Pratite nas

BiH

Damir Pešorda: Katapult

Objavljeno

na

Da me nije zapala Hrvatska, sasvim lijepo bih zdvajao i u ukrajinskoj koži. Sličan su nam narod, tužan i naivan, narod koji i rijetke pobijede uspješno pretvara u dugoročne poraze. Nama su kroz povijest ukrali ili oteli štošta, a njima čak i ime. Kijevska Rus, prva prava država na slavenskom istoku, nastala je, kao što joj i ime kaže, oko Kijeva. Danas je svjetski povjesničari uglavnom drže kolijevkom ruske državnosti. I jezik ukrajinski standardiziran je na temelju narodnih govora koji su se govorili u tom kraju. Danas se u tim krajevima govori suržikom, jezičnom mješavinom iskrivljenog ruskog i ukrajinskog. Moskalji, kako ih je zvao moj prijatelj Sergij, zaposjeli su s vremenom ime i teritorij nekadašnje Kijevske Rusi. Ukrajincima je ostalo birati između imena Ukrajinci i Malorusi. Kako ovaj drugi naziv u sebi sadrži određeni podcjenjivački odnos prema onome na koga se odnosi, što im je drugo preostalo nego prozvati se Ukrajincima.

Ovih dana gledao sam u televizijskim vijestima kako demonstranti na kijevskom Majdanu grade barikade i jedan golemi katapult! Štošta mi je prošlo kroz glavu, tim trgom prolazio sam prije petnaestak godina, bilo je vraški hladno i nije mi bilo do razgledanja, u sjećanju je ostao samo toj osjećaj veličine i hladnoće trgova i gradskih ulica u tim istočnim gradovima. Katapult sam po sebi učinio mi se svojevrsnim simbolom. Izumljen je vjerojatno u staroj Grčkoj, kao i demokracija. Njegova pojava na jednom europskom velegradskom trgu na početku dvadeset prvog stoljeća nije samo kuriozitet, ona nužno izaziva i određene asocijacije i zaključke. Prvo, katapultom se na Majdanu prosvjednici bore za demokraciju, grčkim izumom za drugi grčki izum. Drugo, katapult je najmoćnije oružje starog vijeka, njegova pojava u kontekstu post-modernoga svijeta nagoviješta možda paradoks: da se povijesna kultura moderne, kojoj postmodernizam također pripada kao rezignirano osvrtanje, stilizacija i pastiš, nezadrživo strovaljuje u neki novi stari vijek i obnovljeno poganstvo.

No zadivljuje entuzijazam i dovitljivost ukrajinskih graditelja katapulta, i na neki način čine me ponosnim na moju treću domovinu. Prve dvije su, naravno, Hercegovina i Hrvatska. U Ukrajinu sam prvi put došao 1997. Poslom, nisam o toj zemlji prije toga znao baš puno. No kada čovjek proživi četiri godine u Lavovu, ne može ne zavoljeti taj grad srednjoeuropskog šarma, protkanog diskretnom jezom Istoka na čijem je rubu smješten. A o Ukrajincima, jedinim ikavcima, uz Hercegovce i Dalmatince, u slavenskom svijetu da i ne govorim. No sve su to samo krhotine sentimentalnih sjećanja, nevezane izravno za veliku dramu ukrajinskog naroda koja se odvija pred našim očima. Dramski sukob je kao i u svakoj valjanoj drami sudbonosni, štoviše ontološki, tiče se temelja i utemeljenja. Sukob je to Zapada i Istoka, demokracije i tiranije, ideala i pragme, domoljublja i odrođenosti, ukrajinstva i rusofilstva. Ali, ne lezi vraže, stvari nikada nisu tako jednostavne i jasne kakvima se čine!

Ni Zapad ni Istok nisu više što su bili, odnosno kakvima smo ih mi iz slavenskog međuzemlja zamišljali. Izravni povod kijevskih prosvjeda bilo Janukovičevo odmicanje od Europske unije i primicanje Putinovoj Rusiji. Nacionalno svjesni Ukrajinci možda su posljednji idealizatori ideje Europe u njezinom izvornom smislu. Pritisnuti ruskom prijetnjom propustili su vidjeti da Eu nije Europa, te da se na mjestu negdašnje Europe gradi visokobirokratizirani imperij, nezajažljivih apetita. Uz ukrajinske nacionaliste Europi se priklonilo i urbano stanovništvo koje uistinu vjeruje u europski tip demokracije i europski način života. I njima i nacionalistima zajedničko je da Rusiju vide kao prijetnju. Pridoda li se tomu činjenica da su razmjere korupcije u Ukrajini impresivne čak i za hrvatske standarde, jasno je da otpor kliki na vlasti ima znatan potencijal.

Piše mi prijateljica iz Lavova da su prosvjednici u Lavovu zauzeli zgradu oblasne administracije te da blokiraju policijske snage kako bi ih spriječile da odu u Kijev pomagati u gušenju demonstracija. Na internetskim stranicama lista ”Postup” čitam da se slični procesi odvijaju i u drugim zapadnoukrajinskim gradovima Ternopil’u, Ivano-Frankivs’ku, Černivec’u, Rivnu i dr. U Lavovu je, čitam dalje, sahranjen Jurij Verbyc’ky, žrtva s kijevskog Majdana, intelektualac, znanstvenik, kandidat prirodoslovno-matematičkih znanosti. Na Jurijevu sprovodu mitropolit Ukrajinske grkokatoličke crkve Igor Voz’njak govori: ”Što poželjeti krvnicima? Spoznanje i pokajanje, jer sud Gospodnji je blizu.”

U drugom članku politički analitičar Grygorij Perepelycja drži da je vlast spremna silom ugušiti prosvjede, kao potvrdu za to uzima i imenovanje Andrija Kljujeva na čelo Predsjednikove administracije, očito sklonijeg radikalnim rješenjima od svoga prethodnika. Međutim, ukrajinski analitičar drži da vlast tako dugoročno gubi. Vlast može pobijediti prosvjednike na Majdanu, ali pobuna će se nastaviti u predgrađima i u unutrašnjosti zemlje, naročito u zapadnoj Ukrajini. Ljudski resursi prosvjednika su, drži analitičar, kudikamo veći jer iza njih stoji narod, a sukob bi se, ako se nastavi, mogao pretvoriti u građanski rat. No valja priznati da je dobar dio zemlje još uvijek uz Janukovyča. Oblasne vlasti Dnipropetrovs’ka, Hersonske oblasti i Donec’ka daju mu podršku, a na Krimu idu i korak dalje te pozivaju Putina da intervenira.

Ukrajina vrije, slično kao i Hrvatska devedesete. Prevratnički zanos je zahvatio naciju, Zapad je ideal, Istok je prijetnja, domoljublje do neba. Hoće li pobijediti? Teško je reći. No jedno je izvjesno, od poraza i u krvi ugušenih prosvjeda strašnijim bi se mogla pokazati razočarenje nakon eventualne pobjede. U Europu kao ideal, kao i u one koji bi prigrabili plodove takve jedne pobjede. Opet, s druge strane narod bez vjere u neki cilj ne može postojati, raspada se u dezorijentiranu gomilu pojedinaca. Stoga, svatko koga cinizam do kraja nije obuzeo, ne može ne solidarizirati se sa zanosom prosvjednika na ”Jevromajdanu”.

Damir Pešorda

facebook komentari

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Dragan Čović: Da nije bilo Herceg Bosne Hrvati ne bi opstali u BiH

Objavljeno

na

Objavio

FENA

Predsjedavajući BiH Predsjedništva Dragan Čović, koji je i hrvatski član državnoga vrha, izjavio je u subotu u Mostaru da su utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne na današnji dan 1991. Hrvati osigurali opstanak u BiH te je poručio kako će se razočarati oni koji očekuju da će Haaški tribunal pravomoćnom presudom šestorici dužnosnika Herceg Bosne kriminalizirati sve Hrvate.

“Da nije bilo toga (Herceg Bosne) teško da bi bilo hrvatskog naroda. Hrvati sigurno ne bi bili politički narod niti bi mogli zagovarati jednakopravnost. S te strane, velika zahvala onima koji su imali snage i mudrosti da donesu ključne odluke kako bi se zaštitio hrvatski narod”, rekao je Čović u izjavi za medije.

On je sa čelnicima Hrvatskog narodnog sabora BiH koji okuplja najveće hrvatske stranke u BiH, te predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg Bosne položio vijence i zapalio svijeće ispred središnjeg spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu hrvatskih velikana u Mostaru.

“Diljem BiH i Hrvatske danas se pale svijeće i prisjećamo se teških vremena, vremena za povijest. Hrvatska zajednica Herceg Bosne je vrijeme ponosa, ona ima prevelik značaj”, rekao je Čović.

Upitan što očekuje od drugostupanjske presude šestorici dužnosnika Herceg Bosne, Čović je kazao kako se radi o časnim ljudima koji osobno nisu počinili nijedan zločin ili udruženi zločinački pothvat.

Izrazio je očekivanje kako će u sudskom pravorijeku biti uklonjeni navodi o kolektivnoj krivnji bh. Hrvata. “Mnogi očekuju da se kriminalizira sve što ima veze sa hrvatskim narodom, no bit će razočarani”, istaknuo je hrvatski član Predsjedništva BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari