Pratite nas

Kolumne

Damir Pešorda: Naprednjaci, sve vam je u šaci

Objavljeno

na

ante tomić

Tzv. naprednjaci

Uhodani obrazac opet se ponavlja: malobrojni no dobro raspoređeni ”naprednjaci” – a to u Hrvatskoj znači oni kojima je Hrvatska draža kao geografski nego kao identitetski pojam – upotrebljavaju HDZ da provede nezgodne stvari koje se nominalno lijeva vlast ne bi usudila provesti.

Plenković se iznenada upustio u ratifikaciju Istanbulske konvencije, čime je lažne demokršćane u HDZ-u istjerao na čistac. Mlitavi otpor pojedinaca poput Brkića ili Stiera zapravo je samo kupovanje probavljivije prošlosti za neku pretpostavljenu budućnost. Gdje će pet biti kurentno mahati domoljubljem i demokršćanstvom. A Hrvati će opet glasovati za ”stožernu stranku” da ne bi, ne daj Bože, komunisti došli na vlast.

Sjajan su niz pobjeda nanizali naprednjaci otkako je SDP, stranka koja ih službeno predstavlja, pretrpio poraz na izborima. Ostala im je u rukama kultura, štoviše Obuljen Koržinek im je još korisnija od Zlatar Violić jer je čvršća prema ”desnici” i radišnija, nakon malo gnjavaže s Barišićem osvojili su prosvjetu, uz pomoć su Kusićeva Povjerenstva kriminalizirali ZDS i rehabilitirali petokraku, odgođena je kupnja borbenih aviona i izgradnja Pelješkog mosta do Sveto Nigdarjevo… Nije ni čudo do od etabliranih naprednjačkih novinara Plenković već sada dobiva više pljeska negoli Sanader u najboljim danima.

Sve ono što se Milanović nije usudio ili nije stigao učiniti, koalicija HDZ-a, HNS-a i SDSS-a čini. Efikasno i bez zastoja. I ne preostaje mi ništa drugo nego da, parafrazirajući poznatog vojvođanskog kantautora, kažem: Naprednjaci, sve vam je u šaci.

Trenutno se koplja lome oko Istanbulske konvencije. Crkva i građanske udruge katoličke provenijencije Konvenciju odbacuju zbog rodne ideologije ugrađene u nju.

Naprednjaci se prave blesavi i govore kako se nigdje u Konvenciji izrijekom ne spominje ”rodna ideologija” te inzistiraju da se radi isključivo o zaštiti žena. Mislim da glavni problem Istanbulske konvencije nije rodna ideologija, nego činjenica što se njome daje još jedna batina za discipliniranje neposlušnih nacija u ruke nadnacionalnoj moći.

Istanbulsku konvenciju Hrvatska ne bi smjela ratificirati u prvom redu zbog očuvanja ionako reduciranog suvereniteta, a ne zbog ”rodne ideologije”. Budući da će Konvencija biti iznad Hrvatskog ustava, a njezino će provođenje nadzirati suspektna udruga – to je sasvim dostatan razlog da se takav dokument ne ratificira. Uostalom, nije ga trebalo ni potpisati.

Doda li se k tomu da će državu provedba Istanbulske konvencije, ako je vjerovati tvrdnji Dubravke Šuica u emisiji Otvoreno, koštati najmanje milijardu kuna godišnje, jasno je da ratifikacija može samo škoditi Hrvatskoj.

Što se tiče ”zaštite žena”, mislim da bi takav diskurs jednom već trebalo proglasiti krajnje nekorektnim prema ženama. Zaštitu treba netko tko je slab, inferioran u odnosu na onoga tko tu zaštitu daje. Ja ne mislim da su žene inferiorne. Odnosi u suvremenim zapadnim društvima ne baziraju se na fizičkoj snazi, tako ni činjenica da su žene generalno fizički nešto slabije od muškaraca, ne znači da su automatski ugrožene.

Uostalom, kada bi fizička snaga bila mjerilo, slabiji muškarci bili bi još veće žrtve od žena. A društvo bi se preko noći strovalilo u kameno doba. No, nije isključeno da će upravo forsiranjem ovakvih bedastoća i sve maštovitijih aberacija u doglednoj budućnosti zapadno društvo popucati po svim šavovima i uistinu se urušiti i strovaliti duboko u prošlost.

Ako ne baš u kameno doba, ono barem u srednji vijek, ali ne onaj srednji vijek gregorijanskog korala nego osvajanja Meke. Hoće li neki novi Muhamed biti milostiv prema Europljanima kao povijesni Muhamed prema stanovnicima Meke, ostaje za vidjeti.

No, to su stvari koje ,,naprednjake” ne zabrinjavaju. Tako jedan od viđenijih ovdašnjih ”naprednjaka” Miljenko Jergović drži kako nije problem što Hrvatska izumire, manjak stanovništva, ve(se)li (se) on, nadomjestit će Sirijci i Afganistanci.

Važna je kultura, filozofira dalje autor ”Sarajevskog Marlbora”, o njoj ovisi hoćemo li pridošlice asimilirati. Zgodna dosjetka, više onako da se Vlasi ne dosjete. Zna Jergović kako su uspješno Nijemci i ostali asimilirali Afganistance i Sirijce.

Uostalom, ni njega koji je došao iz nedalekog Sarajeva još nismo uspjeli asimilirati, pa još nije siguran pripada li hrvatskoj, srpskoj, srpsko-hrvatskoj, bosanskoj ili kojoj već književnosti. Kao ni zemljak mu Frljić. Da, važna je kultura, zato Jergović i jarani mu i čini sve da hrvatska kultura što više bude regionska, a što manje hrvatska. No, to ionako nema previše veze s asimilacijom imigranata.

Drugi jedan ”naprednjak”, Ante Tomić, dohvatio se pak Zvonka Bušića. Ovako divani taj govnom pomazani spisatelj iz Prološca: ”Kad pomislim šta se sve nudilo Zvonku Bušiću u New Yorku 1976. godine, meni se lagano zamanta. Da sam bio na njegovu mjestu, sram me je priznati, ja se mjesecima ne bih sjetio ni Hrvatske ni Jugoslavije. Ja bih želio upoznati Andyja Warhola, čekao bih Johna Lennona ispred zgrade Dakota da mi se potpiše na ploču Plastic Ono Banda, odlazio bih u CBGB na koncerte Ramonesa i Talking Headsa i godinama kasnije, kad bih se vratio u svoje selo, u hladovini pod murvom mališanima pobožnim šapatom pričao: Ej, dico, kad Tom Verlaine iz Televisiona šćapi gitaru…” Iskreno, pomalo me je sram da čovjeka tako skučena pogleda na svijet i tako prizemnih ideala, ovdašnji mediji drže jednim od najuglednijih suvremenih hrvatskih književnika.

Tomićeva je infantilna teza da se Bušić nije trebao boriti za slobodnu Hrvatsku jer je kao Hrvatima bilo dobro i bez slobode, nego da je trebao uživati u životu kad se već dočepao Amerike. Kao što Ante uživa u siromašnoj Hrvatskoj jer je spreman, za volju lutkarima iz sjene, slaviti onu neslobodnu jugoslavensku Hrvatsku, a kuditi Hrvatsku koja je nastala oslobađanjem iz tog jugoslavenskog zagrljaja.

No, ostavimo Tomića u tom njegovom usenaseipodase svijetu, na njego on ima pravo, ma nema prava ignorantski s visoka docirati pokojnom Zvonku: ”Za početak, kako je on zapravo mislio otvoriti avionsku kabinu pod tlakom na šest ili sedam hiljada metara visine? Ja sam tako nešto vidio samo u jednom filmu s Nicolasom Cageom i čini mi se dosta strašno. Nitko zdrave pameti ne bi otvorio avion na šest hiljada metara… (Slobodna Dalmacija, 14. 3. 2018.).” Zar Tomić doista vjeruje da bi itko išao otimati avion, a da ne razmisli i o takvim detaljima!?

Uostalom, evo što sam Zvonko Bušić piše o tomu: ”Proučavao sam zrakoplove. Tip zrakoplova, držao sam, također mora biti adekvatan za realizaciju onoga što sam namjeravao. Izbor je pao na Boing 727. Nisu pri tome presudne bile one karakteristike koje se kod zrakoplova obično gledaju – veličina, brzina, broj i snaga motora.

Presudna je bila činjenica da je taj tip zrakoplova imao dupla vrata, tako da su se iz unutrašnjosti zrakoplova mogla otvoriti prva vrata, a nakon što bi se ona zatvorila mogla su se otvoriti druga, a sve to ne bi proizvelo onaj poznati tlačni fenomen koji iz otvorenog zrakoplova sve isisava van.

Tu karakteristiku Boinga 727 iskoristio je poznati američki pljačkaš i ucjenjivač D. B. Cooper… (Zvonko Bušić: Zdravo oko/Sjećanja, Večernji list d.o.o., Zagreb, 2014., str. 171.).” No, Zvonko je u avionu od samog pilota saznao da od njegova plana bacanja letaka iz aviona neće biti ništa jer su nakon Cooperove pljačke na tom tipu aviona preuređena vrata tako da se kroz njih ne može iskakati niti što bacati van.

Dakle, ignorant Tomić piše bedastoće o jednom od najznamenitijih hrvatskih boraca za slobodu u 20. stoljeću, a da se nije potrudio ni pročitati njegova sjećanja ili na bilo koji drugi način upoznati s činjenicama o kojima piše. Ali Ante je naprednjak, a njima se u Hrvatskoj ništa ne zamjeri. Ni vrijeđanje, ni glupost, ni laž, ništa.

Što reći, nego još jednom konstatirati: Naprednjaci, sve vam je u šaci. Ali kad već lažete, lažite malo glatkije, probavljivije. Ako vam i nije stalo do toga što ponižavate Hrvate, nemojte u tolikoj mjeri ponižavati zdrav razum. Jer će vam se na kraju to obiti o glavu. Sirijce ionako nećete asimilirati, a kamoli Hrvate.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari