Pratite nas

Gost Kolumne

Damir Pešorda: Lijevi teror u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Mehanizam djelovanja medija u Hrvatskoj

Prije nekoliko dana cijelu je Hrvatsku potresla vijest o tragičnom događaju u Malom Lošinju. Mediji su javili da je muškarac (41) ubio šesnestogodišnjakinju, vjerojatno u trenutku psihičkog rastrojstva. Dosta je pisano o ubojici i o tomu kako je djevojčicu napao slučajno jer nije ni na koji način bio povezan s njom, nagađalo se da je zapravo htio napasti svoju bivšu partnericu, da je upao u krivu kuću i slično. Međutim, nijedan medij, osim portala Narod.hr, nije objavio da je ubojica bio pripadnik ekstremne ljevičarske Građanske akcije, koja je prije nekoliko godina bila iznimno aktivna, osobito u akcijama protiv Karamarkova HDZ-a.

Izgledna novinarska karijera da nije postao ubojica

Također, ubojica je bio aktivan i kao izrazito ljevičarski nastrojen novinar. Njegov uradak te vrste može se, recimo, još uvijek naći na portalu Volim Lošinj pod naslovom Ako ikako može mi bi bile za fašizam. U tom se tekstu nesuđena zvijezda lijevog hrvatskog novinarstva obrušava na Mariju Bebić i još šest građanki Malog Lošinja koje su u općinu išle prosvjedovati zbog toga što je jedna druga grupa Malološinjanki, predvođena iskusnom hrvatskom antifašistkinjom Bojanom Genov, išla u Srb na proslavu godišnjice četničko-partizanskog ustanka noseći transparent ”Mali Lošinj protiv fašizma”. Time što se protive da se ime Malog Lošinja bespotrebno uvlači u taj opskurni kontekst, za tog su nesuđenog novinara Marija Bebić i sugrađanke automatski fašistkinje. Znači: ako ti se pečenje katoličkog svećenika na ražnju ne čini baš dobrim povodom za slavlje, onda si fašist. Tako to otprilike i ide u hrvatskom mainstream novinarstvu, te je pred nesuđenim novinarom, zapravo, bila izgledna novinarska karijera da nije postao ubojica.

Ljevičarski aktivist ubio djevojčicu u Malom Lošinju

Da je lošinjski ubojica bio član neke od pravaških strančica ili da se na Facebooku isticao slikama u crnom i pozdravom ZDS, sigurno bi uz vijest u ubojstvu bila upakiran i njegova evidentna sklonost ”fašizmu”. Ovako, ni riječi, osim što je Narod.hr upozorio na povezanost ubojice s Građanskom akcijom. Kada je prije koju godinu jedan član Keleminčeve ekshibicionističke strančice ubio svekra Marije Pejčinović Burić, u svim vijestima se isticala ta njegova pripadnost iako je ubojica, po vlastitom, priznanju ubio ministričina svekra zato što njegovu sinu nije našao posao kako je, navodno, bio obećao. Godinu dana kasnije kada je Burić Pejčinović postala ministrica, Index.hr je objavio vijest pod naslovom ”Tragedija u obitelji nove ministrice Burić: Pravaš joj lani ubio svekra zbog bizarnog razloga”. Zamislite da je netko objavio naslov – Ljevičarski aktivist ubio djevojčicu u Malom Lošinju.

Bomba u Pazinu

Možda sam i previše pozornosti posvetio lošinjskom slučaju, ali on dobro ilustrira mehanizam djelovanja naših medija koji kroz ideološke naočale sagledavaju čak i vijesti iz crne kronike. Ono što se istakne ili ono što se prešuti u takvim vijestima do srži je prožeto političkom i ideološkom pristranošću. Kolika li je tek pristranost kada su u pitanju primarne političke vijesti!? Može se s punim pravom reći da je na djelu svojevrsni lijevi teror. Medijski, a nerijetko i stvarni. Dovoljno je sjetiti se eksplozivne naprave u Boćarskom domu u Pazinu koju je postavio Vili Bon. Eksplozija se dogodila nekoliko dana prije rasprodanog Thompsonova koncerta, pa su mediji u početku probali Bona proglasiti Thompsonovim obožavateljem koji je bombu podmetnuo jer je bio ”revoltiran najavom da bi koncert mogao biti odgođen”. Kad se više nije moglo sakriti da je Bon ljevičar, što god to u hrvatskim prilikama značilo, i ljuti Thompsonov protivnik, mediji su naglo izgubili interes za taj slučaj.

Fizički teror ljevičarske skupine

Za fizičkim terorom ljevičarske skupine posegnule se i kadu su ometale udrugu U ime obitelji u skupljanje potpisa za referendum o unošenju definicije braka kao zajednice muškarca i žene u Ustav, ali i kada su skupljani popis za referendum o pravednijem izbornom sustavu. Tako je, primjerice, zapaljen jedan štand udruge U ime obitelji na Cvjetnom trgu, na Autobusnom kolodvoru jedan je muškarac potrgao knjigu s potpisima, na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva muškarac je napao studentice koje su ondje volontirale, vrijeđao ih te trgao plakate itd. Svojedobno je sedamdesetosmogodišnjoj Ružici Ćavar Neven Kovačević, aktivist Pokreta za sekularnu Hrvatsku i član laburista, brutalno slomio ruku zbog političkog neslaganja i za to dobio samo uvjetnu, dakle nikakvu kaznu.

Hedlovsko-beškerovska nesnošljivost prema Crkvi

No, najizraženije i najopasnije je permanentno mentalno nasilje koje se provodi u našemu društvu. To je onaj pravednički bijes koji sijeva iz očiju dviju antifašistkinja u emisiji Peti dan kada oponiraju Mitrikeskom ili Raspudiću; to je ona, još iz komunističke Jugoslavije dobro poznata, hedlovsko-beškerovska nesnošljivost prema Crkvi; to je ono isključivost koja se u našem društvu prakticira na svim područjima društvenog života prema svemu što miriše na domoljublje i pokušaj zaštite tradicionalnih vrijednosti; to su oni neduhoviti vicevi o zatucanim i lopovskim Hercegovcima; to je onaj hajkački progon ljudi i nakon što ih se izbacilo iz igre, onaj buldoški boljševički zagriz koji ne pušta i ne popušta…

Krleža i Ladan

Kažu da je jednom davno Krleža snubio Ladana da uđe u Partiju: Hej, Bosanac, zašto se ti ne bi učlanio u Partiju; pametan si, talentiran, vrijedan, ako bi se učlanio, preda tobom je velika karijera… Ne mogu ja u Partiju, brani se Ladan, ja sam vjernik. Ma nema veze, odgovori mu Krleža, ta gotovo svi su komunistički funkcionari potajno krstili djecu. Ali ja sam, kako da kažem, nećka se Ladan, ja sam… peder! I to aktivni ako razumijete što hoću reći. Krleža odmahne rukom – Ma, nema ti to veze, evo, vidiš, Saša Vereš, on ti je isto muškoljub, svake godine putuje u zemlje Magreba u potrazi za mladim Arapima… Nisam ja takav peder, veli Krleži na to Ladan, ja sam od onih koji jebu u glavu, kao aktivni ne bih dopustio niti bih mogao podnijeti da mene jebu u glavu, a u Partiji to upravo tako funkcionira. Ma, bježi i čuvaj tu svoju bosansku glavu, ljutnu se Krleža jedva skrivajući smiješak.

Nema odavno ni Krleže ni Ladana, navodno ni Partije, a nas koji se još držimo dojučerašnje normalnosti, kojoj je kako kažu istekao rok uporabe, sve bezobzirnije, da prostite, u glavu… I neće prestati ako nastavimo uzmicati. Naprotiv, zatrovat će i duše naše djece ako im se ne suprotstavimo. Budući da svoje djece uglavnom nemaju.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Nevenka Nekić: Velikani na Pantovčaku

Objavljeno

na

Objavio

Ne bojte se!

Drugovi nasljednici KPJ i KPH imali su i imaju neiscrpni izvor duhovnosti u propalom SSSR. Tako misao druga Jurija Andropova nakon gušenja Praškoga proljeća vrijedi i danas na za SDP: “Ako ih počnemo puštati da govore istinu, završit ćemo na vješalima.“ (Ovo se posebno tiče povjesničara koji čeprkaju po istinitim dokumentima u arhivima iz doba njihove vladavine.) Andropovljev daleki prethodnik, osnivač prvoga KGB-a, Đeržinski, imao je obrazac vrlo zastrašujuće literarne vrijednosti: “Za one koji se ne slažu s našim sustavom mišljenja, od četiri zida tri su suvišna…“.

Neka drugarca (tu se i ne izgovara) dala je znanstveno-patriotski odgovor na uklanjanje bista hrvatskih velikana na Brdu – to je izvršenje obećanja! I zaista – sve što je obećano, izvršeno je. Himna je zaista prigodom inauguracije doslovno ukinuta; nitko osim četrdesetak nevoljnika turobno sablasnoga skupa nije mogao biti nazočan svečanosti do koje cijela nacija i svi dobronamjerni stanovnici drže; sudbene vlasti nisu imale priliku ni zucnuti u toj zakonski propisanoj ceremoniji- korak naprijed i onda natrag; nestala je lenta; nestala je i desna ruka koja obećava istinu i gestom svjedoči o čestitosti prisege (visila je i ne znamo gdje je bio palac); nestali su odmah povijesni mundiri i svečana garda; nestali su ubrzo hrvatski velikani poredani uz golemi stakleni zid koji je sada nalik na prazninu poput one u velikom skladištu. Hangaru bez duše.

Tamo su uz dugački stakleni zid bili na postoljima kralj Tomislav, I. Mažuranić, J. J. Strossmayer, A. Starčević, S. Radić, A. Stepinac i F. Tuđman. Uglavnom 19. i 20. stoljeće. Značajne osobnosti koje su u dubini naših sjećanja ne samo po političkim, književnim ili znanstvenim ostvarenjima, nego po etičkim i emocionalnim vrlinama među kojima je ponajvažnije domoljublje. Kad sve izblijedi, ostaje upravo taj značaj onih koji su bili prije nas i iznad nas. Imali su dušu u koju stane cijeli njihov narod i svi potrebiti ovoga svijeta.

Pojam duše nepoznat je materijalistima

Taj pojam duše nepoznat je materijalistima, komunistima i sličnima. Zet gospodina Hruščova davnih je godina bio glavni urednik „Izvjestija“ i došao je na ideju , za nas banalnu, ali za sovjetski sistem revolucionarnu , da u list uvede rubriku: Pošta čitatelja. Vlasti su zaključile da bi to mogao biti dobar odušak nezadovoljnika, a ujedno i kontrola takvih koju bi onda dovršio KGB. I tako počne stizati pošta, tisuće pisama. U svima je na zaprepaštenje uredništva bilo samo jedno pitanje: Što ima nakon smrti? To pitanje na tisuću načina.

Uredništvo i sovjeti zaključe da je metafizika i duhovnost obična bolest koju valja spriječiti. Već su odavno crkve bile pretvorene u gombaonice, skladišta, ateističke muzeje i zvjezdarnice. Davne 1970. u posjetu tadašnjem Lenjingradu ušli smo u Isakijevski sabor, crkvu u kojoj nas je dočekalo Foucaultovo klatno. Veliki natpis poučavao nas je: „Galilej je rekao da se Zemlja okreće. Crkva je rekla da se ne okreće. Foucaultovo klatno nam dokazuje da se okreće. Znači, boga nema.“ Odgovori na ona pisma bili su u skladu s ovim stavom. Nema ni Boga, nema ni duše, nema ni duha, nema ničega nevidljivoga, od nas sovjeta je počela povijest i mi smo ujedno vrhunac ljudske povijesti, kažu nam onda kao i danas njihovi sljedbenici, materijalisti i njima slični.

A mi nosimo u duši, ne samo na papirima povijesti, upravo duhove i duše ovih bačenih u podrum. Uzalud ste ih bacili, ne prebivaju oni samo u tim bistama, drugovi, bez kojih je sada onaj veliki prostor kao hangar bez sadržaja, oni su u dubinama naših snažnih i nevidljivih duša, u onom kriku ili šutnji koju vi niste čuli.

Imat ćete pakao

Obećanje koje je nekada premijer, a sada na Brdu, dao javnosti – imat ćete pakao i onu njegovu jasnu – ili mi ili oni!, izvršeno je. Kad se tome pridruže ukidanje imena DRŽAVNI u nazivu Sabora, ugašeni Oltar Domovine, ukidanje pravila za vojnu spremnost, a posebice subverzivni petokolonaški rad tzv. nevladinih udruga, koje su u biti džabalebaroši i imaju plaće ponekad više od sveučilišnih profesora i liječnika, a ne bave se ničim osim blaćenjem države koja ih hrani na naš račun, ili pak suradnjom s takvim sličnim tipovima izvan naše zemlje, onda se dobiva slika herostratske namjere prema RH koja se bori ne samo s virusom, nego i podlim planovima što sanjaju njeno „rastuđmanjenje“ a to je u stvarnosti klonuće u beznađe.

Sada je na sav taj zločinački posao došao i potres. Pali su križevi, ruše se crkve, ljudi su ostali bez domova. Staroga Zagreba više ne će biti, ne može biti, jer mnogo zgrada bit će srušeno, a nitko nema toliko novca da obnovi stilski prostor konca 19. i početka 20. stoljeća u kojem je oblikovan taj nama rodni grad. To je realnost. Pa Katedralu smo obnavljali 30 godina!

Ipak je bolno što su ušutjela zvona Katedrale, Sv. Franje, Srca Isusova, Sv. Vinka Paulskoga, Sv. Marije. Zvona su glas duše, besmrtne duše, one koja je zaslužila možda najljepši film o zvonima kao duši crkvenoj i ljudskoj. Film je to slavnoga Tarkovskoga koji je davno igrao i u Zagrebu prije zabrane od strane SSSR. To je himna vjere, nade i milosrđa. Čekali smo u kilometarskome redu u Vlaškoj ulici da dobijemo karte za film ikada snimljen o duši- lijevanju zvona i Andreju Rubljovu, slikaru ikona, slavne ikone „Sveto Trojstvo“. Bilo bi dobro da nam prikažu na HRT taj slavni film ako mogu, da spoznaju i oni koji nemaju Boga do sabe samoga, kako je duša besmrtna, kako zvoni u najvećem zvonu tada izlivenom, (a Rusi kažu za crkveno zvono kolokol, zvonka onomatopeja!) objavljuje njenu neuhvatljivost i nevidljivost koju su sada ugurali u podrum misleći da je nema.

Čekam odlazak virusa

Nismo naveli ni manji dio prošloga i nadalje trajućega jada, kad evo i sastanka Hrvatskoga državnoga sabora 25. ožujka 20. koji napada već iscrpljeni Stožer za spas zdravlja naroda, a onaj tko sluša što govore neki u tom Saboru, može se samo zgranuti: inače „zaslužni“ za razvitak naše države i osobito kulture, privrede i znanosti – razne anke, vesne, beljaci, berići i slični, ne dozvoljavaju da se kontrolira ljudstvo koje širi ili može širiti zarazu jer time se ugrožavaju „ljudska prava“!!! I ne samo to. Ne valja njima uglavnom ništa što radi ova Vlada. Ima ona puno „falinga“ rekli bi istinu naši stari Slavonci, ima tu i „sajbera“ iz djetinjstva mojih predaka Đakovčana, koji su tim nazivom imenovali razbojnike, nasilnike, lijenčine i pijandure. Uza sve njihove nedostatke pitajmo se o turobnoj falagi sablasti sadašnje oporbe iz podruma INE koja je napustila Sabornicu i to u trenutku izglasavanja neovisnosti RH.

Čekam odlazak virusa, čekam spas za one postradale od potresa, čekam dan velike mise pred Katedralom kojom se slavi svetost našega Alojzija Stepinca. Što bi on sada rekao svom narodu: Ne bojte se! Imajte ufanja, ne napuštajte nadu! Ne trošite dane na ludosti jer ne znate hoće li se još noćas zaiskati vaša duša!

Nevenka Nekić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Dr.sc. Andreja Švigir – Kad padnu MASKE totalitarnih režima

Objavljeno

na

Objavio

Ne pada snijeg da pokrije brijeg – od komunizma do liberalizma

Još do nedavno liberalizam je bio proklamiran kao potpuno nepolitička ideja. U njegovom je fokusu uglavnom bila privatna osoba (individualac) kojoj je država služila kako bi mu zaštitila privatno vlasništvo i stvorila ugodnu klimu za obitavanje, omogućila da na svježem zraku zaigra partiju golfa, a u slobodno vrijeme filozofira o ljudskim pravima i slobodama. Sve to, ali samo naoko ga je činilo vrlo umiljatom i sveprihvaćajućom idejom, toliko lepršavom kao nošnje, ali i misli poklonika doba vodenjaka – pokreta koji je kroz ezoteriju pokušao liberalnu ideologiju donijeti svijetu na dar, a ustvari je pokazao njezino karikaturalno lice. Ipak, liberalizam nije neko nevino nedonošće, naime radi se o skupu ideologija – političkih, ekonomskih, ali što je najvažnije i filozofskih. Naime, ideje liberalizma koje su brižno čuvala njedra Johna Locka, Hobbesa, Rousseaua, Montesquieua i drugih eksplodirale su u silovitosti francuske revolucije, nakon čega kreće njihova intruzija – polako, ali sigurno metastaziranje u habitus svih nas.

Liberal je osoba koja vjeruje u individualnu slobodu i ravnopravnost između ljudi. Podsjeća li vas to na nešto? Točno, radi se o istim mantrama, ali u drugoj ambalaži, davno prošle totalitarne komunističko-socijalističke ideologije. Ona je na svoj ideološki oltar neprestano uzdizala tog neslomljivog i neustrašivog proletera, dok je s druge strane pobožno njegovala jednakost i egalitarizam za svakog socijalističkog čovjeka. Ideologija je kako kaže Legutko po svojoj naravi pojednostavljujuća. Nju ne zanimaju složenosti i dvoznačnosti, već jasne tvrdnje. Dakle, radi se o isključivosti i ne mogućnosti sagledavanja cjeline te upornom zagovaranju vlastite jednoznačnost u koju će valjda nakon što ju sto puta ponovimo netko na kraju i povjerovati. Ovakav stil možemo primjetiti i u našem društveno, političkom i ekonomskom diskursu, osobito u zadnje vrijeme. Još je akademik Županov, vrsni sociolog, a inače zagovornik razvoja slobodnog tržišta i demokratskog političkog ustroja upozorio da egalitarni sindrom ujednačava ljude prema dolje te se njime, kako navodi mogu protumačiti različiti vidovi neuspjeha društvenog razvoja. Dakle, ako je tome tako onda se možemo zapitati zbog čega bi egalitarizam kako su ga zamišljali prvoborci komunizma bio drugačiji od egalitarizma kojeg su zagovarali prvoborci francuske revolucije ili egalitarizma (sad ga zovu ravnopravnost) kojeg zagovaraju prvoborci liberalizma 21. stoljeća?

Naime, o kakvom se ovdje egalitarizmu radi? S komunističko-socijalističkog aspekta radi se o „teoriji jednakih trbuha“, a s aspekta liberalnih ideologa radi se o ravnopravnosti – valjda svih sa svima (jasno da bismo pred zakonom svi trebali biti isti, ali jesmo li?). Previše sličnosti da bi bilo slučajnosti, osim toga nevjerojatno je kako su mnogi zagovornici totalitarnog režima od prije 40 godina, odjednom postali gorljivi zagovornici liberalne demokracije. Kaže neuroznanost da su se prepoznali na razini zrcalnih neurona, jer više je nego očito da se ovdje radi o istom modelu koji je danas samo upakiran u šarenu kutiju na kojoj se klima velika mašna.  Sjetimo se diskursa iz prošlih vremena – gotovo da niti jedna misao nije mogla biti izgovorena, a da se ne spomenu tekovine revolocije, bratstvo i jedinstvo te socijalističko samoupravljanje.  Nije li isto i danas? Može li se danas izreći i jedna misao bez da se spomenu ljudska prava, obiteljsko nasilje ili još bolje klimatske promjene. Upravo na ovaj fenomen upozorava Legutko kad govori da socijalizam i liberalnu demokraciju povezuje snažna sklonost ideologiji. Nadalje inzistiranje na individualnim slobodama i to kako liberali kažu dok ne ugrožava slobodu drugih toliko je naivno da je uopće teško išta započeti s tom tvrdnjom. Ali, ajmo pokušati na jednom vrlo jednostavnom primjeru. Zamislite da se nalazite u toploj sobi s još jednom osobom. Vama je vruće, a njoj hladno. Zamolite ju da ugasi grijanje i ona u ime svog prava to odbije učiniti. Je li ta osoba napravila intruziju u vaše pravo da se grijanje zatvori. Točno je da osoba kojoj je vruće može izaći iz sobe. Ali, što ako to ne želi, jer naime ima pravo ostati u sobi u kojoj je kako vidimo narušeno njezino pravo da ugasi grijanje. Uopće ne želim u ovaj primjer uključiti osobu B, jer smo onda gotovi. U pojašnjavanju složenijih primjera bismo se svi pogubili pa ih neću navoditi. Jasno je vidljivo da je vrlo teško inzistirati na vlastitom pravu, slobodi i individualnosti bez da dotičemo ili čak narušimo pravo druge osobe. Osim toga, upravo neprestano inzistiranje na razno raznim individualnim pravima odvuklo nas je čak i od ideje da postoje i obveze – prema sebi i prema bližnjima. U samoj suštini ove tvrdnje možemo pronaći ljubav – ne onu ezoteričnu koja se očituje samo do okvira vlastite udobnosti, već onu žrtvenu koja ima smisao za darivanje, a ne inzistiranje.

Sad kad smo malo skinuli maske s totalitarnih režima krenimo kratko na „liberalnu“ ekonomiju u Hrvata.

Ima li išta milozvučnije za uho poduzetnika (inače i ja pripadam njima više od polovice svog radnog vijeka, a u realnom sektoru sam cijeli svoj radni vijek) od zagovaranja njihovih prava u trenucima kad im je najteže. Naprosto je dirljiva borba liberala da se očuva ono što u suštini ne postoji, a to je slobodno tržište i to preko mrskog im neprijatelja – države. Njihovo djetinje vjerovanje u slobodu tržišta ne samo da vrijeđa inteligenciju, već i zdrav razum. Sjetimo se nedavne američko-kineske trgovinske borbe.

Gdje je Hrvatska? Prema podacima https://izvoz.gov.hr/o-hrvatskom-izvozu/9, u Hrvatskoj je samo oko 15% poudzeća koja izvoze, a ta poduzeća zapošljavaju 51% zaposlenih u svim poduzećima, investiraju 62%, ostvaruju oko 66% ukupnih prihoda od prodaje te ulažu u razvoj oko 73% od ukupno uloženih sredstava u razvoj. Ostvaruju i dobit od 76% od ukupno ostvarene dobiti u RH. Nisam primjetila da je reakcija menadžmenta ovih kompanija bila plakanje, a mišljenja sam da bi u traženju pomoći oni trebali biti prvi, bez da im se to imalo zamjeri. Dapače, mnogi su pokazali svoju snagu upravo kroz društveno odgovorno ponašanje i to ne samo prema cijeloj zajednici već i prema svojim zaposlenicima. Nadam se da će imati snage izdržati do kraja. Nisu promovirali interese samo jedne interesno utjecajne skupine i išli do granica vlastite komocije i na tome im čestitam.

Hrvatska ima dva najvažnija trgovinska partnera – to su Njemačka i Italija. Nažalost u odnosima s obje zemlje ostvarujemo više uvoza nego izvoza. E, sad važno je pitanje što se uvozi – i opet dolazimo do jačanja nacionalne ekonomije. Ne one koja neće imati “slobodno” tržište, već one koja će graditi unutarnju snagu kao što to čine druge države nama ispred nosa, dok nam s druge strane prodaju priču o slobodi tržišta.

E, sad zapitajmo se tko se bori za jako nacionalno gospodarstvo, a tko za svoj stil života. Snažna nacionalna država ovih je dana tema koja se otvorila i na razini EU. Pa zar nam nije bilo jasno da je upravo Brexit borba za jaku nacionalnu državu. Što ona znači? Prije svega jaku vojsku, policiju, zdravstvo, naravno i gospodarstvo. Jaka nacionalna država je ona koja se obračunava s korupcijom i klijentelizmom koja ono što dobiva od poreznih obveznika tim istim poreznim obveznicima, ali i svim drugim sudionicima vraća. Radi se o sinergiji, a ne isključivosti. Liberalna je ideologija rastočila bit nacionalne države, a upravo se na nju sad želi osloniti. E, moji liberali pogubili ste se u vlastitoj ideologiji i onda što na kraju zaključiti nego da niti liberali više nisu kao što su nekad bili.

Dr.sc. Andreja Švigir

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari