Pratite nas

Kolumne

Damir Pešorda: Nedovršena država

Objavljeno

na

Na svijetu, uz normalne, postoje i nedovršene države. One i jesu i nisu, one su u stalnom prijelazu između postojanja i nepostojanja, između postajanja i nestajanja. Prepoznat ćete ih po tomu što u njima nakon desetljeća samoporicanja provali silni nacionalni zanos iliti, po ljevičarski, nacionalizam.

[ad id=”93788″]

Zatim se brzo ispuše, usahne i one opet nekoliko desetljeća provode u stanju svojevrsne hibernacije. Uglavnom u sklopu neke veće naddržavne tvorevine. Takva je država, recimo, Ukrajina. Takva je i Hrvatska, koliko god to nama bilo teško priznati.

Da je tomu tako, dokaz je činjenica da se odmah nakon pobjede u Domovinskom ratu u Hrvatskoj počelo sumnjati u svrhu njezina postojanja. To traje već dvadesetak godina, a sjena Jugoslavije nad Hrvatskom biva sve veća. Na simboličkoj razini to najbolje ilustrira Račanovo brisanje atributa ‘državni’ iz naziva Hrvatskog (državnog) sabora. Kada je u inauguralnom govoru predsjednik Sabora Reiner iskazao namjeru da se pridjev ‘državni’ u naziv Sabora vrati, na nj je odmah podignuta tolika graja da je, čini se, on od toga naprasno odustao. U svakom slučaju, to više nitko ne spominje. Kao ni promjenu naziva nekih ministarstava koje je prethodna vlast besramno srbizirala.

A trebao bi HDZ! Samo brisanje atributa ‘državni’ iz naziva Sabora bio je drzak, bezobziran i protuhrvatski čin, dok bi brisanje tog brisanja bilo tek ispravljanje nepravde i povratak samosvjesnoj Hrvatskoj. Barem na simboličkoj razini. Na žalost, sputan šizofrenom političkom konstelacijom HDZ odustaje polako od svojih proklamiranih obećanja. Hrvatska nam se nesmiljeno jugoslavenizirala pod ”komunjarama”, a sada se internacionalizira pod ”desničarima”. Tako da na vrhu imamo Kanađana, Francuza, a i ponekog Hrvata. Kao npr. Hasanbegovića.

Uz odricanje dobrog dijela suvereniteta u ime europskog zajedništva, Hrvatska se nikako ne uspijeva osloboditi ni jugoslavenske prošlosti. Taj zlosretni jugoslavenski (balkanski) okvir Hrvatskoj se uporno silom navlači kao luđačka košulja. I po tomu se vidi da je Hrvatska nedovršena država, kojoj se još uvijek dogodi da joj tu i tamo puste jugoslavensku himnu, da je zamijene s nekom drugom bivšom jugoslavenskom republikom ili je osakate na nekoj karti. U našim novinama uobičajeni su članci koji o prostoru bivše Jugoslavije govore kao da je to još uvijek na neki način jedinstven prostor.

To je posebice izraženo kad je sport u pitanju, uostalom u većini timskih sportova već imamo i zajedničke lige. Tomu se odupire jedino nogomet, zato hrvatsko nogometno vodstvo i jest meta stalnih medijskih i sudskih napada, a ne stoga što bi u nogometu korupcija bila veća nego u drugim segmentima društvenog i gospodarskog života. I taj jugoslavenski žal i protuhrvatski žar bit će prosipani sa stranica naših novina sve dok zagovornicima Regiona ne pođe za rukom da sklepaju nekakvu regionalnu ligu.

Čitam tako prije mjesec ili nešto više dana u Jutarnjem listu: ” TREBA LI NETKO JOŠ NEKI DODATNI DOKAZ? Evo zašto je Hrvatska nogometna kraljica bivše Jugoslavije!” U članku se onda navodi kako je World Soccer objavio listu 500 najvažnijih igrača svijeta i kako su među njima desetorica Hrvata. I kako je to najbolji plasman uzimaju li se u obzir samo bivše jugoslavenske republike. Vjerojatno Hrvatska ima najbolji plasman i među državama proisteklim iz bivše Austrougarske Monarhije, ali razmišljati u tim relacijama novinarima Jutarnjeg lista ne pada na pamet.

Jučer opet čitam, ovaj put u Večernjem : ” Kako bi izgledala nogometna momčad Jugoslavije sastavljena od današnjih igrača pitaju se Talijani, koji su izdvojili najbolje što regija u ovom trenutku posjeduje. Na spisku se nalazi osam hrvatskih igrača, najviše od svih, dok Srbija ima jednog manje.” Članak je, mimikrije radi, okićen kockastim dresovima, no poruka je jasna – nema nam života izvan Regiona. Ovdje su, doduše, u pomoć priskočili Talijani, no sumnjam da je njima ideja za članak pala tek tako na pamet, sigurno tu postoji i neka balkanska veza. Kao što nikomu tko poznaje i voli knjiženost ne bi na um palo predložiti Matvejevića za Nobelovu nagradu. Da u svemu tomu ne postoji i ta famozna balkanska poveznica.

A kad su viši ciljevi u igri, o ukusima se ne raspravlja.

Damir Pešorda/hrsvijet.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari