Pratite nas

Kolumne

Damir Pešorda: Popis sablazni

Objavljeno

na

Ako se sva ljudska prava jednog dana ostvare, nestat će čovjek

Već odavno podjela na lijeve i desne ne opisuje dobro podjele na političkoj sceni, ni u Hrvatskoj ni u svijetu. Svi osjećamo da se da se ta podjela istrošila, ali ne nalazimo odgovarajuću zamjenu.

Držim da je to stoga što je u postmodernom društvu postalo sasvim normalno, štoviše poželjno, spajati nespojivo, miješati ono što ne ide zajedno. Pa tako ljevičari više ne mare za radništvo nego se okreću ženama, imigrantima, seksualnim manjinama, bogatoj eliti.

Desničari se i nacionalisti pak okreću radnicima, običnim ljudima. Populizmu, rekli bi suvremeni politički i medijski protivnici naroda.

Ljudskopravaška je ideologija postala glavno oruđe društvenih i političkih promjena. A te su promjene, uistinu, velike. Sudeći po tomu, ljevica je nakon propasti ”realsocijalizma” izuzetno uspješna. No uspjesi te i takve ljevice događaju se na područjima gdje ih klasici marksizma baš i nisu očekivali.

Figurativno rečeno, ne u tvornici nego u krevetu. Iako su, istini za volju, progresivni, lijevi mislioci minulih stoljeća planirali, između ostalog revolucionirati i seksualni život. Bilo kako bilo, nova ideološka stega ili, ako baš hoćete, politička korektnost već stvaraju nove, da upotrijebim sintagmu Czesława Miłosza, ”zarobljene umove”.

Ljudskopravaška ideologija bavi se stvaranjem novog čovjeka

Ljudskopravaška je ideologija zato ideologija jer, zapravo, nije vezana uz ljudska prava. Nego se bavi promjenom starog i stvaranjem novog čovjeka. Pa se tako pravo na život po potrebi ukida kako bi se afirmirala neka ideološka dogma.

Pobačaj je davno osvojen, sad se vodi boj za eutanaziju. O čemu sve češće odlučuju liječnici i pravnici. Tako su u Velikoj Britaniji ovih dana liječnici nečinjenjem usmrtili bolesnog dječaka Alfiea Evansa, unatoč inzistiranju njegovih roditelja da ga puste iz bolnice kako bi ga mogli nastaviti liječiti u Italiji.

Tu su pogažena barem dva temeljna ljudska prava: pravo na život i roditeljsko pravo da odlučuju o liječenju svog djeteta. Kada su Alfiea isključili s aparata za disanje, on je živio još danima. Bez hrane i njege iako su liječnici tvrdili da će umrijeti dočim ga skinu s aparata.

Izopačenosti su postale ponos

Ono što se donedavno držalo seksualnom izopačenošću, danas se slavi kao krijepost i izvor ponosa.

Popis novosmišljenih ljudskih prava nalik je nekadašnjem popisu sablazni. Stoga bi ono što danas društvo sablažnjava, sutra moglo postati ljudsko pravo, štoviše nešto poželjno. Vjerojatno će društvena afirmacija pedofilije biti među prvima na tom popisu.

No, gdje je uistinu kraj tom ljudskom igranju Boga ne možemo ni naslutiti. Samo, stvari obično ne ispadnu onako kako ih ljudi, ma koliko moćni bili, zamisle. Uvijek se dogodi nešto nepredviđeno što te zamašne planove pokvari.

No, ne smijemo sjediti skrštenih ruku i čekati da se taj čudesni preokret sam od sebe desi, moramo sada i ovdje činiti ono što je naša ljudska dužnost.

Onoga trenutka kada smo intervenciju u ljudsku narav priznali kao ljusko pravo, mi smo kao društvo potpisali svoju propast. Geografske širine i dužine odavno su osvojene, tu se nema što više kolonizirati, ostaje samo budućnost, i za nju se vodi rat.

Kolonizacija budućnosti kao koncept porobljavanja ljudi na djelu je već neko vrijeme. Bojim se da su u našu budućnost već pobodene zastave, i to ne samo one duginih boja. Samo hrvatske zastave tu nema. Ako tako ostane, neće biti ni Hrvatske. A što se bujajućih ljudskih prava tiče, ako se sva ona jednog dana ostvare, nestat će čovjek.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: U marokanskom gradu sedam svetaca bit će podignuta hrvatska ruka za deklaraciju

Objavljeno

na

Objavio

U studenom u Zagrebu toplo kao u Marrakeshu, ako tako ostane i nadalje – svi ćemo imati plavi Božić. Već je očito pred vratima, sudeći po trgovačkoj žurbi koja jedva čeka da prođu Svi Sveti i Dušni dan pa brzo stavlja na police pozlaćeni kič i širi komercijalni božićni duh. Ne bi li trebali pričekati barem još malo, prizivanje Adventa odgoditi nakon 18. studenoga?

Komemoracija u Vukovaru već je imala predigru. Srdačnom suradnjom srbijanske i hrvatske policije uhvaćen je i maltretiran Nikola Kajkić. On se bio drznuo potražiti zločince s Ovčare i došao do nekih imena koja nije dobro istraživati ili uopće spominjati da se ne naruše dobri odnosi u koaliciji i šire. Srbijanski su ga žandari na granici pri povratku u Hrvatsku skinuli do gola, zlostavljali, ispitivali i njega i Zoricu Gregurić, predsjednicu Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara. (Gospođu Gregurić imali ste prilike vidjeti u prvoj epizodi odlične dokumentarne serije „Srce Vukovara“). Zašto ja to nisam odmah saznao, pa redovito čitam mnoge novine, gledam Dnevnik HTV-a, dok vozim slušam radio? Pa zato što službeni mediji (u čijoj je službi koji, znamo) ni riječ o tome nisu objavili, niti je kakve oštre ili neoštre reakcije bilo, a riječ je o hrvatskim građanima koje hrvatska država mora štititi.

Ne sve, očito, nikako ne one koji savjesno rade policijski posao (Kajkić) i narušavaju bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti, nikako ne one koji se nakon tolikih godina neobzirno vraćaju u prošlost, baš kada su režimi s obje strane granice odlučili šutnjom prekriti grobove hrvatskih branitelja i civila, mukom koji pogoduje krvnicima, ponešto prekinutim Penavinim nastojanjiima. Dobra je vijest ipak da su Nikola i Zorica nakon dugih i mučnih sati pušteni, nisu odvedeni u srbijanski logor, Stajićevo ili sličan, a još bolja da ih hrvatska policija nije nastavila ispitivati jer je s druge strane sve odrađeno.

Hrvatske su se službe i pravosuđe inače naglo probudili, djeluju munjevito – podignuta je optužnica protiv krvoločne zvijeri koja je na najokrutnije moguće načine mučila Vilima Karlovića, branitelja i pisca knjige „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“. Rečena tijela su, eto, 2018. saznala za taj zločin, premda je knjiga odavno objavljena i Karlović govorio o svojim iskustvima diljem Hrvatske, a napisan je i scenarij za igrani film na podlozi knjige – hoće li i kada će biti ili ne će nikada biti realiziran, ostaje vidjeti.

Ovih sam se dana i ja na drugi način vratio u rujan, ali i studeni vukovarski godine 1991. – u zagrebačkoj kavani razgovarao sam sa Željkom, onom uplakanom djevojčicom u plavom kaputiću koja je postala simbolom, zaštitnim znakom turobne kolone kroz razoreni Vukovar nakon pada grada. Sada je mlada žena i majka, nadarena autorica ćuvstvenih pjesama. Bolne uspomene nisu minule, ali pokušava naći put iz trajne tjeskobe uskim kanjonima životne snage i usporedo pomoći drugima. Udruga koju je zamislila zvat će se “Plavi kaputić“ , sa sjedištem u mjestu Berak kojega se možda sjećate: već u rujnu su ondje divljali Šljivančanovi ubojice, posmicali Hrvate a koji su ostali bijahu pretvoreni u roblje, pa i oni poslije uglavnom poubijani. Željka je zamislila svojevrsni rehabilitacijski centar, ugodno utočište za one koji u prirodi, na imanju, požele liječiti dušu, ali ne zaboravlja ni što je bilo, pa će u namjeravanom muzeju u Berku ispričati priču o braniteljima i civilima, o patnjama, i o sebi. Projekt koji treba podržati cijela Hrvatska.

Marrakesh

Kada sam spomenuo Nikolu Kajkića i Zoricu Gregurić, to jest „neinfomiranost“ sredstava priopćavanja, prisjetio sam se Istanbulske i Marrakeshe deklaracije. O Istanbulskoj smo saznavali na kapljice u duljem razdoblju, sve dok nije počelo kišiti. O Marrakeshoj isto tako, a prošla bi lišo da predsjednica države nije svratila na nju pozornost, pa se ljudi počeli pitati što s tom marakeshskom nije u redu. A otkud bi znali? Slušali su ili čitali što o njoj, marakeškoj, kaže ovaj ili onaj, za i protiv, neki su kolumnisti našli teške zamjerke, toliko teške da očito taj „globalni kompakt“ treba vratiti na doradu, takoreći, ali potpuni tekst preveden na hrvatski jezik nitko nije objavio u viđenijim glasilima, koliko znam. A znam. Što to govori i koju se poznatu „šprancu“ slijedi? Govori prije svega o bahatoj drskosti, ne samo o sumnji u inteligenciju puka, nego i o ciničnom ponižavanju javnosti koja nije u stanju sama donijeti zaključke o tekstu. Sve je ionako unaprijed odlučeno, pa ne će sada valjda voditi javnu raspravu narod koji je po definiciji politički amater.

A tko će putovati u Marrakesh ili Marrakech ili Marakeš, onda nije važno. I uopće, govoriti o bilo čemu što nije uz dlaku sadašnjim vlastodršcima, u najmanju je ruku neoprezno, ako ne i opasno. Tako se izigrava demokracija (opet jednom!), dane direktive se moraju poštovati, u marokanskom gradu sedam svetaca bit će podignuta hrvatska ruka za deklaraciju, za legaliziranje ilegalnog. Upozoravati da se sve više država distancira, također nema smisla. Nije važno što neka važnija ili nevažnija zemlja odustaje, mi smo Hrvati. Mi nikada ne odustajemo, kao što nam je priznala Frau Merkel. Doduše u nogometu. Baš je ona velika zagovornica globalnog kompakta, a Hrvatska ju je, eto, ohrabrila na tom putu.

Na kraju pitanje zašto Marrakesh ili kako se već zove. Valjda na spomen arapske (islamske) imigrantske okupacije europskoga tla, Pirinejskoga poluotoka, koja je trajala stoljećima. Vođa Almoravida sa sjedištem u Marakešu pokorio je Andaluziju, čitam. Za istinu reći, u mirnijim razdobljima pax arabiane cvala je kultura koja je blagotvorno utjecala i na europsku. No, to je druga priča. Ova aktualna priča u svezi (i) s Hrvatskom poantirana je u nedjelju (vidio tada teletekst) kada je Andrej Marko Polo nakon duljega izbivanja uvidio da se tu u Hrvatskoj pojavila ozbiljna oporba Marrakeshu, te će on, reče, sve staviti na Vladu i Sabor, objasniti, razjasniti, demistificirati, uvjeriti nekompaktne idiote, paničare i histerike da je kompakt posve u redu, kao i Istanbulska, znači sve će se učiniti post factum i post festum, a moglo se na vrijeme i polako, da mi bedaci koji sporo razmišljamo napokon shvatimo što oni von oben odmah kapiraju.

A cjelovit tekst i opet ne ćemo vidjeti, bojim se. Kog vraga trošiti na prevođenje deklaracije koja ionako nikoga ne obvezuje niti ju treba potpisati. Pa zašto onda Vlast s toliko strasti inzistira da „netko ode u Marrakesh“? Čije direktive slijedi? Teško je dosjetiti se, ah. Što znači kompakt, ne znam. Znam što na podlozi latinskoga znači riječ kompaktat. Ugovor. Ugovori se obično potpisuju, ako ne, onda ne postoje. Pa se mi, znači, sporimo oko nečega što ne postoji. A ne postoji već vrlo, vrlo dugo ni Ministarstvo informiranja, pa svako brdo tumači što se iza brda valja.

Predsjednica države je povukla ručnu glede Marrakesha (dobar potez) i otišla u Pariz gdje se u velikom koncentratu svjetskih silnika obilježavao svršetak Prvoga svjetskog rata koji je – točno rekoše povjesnici – bio početak Drugoga svjetskog rata, pa se tu nema što previše reći, nego se u punoj sućuti prisjetiti miljiuna i milijuna koji su tako besmisleno i većina u mladim danima otišli s ovoga svijeta. Versailles i sve što se potom zbilo također bi trebalo obilježavati turobno, ondje se kartalo sa sudbinama naroda i pripremao teren za, primjerice, novu monarhiju na jugu Europe, u kojoj će stradati Hrvati.

U Srbiji su upravo uoči pariškoga sjećanja održane vojne vježbe pod nazivom „Vek pobednika“, na hrvatski prevedeno „Stoljeće pobjednika“. Naziv sugerira da je Srbija valjda pobijedila u svim ratovima, pa će i nadalje jer sada ima rusko oružje, a dobit će i nešto tajanstveno, o čemu Vučić nije htio govoriti da ne „potpadne pod sankcije“ (riječ može zato biti samo o nedopuštenim bojnim otrovima ili igranje s nuklearnim oružjem, nadam se da naše „institucije“ prate, a vjerojatno se radi o blefu). I opet se Srbija lažno predstavlja: u Prvom svjetskom ratu je poražena i njezina se vojska morala povlačiti preko Albanije do Krfa, a pobijedili su „saveznici“ sa Solunske fronte i da njih nije bilo srbijanska vojska bi još i danas bila na Krfu. Ovako je „uvedena“ natrag u Srbiju da bi zadovoljavala svoje imperijalističke težnje, a Francuzi su joj ostali braća po oružju, što se vidjelo i u ratu devedesetih.

U Drugom svjetskom ratu bila je njemačka marioneta s Nedićevom vladom koja se proslavila pobjedom nad Židovima u Srbiji, i ta je „oslobodilačka borba“ jedina u kojoj je Srbija pobijedila, a poslije sebi pripisala vrlo važnu ulogu u“ NOB-u“. U agresiji na Hrvatsku svršetkom stoljeća, Srbija je poslije početnih uspjeha katastrofalno izgubila. Kompenzirala je taj neuspjeh osvajanjem polovice Bosne, doduše još nepridružene, ali je potom ostala bez Kosova. To bi u kratkim crtama bilo „Stoljeće pobjednika“.

U Parizu su se sastali uoči velikoga slavlja Macron i Merkel, da zajedno otkriju ploču. Gospođa Merkel pokraj Macrona koji je krivo shvatio da je nakon slabljenja njemačke kancelarke – on, Macron, gospodar Europske unije. Neznatan čovjek sa znatnim ambicijama, novi Napoleon koji će duboko i široko sjediniti Europu u borbi protiv svih zala ovoga svijeta, recimo Rusije, Kine i Sjedinjenih država, a za to će mu biti potrebna europska vojska. Na njegovu žalost, i Trump je doletio u Pariz, pa je mali Macron uz puno gestikulacije i vrdanja ponešto promijenio retoriku oči u oči s Trumpom koji je njemu svojstvenim grimasama dao Francuzu do znanja da se mali zaletio, da se ne igra.

I to reče baš Macron koji je u svečanom govoru ustvrdio da nam prijeti prošlost, a da nam ne bi prijetila treba prevenirati ratove. Ratove pak izazivaju nacionalisti. Zato se valjda Europa ne smije sastojati od nacionalnih država niti se nacije smiju spominjati jer to nije politički korektno, sve treba biti jedna velika i dobro naoružana Europska unija s jednim vođom i jednim vojskovođom, Macronom. I da se nitko više ne usudi reći da je nacionalizam pozitivan osjećaj. A jest kada se radi o manjim narodima: nacionalizam manjih naroda u Europi ili mnogoljudnijih koji ne spadaju u elitu, a imaju gadna iskustva (Poljska), refleksna je obrana od nacionalizma „velikih sila“ kojima suverenitet malenih ili slabijih ide na živce i nastoje ga skršiti na sve načine pod firom multilaterkulti nadnacionalnih čudovišta, u podzemlju kojega se nalaze tvornice oružja i zazivaju (pa i izazivaju) novi ratovi.

Na svu sreću, nova Europa i neke zemlje stare Europe pokrenule su pokret otpora zahtijevajući ono što je prirodno i (trebalo bi biti) normalno, da svaka država i nacija određuje svoje prioritete, njeguje svoju tradiciju i svoje vrijednosti. Tek tako, bez lažnih i licemjernih novih vrijednosti i strašenja neukih, može se i mora razvijati suradnja suverenih organizama koji ne podliježe nadzoru i diktatima umjetnih paneuropskih ustanova. Tek na taj će način, s poštovanjem svake posebnosti, svi nastojati da ni ratova više ne bude…

Još samo nešto o nacionalizmu: taj se pojam ne može odijeliti od domoljublja, jer bez domoljublja nacionalizma ne može ni biti. Treba raščistiti terminologiju: nacionalizam koji počiva na iracionalnom uzdizanju svoje nacije (ili rase) kao nadmoćne drugima, zove se fanatizam, a poznat je i kao nacizam. Nacionalizam koji želi tuđe teritorije, naziva se imperijalizmom. Nacionalizam koji se prometne u komunističku tiraniju (SSSR, Srbija u komunističkoj Jugoslaviji) zove se (nad)nacionalnim i ideološkiim terorom koji uključuje imperijalizam i nazivamo ga, znači, terorizmom. Liberalni nadnacionalni projekt završava liberalnim fašizmom, pod vodstvom „neopasnih“ nacionalizama velikih. Nacionalizam malih nazivamo domoljubnim nacionalizmom koji nikoga ne ugrožava (niti može), ali govori i viče: mi smo tu, htjeli vi ili ne, znamo tko smo i što smo i nemojte nam uz trule jabuke uvoziti ideologiju koja nam je tuđa, jer toga smo se nagledali i više ne želimo. I gdje ste bili, antiratni pobornici, kada je izbio rat u Europi početkom devedesetih, kada je razarana Hrvatska, razaran Vukovar i vukovarska bolnica – pa ni bolnicu niste zaštitili, humani antiratnici? I kad je Francuska (dotično njezin predsjednik) de facto produljila rat u Bosni i Hercegovini. Ma gonite se sa svojim frazama.

„Jezik“ naš hrvatski

Hrvatski proračun je poznat, četiri su ministarstva dobila lavlji dio, a mrvice koje su ostale dodijeljene su – ostalima. Jedna od tih mrvica dopala je kulturu, koja ju je zahvalno zgrabila. Ministarstvo znanosti i naobrazbe dobro je prošlo jer navodno provodi revolucionarnu školsku reformu nakon koje preopterećena djeca više ne će piti tablete za smirenje, sve će riječiti tableti. No oni su skupi, pa treba drugdje uštedjeti. Tako se štedi na časopisima, primjerice na časopisu Hrvatskog filološkog društva „Jezik“, što znači da časopis koji izlazi od 1952. više ne će postojati, ako ne pronađe privatne pokrovitelje. Kako je došlo do toga, ako znamo da se i u vrijeme jugokomunizma taj nepoćudni časopis nije ugasio, premda je više puta pokušano da ga se zadavi i rastopi kiselinama, te baci u odvod?

Pa tako, očito se čekala samostalna hrvatska država, da ona to riješi. Odnosno čekala se koalicija u kojoj će jednoj minornoj ali opakoj stranki biti dodijeljeno Ministarstvo znanosti i obrazovanja,a ta sigurno nije nastala u jezičnom ni u političkom smislu na zasadama Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, niti su joj bili poćudni hrvatski jezikoslovci poput Stjepana Babića i sadašnje glavne urednice Sande Ham. Ministarstvo je, doduše, u prvom naletu dalo nešto novca, ali je zatim odluka – revidirana. Netko je intervenirao da se odluka izmijeni? Tko? Treba zapitati, treba tražiti imena intervenata koji su intervenisali, pa će se doći do pravih motiva.

Jedan može biti što „Jezik“ daje (skromne) nagrade za nove riječi, a nagrada se zove po dr. Šreteru, čija je sudbina na stanovit način povezana s Pupovcem. Drugi trag možda vodi prema Institutu za jezik i jezikoslovlje, čuven po tzv. Hrvatskom pravopisu koji je posvojio ime pravoga Hrvatskog pravopisa, pa ga pod tim imenom prodao neupućenoj javnosti, a u školskom obliku đacima. Podsjetimo: tzv. Hrvatski pravopis nastao je nasuprot Hrvatskom pravopisu Babića i suradnika, među kojima je i Sanda Ham, nastao direktivom ondašnjega ministra Željka Jovanovića koji dobro zna što je hrvatski jezik, a što nije, i kako ga što manje odvojiti od srpskog ili ga barem držati u stanju koje nije prehrvatsko. Časopis „Jezik“ ostao je naravno na pozicijama pravoga Hrvatskog pravopisa kao i svi ugledni hrvatski jezikoslovci, što mu se upravo obija o glavu. Riječ je o neviđenom skandalu. Pozivam ministricu da još jednom razmisli, i usput objavi imena intervenata. Da ne ostanu u mračnoj rupi, da iziđu na svjetlost dana.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Jedina konstanta naših ljevičara je hipokrizija i selektivna memorija

Objavljeno

na

Objavio

Sjećate li se jedne od upornijih histerija u Lijepoj našoj. Histerije o Hercegovcima. Ministri Šušak i Ramljak, Slobodan Praljak, kolumnist Nino Raspudić i da ne nabrajam dalje. Velike priče i veliki tračevi o Hercegovcima se neprestano obnavljaju. Huškanje i danas traje.

Nakon jedne izvrsne kolumne o migrantima Raspudića na fejsu ga proglašavaju ekonomskim migrantom. Što se on javlja kad je i sam migrant? Kao što su i uglednog sveučilišnog profesora Milana Ramljaka svojedobno trpali u koš sa švercerima ”duvana”.

Pokojni Praljak je završio čak tri fakulteta, ali su ga oni sa srednjom Kumrovečkom javno prokazuju kao zatucanu vojničinu. Uglavnom za purgere, praznoglave ljevičare, jugo nostalgičare i orijunaše Hercegovci su isključivo neobrazovani nacionalisti, ustašoidi, ljudska prava – a posebno ženska prava – predstavljaju im zadnju rupu na svirali…

Naša lijeva politička i kulturna “elita“ na spomen Hercegovine i njenih žitelja uvijek bi se superiorno i s kiselim osmjehom distancirala od tih zatucanih i plemenskim običajima zatucanih Hrvata iz BiH.

Prošle su devedesete. Hercegovce boli ona stvar za kripto komuniste i orijunaše, dolaze novi problemi, a mijenjaju se i percepcije. Isti oni koji su na dnevnoj bazi pljuckali po Hercegovcima danas su gromoglasni borci za ljudska prava migranata. Migranti im nisu zatucani, odnos prema ženama im je normalan, što više idealan za rješavanje demografskih problema.

Treba ih samo malo prilagoditi novim podnebljima i kulturama pa kad se stopimo u jednom novom bratstvu i jedinstvu evo nama jedne nove Europe. Djevojčice će se udavati sa 10 godina, a prije toga će se obrezivati. Ako budu neposlušne malo će ih se bičevati, a ako skinu hidžab idu u zatvor, ako kršćanka popije čašu vode iz iste čaše iz koje pije muslimanka bit će pravedno i zakonito osuđena na smrt vješanjem. Europa se baš i ne može pohvaliti nekom sjajnom prošlošću.

Prema grčkoj mitologiji Europa je dobila ime po zanosnoj Feničanki koju je zaveo bik u čijem se obličju krio sam Zeus. Navodnom mu je rogove zakitila cvijećem, zajahala ga i na njegovim leđima zaplivala preko mora na zapad.

Evo, ta se priča danas ponavlja pred našim očima. Hercegovci, Ličani, Imoćani itd. su ”primosi” izmišljaju fake news o mirnim ljudima u nevolji koji samo bježe pred ratom i bijedom te kojima treba samo dati priliku i oni će se u roku odmah prilagoditi. Neće tražiti vješanje onoga koji će popit vodu iz iste čaše iz koje oni piju. Na kraju krajeva, njihovim dolaskom će nestati i svi naši demografski problemi. Milom ili silom.

Na “izmišljene“ vijesti kao što je ona iz Njemačke o 21-godišnjem Kurdu i 14 azilanata koji su ispred diskoteke silovali 18-godišnjakinju morat ćemo se priviknuti… pa, ljudi smo!

Orbanovu nedavnu izjavu da će “migracija biti kraj Europe, i ona neće ni shvatiti da je okupirana“ ne treba shvatiti ozbiljno. On je za našu lijevu medijsku falangu i tako “europska sramota“. A hrvatski jugo-ostatci morat će svoju memoriju prilagoditi novoj euro-azijskoj realnosti.

Oscar Wilde je napisao: ”Uvijek govori istinu pa nećeš morati pamtiti što si rekao“.

Naši ljevičari, bojim se, morat će imati slonovsku memoriju da bi zapamtili sve laži koje su lansirali od Tito-slavije do danas.

Zahvaljujući “revolucionarnoj tradiciji“, Slobodna Dalmacija je uvijek budna. Progresivni novinar Saša Jadrijević Thomas ima podočnjake do koljena od silne budnosti. Kao kad policijski pas nanjuši drogu u autobusu tako naš Saša nanjuši ustašluk.

Saša je s urođenom samoupravnom znatiželjom spazio u prtljažniku nekog provincijskog autobusa nešto što mu se učinilo k’o hrvatski grb s prvim bijelim poljem. Grandiozno ponosan na svoj raskošni talent za otkrivanje ”ustaških zmija” odmah se obratio poznatom lovcu na ustaše Tvrtku Jakovini. On i Hrvoje Klasić nedavno su pronašli ustašu u konzervi paštete.

Tvrtko je odmah smirio uspaničenog Sašu ustvrdivši da je grb s bijelim poljem ustaški te da bi drugovi odmah energičnom akcijom trebali zabraniti – autobus! To bi trebao biti revolucionarni putokaz da se na Markovom trgu zabrani crkva svetog Marka jer je na njenom krovu ustaški grb s prvim bijelim poljem. Crkva je izgrađena negdje u XIII stoljeću kad je zločinačko ustaštvo bilo na svom povijesnom vrhuncu.

Ako bilo gdje vidite prvo bijelo polje, osim u Bijelom polju, odmah ga treba zabraniti jer je to vulgarni ustašluk.

Ante Gugo ne razmišlja baš progresivno pa se tobože na fejsu čudi i kaže: “E, sad ako gledamo analogiju, nakon što su i Hrvati u NDH bili Hrvati, trebamo li i mi biti zabranjeni? Naime, i nas Hrvate je kralj Aleksandar Karađorđević htio ukinuti isto kao prvo bijelo polje. To bi se vjerojatno i dogodilo da kralj nije volio putovati pa se neoprezno jednog dana uputio u Marseille… “

Naravno, da smo u duši pravi marksisti, trebalo bi nas zabraniti.

Naime, još je Jakovinin i Sašin guru Karl Marx u Rheinische Zeitungu napisao: “Nema sumnje da Bečani i Mađari tjeraju tu klatež u Dunav. Šibaju te drske fukare, gladuše, desperadose, čopor ništarija, bitange, skitnice, hrvatsko blato, te podle kmetove. Te bijedne pustolove izbljuvala je njihova prezasićena zemlja… Hrvate bi trebalo potopiti u Dunavu i izbrisati s lica zemlje…“

Dijalektički materijalizam na dijelu! Nakon ovog iskrenog rasističkog teksta propalog ideologa iz Triera poltronsko-kmetski dio Hrvatske na čelu s komunistima ga je oduševljeno prihvatio i slijedio njegove ideje čak pola stoljeća.

Ni danas se nisu još mnogi Hrvati, a napose vlast, oslobodili divljenja Marxu pa tako i danas postoje čak i u Zagrebu Aleja Karla Marxsa, sveučilište Drageca Marxsa, a kmetovi su sretni i zadovoljni.

Kmetovi poput Kangrge, Supeka, Zvonarevića…i bez broja povijesnih“ desperadosa, čopora ništarija, bitanga, fukara…“ koji su se godinama klanjali bradatom rasisti čiji znanstveni radovi o kapitalu i narodima leže u mulju Dunava. Ali, što nas to sve čudi kada mi i danas u Zagrebu imamo jednu od elitnih ulica s imenom Tomaša Masaryka koji je o Hrvatima mislio puno pozitivnije od našeg bradatog Karleka.

Tomaš je od prve, kao sociolog i filozof, definirao Hrvate kao “nižu vrstu Srba“. Zato je valjda i dobio samo ulicu u centru Zagreba. Osvetoljubivi Hrvati nisu mu htjeli dati ni jedan grad koji bi nosio njegovo ime. Baš sam ponosan što sam Hrvat!

Evo, kod me sve odvuklo epohalno otkriće našeg Saše i povijesna mudrost našeg Tvrtka. Da sam bar imao priliku ovih dana upozoriti Sašu na dan 8. studenog 1948.g. i sudbinu legendarnog Splićanina Franu Tente koji je kao 19-godišnjak dobio pet godina strogog zatvora jer je na Marijanu razvio hrvatski barjak. Ne ustaški nego hrvatski. Nakon što je prebačen u Lepoglavu bio je smješten usred zime u sobu bez prozorskog stakla kroz koji mu je puštana hladna voda. Tako je Frane Tente bio ubijen.

Gledam nedavno na TV proslavu godišnjice “oslobođenja“ Splita i desetak muško ženskih vampira kako se muvaju gradom. Jesu li to oni koji su za isticanje hrvatske zastave slali splitsku mladež u smrt ili samo njihovi oduševljeni nasljedovatelji? Podatke o mladom heroju ne možete naći ni na Googlu pa sam mislio možda bi istinoljubivi Saša Jadrijević Thompson ili tako nekako mogao u tome pomoći…

Da je veliki Trocki bio u pravu kad je za novinare napisao da su “intelektualni proleteri“ dokaz je i citat iz jednog TV putopisa o Tibetu: “Do tog nepristupačnog mjesta vodi vrlo loša cesta.“

Goran Gerovac je stara partijska Karlovačka škola, starija i od Karlovačkog piva. Drug je urednik Večernjakova Obzora. Valjda zato u njemu caruju svojim komentarima Pofuk, Zoran Vitas, Žonja i slični progresivci. Teško ćete tu naletjeti na Davora Ivankovića, Borislava Ristića ili Raspudića.

Gera kaže: “Kako je malo potrebno da se uspizdi provincijalna malograđanština i da stane lupati po ženi koja je odlučila otvoreno reći nekoliko stavova o ljudima i procesima koji nas gaze“. Riječ je naravno o Daliji Orešković.

Dalija se “pastoralno crkvenim“ rječnikom očešala o sadašnju političku nomenklaturu, netko je odgovorio netko nije i “vlak bez voznog reda“ ide dalje. Ali stara Karlovačka partijska korenika odmah njuši ”uspizdanje” provincijske malograđane, malo desničare, malo ustašoide… Kako bi dodao malo ”boze” uvjerava nas da je gotovo sigurno da neće biti glasač Dalije. Možda.

Ali ako se kandidira Vesna Pusić, Anka partizanka ili Dragan Markovina? I evo nam u subotu 10. studenog na tri strane naše Vesne Pusić. Kud’ će suza nego na Gerino oko! Gera je, s obzirom kako su traljavo prošli polu-izbori u SAD, prestao maštati o impeachmentu nezgodnog Donalda Trumpa pa se ležerno prebacio na domaću scenu. Hoće čovjek spasiti što se još spasiti dade.

Iz njegovog progresivnog svjetonazora nije mu jasno da će Ivo zabilježit samo jedan ”punat”, a po njemu trapava Kolinda dva. Srećom tu su tu Dalija i Vesna.

Naslov Žonjinog glorificiranja glasi: “Nikada si neću oprostiti što nisam probila blokadu u koloni sjećanja u Vukovaru“. I rastrgala bi košulju na prsima te ih očima punih prkosa pozvala. –Pucajte fašisti!!! Koja teatralna hrabrost.

U toj koloni bili su i oni koji su bili mučeni i prebijani u srpskim logorima nakon pada Vukovara, a koji su par godina kasnije u Mimari skupa sa Vesnom tražili od Tuđmana da dade ostavku. To su ti tvrdi, hrabri i prgavi momci koji u pravilu ne puše te partizanske fore ala Žikica Jovanović Španac. No, to bi bilo pravo “ploveće kazalište“ na Dunavu. Žonja, Vesna i Gera probili bi desničarsku blokadu u Vukovaru. Vesna bi pobacala desničare i plinske boce na kojima su sjedili u rijeku Vuku.

Usput rečeno, moji klijenti u Vukovaru još danas su iskreno zahvalni baš Vesni Pusić što je jednom prilikom “minirala“ Šeks-Kosoričinu ideju o Zajednici Srpskih Općina u Istočnoj Slavoniji. Upravo se Vesna Pusić digla u Saboru i HDZ-ovim mumijama objasnila da tim zakonom Srbi dobivaju sve ono što su u ratu izgubili.

Ta zahvalnost ostaje i dalje usprkos ove male partizanske diverzije Gere i Žonje. Uostalom, povijest nas uči i da su sve “legendarne“ partizanske diverzije bile bla, bla epopeje. Dokaz je i nedavno rušenje spomenika Radi Končaru u Splitu.

Dobro organizirani fašisti, u savršenoj akciji pod okriljem mraka, srušili su Radinu bistu. Herojska i prkosna bista herojski je pala baš na nogu “ustaše“. TV kamere snimaju točno odbrane antife koji su, naravno, ogorčeni ”atentatom” na našeg Radišu. Neka ocvala drugarica, čvrsto i neustrašivo fiksirajući TV krušku, kaže od prilike da je to sramota jer se on borio za Hrvatsku. Skoro mi je ispala flaša Žuje iz ruke. Rade se znači borio za Hrvatsku, a ne za Jugoslaviju. Onda se i Rade Šerbedžija također borio za Hrvatsku. Sad mi je jasno zašto je dobio Breone.

U svakom slučaju još samo fali Rade Bulat. Što bi tek njemu dali kad imamo samo jedne Brijune…

Todorić se ”dobrovoljno” vratio u Hrvatsku. U pratnji policije. U tom kontekstu nam je TV pokazala Kulmerove dvore. Vidjeli smo i otok Smokvicu. Isparila je navodno milijarda kuna. Jest da je puno, ali u slučaju Uljanika mrak je pojeo čak četiri milijarde kuna. Kad bi bar neka TV ekipa uspjela upasti u vile bivših čelnika Uljanika.

Kod Todorića se taksativno navode stranke i pojedinci koji su mu omogućili takvo bogaćenje. Kod Uljanika nema niti se više spominju stranke ni političari koji su Uljanikovoj vrhuški omogućili krađu i bogaćenje. Barem ne formalno. Sve sliči na borbu crnaca u tunelu, a riječ je o četiri puta više love koja je netragom isparila. Tipična Hrvatska magla!!! Zbog nje ni epsko opjevanu Dinamovu pobjedu protiv Spartaka nismo mogli vidjeti. Morali smo vjerovat na riječ Ivanu Blažičku da padaju golovi za Dinamo.

Zvezda je zveknula Liverpool na Marakani. Atmosfera je bila korektna. Njihov FARE bez primjedbi. Veliki transparent Vukovar na ćirilici i velika slika đenerala Draže nisu ni za srpske političare ni za medije nikakva provokacija. Zamislite u Maksimiru veliku sliku Banja Luke i sliku Pavelića. Već dva dana nakon tog ”izgreda“ buldožeri bi prekopavali sjevernu tribinu, a nadzorni organ bi bio riječki BBB-ovac Zoran Stevanović.

Trijumf Demokrata na među izborima u SAD. Još jedna prijesna laž naših lijevih medija. Trump je izgubio 34 mjesta u Kongresu, a dobio 3 mjesta više nego do sada u Senatu. I odmah k’o fol to je katastrofa za Trampa. A Clinton je u prvoj polovici mandata u Kongresu izgubio 52 mjesta, a u Senatu 8 mjesta.

Navodno super popularni Obama izgubio je u midtermsu 63 mjesta u Kongresu, a 6 mjesta u Senatu. Je li tada netko pročitao išta u našim medijima o porazu Clintona i Obame? Sve je tada prošlo prema očekivanju, prema anketama, svi su bili zadovoljni i sretni, naročito kokainski Hollywood i naši ljevičarski mediji.

A ”jadni” Trump, unatoč najboljem rezultatu, tobože je sada u banani.. Jedina konstanta naših ljevičara je hipokrizija i selektivna memorija. Tu su zaista dosljedni.

Rimski Koloseum je navodno zatvoren već dvije tisuće godina zbog izgreda navijača prilikom zadnje gladijatorske borbe.

Zvonimir Hodak/Hrvatski Tjednik/Maxportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari