Pratite nas

Istaknuto

Dan antifašističke borbe trebalo bi obilježavati 2.ožujka, a ne 22.lipnja

Objavljeno

na

Zgodna je dosjetka bila Danom antifašističke borbe proglasiti 22. lipnja, iako se tog nadnevka 1941. godine nije dogodilo ništa vrijedno spomena, jer izražavanje nemoći, očaja i bijesa demonstrativnim odlaskom u šumu to sigurno nije. Podsjetimo, skupinu zagriženih idolopoklonika njihov je bog Staljin “u šumu okrenuo”, jer ga je dojučerašnji saveznik napadom preduhitrio. Tako je jedna slatka mala laž poslužila kao sjeme iz kojeg je iznikla divovska biljka ljudožderka –  kraljica laži.

Doista je neobično da jedan narod kao državni praznik obilježava nepostojeći početak itekako postojeće niske događaja koji su rezultirali njegovim dotad neviđenim biološkim iskorjenjivanjem – što mnoštvenim pomorom ljudi u naponu životne snage ili neposredno pred njim, što ciljanim smaknućem najumnijih mu glava kao poveznice sa srednjoeuropskim kulturno-civilizacijskim krugom čijim je dionikom hrvatski narod stoljećima bio. Događaji su to koji su označili ne samo nasilnu biološku smrt velikog broja Hrvata, nego i promjenu identiteta hrvatskog naroda, svojevrsnu degeneraciju njegovog genetskog koda. Organizam domaćina izobličila su dva parazita – jugoslavenstvo kao nadnacionalna, upravo šovinistička negacija hrvatstva i komunizam, nutkan na zavodljivoj paroli o jednakosti svih ljudi, kao čak i logička suprotnost tisućljetnom kršćanstvu u Hrvata koje naučava kako je svaki čovjek jedinstven, dakle da ne postoje ni dva jednaka.

I kao da već sve to samo po sebi nije dovoljno, u objektivnom vrednovanju protuhrvatskog prevrata umotanog u veo antifašističke borbe ne pomaže ni to što se dobar dio priče (osim samog kraja) pola stoljeća poslije gotovo navlas ponovio. Događaji iz ’41 i ’91 imaju najmanje tri bitne poveznice koje ih u srži i motivaciji čine gotovo istovjetnima. Prva je pobuna protiv države Hrvatske, druga – etničko čišćenje Hrvata s područja kojima su pobunjenici ovladali, i treća – pokolj ranjenika kao trajni biljeg nečovještva počinitelja. Sve je to dobrim dijelom provedeno i pod identičnim znakovljem.

Da pobuna ’41 nije predstavljala ustanak protiv fašizma, potvrđuje logistička i materijalna potpora ustanicima upravo od strane talijanskih fašista, ovjekovječena sporazumom u Otriću. Prema tome tzv. antifašisti su u vrijeme prve ustaničke puške bili u savezu s fašistima na obostrano zadovoljstvo. Nije im, dakle, fašizam toliko smetao, nego su se ipak pobunili protiv nečeg drugog. Kako će ne sasvim uspjela repriza pola stoljeća kasnije pokazati – protiv Hrvatske!

Da etničko čišćenje Hrvata ’41, s područja zapadne Bosne (Drvar, Krnjeuša, sela oko Grahova,…), istočne Like (Udbina, Boričevac, Rudopolje, Priboj, …), Banovine (Zrin) i zapadne Slavonije (Španovica) nije bilo nikakav eksces osvetom vođenih pojedinaca i skupina, pokazuje onemogućavanje povratka na ognjišta stanovnicima tih naselja po završetku rata čime je etničko čišćenje de facto potvrđeno.

Isti modus operandi između jame Jazovke, i tko zna koliko još njih popunjenih žrtvama u poraću Drugog svjetskog rata, i vukovarske Ovčare je toliko očit da čovjek u jezi ostaje bez riječi. Razlika je tek u razmjerima. Naime, vukovarska pobjeda onih koji su digli ruku na Hrvatsku bila je tek lokalnog i privremenog karaktera, dok je ona pola stoljeća ranije pod uplivom moćnih vanjskih sila – u početku fašističke Italije, a u prijelomnim trenutcima komunističkog SSSR-a – omogućila da se sotonski ples otpleše do krajnjih granica. Devedesetih, u uvjetima izostanka izravne pomoći velikih stranih sila, poduprti tek majčicom Srbijom, ustanici su – unatoč nemjerljivoj početnoj prednosti u oružju i vojnoj organizaciji kao posljedici faktične pobjede u prethodnom ratu, samo još učvršćenoj tijekom hladnog mira – potučeni do nogu. Prema nekim razmišljanjima takav ishod Hrvati imaju zahvaliti napokon pokazanom jedinstvu, premda, ruku na srce, ni za Drugog svjetskog rata štovatelji staljinističkog kulta nisu nailazili na zamjetniju potporu u hrvatskom narodu. No, je li u ratnom sukobu devedesetih Hrvatska baš posve bila lišena Hrvata – “partizana”?

Recimo, Zvonko Jurjević je bio zapovjednik JNA zrakoplovstva koje je bombardiralo hrvatske gradove, infrastrukturu i položaje hrvatske vojske, ali i izvelo atentat na hrvatskog predsjednika. Budimir Lončar ostat će upamćen po embargu na uvoz oružja u trenutcima kad je Hrvatska bila razoružana a protivnik naoružan do zuba. Franko Simatović Frenki je bio jedan od vodećih organizatora i obučavatelja srpskih paravojnih postrojba, operativnih izvršitelja projekta protjerivanja Hrvata s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države kako u svojoj presudi povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid navodi Međunarodni sud pravde u Haagu. Srpsku istinu o ratu, nakon pretrpljenog poraza modificiranu u mantru o podijeljenoj krivnji za rat, inače u popriličnom raskoraku s nalazima maločas spomenutog međunarodnog suda, još od sredine devedesetih neumorno pronose dvije Vesne – Pusić i Teršelič. Potonja se aktivno angažirala i na odvraćanju Hrvata od mobilizacije time izravno podrivajući obrambenu sposobnost Hrvatske. Kasnije će obje, ne manje revno, činiti još veću štetu po hrvatske interese – prva iz pozicije vladine, a druga “nevladine” vlasti. Manolić, Mesić i Boljkovac ’94 simbolički “prelaze preko Kupe”, iako fizički ostaju u Zagrebu. Ipak, na potpunu obnovu nasljeđa crvene zvijezde petokrake i komunizma, ovaj put pod mimikrijskim nazivom prilagođenim novim okolnostima – antifašizam – morat će pričekati još 6 godina. I dok im je antifašistički original poklonio veliki brat s Istoka, blijeda kopija će im (ne)očekivano biti darovana sa Zapada. Tako su napokon došli na svoje oni, ne tako malobrojni, koji su još ’91 potajice s kitama cvijeća čekali JNA da ih oslobodi. No, od predugog čekanja cvijeće im je uvenulo i u rukama im ostale samo kite, a to, kako se pokazalo, hrvatskim braniteljima nisu zaboravili …

Da bi se dodvorilo takvima, i dalje se, posve shizofreno, pod najvišim državnim pokroviteljstvom slavi pobjeda onoga što je moglo zaživjeti samo ako će Hrvati umrijeti, da bi se mjesec-dva potom slavila pobjeda nad tim istim, pri čemu se nikako ne smije reći da je to isto, kako bi Hrvati mogli živjeti.

Ako je u turbulentnim okolnostima stvaranja moderne hrvatske države proglašenje 22. lipnja Danom antifašističke borbe bio razumljiv i pragmatičan potez, sada je već sazrelo vrijeme napraviti iskorak po tom pitanju. U svrhu obrane od mogućih teritorijalnih posezanja tradicionalno nesklonog joj susjeda, ali i nikad skrivanih težnji za odvajanjem najvećeg hrvatskog poluotoka od matice, te potpunog prianjanja tamo nastanjenog dijela hrvatskog naroda uz jedinstveno hrvatsko narodno biće dan spomena na antifašizam Hrvatska bi trebala preinačiti u 2. ožujka.

Naime, hrvatski narod se doista prvi u Europi pobunio protiv fašizma – ne u svojoj državi u kojoj ionako nikad nije uhvatio korijena, nego u njegovoj postojbini. Riječ je o pobuni labinskih rudara, poznatoj pod nazivom “Labinska Republika”, započetoj 2. ožujka 1921. Za razliku od 22. lipnja 1941. i Brezovice tu se radilo o stvarnoj borbi protiv stvarnog fašizma, i to na samom njegovom začetku, čak i prije nego što je stupio na vlast u Italiji. Kad bi se sjećanje na ustanak labinskih rudara protiv fašizma obilježavalo kao nacionalni antifašistički praznik, to bi značilo homogenizaciju i zbližavanje Hrvata, nasuprot sustavnom podgrijavanju podjela čiji je 22. lipnja jedan od grotesknih generatora. Uvaži li se ovaj prijedlog, ipak ostaje pitanje – što dalje s 22. lipnja? A što drugo, nego dostojno obilježavati velebnu pobjedu nad Turcima izvojevanu kod Siska 1593. godine!

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

Tko je Božo Kožul – zapovjednik “Tigrova”?

Objavljeno

na

Objavio

Prva gardijska brigada Hrvatske vojske “Tigrovi” obilježila je 27. obljetnicu svog ustroja prigodnom svečanosti u vojarni “Croatia” na kojoj je istaknuto da su pripadnici “Tigrova” dali veliki doprinos u Domovinskom ratu te da je obaveza društva čuvati uspomenu na tu borbenu postrojbu u kojoj je tijekom rata poginulo 367 pripadnika, a njih šest još se vode kao nestali.

Na obilježavanju obljetnice prisustvovao je i posebni savjetnik ministra obrane Božo Kožul, zapovjednik „Tigrova“.

Stožerni brigadir Božo Kožul u “Tigrove” je stupio 5. kolovoza 1990., a general Janko Bobetko imenovao ga je pukovnikom u 21. godini. S 27 godina postao je zapovjednik 1. gardijske brigade, a 2001. godine je umirovljen.

Kožul je svojevremeno govorio kako branitelji u vrijeme naoružanja nisu imali gotovo ništa, tek ono što su naslijedili u Rakitju. “Nije bilo vremena zapovijedati, nešto planirati, sve je bilo stvar dogovora”, rekao je te istaknuo kako su ratovali neiskusni i neškolovani momci protiv oficira JNA.

“1991. godine je važna jer smo bili neslomljivi, dečki su imali veliki duh i domoljublje, vladalo je zajedništvo. Bez 1991. godine, ne bi bilo ni Oluje. Tada je odnos snaga bio 5:1 u korist neprijateljske vojske, dok je za vrijeme Oluje bilo obrnuto”, ocijenio je Kožul.

Božo Kožul umirovljeni je stožerni brigadir, rodom iz Širokog Brijega. Tijekom ratnih godina zapovijedao je 2. i 3. bojnom do samoga kraja, da bi 1995. preuzeo dužnost načelnika Odsjeka za operativno-nastavne poslove sve do 1997. godine, piše Narod.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

5. studenog 1990. – Osnovana 1. gardijska brigada “Tigrovi”

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1990. godine formirana je Jedinica za posebne namjene MUP-a Republike Hrvatske u Rakitju, koja je kasnije prerasla u 1. gardijsku brigadu “Tigrove”.

Bila je formirana od dragovoljaca i dijelova Hrvatske policije. U prvoj fazi svoga djelovanja, kao Jedinica za posebne namjene MUP-a “Rakitje”, izvršavali su delikatne vojno-redarstvene zadaće.

Iza njih su ostale briljantno provedene akcije poput hvatanja Arkana i drugih terorista.

U suradnji sa drugim jedninicama za posebne namjene MUP-a RH proveli su povijesnu akciju na Plitvicama koja je u historiografiji zapamčena kao “Krvavi Uskrs”.

Daljnjim rastom snaga i postupnim formiranjem Hrvatske vojske uvjetovanim stupnjem agresije na Republiku Hrvatsku, “Tigrovi” postaju 1. A brigada ZNG-a, koju čini šest bataljuna (bojni).

Tada su se bojne nazivale prema bazama ili kodnim nazivima i to: 1. bojna-Vrapče (ćukovi), 2. bojna-Rakitje (kosovi), 3. bojna-Pionirac, po Pionirskom gradu (žune), 4. bojna -Kumrovec pa Petruševac (gavranovi), 5. bojna -Vinica kod Varaždina (oblaci) i 6. bojna – Tomislavac po planinarskom domu na Sljemenu (orlovi).

Tijekom ljeta 1991. godine, dio “Tigrova” držao je položaje u Novim Čakovcima, Vukovaru, Dalju, Erdutu, Iloku, Đeletovcima i Tenji.

Tijekom 1991. godine “Tigrovi” su sudjelovali i u borbama na novogradiškom i novljanskom ratištu, te su spriječili namjere banjalučkog da se spoji s bjelovarskim korpusom JNA. Štoviše u operaciji “Orkan ’91” brigada je imala zapaženu ulogu u oslobađanju okupiranog područja. Sredinom 1992. godine brigada je poslana u deblokadu opkoljenog Dubrovnika.

Sve zadatke uspješno su obavili i najjužniji dio Hrvatske je potpuno oslobođen do kraja godine. Godine 1993. dijelovi brigade sudjeluju u operaciji “Maselnica”, a 1994. godine brigada je uglavnom neaktivna te je taj period provela u treningu i opremanju.

Ipak ta godina ostat će upamćena kao ona u kojoj je život izgubio jedan od simbola “Tigrova” – heroj Domovinskog rata Damir Tomljanović Gavran. U operaciji “Bljesak”, “Tigrovi” su bljesnuli na njima poznatom terenu zapadne Slavonije, a kruna njihova djelovanja bila je operacija “Oluja”.

Važno je napomenuti činjenicu koja se se često zaboravlja, a to je da je brigada sudjelovala i u ratnim operacijama u BiH, od operacije “Ljeto ’95” do “Južni potez“. Tijekom Domovinskog rata ime i važnost “Tigrova” gradilo je oko 11 tisuća pripadnika.

U ratnim akcijama Domovinskog rata poginulo je 367 pripadnika Tigrova dok je 1711 ranjeno, a 201 pripadnik je prošao torture logora. Šestorica se još uvijek vode kao nestali, piše vojna povijest

 

Ministar Krstičević čestitao obljetnicu Tigrovima

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari