Pratite nas

Kolumne

Damir Pešorda: Rastakanje Hrvatske

Objavljeno

na

Koliko puta ste osjetili kako vam raste tlak dok gledate televiziju, čitate novine ili surfate po domaćim portalima!?

Često, pretpostavljam, često. Jer sve ono čemu svjedočimo u ovoj zemlji u posljednje vrijeme kao da je sračunato da osjetimo bijes, poniženje… A zatim i nemoć jer ne možemo ništa promijeniti.

Svrha ponižavanja, ako nije samo puko iživljavanje na nekomu, i jest taj osjećaj nemoći, nakon kojega nastupa tupost i apatija, prepuštenost. I upravo to se događa danas u Hrvatskoj. Kad smo se u gospodarskom pogledu kako-tako pokrenuli s mrtve točke, kao da nas netko hoće gurnuti natrag u recesiju i beznađe.

Primjera za to jest koliko hoćeš. Možemo ih podijeliti na one koji proizlaze iz različitih vanjskih pritisaka i one koji proizlaze iz činidbe različitih tuzemnih operatora permanentne krize. Recimo, primjerice, stalna borba protiv ”ustašluka”.

U toj borbi sudjeluje Pupovac sa svojom strankom, SDP-ovi jurišnici, stotinjak udruga s dvjestotinjak članova ukupno, Stipe Mesić i fumićevci, veći dio medija… A na kraju od svih tih silnih ustaša uhvate Thompsonove Čavoglave, legalno postavljenu i ilegalno maknutu ploču poginulim HOS-ovcima i Skejin brk.

Ipak, poslije te hajke ostaje gorak okus u ustima prosječnog Hrvata i osjećaj da mu zemljom upravljaju Jugoslaveni i Srbi kao i nekih davnih olovnih godina.

Igre oko kurikula također su dobar primjer gradiranog ponižavanja i nabijanja kompleksa običnoj, narodnoj Hrvatskoj. Prvo je političkom odlukom postavljen dotada široj javnosti nepoznati Boris Jokić, i sve što je pod njegovom i Budakovom paskom rađeno, rađeno je s točno određenog ideološkog polazišta.

Kada je HDZ došao na vlast i pokušao depolitizirati obrazovnu reformu uvodeći u Povjerenstvo za provedu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije ideološku raznolikost, digla se ”kuka i motika” da HDZ politizira reformu obrazovanja!

Na kraju je HDZ potpuno odustao od utjecaja na reformu i prepustio minornoj strančici enormnog apetita da se bavi time, a uskoro se valjda i Jokić vraća. S njim i ideologija neprihvatljiva barem za četiri petine hrvatskog stanovništva. Još jedno poniženje.

Sinkroniziranost unutrašnjih procesa s pritiscima izvana

Ono što posebno bode oči jest sinkroniziranost tih unutrašnjih procesa s pritiscima izvana. Pritišću nas gotovo svi susjedi: Slovenci zbog arbitraže, Mađari zbog Ine, Bosanci zbog Pelješkog mosta, Srbi zbog svega i svačega ili čega se god sjete… Iz Bruxellesa također stižu packe, a ni Njemačka nam više nije sklona, ako je ikada i bila.

I stječe se dojam da hrvatska vlast ponaša po točno određenom obrascu: prvo odbija bezobrazne zahtjeve izvana, ali vrlo mlako jer ”treba sačuvati hladnu glavu…”, da bi nakon nekog vremena počela polako popuštati. Nanoseći nacionalnom ponosu još veći udarac nego da se odmah popustilo, odnosno da se u spor nije ni ulazilo kad se nije imalo jasne strategije ni odlučnosti da se na svom stajalištu ustraje.

Koliko drugi do Hrvatske malo drže pokazat ću na primjeru pisanja jednog bošnjačkog nacionalista koji djeluje u Hrvatskoj. Riječ je o stanovitom Farisu Naniću koji je svojedobno ustvrdio da je otac Ive Andrića bosanski beg koji je silovao Andrićevu majku dok je radila kod njega kao sluškinja. Taj Nanić kaže: ”Toleriranje zla vodi u još veće zlo. Plenković ima problem vrlo jake nacionalističke opozicije u HDZ-u.

Preseljavanje ploče iz Jasenovca u Novsku, što je izrugivanje pravnom poretku, pokazuje kako zbog toga pristaje na neprincipijelnosti samo da se stranka ne raspoluči. I ostane na vlasti. Njegov prethodnik Karamarko pustio je fašistički duh iz boce, Karamarkov pobočnik Hasanbegović osmislio je njegovu implantaciju u HDZ da bi proširio pravašku, starčevićansku, ustašku biračku bazu, a balkansko desničarsko harlaukanje uplašilo je pristojan svijet. Tako manjina dolazi na vlast i ne pušta ju. Ne reorganizira li se građanska Hrvatska, moći ćemo se jedino još upitati – kamo ideš, Hrvatska?”

Komentar ovom marifetluku nije potreban. Vrijedi samo kao kuriozitet dodati da se u istim novinama u kojima je objavljen Nanićev članak šepiri i naslov Što bi bilo s Hrvatskom da nije bilo Armije RBiH.

Tko rastače Hrvatsku?

No, ne izmišlja Nanić ništa novo, ništa što već iz hrvatskih medija nije mogao pokupiti. Sve njegove nebuloze već su prodefilirale stranicama Jutarnjeg ili Večernjeg lista, Slobodne Dalmacije ili Novog lista.

Domaći su mediji, uz civilne udruge, većinu političkih elita i kulturnjake, važni provoditelji rastakanja hrvatskog društva. Ta četiri sektora, mediji, civilne udruge, politika i kultura u rukama ljevice, glavne su poluge permanentnog potiskivanja zdravog nacionalnog osjećaja i naturanja osjećaja poniženosti i nemoći. To se lako može potvrditi i površnom analizom bilo kojeg od tih sektora, samo se rijetko tko usuđuje takvu analizu napraviti jer takvo što povlači isključenje iz mainstreama, političkog, medijskog ili kulturnog.

Ima li tomu lijeka? Ili ćemo umirati od stida kao Kafkin junak na kraju romana? Ima – ne smijemo pristajati sudjelovati u procesu koji nam nameću! No, da bismo to mogli, to jest da bismo se oduprli nametnutom procesu, moramo ponovo zadobiti svoj glas, ne dopustiti da umjesto nas govore drugi, koji nam o glavi rade!

Ukratko, trebamo vratiti hrvatsku kulturu i hrvatske medije Hrvatima. Političkim Hrvatima, bez obzira na etničku pripadnost. Bez toga nema ništa, osim daljeg poniženja i propadanja. Tek kada ponovo zadobijemo svoj glas, treba i politički razvezati hrvatsku sudbinu od sudbine EU. To ne znači nužno izlazak iz EU, bar ne odmah, ali ni od toga ne treba zazirati ako bude potrebno.

dr. sc. Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari