Connect with us

Kolumne

Dan antirasističke borbe

Objavljeno

on

Uvjetovano povijesnim zbivanjima, pojam rasizam uvriježilo se vezivati uz favoriziranje skupine prema pripadnosti određenoj rasi. Onaj tko joj ne pripada, ma koliko se trudio i koliko pametan bio, osoba je nižeg reda.

Ne može biti ravnopravan ni gorima od sebe, a kamoli sebi ravnim pripadnicima povlaštene rase. Začetnici izvornog rasističkog koncepta zacijelo su svoje čedo vidjeli moralnim i plemenitim, jer kako bi se inače tako lako uhvatio širokih masa.

No, kako vrijeme sve brže trči, kao i štošta drugo, mijenja se i rasizam, pritom nimalo ne gubeći na samoproglašenoj moralnosti i plemenitosti.

Novi rasizam, zakrabuljen u masku borbe protiv rasizma, također klasificira kolektivitete prema rasnoj pripadnosti, samo što sad na pijedestalu više nije rasna čistoća nego rasna pomiješanost. Uzvišeno je rasno pomiješano, dok rasno jednolično, u doba popularnosti izvornog rasizma zvano i čistim, postaje gotovo pa prljavo, zaostalo, nižerazredno.

Ne VARaj me s kamerom u rukama…

Prije tri godine, uoči finala nogometnog svjetskog prvenstva u Rusiji naglašavano je kako je francuska ekipa rasno miješana, doduše, više kao bi-kolori, a ne trikolori kako im glasi nadimak, dočim je hrvatska vrsta u tom smislu tretirana kao neatraktivna, raznovrsnošću siromašna i pomalo dosadnjikava, nekako odveć jednolična za istančani ukus suvremenog svijeta.

Između redaka se provlačilo kako bi za svijet bilo bolje da svjetski prvak bude, pa kako to drukčije reći, više u trendu. Slučajno ili ne, u jeku igračke premoći Hrvatske u finalnom susretu argentinski sudac Nestor Pitana u samo jednoj akciji čini čak dvije pogreške (dosuđuje nepostojeći prekršaj, da bi potom sudačka trojka previdjela uključivanje francuskog igrača iz zaleđa u igru, što je Mandžukiću dovoljno zasmetalo da postigne auto-gol, na što je VAR soba ostala nijema).

Vodstvo Francuza uz ne tako blag povjetarac u leđa jasno je usmjerilo daljnji tijek utakmice. Jer u nogometu vodstvo 1:0 mnogo znači, daleko više nego u košarci 2:0. Uostalom, jasno to pokazuju statistike, koje prilično rijetko bilježe rezultatske preokrete nakon takva zaostatka.

No, ako ništa, u Rusiji je famozni VAR, taj visokotehnološki jamac poštenja u nogometu, dosljedno primjenjivan barem pri ocjeni kaznenog udarca uslijed igranja rukom u kaznenom prostoru. Jednostavno, svaki dodir lopte rukom od strane obrambenog igrača bivao je okarakteriziran najstrožom kaznom, što je drastično povećalo broj jedanaesteraca, posljedično i golova. Istina, bilo je tu i bizarnih „takac-makac“ elvera protivnih duhu nogometne igre, što je nagnalo obrambene igrače da se nerijetko hvataju nimalo dostojanstvena držanja „glavu, dolje, ruke na leđa“, podsjećajući na zatočenike srpskih kazamata nakon bitke za Vukovar.

No, premda ne savršen, ipak je kriterij bio jednak za sve.

Sad, na europskom prvenstvu čini se kako to više nije slučaj. Nije tako jasno kad se igranje rukom najstrože kažnjava, a kad prolazi lišo. Ovisi to o mnoštvu neznanih čimbenika, kao i prosudbe ostalih rubnih situacija možda i ponajviše o stavu pojedine reprezentacije uoči utakmice – tko kleči, a tko stoji.

Kleče uglavnom rasno pomiješane, zapadnoeuropske reprezentacije, dok druge, one iz postkomunističkih zemalja, uglavnom stoje. Tako, čak i ako se VAR javi, kao što se javio zbog ruke Šveđana u njihovu šesnaestercu u završnici utakmice sa Slovačkom, glavni sudac, kao završna instanca, brižno otklanja nekonstruktivan prijedlog. Pod egidom borbe protiv rasizma cinično se sije klica novoga rasizma na tragu Europe dviju brzina – one koja munjevito juri u progres, i one druge, pomalo retardirane.

Nije zgoreg primijetiti kako se sve to događa u doba kad se naširoko promovira važnost jednakih šansi za sve bez obzira na ime, a usporedno se, izraženije nego ikad dosad, favoriziraju tradicionalno najmoćniji. Sve najjače nogometne zemlje (Engleska, Italija, Njemačka, Španjolska, Nizozemska), uz iznimku Francuske, i to samo zato što je ona bila domaćin prethodnog prvenstva, su domaćini u sve 3 utakmice faze natjecanja po skupinama. Uz to, od 22 VAR sudca, koji imaju ulogu vrlo blisku onoj tužitelja u sudskim procesima, naime, u njihovoj je ovlasti izbor pitanja o kojima potom odlučuje sudac na terenu, 20 ih dolazi iz 6 najmoćnijih zemalja. Iznimke su po jedan Portugalac i Poljak.

Uefina sačekuša u maniri Fudbalskog saveza Jugoslavije

I dok je na prošlim prvenstvima bio jedan do najviše dva domaćina čitavog turnira, sad ih je jedan do dva po skupini. Osim što se našla u skupini s dva gostoprimca, Hrvatskoj dodatnu otegotnu okolnost predstavlja rigorozna britanska COVID praksa, kojom je de facto onemogućena prisutnost navijača izvanotočkih momčadi na tribinama, a, s obzirom na rizike, Vatreni su primorani da im mir remete više zamorna nego duga putovanja prije i poslije svake utakmice.

Hrvatska, koja je velikima upala u oči poremetivši „prirodni poredak“ u Rusiji, sad je, odbivši klečati prije utakmice, samo učvrstila imidž nestašnog, neposlušnog djeteta. A to zahtijeva discipliniranje, klečanje na kukuruzu u kutu učionice. Naravno, veliki ne bi bili veliki kad bi to radili providno, u izravnom srazu s njima, barem ne u ovako ranoj fazi natjecanja. Hrvatskoj radije podmeću balvane u susretima sa slabije rangiranim ekipama, onako kako je Dinamo za bivše države gubio titule u Nišu, Titogradu, Tuzli, Rijeci,… I sve od tada se u koliko bahatih, toliko i naivnih Hrvata zadržao mentalitet „pa ako ne mogu njih pobijediti, onda nemaju što plakati što nisu prvaci“. Ipak, nogomet ni tada nije bio, kao što nije ni sada, igra u kojoj protivnici jedva čekaju da budu pregaženi kao plitak potok, nego već jedan mali trenutak nepažnje, nesreća ili neujednačen sudački kriterij zna zarana usmjeriti utakmicu u žrvanj iz kojeg se boljemu teško iskobeljati. Slična sačekuša priređena je Hrvatskoj u dvoboju protiv Češke.

Unatoč tome što je momčad Češke djelovala organiziranije i kompaktnije, te na oko, kako se to običava kazati, bolje stajala na terenu od Hrvatske, jasno je kako ona zbog ograničene kvalitete ne može pomrsiti račune velikima, dok je Hrvatska, i to ne tako davno, pokazala da itekako može.

Napokon, Češka nije stvorila niti jednu izgledniju šansu za gol, dok je Hrvatska, unatoč partiji ispod očekivanja, uz majstorski zgoditak, ipak kreirala 4 izgledne prigode, po dvije u svakom poluvremenu. Iako za kazneni udarac dosuđen za Češku nakon intervencije VAR-a još i postoji kakvo-takvo formalno pokriće u striktnom tumačenju pravila nogometne igre, ta odluka sigurno nije u njezinu duhu, jer radilo se o borbi za prostor u situaciji dok još nitko ne kontrolira loptu. Ta, još prije nekih desetak godina takva bi odluka izazvala podsmijeh, pa, evo, čak je i danas drže kontroverznom. No, kako okarakterizirati prijevremeno označeni kraj utakmice? I dok sudac može pogriješiti pri ocjeni onoga što se odigrava u djeliću sekunde, doista se rijetko viđa da svira kraj prije isteka dodatnog vremena, što ga je koju minutu prije sâm deklarirao. I to u jeku akcije jedne momčadi u zoni centaršuta, što se u praksi produžava i nakon isteka sučeva dodatka. Sve to još nakon što je u sudčevoj nadoknadi napravljen prekršaj, što je uzelo dodatnih pola minute. Pa kako takvu situaciju drukčije objasniti, nego predumišljajem, koji ne može značiti drugo nego jasnu poruku Uefinih struktura Hrvatskoj? To što je malo vjerojatno da bi Hrvatska baš u tom napadu zabila pogodak pritom je posve nebitno.

Kako je varljivi VAR oštetio Engleze u njihovu korist

I dok se VAR soba u susretu Hrvatske i Češke oglasila u, blago rečeno, kontroverznoj situaciji, zanimljivo je kako ju je iste večeri u srazu između Engleske i Škotske zahvatio neobjašnjiv drijemež pri klasičnom prekršaju za kazneni udarac u korist Engleza. Da se usred hrama nogometa, na Wembleyu, Engleze naočigled svijeta krade, pa tko je to još vidio? U čemu je caka? A ne, nije u tome što su Englezi veliki gentlemani pa su zato preko nepravde prešli šutke.

Prije će biti kako se radi o specifičnoj primjeni fair-playa, kojim se bez pretjerana razloga diče, budući da ga demonstriraju isključivo kad im nije o glavi, dok su inače na svakom, ne samo nogometnom terenu skloni svakakvim, samo ne fair igricama. Pomalo ironično, štoviše i proturječno, Englezi su oštećeni u vlastitu korist. Jer kad se pomnije promotri ta utakmica, vidljivo je kako su igrali s pola gasa, taman kako bi održali igračku ravnotežu i željeni neodlučen rezultat. U takvim okolnostima jedanaesterac bi ih doveo u vrlo neugodnu situaciju da ga ili moraju namjerno promašiti, ili, pak, zabiti pa pustiti Škotima gol. Pobjedom bi si, naime, bitno suzili manevarski prostor glede izbora budućeg protivnika. Jer prvo mjesto u skupini bi Engleze odmah u osmini finala odvelo na drugoplasiranu ekipu iz skupine smrti – svjetskog prvaka Francusku, prethodnog svjetskog prvaka Njemačku ili aktualnog europskog prvaka Portugal. Dotle, drugo mjesto u skupini vodi na drugoplasiranog u daleko slabijoj skupini E, gdje kao vrhunska ekipa slovi samo Španjolska.

Naravno, u vrijeme utakmice između Engleske i Škotske još se nije znalo, a još se manje očekivalo da će Španjolska nakon Švedske propustiti pobijediti i drugog slabije rangiranog protivnika, Poljsku. Ovako, mada Španjolska još ima realne šanse biti prva u skupini, više nije sve u njezinim rukama, i lako se može dogoditi da bude druga, a to nije optimalan scenarij za Engleze, tim više što ih u tom slučaju daljnji put u završnicu turnira vjerojatno vodi na pobjednika skupine smrti.

Stoga je veliko pitanje isplati li im se sad odigrati klasičnu remi utakmicu s Češkom, odmarajući pritom sve glavne igrače, što se u vrijeme utakmice sa Škotskom činilo posve izglednim scenarijem. Preostalo bi im tek pripaziti da slučajno ne zabiju neki gol, nakon čega bi Češka, kao pobjednik skupine zbog bolje gol-razlike, bila servirana za obrok lavovima u osmini finala.

Usputna posljedica engleske kalkulacije u suradnji s ušutjelim VAR-om je što Škoti tim bodom sad imaju realne, a ne tek simbolične izglede za plasman u osminu finalu, što na njih sigurno ima pozitivan motivacijski učinak, a Hrvatskoj dodatno ne ide na ruku. Em igra s tradicionalno neugodnim suparnikom kojeg nikad nije pobijedila, k tome još i na njegovu terenu, em su Škoti ipak pokleknuli, ako već ne poslije, onda uoči utakmice s Engleskom, time stekavši dodatne simpatije VAR sobe. Tračak nade ulijeva tek činjenica da će na terenu suditi sudac izvan Uefina bazena, Argentinac, mada i tu sve ovisi o tome je li brifiran kao, primjerice, zemljak mu Pitana prije finala svjetskog prvenstva. Drugim riječima, čak i ako Vatreni pruže partiju na razini iz Rusije, svi ovi pozadinski elementi mogli bi to neutralizirati i u konačnici se pokazati presudnim.

Vatreni danas igraju za Hrvatsku, ali i za cijeli svijet

Kako VAR soba, smještena u sjedištu Uefe u švicarskom gradiću Nyonu, unekoliko podsjeća na ulogu tužiteljstva na sudu, to neumitno u Hrvata priziva usporedbu sa švicarskom tužiteljicom na Haškom sudu, posebno fiksiranom na Antu Gotovinu, Carlom del Ponte. Dotična je u svojoj knjizi, očito ne kritički nego sa simpatijom, citirala ocjenu neimenovanog kanadskog tužitelja kako su Srbi kurvini sinovi a Hrvati podli kurvini sinovi. Doista bi bilo preuzetno očekivati kako je u VAR tužiteljstvu u Nyonu ovih dana atmosfera povoljnija za Hrvate nego onomad u haškom. Kako i bi kad od jedinog visokopozicioniranog Hrvata u Uefi Hrvatska ima koristi kao od Budimira Lončara ’91. Taj se, još od parlamentarnih izbora 2015. godine gorljivi „milanovićevac“ (time i „jovanovićevac“ i „ostojićevac“), iskazao krajnje suzdržanom čestitkom Vatrenima na srebru u Rusiji, tek za nijansu srdačnijom od one splitskog Hajduka.

Ne, nisu svi u Hrvatskoj tada plakali od sreće, poglavito ne oni koji nisu plakali od sreće ni nakon oslobođenja generala Gotovine i Markača. Nisu to činili ni oni luzeri, koji takvima pokorno služe mašući hrvatskim zastavama, u skladu s životnim im motom „dabogda sve izgubili“. Bez obzira što se Škoti nominalno ne doimlju najtežim mogućim protivnikom, pred Vatrenima je sad iznimno zahtjevna zadaća, možda i najteža dosad.

Naime, ne trebaju pobijediti samo goropadne domaćine na terenu, nego i podle kurvine sinove iz opskurne VAR sobe u Nyonu, a potom, kao šlag na tortu, i mentalne jugoslavenčine i njihove domaće pomagače, te revne stvaratelje, poticatelje i prenositelje lošeg ozračja u reprezentaciji i oko nje. Kad joj dobro ide, oni su himbeno uz nju. Čim, malo zašteka, podrška s figom u džepu se odmah preobražava u cipelaranje.

Pred Vatrenima danas nije samo zadaća od nacionalnog, nego i globalnog svjetskog značaja. Obračunom s rasistima iz Nyona prometnuli bi se u autentične stjegonoše borbe protiv istinskog rasizma. S nacionalnog, pak, gledišta nije moguće zanemariti kako ono što su započeli u Moskvi ne smiju sad okončati u Glasgowu, nego u Londonu. Imajući u vidu kako u ishodištu najveće tragedije hrvatskog naroda leži rukovanje Moskve i Londona, dueta koji je za prljavi posao, uslijed kojeg iz čisto bioloških razloga Hrvatska danas nema tako široku igračku bazu kakvu bi inače imala, zadužio mentalne jugoslavenčine, te preteče suvremene inačice rasizma. Naime, oni su desetljećima u Hrvatskoj eksperimentalno provodili program uzvišenog mješanca, nadmoćnog nesretnicima genetski siromašnije strukture krvnih zrnaca, zasnovan, doduše, ne na rasnom, nego na bliskom mu, etničkom načelu. Svjetski uspjeh, koliko moćnicima svijeta rasno, toliko njima etnički sumnjivo čiste hrvatske nogometne reprezentacije im se u taj projekt nikako ne uklapa da bi ga tek tako mogli oprostiti.

Baš kao što se Hrvati nikad nisu uklapali u prevladavajuće velike svjetske ideje zatiranja pojedinaca i čitavih naroda utemeljene na rasnoj pripadnosti, pa i kad bi se među njima našlo podosta onih koji bi se za njih slijepo zagrijali. Zato Vatreni danas nemaju druge, nego svim provoditeljima i promicateljima takvih ideja nabiti razlog više zbog kojeg im ne će moći oprostiti. Naposljetku, tu vitešku zadaću, osim njih, nema tko drugi obaviti.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari