Pratite nas

Kolumne

Damir Pešorda: Naprednjaci, sve vam je u šaci

Objavljeno

na

ante tomić

Tzv. naprednjaci

Uhodani obrazac opet se ponavlja: malobrojni no dobro raspoređeni ”naprednjaci” – a to u Hrvatskoj znači oni kojima je Hrvatska draža kao geografski nego kao identitetski pojam – upotrebljavaju HDZ da provede nezgodne stvari koje se nominalno lijeva vlast ne bi usudila provesti.

Plenković se iznenada upustio u ratifikaciju Istanbulske konvencije, čime je lažne demokršćane u HDZ-u istjerao na čistac. Mlitavi otpor pojedinaca poput Brkića ili Stiera zapravo je samo kupovanje probavljivije prošlosti za neku pretpostavljenu budućnost. Gdje će pet biti kurentno mahati domoljubljem i demokršćanstvom. A Hrvati će opet glasovati za ”stožernu stranku” da ne bi, ne daj Bože, komunisti došli na vlast.

Sjajan su niz pobjeda nanizali naprednjaci otkako je SDP, stranka koja ih službeno predstavlja, pretrpio poraz na izborima. Ostala im je u rukama kultura, štoviše Obuljen Koržinek im je još korisnija od Zlatar Violić jer je čvršća prema ”desnici” i radišnija, nakon malo gnjavaže s Barišićem osvojili su prosvjetu, uz pomoć su Kusićeva Povjerenstva kriminalizirali ZDS i rehabilitirali petokraku, odgođena je kupnja borbenih aviona i izgradnja Pelješkog mosta do Sveto Nigdarjevo… Nije ni čudo do od etabliranih naprednjačkih novinara Plenković već sada dobiva više pljeska negoli Sanader u najboljim danima.

Sve ono što se Milanović nije usudio ili nije stigao učiniti, koalicija HDZ-a, HNS-a i SDSS-a čini. Efikasno i bez zastoja. I ne preostaje mi ništa drugo nego da, parafrazirajući poznatog vojvođanskog kantautora, kažem: Naprednjaci, sve vam je u šaci.

Trenutno se koplja lome oko Istanbulske konvencije. Crkva i građanske udruge katoličke provenijencije Konvenciju odbacuju zbog rodne ideologije ugrađene u nju.

Naprednjaci se prave blesavi i govore kako se nigdje u Konvenciji izrijekom ne spominje ”rodna ideologija” te inzistiraju da se radi isključivo o zaštiti žena. Mislim da glavni problem Istanbulske konvencije nije rodna ideologija, nego činjenica što se njome daje još jedna batina za discipliniranje neposlušnih nacija u ruke nadnacionalnoj moći.

Istanbulsku konvenciju Hrvatska ne bi smjela ratificirati u prvom redu zbog očuvanja ionako reduciranog suvereniteta, a ne zbog ”rodne ideologije”. Budući da će Konvencija biti iznad Hrvatskog ustava, a njezino će provođenje nadzirati suspektna udruga – to je sasvim dostatan razlog da se takav dokument ne ratificira. Uostalom, nije ga trebalo ni potpisati.

Doda li se k tomu da će državu provedba Istanbulske konvencije, ako je vjerovati tvrdnji Dubravke Šuica u emisiji Otvoreno, koštati najmanje milijardu kuna godišnje, jasno je da ratifikacija može samo škoditi Hrvatskoj.

Što se tiče ”zaštite žena”, mislim da bi takav diskurs jednom već trebalo proglasiti krajnje nekorektnim prema ženama. Zaštitu treba netko tko je slab, inferioran u odnosu na onoga tko tu zaštitu daje. Ja ne mislim da su žene inferiorne. Odnosi u suvremenim zapadnim društvima ne baziraju se na fizičkoj snazi, tako ni činjenica da su žene generalno fizički nešto slabije od muškaraca, ne znači da su automatski ugrožene.

Uostalom, kada bi fizička snaga bila mjerilo, slabiji muškarci bili bi još veće žrtve od žena. A društvo bi se preko noći strovalilo u kameno doba. No, nije isključeno da će upravo forsiranjem ovakvih bedastoća i sve maštovitijih aberacija u doglednoj budućnosti zapadno društvo popucati po svim šavovima i uistinu se urušiti i strovaliti duboko u prošlost.

Ako ne baš u kameno doba, ono barem u srednji vijek, ali ne onaj srednji vijek gregorijanskog korala nego osvajanja Meke. Hoće li neki novi Muhamed biti milostiv prema Europljanima kao povijesni Muhamed prema stanovnicima Meke, ostaje za vidjeti.

No, to su stvari koje ,,naprednjake” ne zabrinjavaju. Tako jedan od viđenijih ovdašnjih ”naprednjaka” Miljenko Jergović drži kako nije problem što Hrvatska izumire, manjak stanovništva, ve(se)li (se) on, nadomjestit će Sirijci i Afganistanci.

Važna je kultura, filozofira dalje autor ”Sarajevskog Marlbora”, o njoj ovisi hoćemo li pridošlice asimilirati. Zgodna dosjetka, više onako da se Vlasi ne dosjete. Zna Jergović kako su uspješno Nijemci i ostali asimilirali Afganistance i Sirijce.

Uostalom, ni njega koji je došao iz nedalekog Sarajeva još nismo uspjeli asimilirati, pa još nije siguran pripada li hrvatskoj, srpskoj, srpsko-hrvatskoj, bosanskoj ili kojoj već književnosti. Kao ni zemljak mu Frljić. Da, važna je kultura, zato Jergović i jarani mu i čini sve da hrvatska kultura što više bude regionska, a što manje hrvatska. No, to ionako nema previše veze s asimilacijom imigranata.

Drugi jedan ”naprednjak”, Ante Tomić, dohvatio se pak Zvonka Bušića. Ovako divani taj govnom pomazani spisatelj iz Prološca: ”Kad pomislim šta se sve nudilo Zvonku Bušiću u New Yorku 1976. godine, meni se lagano zamanta. Da sam bio na njegovu mjestu, sram me je priznati, ja se mjesecima ne bih sjetio ni Hrvatske ni Jugoslavije. Ja bih želio upoznati Andyja Warhola, čekao bih Johna Lennona ispred zgrade Dakota da mi se potpiše na ploču Plastic Ono Banda, odlazio bih u CBGB na koncerte Ramonesa i Talking Headsa i godinama kasnije, kad bih se vratio u svoje selo, u hladovini pod murvom mališanima pobožnim šapatom pričao: Ej, dico, kad Tom Verlaine iz Televisiona šćapi gitaru…” Iskreno, pomalo me je sram da čovjeka tako skučena pogleda na svijet i tako prizemnih ideala, ovdašnji mediji drže jednim od najuglednijih suvremenih hrvatskih književnika.

Tomićeva je infantilna teza da se Bušić nije trebao boriti za slobodnu Hrvatsku jer je kao Hrvatima bilo dobro i bez slobode, nego da je trebao uživati u životu kad se već dočepao Amerike. Kao što Ante uživa u siromašnoj Hrvatskoj jer je spreman, za volju lutkarima iz sjene, slaviti onu neslobodnu jugoslavensku Hrvatsku, a kuditi Hrvatsku koja je nastala oslobađanjem iz tog jugoslavenskog zagrljaja.

No, ostavimo Tomića u tom njegovom usenaseipodase svijetu, na njego on ima pravo, ma nema prava ignorantski s visoka docirati pokojnom Zvonku: ”Za početak, kako je on zapravo mislio otvoriti avionsku kabinu pod tlakom na šest ili sedam hiljada metara visine? Ja sam tako nešto vidio samo u jednom filmu s Nicolasom Cageom i čini mi se dosta strašno. Nitko zdrave pameti ne bi otvorio avion na šest hiljada metara… (Slobodna Dalmacija, 14. 3. 2018.).” Zar Tomić doista vjeruje da bi itko išao otimati avion, a da ne razmisli i o takvim detaljima!?

Uostalom, evo što sam Zvonko Bušić piše o tomu: ”Proučavao sam zrakoplove. Tip zrakoplova, držao sam, također mora biti adekvatan za realizaciju onoga što sam namjeravao. Izbor je pao na Boing 727. Nisu pri tome presudne bile one karakteristike koje se kod zrakoplova obično gledaju – veličina, brzina, broj i snaga motora.

Presudna je bila činjenica da je taj tip zrakoplova imao dupla vrata, tako da su se iz unutrašnjosti zrakoplova mogla otvoriti prva vrata, a nakon što bi se ona zatvorila mogla su se otvoriti druga, a sve to ne bi proizvelo onaj poznati tlačni fenomen koji iz otvorenog zrakoplova sve isisava van.

Tu karakteristiku Boinga 727 iskoristio je poznati američki pljačkaš i ucjenjivač D. B. Cooper… (Zvonko Bušić: Zdravo oko/Sjećanja, Večernji list d.o.o., Zagreb, 2014., str. 171.).” No, Zvonko je u avionu od samog pilota saznao da od njegova plana bacanja letaka iz aviona neće biti ništa jer su nakon Cooperove pljačke na tom tipu aviona preuređena vrata tako da se kroz njih ne može iskakati niti što bacati van.

Dakle, ignorant Tomić piše bedastoće o jednom od najznamenitijih hrvatskih boraca za slobodu u 20. stoljeću, a da se nije potrudio ni pročitati njegova sjećanja ili na bilo koji drugi način upoznati s činjenicama o kojima piše. Ali Ante je naprednjak, a njima se u Hrvatskoj ništa ne zamjeri. Ni vrijeđanje, ni glupost, ni laž, ništa.

Što reći, nego još jednom konstatirati: Naprednjaci, sve vam je u šaci. Ali kad već lažete, lažite malo glatkije, probavljivije. Ako vam i nije stalo do toga što ponižavate Hrvate, nemojte u tolikoj mjeri ponižavati zdrav razum. Jer će vam se na kraju to obiti o glavu. Sirijce ionako nećete asimilirati, a kamoli Hrvate.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Vukovarski krik ne će biti utišan

Objavljeno

na

Objavio

Farizejština politike

Vukovarski prosvjed i zbivanja oko njega vrlo očito prokazali su još jednom gotovo svu farizejštinu politike, važnih političkih čelnika, dijela djelatnika pravosuđa, medija i medijskih djelatnika pa to zaslužuje osvrt s gledišta općega dobra.

Nakon što je vukovarski gradonačelnik najavio za 13. listopada u Vukovaru održavanje prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločina koje su nad Hrvatima, kako vojnicima tako i civilima, počinili pripadnici velikosrpskih agresorskih snaga premda je prošlo čak 27 godina, politika je počela svoju prljavu igru i svim sredstvima odvraćala pozornost od merituma pitanja koje je tom najavom bilo otvoreno.

Vladajuća garnitura već u toj najavi prepoznala je napad na sebe pa je u biti elementarno humano pitanje prevela u politički problem.

Kad javnost, čak ni ona medijski instrumenta-lizirana, nije zagrizla za mamac u obliku floskula o tobožnjem neutjecanju politike na pravosuđe, bila je plasirana teza da neka neimenovana politička snaga stoji iza vukovarskoga gradonačelnika i da cilj prosvjeda i nije poticanje da žrtve dobiju primjerenu satisfakciju, nego da se izvrši politički udar na Vladu i na vodstvo vodeće političke stranke.

Takvom tezom »umireni« su i pasivizirani svi karijeristički i interesno orijentirani pripadnici političkih stranaka vladajuće koalicije, politički prijatelji sada vladajućih stranaka i mnogi u opozicijskim političkim strankama i različitim udrugama.

Budući da, kako je vukovarski skup pokazao, ipak nije postojala nikakva politička snaga iza vukovarskoga gradonačelnika, niti se tim skupom dogodio ikakav politički udar na sadašnju hrvatsku Vladu, postalo je vrlo očito koliko je velik strah vladajućih za svoje položaje, kolika je njihova moć manipuliranja i kolika je prestrašenost članova političkih stranka i njihovih simpatizera, koliko su zapravo lak plijen manipulacije.

Nepravda, bezosjećajnost, okrutnost i licemjerje

Već sama najava vukovarskoga prosvjednoga skupa izazvala je objavljivanje nekih optužnica koje bi najvjerojatnije bez te najave i dalje čekale u ladicama.

Nije poznato što su trebale čekati i dalje te optužnice, možda umiranje optuženih, ili umiranje preživjelih žrtava… Ni pravosuđe, ni politika ni glavna struja javnoga mnijenja nisu imali potrebu istaknuti općepoznato načelo međunarodnoga prava da ratni zločini ne zastarijevaju.

Umjesto toga pravosuđe se pokušavalo opravdati klasičnom i rasnom floskulom da su istrage u tijeku. Politika i glavna struja javnoga mnijenja potisnule su meritum tom najavom otvorenoga pitanja iznošenjem politikantskih sumnja ili skretanjem pozornosti na relativno davno pravosudno tretiranje pitanja tzv. elitne prostitucije.

Takvo ponašanje državnih odvjetništava, politike i glavne struje javnoga mnijenja potvrđuje riječi vukovarskoga gradonačelnika na skupu o nepravdi, bezosjećajnosti, okrutnosti i licemjerju.

Riječ je zapravo o ponašanju ljudi u tim društvenim javnim djelatnostima koji uglavnom nisu osjetili na svojoj koži ni pakao rata ni pakao nanesene patnje i kojima ni sada nije nimalo stalo do istine, pravde, pravoga mira i zdravoga suživota žrtava i ovako ili onako amnestiranih sudionika agresije i nasilja.

Zaboravlja se ili zanemaruje da samo istina oslobađa, da su samo istina i pravda jedini zdrav temelj mira, preduvjet opraštanja i pomirenja i suživota.

Etički krik

Umjesto prenošenja više nego potresnih svjedočenja žrtava iznesenih na vukovarskom skupu mediji su pribjegli licitiranju koliko je bilo sudionika, anketiranju pojedinaca sudionika skupa te prebrojavanju tko se od političara na skupu pojavio.

Osim Novoga lista, koji je manipulativno ispolitizirao vukovarski skup, ni jedan od dnevnih listova u svojim nedjeljnim izdanjima nije vukovarski krik smatrao dostojnim prve stranice. Hrvatski radio već u prvim jutarnjim satima (počevši od 6 sati) potisnuo je taj krajnje površno sklepan prilog anketom s mjesta prve vijesti i tako dao prilog ignoriranju žrtava, istine i pravde.

Ako politika, pravosuđe i mediji u Hrvatskoj mogu marginalizirati žrtve i njihove pretrpljene patnje u ratnom zločinu, onda ne marginaliziraju, kako možde misle, nešto hrvatsko, nego marginaliziraju elementarno čovječno, humano.

Za marginaliziranje ili čak izdaju čovječnoga, humanoga ne može biti opravdanje nikakvo političko ili nacionalno svrstavanje jer je riječ o upadanju u nečovječnost, nehumanost.

Da se u Hrvatskoj ne poštuje načelo da ratni, pa i politički zločini ne zastarijevaju, potvrđuje činjenica da je tek njemački sud osudio nalogodavce za atentat na tek jednoga političkoga neistomišljenika.

Da to načelo u Hrvatskoj ne vrijedi još je očitija potvrda u činjenici da ni jedan jedini partizan ili pripadnik Ozne ili komunističke partije nije osuđen za ratne i poratne egzekucije bez suda i bez ikakve pravde.

Tada su žrtve komunističkom revolucijom inspiriranih zločina bili vojnici koji su se predali, politički neistomišljenici i mnogi ugledni Hrvati, a sada su ponovno žrtve Hrvati, koji su kao civili ili kao vojnici bili zarobljeni ili civili koji se ni na koji način nisu mogli oduprijeti agresorskomu nasilju.

Ta činjenica nameće pitanje: Nisu li i u današnjoj neovisnoj Republici Hrvatskoj, članici Europske unije, stvarni upravljači politike, pravosuđa i medija one iste političke i ideološke snage koje su naredile i provele u Drugom svjetskom ratu i nakon njega masakr nad ljudima koji ni po kojem slovu međunarodnoga prava nisu smjeli biti ubijeni?

Nije li krik vukovarskoga skupa zapravo krik za oslobađanje Hrvatske od te skrivene političke moči? Vukovarski krik nije politički, nego etički i prije svega čovječni, humani i zato nikada ne će biti utišan.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

na

Objavio

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta.

Borislav Ristić/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari