje i kulturu zaoralo u pravcu stvaranja jedne amorfne mase u Europi, kojom će kao zombijima upravljati skriveni centri, tipa Sorosa, preko bezbojnih aparatčika, kao što su Junker ili Tusk. Nastoje se uspostaviti temeljni preduvjeti novoga svjetskoga poretka.

Nije li to napad na antropološke datosti, na osobu stvorenu na sliku i priliku Božju, na kulturu života, pa i naš identitet po kojemu jesmo to što jesmo, sve pod egidom – evo vam euro, dajte nam dušu? A što ako napadnuti kaže, e, nedam ti vraže dušu, nije na prodaju. Sudar je neizbježan, a moguće i sukob, zar ne? HDZ je u Zagrebu već prodao dušu…

Ne možete promjenu nacionalnoga identiteta postići ako imate samosvjestan narod, ljude koji znaju tko su, što su, jer se njima ne da manipulirati do ovih zastrašujućih razmjera. Ali, modelima kao što je Istanbulska konvencija pokušava se uništiti ne samo antropološki temelj čovječanstva, već i stvarna bit samoga ljudskoga postojanja, kako bi se na novoj, posve neznanstvenoj i izmišljenoj paradigmi, koja izrazito ovisi o medijskome oktroiranju, stvorio novi svjetski poredak.

Istanbulska konvencija zapravo trasira pravac za donošenje nekih zakona u bliskoj budućnosti, koji bi se mogli zvati Zakon o stvorovima, Zakon o inkluzivnom parenju rodova s kućnim ljubimcima, itd. Stvor će zamijeniti čovjeka, stvorovi- ljude. Ništa kao Istanbulska konvencija i slične inicijative za zaštitu žena ne ponižava samu bit žene.

Sotonske nakane Istanbulske konvencije ne će proći!

Sve se to čini kao tragikomedija, osobito ako se implikacije preslikaju u okvir svakodnevice?

Pa, da. Danas irealne situacije, sutra mogu postati stvarnost, pa će od tragikomedije ostati samo tragedija. Uzmite da sutra temeljem prava proisteklih iz Istanbulske konvencije Peđa Grbin i Milijan Brkić, navuku štikle i suknje, navale u klub Mime Simić, ili dođu Gordanu Bosancu u njegovu udrugu, pa ih stanu maltretirati. A Mima i Bosanac se toga dana deklariraju muškim rodom. Tko će ih braniti od razularenih Peđenke ili Milijanke? Gordan Jandroković!? Peđa Matić? Onda će klonovi u Bruxellesu napisati konvenciju o zaštiti jednokratnih muškaraca od nasilja, a hrvatski zombiji ovlastiti Radojku Borić za njezinu provedbu.

Bio bi to cirkus, da se ne radi o iznimno opasnim, rekao bih sotonskim nakanama i to treba jasno reći, kao i to da su znanstvenici koji su spremni stati iza tih procesa obični tezgaroši. Ali neće to proći. Ništa nasilno i neutemeljeno ne može duže opstati, pa neće ni to. Procesi u Europi i svijetu na to ukazuju, jer su usprkos totalnoj kontroli pretežitih medija, ljudima neke stvari koje se godinama događaju počele otvarati oči. Pa vidite li izborne rezultate u Njemačkoj? Nije slučajno i SPD i CSU došao na najniže grane u povijesti.

Nije li u kontekstu Istanbulske konvencije svojevrsni znak vremena da se po Bruxellesu u ustanovama Europske unije otkrivaju razni seksualni škandali, da hrvatskoga predsjednika vlade najviši europski dužnosnik pred tv kamerama štipa za stražnjicu…?

Junkerovo štipanje za stražnjicu Plenkovića odraz je izrazito nakaradnih standarda koji vladaju u ustanovama EU. Oni ukazuju, iako to neki pokušavaju predstaviti kao vic, na dramatično zastranjivanje cijele te strukture i duboko nepoštivanje elementarnih norma pristojnosti. Ne možeš govoriti o ljudskom seksu, a ne poštovati elementarna prirodna određenja čovjeka i gurati podvale kao što je Istanbulska konvencija te čitav niz nakaznih platformi koje nastaju upravo u europskim institucijama. O kakvom seksu može govoriti netko tko ne zna što je, tko se s pedeset godina može proglasiti da je dijete, kao onaj idiot u Kanadi, a država mu to potvrdi i zajamči, tako se može sutra proglasiti i vukom, pa navaliti spolno uznemiravati prema vučjim nagonima na svakoga tko naiđe? U čemu je bitna razlika da se netko tko dobije pravo proglasiti se u pedesetoj godini djetetom od sedam godina, sutra proglasi vukom, konjem, kako god hoće? Ni u čemu.

Prepušta li Plenković obitelj, znanost, obrazovanje i jezik konceptima koje je provodila Milanovićeva šesta najlošija vlada na svijetu prema kriterijima Svjetskoga gospodarskoga foruma?

Prepustio je formalno, iako sam više nego siguran da ni on sam nije daleko od nastojanja tih skupina koje personificiraju Jokić, Budak, ranije Jovanović, a danas Divjak. Jer da je njegov osobni integritet bitno drugačiji, sumnjam da bi on dopuštao divljanje po tim temeljima čovjeka i društva. Čovjek ne radi ono što mu je u suprotnosti, osimako nije prisiljen. Nikakve priče o stabilnosti vlasti ili gospodarskoj stabilnosti ne mogu biti opravdanje za tako dramatičan otklon od kršćanskih načela na kojima navodno počiva HDZ.

Otklon od tih vrijednosti je istodobno radikalno napuštanje i znanstvene pozicije vrjednovanja društva. Ne može biti kršćansko niti znanstveno načelo razaranje svih niti na kojima počiva obitelj, čovjek, muškarac ili žena, niti ima ikakve veze s ljudskim elementarnim pravima prepuštanje tako razornih ideja u odgojni i obrazovni sustav u Hrvatskoj, kakve pronose već godinama te skupine koje si malo prije naveo. Pa od 2012. godine u školama se podučava zdravstveni odgoj koji se u jednome dijelu temelji na klasičnoj pedofiliji. I muk. To je potpuna kapitulacija HDZ –a kao demokršćanske stranke i stranke potekle iz autentičnoga hrvatskoga sustava vrjednota.

Uzroci leže u političkom poretku i krađi nade

Što se dogodilo u proteklih 17 godina da smo od regionalne sile postali država iseljenika, država čije dužnosnike štipaju europski političari? Koji su politički uzroci katastrofalnih pokazatelja? I za koga praznimo hrvatski prostor od Hrvata? Dodamo li valu iseljavanja i izuzetno loše demografske pokazatelje, onda se pitamo komu ili čemu služi država, koja dolazi od glagola držati, a ne otjerati?

Dogodilo se da smo politički poredak ostavili na dlanu strukturama koje su poražene na prvim demokratskim izborima i njihovim izrazito antihrvatskim ciljevima. Iako je to štipanje karikatura stvarnih vrjednota u današnjoj Europi i Europskoj uniji, ono najbolje simbolizira razliku između Tuđmanove i ove Hrvatske.

Ti ciljevi su antihrvatski čak i onda kad im nekakvo protuhrvatstvo nije primarni interes, ma, svaka destrukcija u Hrvatskoj je – protuhrvatska. Zato to govorim. Hrvatska se nije ni osvijestila koliko je pogubno naslijeđe jugoslavenskoga komunizma, nikada u političkim strankama nije potaknuta svijest o nužnosti uklanjanja toga naslijeđa sustavom novih standarda i kriterija, te zakonskih pretpostavki.

Sve se u biti prilagođavalo održavanju stečenih pozicija, a njih su praktično cijelo vrijeme zauzimali nositelji bivšega poretka, samo danas puno opasniji, jer su se zaklonili u navodno demokratske odore.

Bez lustracije svih razina društva, a ona je nemoguća bez dubinskih izmjena izbornoga sustava, neće biti potrebnih promjena. Pogotovo naglašavam znanstvenu evaluaciju na sveučilištima, koja je tamo sinonim za lustraciju. Svi pokazatelji o kojima govoriš, a ponajviše demografsko rasulo zemlje, zapravo su u ciljanim interesima i uzročnici leže u političkom i državnom poretku.

Godinama se uzalud upozoravalo na gubitak povjerenja u državne ustanove, stranke, u sveopće beznađe…

Ljudima se svjesno, što državno-političkim sustavom, što medijskim kampanjama oduzima nada, ciljano se producira njihova individualna nemoć i nebitnost. Bez nade nema ni povjerenja, a bez povjerenja ljudi se ne mogu usprotiviti nametnutim tendencijama. Nemamo svi neograničeno vrijeme za čekanje nade. Ili promjena. Na to kreatori kaosa i računaju i zato sve što se događa, događa se ciljano, promišljeno i organizirano.
Naš poredak nije sposoban riješiti ni jednu krizu

Je li i afera Agrokor u toj funkciji pražnjenja prostora i pražnjenja državne riznice?

Agrokor je samo još jedna etapa u preslagivanju odavno započetoga procesa gospodarenja Hrvatskom, još iz doba prve privatizacije. To je samo gnjili prišt na bolesnom državo-političkom poretku i nije dovoljno očistiti ga, iako je potrebno, nego ozdraviti cijeli organizam. Zato je u funkciji pražnjenja i prostora i riznice i duše. Ukratko, naš državno-politički poredak ne može uspješno i optimalno riješiti ni jednu krizu, pa tako ni Agrokor. Zato toliko inzistiram na radikalnoj promjeni izbornoga sustava. I zato će oligarhije uraditi sve da do nje ne dođe.

Nedavno si predstavljao reprint izdanje Južnoslavenskoga pitanja Ive Pilara. Jugoslavija je u međuvremenu preminula, međutim, jugoslavenska ideja nije. U kojoj je mjeri ona danas hrvatski uteg?

U presudnoj. Jugoslavenstvo je izravna i to smrtonosna negacija svega hrvatskoga. Zbog toga što je ideja jugoslavenstva sadržajno platforma velikosrpstva, kako bi Ivo Pilar rekao – Bizanta, pri čemu ne govorim pogrdno o bizantinizmu, nego o povijesnim sukobima civilizacija Bizanta i Zapada.

Južnoslavensko pitanje je knjiga koja bi morala biti početnica za svakoga tko sudjeluje u hrvatskom javnomživotu, kanon, temelj s kojega se prilazi društvenim pitanjima, jer je nevjerojatno precizno, jasno i posve argumentirano Pilar tom knjigom objasnio strateške silnice na prostorima na kojima živimo.

Recimo, samo u Južnoslavenskom pitanju možeš pronaći nevjerojatno opasnu moguću sinergiju pravoslavlja i islama na prostorima Balkana, pogotovo BiH, kohabitaciju koja je pod Pećkom patrijaršijom funkcionirala gotovo besprijekorno nekoliko stoljeća. U tom sustavu odnosa Hrvatska je izložena nestanku.

Zar se upravo to ne događa u odnosima Moskve, Ankare i Beograda? Tu sinergiju neće spriječiti pokolji koje su Srbi uradili Bošnjacima u BiH, jer se trajnim interesima sve može nadomjestiti. Ja bih rekao da je sudbina Pilarove knjige istodobno pripovijetka o realnom stanju, ali i sudbini hrvatskoga naroda. Što je ona više potisnuta i zanemarena, bliži smo golemim opasnostima. Zato su je lucidni ljudi otisnuli ponovo, kako bi se upravo danas u posve istim odnosima, kao i unazad stotinu godina, hrvatski narod mogao poslužiti tim iskustvima i znanjima u odabiru pravih rješenja. Knjiga je vrhunska dragocjenost.

Nenad Piskač / HKV

Nenad Piskač: Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (1.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari