Connect with us

Kolumne

Damir Pešorda: Zloguki znakovi

Objavljeno

on

Dok Madžarska gradi zid i zauzdava moć banaka, Hrvatska se prsi kao najsiromašniji neto platiša u europsku blagajnu

[ad id=”68099″]

Vjerojatno nije u povijesti postojao svijet povoljniji i sigurniji za život od suvremenog zapadnoeuropskog svijeta. Prosječni ljudski vijek je dulji nego ikada prije, suvremeni siromasi u Europi su pravi mali bogataši u odnosu na siromahe iz nekih prethodnih razdoblja, sloboda govora i mišljenja načelno je zajamčena, nitko se više ne mora bojati društvene osude ili progona zato što je drukčije boje kože, seksualnog ili nekog drugog opredjeljenja. Naravno, da neugodnosti može doživjeti svatko ako naleti na neku budalu, ali društva kao takva jasno su opredijeljena protiv svake diskriminacije. Naoko živimo u gotovo idealnom svijetu. Zašto onda javnošću tako često odzvanjaju glasovi s prizvukom katastrofe?

Razlog može biti činjenica da je suvremeni svijet na pragu fundamentalnih promjena koje svojom neizvjesnošću frustriraju većinu, jer većina je uvijek instinktivno tradicionalna, to jest boji se promjena. Suvremena znanost naveliko prčka po stvarima koje su donedavno bile isključivo u Božjoj nadležnosti, ne zbog toga što nije bilo ljudi spremnih da se u to područje umiješaju nego stoga što još nisu postojale mogućnosti ni znanje za takvo što. Na filozofskom planu postmodernističko mišljenje razgradilo je dotadašnje hijerarhijske sustave promišljanja svijeta i sve istine učinilo podjednako vrijednim. Ili bezvrijednim, kako hoćete. Tako danas već živimo u svijetu u kojem nije izvjesno da je muškarac muškarac, a žena žena, prihvatljivo je ubijati iz milosrđa, nemoguće je odrediti kad točno počinje život itd. Također postaju krajnje nejasni i magloviti nekoć kristalno jasni pojmovi kao što je obitelj, brak, roditeljstvo itd.

   Još kada je napravio atomsku bombu čovjek se uzdigao do položaja nižeg demijurga, koji možda ne može stvoriti svijet, ali ga može uništiti. Danas čak i znanstveni eksperimenti u sebi nose natruhe apokalipse. Naime, ozbiljno se spekuliralo mogućnošću da eksperimenti u CERN-u izazovu propast svijeta. Znanstvenici su uvjerljivo zanijekali tu mogućnost, no treba primijetiti da su upravo pojedinci iz znanstvene zajednice i počeli govoriti o njoj. Sve to obična čovjeka fascinira, ali i plaši. To, naravno, ne znači da će čovječanstvo odustati od mogućnosti koje se pred njim otvaraju. Nekako mi se čini da je u ljudskoj naravi da u konačnici učini sve što može učiniti, i dobro i zlo. Tako da će kad-tad i uništiti svijet ako to bude u stanju izvesti. To je možda fatalistički stav, ali je, držim, i logičan. Jer, budimo iskreni, i najfantastičnije zamisli iz ljudske povijesti postajale su djelom. Kad bi čovjek ovladao za to potrebnom tehnologijom. Međutim, ako je čovjek vjernik, taj fatalizam nije beznađe. Vjernik bi trebao vjerovati da čovjek određuje samo vlastitu sudbinu, a sudbinu svijeta u konačnici određuje Bog.

Drugi razlog za pesimizam glede sudbine našeg svijeta moglo bi biti postojanje stvarnih predznaka nadolazeće katastrofe, dakle ne iracionalni strah od napretka nego racionalno prepoznavanje znakova propasti. Naime, očito je da država socijalnog blagostanja, a takve su manje-više bile sve države u zapadnoj Europi u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, polako ustupa pred tzv. neoliberalnim kapitalizmom, koji baš i nije liberalan kakvim se želi predstaviti. Kao što ni brojne inačice ”demokratskih” i ”narodnih” republika nisu bile ni demokratske ni narodne. Migracijska pomicanja u svijetu, koje kao da vodi ”nevidljiva ruka”, također ne obećavaju ništa dobro sređenim društvima. Demografske kolaps razvijenih društava isto tako. Slavljena znanost, koja nasrtljivo preuzima domene filozofije, teologije i etike, pokazuje znakove ideologizacije i dogmatizacije, često u službi političke ispravnosti odustaje od traganja za istinom. A sveprisutna je i agenda financijskih i drugih interesa u znanosti. Tako danas ne možemo znati čeka li nas veliko zatopljenje s popratnim katastrofama ili veliko zahlađenje. Izvjesno je danas samo da na pretpostavljenom globalnom zatopljenju izvjesne grupacije masno zarađuju. Još od jučer.

   Ratovi ne prestaju, štoviše nova žarišta stalno niču, a stara se ne gase, nego nastavljaju gorjeti ili barem tinjati. Kako je svijet postao globalno selo može se govoriti o svojevrsnom ”Trećem svjetskom ratu”, koji se kao takav ne prepoznaje samo zato što se vodi smanjenim intenzitetom. Najnovija događanja oko Grčke ukazuju nam na vrlo izglednu opasnost od raspada ”europskog mita” o skladnoj i prosperitetnoj zajednici europskih naroda. Europa se može samo raspasti ili pretvoriti u svojevrsno carstvo u kojem će demokracija biti žrtvovana u ime funkcionalnosti i učinkovitosti.

U svem tom košmaru samo Hrvatska blaženo srlja u svijetlu europsku i svjetsku budućnost. Njezine čelnike ne posjećuje demon sumnje, puni ushićenja prepričavaju nam floskule iz Bruxellesa. Dok Madžarska gradi zid i zauzdava moć banaka, Hrvatska se prsi kao najsiromašniji neto platiša u europsku blagajnu.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari