Pratite nas

Gost Kolumne

Dan borbe protiv antifašizma

Objavljeno

na

Obilježavanje Dana antifašističke borbe u mitološkoj Brezovici je uvijek dobra prilika za pogledati otužnu istinu hrvatske ljevice, i još tužnije, parodiranje hrvatske desnice koja evo već 27 godina pokušava sebe nametnuti kao nositelja vrijednosti i tekovina komunističke revolucije. Bez uspjeha.

Ono što mi zapne za uho svake godine je nekoliko frazetina kojima se pokušava opravdati veličanje komunističke gerile, koja danas možda postoji  isključivo na Kubi i Sjevernoj Koreji. Unatoč tome što je predstavnik Vlade bio izviždan zbog nekoliko dobrih zaključaka, njegov govor je također imao po koju od tih fraza. Istom prigodom gradonačelnik Zagreba je još jednom očitao lekciju svima onima koji ne vjeruju da postoji razlika između NOVJ za vrijeme rata i poslije rata, uz jednu od tih povijesnih izlika kojom se opravdavaju masovna ubojstva i pljačke.

Dakle, da se osvrnemo barem na dvije izjave političara!

„Ja sam u ime institucija u svom govoru afirmirao antifašizam koji je u temeljima hrvatske države. Međutim, ono što se dogodilo 1945. sigurno nije ono što su hrvatski građani i hrvatski narod očekivali. „

 „Sve ono što je u antifašističkom pokretu bilo od 1941. do 1945. godine je besprijekorno, čisto kao suza, a od 1945. do 1990. godine, ako je bilo zločina komunističkog režima, krivci za to trebaju odgovarati.”

Obzirom da hrvatski političari često jedno misle, a drugo govore, neću ulaziti u njihova uvjerenja i vjeruju li oni stvarno u ovo, ali činjenica jest da se kroz narativ hrvatskih političara, a posebno onih s desne strane i centra, stvorila priča o dva partizanska pokreta. Onaj dobri i krasni antifašistički koji se borio protiv oružanih snaga NDH i njihovih saveznika do 08. svibnja 1945., i onaj zločinački nakon tog 8. svibnja, kad su se valjda preko noći ti dobri i milosrdni borci povampirili i pobili i opljačkali stotine tisuće ljudi, od Maribora do Prilepa. Tko zna što ih je spopalo te sudbonosne noći s osmog na deveti svibanj da su se toliko iskvarili? Je li im šumska brlja udarila u glavu odjednom, ili su samo doveli do vrhunca dobro osmišljen plan i program koji su već 4 godine provodili u žicama, pištoljima i bajunetama. Tko je mogao znati da će uzurpirati vlast i vršiti zločinačku politiku skoro pola stoljeća? Pitaju se političari i povjesničari. Pa svi oni suvremenici koji nisu bili ideološki zaslijepljeni. Političari uporno ponavljaju da tadašnje stanovništvo Hrvatske i drugih bivših jugoslavenskih republika nije moglo znati u što će se pretvoriti partizanski pokret predvođen s KPJ. Ako je to stvarno tako, zašto je toliko mnoštvo civila bježalo s poraženim vojskama?

Moramo imati na umu da je u trenutku partizanske pobjede komunizam sto godina stara ideologija, koja je već doživjela praktičnu primjenu u Rusiji i drugim istočnoeuropskim zemljama, ali i u Bavarskoj i Mađarskoj kad su stvorene kratkovjeke komunističke vlade. Štoviše, jugoslavenski partizani od samog početka nisu skrivali svoj politički program. Iz tog razloga ih više poštujem nego hrvatsku modernu desnicu koja na Bleiburgu svake godine roni suze pred potomcima žrtava, ali povodom praznika 22. lipnja istim tim žrtvama kažu da komunistima dugujemo sve što imamo.

U vezi partizanskog djelovanja kroz Drugi svjetski rat evo nekoliko datuma:

27. srpnja 1941. partizani tijekom narodnog ustanka u Srbu etnički čiste hrvatska i muslimanska sela na području Like i Zapadne Bosne.

28. prosinca 1941. partizani odvode s mise i ubijaju 55 mještana Gvozdanskog.

29. lipnja 1942. u Vrgorcu (op.a. vrgorski kraj je za vrijeme rata podržavao partizanski pokret) pripadnici partizanskog bataljuna „Josip Jurčević“ streljaju 33 civila.

30. rujna 1943. komunistički odredi osvajaju Zrin, vrše progone, ubojstva i spaljuju naselje do temelja.

Nakon povlačenja talijanske vojske nakon kapitulacije u rujnu 1943. godine, u Kaštelima se vrši niz ubojstava i pljački nad obiteljima intelektualaca i poduzetnika, od kojih je najpoznatiji slučaj Vladimira Stude, poduzetnika i pravnika, streljanog na Kevinoj jami. Inače, Stude je financijski i materijalno potpomagao partizanski pokret. Istovjetni zločini se u istom razdoblju događaju u svim gradovima i mjestima koja su bila pod talijanskom okupacijom.

23. i 24. listopada 1944. godine NOVJ vrši likvidacije na otočiću Daksa kod Dubrovnika.

Naime, ovo je 6 izabranih primjera na području Hrvatske i BiH u vremenu trajanja ratnih sukoba. I ako mislite da su sličnosti sa zločinima JNA iz devedesetih slučajnost, promislite opet. Nema što, čisto kao suza! Ako pod čistim smatrate ubijanje ljudi i oduzimanje imovine koju su stjecale generacije.

Kad pročitate ovaj kratki popis uzmite u obzir cijelo područje bivše Jugoslavije, a ne samo ovih nekoliko malih provincijskih sredina. Antifašisti su kroz sve razdoblje rata osvajali i gubili područja, gradove i mjesta diljem bivše države. Za vrijeme njihove ratne vlasti u zauzetim mjestima i gradovima vršene su dobro organizirane likvidacije, ne samo ratnih zarobljenika, nego i civilnog stanovništva. Obrtnici, trgovci, članovi raznih predratnih političkih opcija, poduzetnici, intelektualci, svećenstvo i ugledni seljaci diljem cijele Jugoslavije su bili potencijalna oporba nakon završetka rata, stoga je ratni kaos poslužio jugoslavenskim antifašistima da slome svaki budući otpor novoj vlasti. I sve to je bilo sprovedeno i osmišljeno po uzoru na Lenjinov i Staljinov crveni teror u SSSR-u. Nije bilo bitno jeste li zauzeli protivničku stranu u sukobu, bilo je jedino važno hoćete li biti prijetnja novom režimu. Nije vas moglo spasiti ni aktivno ni posredno sudjelovanje u partizanskom pokretu ako ste mogli biti buduća oporba. Pogotovo ako se uzme u obzir da su mnogi poznati komunisti stradali u sumnjivim okolnostima morate se zapitati zašto bi im bio problem ubijati nekomuniste i antikomuniste.

Dan antifašizma je ostatak nekadašnjih prošlih vremena i nadomjestak za njihove derneke povodom narodnih ustanaka, prvih pušaka, prvih boraca i drugih sastavnica partizanskog mita. Mita na temelju kojeg su antifašisti 45 godina suvereno vladali političkim, društvenim i gospodarskim životom u bivšoj državi. Na temelju kojeg su ulazili u stanove, postajali direktori i ravnatelji, na temelju kojeg su stjecane brojne nekretnine i inozemni računi. I da to tako ostane oni taj mit moraju održati živim. Ako želite znati razloge naše ekonomske neuspješnosti zadnja dva i po desetljeća upalite TV 22. lipnja i slušajte te govore. Marksističke filipike s obje strane političkog spektra. Jasno je da je jedan dio rješenja naše povijesne zapletenosti i ekonomskog tapkanja u mjestu mit o antifašizmu. Upravo je poredak koji je uspostavljen pobjedom komunizma veličao otimačinu, pljačku i korumpiranost, a sve kroz okvir socijalne pravde. Kako bi Hrvatska mogla živjeti, antifašizam mora umrijeti. Mit o antifašizmu pripada, baš i kao fašizam i nacizam, na smetlište povijesti, kao i sve druge idolatrijske ideologije

Iz prednjeg dijela teksta je jasno da su Hrvati i drugi narodi znali što slijedi uspostavom komunizma i jasno je da ta mala grupica ljudi koja se navodno tog 22. lipnja odmetnula u Brezovicu, imala jasan plan djelovanja u slučaju pobjede. Znali su da im neprijatelji nisu samo nacisti i ustaše, nego slobodna inteligencija, poduzetnici, seljaštvo i radništvo privrženo seljačkim i pravaškim organizacijama. I znali su da je ekonomski i biološki opstanak tih klasa, ali i nekih nacionalnih manjina, prepreka novoj crvenoj kasti.

Borba protiv antifašizma se, dakako, ne vodi antifašističkim sredstvima. Ona se vodi raskrinkavanjem njihovih mitova i izmicanje ljestvi onima kojima im pomažu, a pogotovo onima s desne strane. Mi mladi moramo se ugledati na onu građansku Hrvatsku koja je postojala prije njihovog divljanja i prije nego su se njihovi preci spustili s brda i preko noći ušli u tuđe stanove i tuđe urede. Iz pohabanih opanaka u kožne cipele. Nama je cilj oživjeti tu građansku Hrvatsku i njenu inteligenciju koju su nekoć davno gurnuli u jame misleći da ona neće opet ugledati svijetlo dana jer će je mrak jame zauvijek progutati. Posebno, u zadnje vrijeme sve je više mladih povjesničara koji se ne boje biljega revizionista. U društvu i historiografiji u kojoj je prije tri desetljeća bilo nečuveno reći da je u logoru Jasenovac ubijeno manje od 700.000 ljudi, titula revizionista može biti samo kompliment. Naposljetku, sam taj pojam građanske Hrvatske je uzurpiran, ali vratit ćemo ga u ruke onima kojih pripada. Pridruži nam se.

Evan MacIan/Časopis Obnova/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Novi križni put Hrvata zbog Bleiburga: Sarajevo im brani i misu za žrtve

Objavljeno

na

Objavio

prosvjed u Sarajevu

Malo je hrvatskih kuća i u Hrvatskoj i u BiH iz kojih barem jedna žrtva nije vezana za Bleiburg i Križni put. Životi cijelih obitelji obilježeni su ovim zločinom koji ni povijesno ni pravno nikada nije valoriziran. Nitko i ne zna njihov točan broj. Hrvati desetljećima nisu smjeli spominjati svoje žrtve i tražiti ih u masovnim grobnicama Slovenije, Austrije ili, pak, po križnim putevima kojima su vođeni sve do Makedonije.

Kao u olovnim komunističkim vremenima, Sarajevo se protivi spominjati počinjene zločine i 75 godina poslije.

Čak i da je samo jedna nevina žrtva ubijena na Križnom putu, zaslužuje da joj se služi sveta misa. A njih deseci tisuća brutalno su, bez suda, zločinački ubijani. Zar na svijetu ima ijedan čovjek koji to može pravdati?! Medijsko-političkom hajkom, krivotvorenjem podataka, ničim utemeljenim tvrdnjama kako se priprema misa za ustaški režim i NDH, bošnjački političari stavili su metu na Vrhbosansku nadbiskupiju, kardinala Vinka Puljića i sve katolike koji se usude u subotu doći u sarajevsku katedralu. Zaprijetilo se čak i smrću hrvatskom političaru koji je izjavio da će biti na misi.

Ovdje je mnogo toga što ukazuje da su činjenice manje bitne, a da hajka na Hrvate katolike ima za cilj nešto mnogo opasnije od brige za žrtve fašizma. Najblaže rečeno, zanimljivo je što je lavina sarajevskih reakcija na misu za bleiburške žrtve uslijedila ne odmah, nego danima nakon što je objavljeno da će se služiti u Sarajevu. U roku od samo nekoliko sati uslijedila je orkestrirana kampanja stranaka, udruga…, a sve je pratila medijska artiljerija i pješaštvo s društvenih mreža.

Razlog je, naravno, politički vrlo proziran. Čekao se pogodan trenutak za proganjanje fašističkih vještica i hvatanje ustaša po crkvi, a nema prikladnijeg od Dana pobjede nad fašizmom. To je datum koji bošnjačka politika prisvaja i kroz istodobnu proslavu tzv. Dana Zlatnih ljiljana kako bi se, što je moguće više, bošnjačka strana u proteklom ratu poistovjetila s antifašističkim pokretom, a koja se devedesetih godina prošlog stoljeća, dakako, borila protiv fašista – srpskih i hrvatskih. Nimalo slučajno, “progon ustaša” u drugi je plan bacio aferu s kriminalnom nabavom respiratora za bolnice u Federaciji BiH, a u treći aferu s kupnjom glasova zastupnika u Sarajevskoj županiji.

Jednako tako, radikalni bošnjački političari koriste svaku prigodu da Hrvatima nametnu hipoteku zločinačke organizacije. Iako ispadaju smiješni, podmeću im i antieuropske i antiameričke vrijednosti. Sve kako bi se svidjeli demokratskom svijetu i tako lakše ovladali državom koju žele samo za sebe. I bez “fašista”. U okviru takvih zlih namjera pretvaraju misu žrtvama u veličanje ustaštva. U taj okvir moralo se uklopiti i optuživanje kardinala za ustašovanje, i to od istih onih koji su njegov boravak i službu u ratnom Sarajevu uzimali kao “neoboriv argument” očuvanja multietničnosti i tolerancije tog grada. Neupućenima i nedobronamjernima kardinal nema ni priliku objasniti da misa, čiju zabranu oni prizivaju, nije nikakav javni skup, već sakrament, religijski obred u kojem vjernici sudjeluju svojom voljom. Njih to i ne zanima.

Oni su već donijeli presudu. Poput onih koji su bez suda ubijali desetke tisuća zarobljenih civila i vojnika. Vrijeđanje žrtava pojačali su stavljanjem crnog poveza preko očiju Ivanu Pavlu II. na spomeniku ispred katedrale. Oprosti im, Papa, jer ne znaju što čine. Prije toga na istom su mjestu na Isusov prst stavljali kondom predstavljajući to kao umjetnički izričaj.

Prijetnje prosvjedima ispred katedrale u kojima prednjače perjanice “građanskog” pokreta – Naša stanka i SDP, Katoličku crkvu i kardinala neće uplašiti. I Crkva i kardinal bili su uz svoj narod i pod granatama i opsadom, pa ih neće zastrašiti ni salonski antifašisti ni lažni liberali. Posustanu li sad, i Crkva i hrvatski narod u BiH zauvijek će prestati biti ikakav društveni čimbenik. Razmišljanja, običaje, stavove i mise određivat će im drugi po svojim kriterijima prihvatljivosti. Morat će tražiti odobrenje čak i za to za kim mogu žaliti i za koga Boga moliti.

Svjestan je toga sigurno i kardinal Vinko Puljić čija je služba otpočetka obilježena izazovima i iskušenjima. Kroz svoj križni put vrhbosanski nadbiskup prolazio je uspravno i hrabro, često neshvaćen i od nekih svojih sunarodnjaka. Nije dopustio da njegov narod živa pokopaju. Budu li mu određivali i mise za pokojnike, kardinal zna da će to biti posljednji grumen zemlje nad bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Tek onda mogle bi se služiti mise za Hrvate kojih, kao naroda, u njihovoj domovini više ne bi ni bilo. Zato bi se u crkvama diljem BiH svećenici u subotu trebali prisjetiti svih žrtava. Onima koji bi i danas Hrvate po svojim sudovima razapinjali na križnim bh. putevima zajedništvo je najjači odgovor.

Jozo Pavković/VečernjiList BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Zdenko Ćosić: Zar mislite, vi bijedne kratkotrajnosti, da će pred vama pasti katedrale, mise i fatihe?

Objavljeno

na

Objavio

Zaklinjući se Alahom da ništa nije kriv, u pismu što ga je stigao napisati prije nego će ga partizani – komunisti likvidirati, jedan od šehida Hadžeta je napisao: “Kad god me se sjetite, fatihu za moju dušu izučite.”

Tako, Bogu hvala, iz godine u godinu se okuplja mnoštvo muslimana i njihovih vjerskih prvaka, uče fatihu, mole se i čuvaju sjećanje na više od dvije tisuće ljudi što ih “oslobodioci” poubijaše od mjeseca studenog 1944. godine, kad uđoše u Novi Pazar, pa sve do prve polovice 1946. godine, kad učvrstiše svoju vlast, piše Zdenko Ćosić za Hrvatski Medijski Servis

Novi Pazar, Hadžet, ni po čemu nije iznimka kad su u pitanju likvidacije ljudi pod kolektivnom optužnicom neprijatelja, kvislinga i “svih neprijateljskih reakcija” protiv novog poretka.

Tako je, “prije nego se čvrsto uspostavio kao diktator”, po riječima američkog predsjednika Harry S. Trumana, “Tito pobio više od 400.000 protivnika u Jugoslaviji.” Kao najmasovnija zločinačka odmazda koju su proveli Titovi komunisti-partizani, zapamćena je pod imenom Bleiburški genocid. Bezimeno mnoštvo ubijenih, prije i nakon učvšćivanja diktature, desetljećima su bili prekriveni ideološkim plaštom šutnje, izbrisani iz matica živih i nikada upisani u registre mrtvih: Potpuno dehumanizirani, kako bi dželati mirne savjesti stvarali novi poredak.

U tim pokoljima po završetku Drugog svjetskog rata živote su izgubili i mnogi muslimani iz Bosne i Hercegovine jer se “ogromna većina muslimana našla na strani okupatora” (Hamdija Omerović na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH, 1945.) Među žrtvama nisu bili samo “suradnici okupatora”, zločin je provođen neselektivno, jednako nad civilima, ženama, djecom, razoružanim pripadnicima poraženih vojska…

Imamo li ljudsku obvezu i demokratsko pravo sjećati se tih žrtava? Imamo li pravo fatihu izučiti i misu zadušnicu slaviti za njihovu dušu?

Nitko nije očekivao da bi se u isto anticivilizacijsko kolo mogli uhvatiti ateisti i vjernici: Kolo u kojem nema mjesta kulturi sjećanja uopće; u kojem nema mjesta molitvi, sjećanju i govoru “o nekim drugim žrtvama”.

Te druge žrtve, kojih se nije pristojno sjećati i o njima govoriti, kako kaže predstavnik naroda čija se ogromna većina našla na strani okupatora u Drugom svjetskom ratu – Bakir Izetbegović, nisu zaslužile molitvu.

Slično, u najavljenoj svetoj misi za duše žrtava Bleiburškog genocida, Željko Komšić, pričuvni bošnjački član Predsjedništva BiH, prepoznao je “podlo lukavstvo ustaške ideologije”. Univerzalni odgovor neokomunista na svako pitanje!

Šefik Džaferović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, također je osudio! održavanje mise…

Ne samo ugledni i neugledni pojedinci, ponovnom ubijanju mrtvih se pridružiše i političke stranke, među njima i ona najbrojnija, SDA. Nakon najave sv. mise za žrtve Bleiburške tragedije, koja će se održati u sarajevskoj katedrali, SDA se oglasila priopćenjem u kojemu, onako usput, u zagradi, iskazuju tek razumijevanje za nevinost ubijenih žena i djece – sve ostalo je puka apologija zločina umotana u “vrijednosti antifašizma”.

Kakvo moralno potonuće! Kakav civilizacijski pad!

Prije desetak dana zasjedalo je Predsjedništvo BiH: Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik. Javnosti su priopćili svoju odluku: Oni će, baš oni, predvoditi procesa pristupanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji!

Istoj, dakle, onoj Europi čiji je parlament u rujnu prošle godine usvojio rezoluciju pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe”.

U Rezoluciji se naglašava kako je “Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939…” Ista Rezolucija dalje “podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije…”

Znaju li naši predvodnici u Europu da ta Europa u istom dokumentu “najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalni režimi.”

Znaju li da Europa ne poznaje “neke druge žrtve” za koje se ne smije moliti i da su sve žrtve dio istog registra sjećanja.

Kao i ovih dana u Sarajevu, jednako su nekoć lažni i licemjerni “čuvari antifašizma” prijetili sudionicima komemoracije Hadžeta – onima koji su htjeli “nekim drugim žrtvama” – Bakire!, fetvu za njihovu dušu izučiti.

Prepoznavši u tim nasilnicima neokomuniste – neonaciste, a ne antifašiste, prepoznavši istu komunističku ideologiju i neonacističku metodologiju, Muamer Zukorlić je poručio: “Vi ćete pasti kao što su pali oni koji su ubijali ove ljude…”

Zar mislite, vi lažni Europljani, vi lažni patrioti, neonacisti; zar mislite, vi bijedne kratkotrajnosti, da će pred vama pasti katedrale, mise i fatihe?

***Zdenko Ćosić je predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovčke i dopredsjednik HDZ-a BiH./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari