Pratite nas

Gost Kolumne

Dan borbe protiv antifašizma

Objavljeno

na

Obilježavanje Dana antifašističke borbe u mitološkoj Brezovici je uvijek dobra prilika za pogledati otužnu istinu hrvatske ljevice, i još tužnije, parodiranje hrvatske desnice koja evo već 27 godina pokušava sebe nametnuti kao nositelja vrijednosti i tekovina komunističke revolucije. Bez uspjeha.

Ono što mi zapne za uho svake godine je nekoliko frazetina kojima se pokušava opravdati veličanje komunističke gerile, koja danas možda postoji  isključivo na Kubi i Sjevernoj Koreji. Unatoč tome što je predstavnik Vlade bio izviždan zbog nekoliko dobrih zaključaka, njegov govor je također imao po koju od tih fraza. Istom prigodom gradonačelnik Zagreba je još jednom očitao lekciju svima onima koji ne vjeruju da postoji razlika između NOVJ za vrijeme rata i poslije rata, uz jednu od tih povijesnih izlika kojom se opravdavaju masovna ubojstva i pljačke.

Dakle, da se osvrnemo barem na dvije izjave političara!

„Ja sam u ime institucija u svom govoru afirmirao antifašizam koji je u temeljima hrvatske države. Međutim, ono što se dogodilo 1945. sigurno nije ono što su hrvatski građani i hrvatski narod očekivali. „

 „Sve ono što je u antifašističkom pokretu bilo od 1941. do 1945. godine je besprijekorno, čisto kao suza, a od 1945. do 1990. godine, ako je bilo zločina komunističkog režima, krivci za to trebaju odgovarati.”

Obzirom da hrvatski političari često jedno misle, a drugo govore, neću ulaziti u njihova uvjerenja i vjeruju li oni stvarno u ovo, ali činjenica jest da se kroz narativ hrvatskih političara, a posebno onih s desne strane i centra, stvorila priča o dva partizanska pokreta. Onaj dobri i krasni antifašistički koji se borio protiv oružanih snaga NDH i njihovih saveznika do 08. svibnja 1945., i onaj zločinački nakon tog 8. svibnja, kad su se valjda preko noći ti dobri i milosrdni borci povampirili i pobili i opljačkali stotine tisuće ljudi, od Maribora do Prilepa. Tko zna što ih je spopalo te sudbonosne noći s osmog na deveti svibanj da su se toliko iskvarili? Je li im šumska brlja udarila u glavu odjednom, ili su samo doveli do vrhunca dobro osmišljen plan i program koji su već 4 godine provodili u žicama, pištoljima i bajunetama. Tko je mogao znati da će uzurpirati vlast i vršiti zločinačku politiku skoro pola stoljeća? Pitaju se političari i povjesničari. Pa svi oni suvremenici koji nisu bili ideološki zaslijepljeni. Političari uporno ponavljaju da tadašnje stanovništvo Hrvatske i drugih bivših jugoslavenskih republika nije moglo znati u što će se pretvoriti partizanski pokret predvođen s KPJ. Ako je to stvarno tako, zašto je toliko mnoštvo civila bježalo s poraženim vojskama?

Moramo imati na umu da je u trenutku partizanske pobjede komunizam sto godina stara ideologija, koja je već doživjela praktičnu primjenu u Rusiji i drugim istočnoeuropskim zemljama, ali i u Bavarskoj i Mađarskoj kad su stvorene kratkovjeke komunističke vlade. Štoviše, jugoslavenski partizani od samog početka nisu skrivali svoj politički program. Iz tog razloga ih više poštujem nego hrvatsku modernu desnicu koja na Bleiburgu svake godine roni suze pred potomcima žrtava, ali povodom praznika 22. lipnja istim tim žrtvama kažu da komunistima dugujemo sve što imamo.

U vezi partizanskog djelovanja kroz Drugi svjetski rat evo nekoliko datuma:

27. srpnja 1941. partizani tijekom narodnog ustanka u Srbu etnički čiste hrvatska i muslimanska sela na području Like i Zapadne Bosne.

28. prosinca 1941. partizani odvode s mise i ubijaju 55 mještana Gvozdanskog.

29. lipnja 1942. u Vrgorcu (op.a. vrgorski kraj je za vrijeme rata podržavao partizanski pokret) pripadnici partizanskog bataljuna „Josip Jurčević“ streljaju 33 civila.

30. rujna 1943. komunistički odredi osvajaju Zrin, vrše progone, ubojstva i spaljuju naselje do temelja.

Nakon povlačenja talijanske vojske nakon kapitulacije u rujnu 1943. godine, u Kaštelima se vrši niz ubojstava i pljački nad obiteljima intelektualaca i poduzetnika, od kojih je najpoznatiji slučaj Vladimira Stude, poduzetnika i pravnika, streljanog na Kevinoj jami. Inače, Stude je financijski i materijalno potpomagao partizanski pokret. Istovjetni zločini se u istom razdoblju događaju u svim gradovima i mjestima koja su bila pod talijanskom okupacijom.

23. i 24. listopada 1944. godine NOVJ vrši likvidacije na otočiću Daksa kod Dubrovnika.

Naime, ovo je 6 izabranih primjera na području Hrvatske i BiH u vremenu trajanja ratnih sukoba. I ako mislite da su sličnosti sa zločinima JNA iz devedesetih slučajnost, promislite opet. Nema što, čisto kao suza! Ako pod čistim smatrate ubijanje ljudi i oduzimanje imovine koju su stjecale generacije.

Kad pročitate ovaj kratki popis uzmite u obzir cijelo područje bivše Jugoslavije, a ne samo ovih nekoliko malih provincijskih sredina. Antifašisti su kroz sve razdoblje rata osvajali i gubili područja, gradove i mjesta diljem bivše države. Za vrijeme njihove ratne vlasti u zauzetim mjestima i gradovima vršene su dobro organizirane likvidacije, ne samo ratnih zarobljenika, nego i civilnog stanovništva. Obrtnici, trgovci, članovi raznih predratnih političkih opcija, poduzetnici, intelektualci, svećenstvo i ugledni seljaci diljem cijele Jugoslavije su bili potencijalna oporba nakon završetka rata, stoga je ratni kaos poslužio jugoslavenskim antifašistima da slome svaki budući otpor novoj vlasti. I sve to je bilo sprovedeno i osmišljeno po uzoru na Lenjinov i Staljinov crveni teror u SSSR-u. Nije bilo bitno jeste li zauzeli protivničku stranu u sukobu, bilo je jedino važno hoćete li biti prijetnja novom režimu. Nije vas moglo spasiti ni aktivno ni posredno sudjelovanje u partizanskom pokretu ako ste mogli biti buduća oporba. Pogotovo ako se uzme u obzir da su mnogi poznati komunisti stradali u sumnjivim okolnostima morate se zapitati zašto bi im bio problem ubijati nekomuniste i antikomuniste.

Dan antifašizma je ostatak nekadašnjih prošlih vremena i nadomjestak za njihove derneke povodom narodnih ustanaka, prvih pušaka, prvih boraca i drugih sastavnica partizanskog mita. Mita na temelju kojeg su antifašisti 45 godina suvereno vladali političkim, društvenim i gospodarskim životom u bivšoj državi. Na temelju kojeg su ulazili u stanove, postajali direktori i ravnatelji, na temelju kojeg su stjecane brojne nekretnine i inozemni računi. I da to tako ostane oni taj mit moraju održati živim. Ako želite znati razloge naše ekonomske neuspješnosti zadnja dva i po desetljeća upalite TV 22. lipnja i slušajte te govore. Marksističke filipike s obje strane političkog spektra. Jasno je da je jedan dio rješenja naše povijesne zapletenosti i ekonomskog tapkanja u mjestu mit o antifašizmu. Upravo je poredak koji je uspostavljen pobjedom komunizma veličao otimačinu, pljačku i korumpiranost, a sve kroz okvir socijalne pravde. Kako bi Hrvatska mogla živjeti, antifašizam mora umrijeti. Mit o antifašizmu pripada, baš i kao fašizam i nacizam, na smetlište povijesti, kao i sve druge idolatrijske ideologije

Iz prednjeg dijela teksta je jasno da su Hrvati i drugi narodi znali što slijedi uspostavom komunizma i jasno je da ta mala grupica ljudi koja se navodno tog 22. lipnja odmetnula u Brezovicu, imala jasan plan djelovanja u slučaju pobjede. Znali su da im neprijatelji nisu samo nacisti i ustaše, nego slobodna inteligencija, poduzetnici, seljaštvo i radništvo privrženo seljačkim i pravaškim organizacijama. I znali su da je ekonomski i biološki opstanak tih klasa, ali i nekih nacionalnih manjina, prepreka novoj crvenoj kasti.

Borba protiv antifašizma se, dakako, ne vodi antifašističkim sredstvima. Ona se vodi raskrinkavanjem njihovih mitova i izmicanje ljestvi onima kojima im pomažu, a pogotovo onima s desne strane. Mi mladi moramo se ugledati na onu građansku Hrvatsku koja je postojala prije njihovog divljanja i prije nego su se njihovi preci spustili s brda i preko noći ušli u tuđe stanove i tuđe urede. Iz pohabanih opanaka u kožne cipele. Nama je cilj oživjeti tu građansku Hrvatsku i njenu inteligenciju koju su nekoć davno gurnuli u jame misleći da ona neće opet ugledati svijetlo dana jer će je mrak jame zauvijek progutati. Posebno, u zadnje vrijeme sve je više mladih povjesničara koji se ne boje biljega revizionista. U društvu i historiografiji u kojoj je prije tri desetljeća bilo nečuveno reći da je u logoru Jasenovac ubijeno manje od 700.000 ljudi, titula revizionista može biti samo kompliment. Naposljetku, sam taj pojam građanske Hrvatske je uzurpiran, ali vratit ćemo ga u ruke onima kojih pripada. Pridruži nam se.

Evan MacIan/Časopis Obnova/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Kako bošnjačka politika lažima dehumanizira Hrvate i ohrabruje zločince

Objavljeno

na

Objavio

Lažima se ne može graditi ništa. No, sasvim je jasno da bošnjačka politika niti ne želi funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu nego žele završiti ono što su u ratu započeli: očistiti svoj „životni prostor“ od drugog i drugačijeg. U prvom redu od Hrvata. Sa Srbima su već razgraničeni.

Stranci demokratske akcije nikako ne odgovara izlazak iz mučne prošlosti. Pošto svojim biračima imaju malo toga za ponuditi (u čemu uopće nisu izuzetak na političkoj sceni u BiH), SDA redovito pribjegava ratnim temama kako bi nekako zadržala bošnjačko biračko tijelo uz svoje skute. Pri tom se služe mitomanijom kakvu smo vidjeli još samo kod Srba krajem 20. stoljeća.

Za izgradnju svojim mitova ne biraju sredstva. To smo zorno mogli vidjeti prije nekoliko dana kada je prvi bošnjački član Predsjedništva BiH u Bugojnu iznio hrpu gluposti ali i običnih laži na štetu bugojanskih Hrvata, koje je po kratkom postupku dehumanizirao i pripremio ih za neki budući odstrel.

„Ne postoji ništa jače od armije časnih ljudi, koji se bore za ispravan cilj, pokazala je i druga velika pobjeda Armije BiH u Bugojno. To je pobjeda nad vojnim snagama HVO-a, koje su bile u službi udruženog zločinačkog pothvata. O prirodi tog agresorskog pothvata, najbolje govori činjenica da je isti taj HVO, koji nigdje na teritoriju Bugojna nije mogao vojno da nadvlada Armiju RBiH, počinio masakr nad 45 nedužnih civila u Vrbanji. Nesposobnošću na bojnom bolju i nemilosrdnošću prema civilima, zločinačke formacije su pokazale svoje pravo lice koje je kasnije sveobuhvatno opisao i haaški sud u svojim presudama“, kazao je Džaferović.

Prethodno je govorio o tomu kako je bošnjačka Armija BiH tobože obranila Bugojno od srpske agresije na početku rata, dok to još „nije bio njihov rat“, a potom je navaljao i laži o tomu kako je bošnjačka Armija BiH, eto, oslobodila Kupres.

Više laži i gluposti u manje riječi sposoban je izraziti valjda još samo drugi bošnjački član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

No, krenimo redom. Bugojno nije obranila bošnjačka Armija BiH od Srba iz prostog razlog jer tad nije ni postojala. Postojao je samo HVO koji je branio Bugojnu i u sastavu HVO-a bili su i tadašnji Muslimani. Armija je branila Bugojno od Srba taman koliko i Mostar. Danas se istim perjem kite i za Mostar i za Bugojno i za cijelu BiH. Uskoro ćemo početi slušati kako je bošnjačka Armija BiH oslobađala i samu Hrvatsku.

Što se „agresorskog pothvata“ tiče, on se u Bugojnu može pripisivati isključivo bošnjačkoj Armiji BiH koja nije ostavila hrvatski kamen na kamenu nakon pada Bugojna i koja je zločinom kao metodom ratovanja protjerala 15.000 bugojanskih Hrvata.

Na tisuće kuća i gospodarskih objekata je uništeno, gotovo sve katoličke bogomolje su uništene i oskvrnavljene, katolička groblja prekopana, a civili – žene, djeca i starci – gospodine članu Predsjedništva BiH, pješice su morala bježati pred „časnom“ bošnjačkom Armijom i predati se Srbima na Kupres.

Civili su bježali jer su znali kako prolaze oni koji padaju u ruke vojsci koja je na „Allahovu putu“. Za nevjernike milosti nije bilo. Ni za djecu ni za žene ni za starce. To najbolje znaju oni koji se u ljeto 1993. godine nisu uspjeli izvući iz Bugojna.

HVO jeste napravio zločin u selu Vrbanja. I tu nema nikakvoga spora. Hrvati to ne negiraju, a počinitelji su procesuirani. Međutim, dok su vojnici HVO-a odgovorni za zločin u jednom selu, bošnjačka Armija BiH je odgovorna za zločine u svim selima cijeloga grada Bugojna i nad sve i jednim protjeranim Hrvatom. Njih 15.000 je brutalno protjerano i većina se nikad nije ni vratila. Preko deset hrvatskih sela je u potpunosti ugašeno i u njima danas ne živi doslovno nitko. Nije da se ljudi nisu htjeli vraćati, nego nisu mogli. Povratak je opstruiran na sve moguće načine a opstruira se i danas.

K tomu, kroz bugojanske logore smrti su prošle na stotine vojnika HVO-a i hrvatskih civila. U logorima su mučeni, batinani do smrti, nasilno im je vađena krv, vođeni su na prisilan rad a koristili su ih i kao živi štit. Razmjeri psihološkog zlostavljanja koje su Hrvati doživjeli u bošnjačkim mučilištima po Bugojnu tek se trebaju utvrditi.

No to Džaferović nikad neće priznati. Kao što neće priznati ni rušenje crkava i prekopavanje grobalja. Neće priznati ni masovnu paljevinu hrvatskih imanja a o pljački da i ne govorimo. Hrvatska imovina je smatrana legitimnim ratnim plijenom. Ono što su Hrvati gradili generacijama bošnjačka Armija BiH je uništila, opljačkala i zapalila tijekom samo jednog ljeta.

I umjesto da zatvori usta, ušuti i oda počast svim nevino palim žrtvama, bez obzira na naciju i vjeru, Džaferović puše u ratne trube i ponovno vraća stanovnike Bugojna u nemile godine koje svatko normalan želi zaboraviti i nastaviti sa svojim životom.

Umjesto da šalje poruke pomirenja, da pokaže širinu, ono odobrava počinjeno zlo i čak njihove počinitelje naziva moralno superiornim u odnosu na žrtve. Tako je za Džaferovića jedan Dževad Mlaćo, gospodar života i smrti u ratnom Bugojnu, moralno ispravniji od desetogodišnjeg djeteta koje je ni krivo ni dužno, bježeći od Mlaćinih hordi, moralo napustiti svoj dom i pješice izaći na Kupres i predati se Srbima. U suprotnom to desetogodišnje dijete bi vjerojatno bilo ubijeno od vojnika „časne“ bošnjačke Armije BiH.

U cijeloj priči je porazno da u bošnjačkoj javnosti nije bili niti jedne jedine osude Džaferovićevih laži i prikrivenog govora mržnje.

I onda se netko pita zašto nitko Bošnjacima ne vjeruje da žele državu u kojoj će biti mjesta za svakog, bez obzira na vjeru ili naciju. Bošnjački politički dužnosnici nam svakim danom pokazuju kakva bi bila ta tzv. „građanska“ država za koju se tobože zalažu.

Lažima se ne može graditi ništa. No, sasvim je jasno da bošnjačka politika niti ne želi funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu nego žele završiti ono što su u ratu započeli: očistiti svoj „životni prostor“ od drugog i drugačijeg. U prvom redu od Hrvata. Sa Srbima su već razgraničeni.

U izgradnju suživota u Bosni i Hercegovini vjeruju još samo Hrvati, zbog toga su danas na rubu opstanka kao politički narod u BiH.

Piše: Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Oba kandidata ‘desnice’ trebaju izbjegavati međusobne napade – barem do drugog kruga

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Miroslav Škoro najavio kandidaturu za Predsjednika Republike Hrvatske, (većinski) se desno biračko tijelo podijelilo, što se na odgovarajući način odrazilo i na medijsku scenu, naravno, ne ovu “mainstream”.

Desnica ima dva snažna kandidata te nije isključeno da bi obojica mogla završiti u drugom krugu, što je prijašnjih godina bilo nezamislivo, dok jugoljevica i pobunjeni Srbi imaju Zorana Milanovića, osim ako se ne kandidira Dejan Jović, jer pobunjeni Srbi na čelu s Pupovcem ne će tako lako zaboraviti da im je Zoka sunarodnjake u “otadžbini” nazvao “šakom jada”, niti pak da se hvalio ustaškim precima.

I zapravo je nevjerojatno tko bi osim istinskih preziratelja naše mlade države mogao dati glas Milanoviću, čelniku najnesposobnije vlade u hrvatskoj demokratskoj povijesti, kavandžiji i kavgadžiji koji se krasi lažnim liberalno-progresivnim perjem, pa se stoga, ako ćemo biti objektivni, nitko njime previše ni ne zamara. Istinabog, ima još onih koji će napadati Miroslava Škoru i braniti trenutnu predsjednicu te plašiti puk “jugokomunistma” tj. Milanovićem, no to je potrošena taktika koja je, kad je posljednji put rabljena, rezultirala Sanaderovim dolaskom na vlast. Realnih izgleda za Milanovićev dolazak na vlast nema, jer se scenarij da u drugom krugu budu Bandić i Josipović, dakle dva kandidata (jugo)ljevice ne može ponoviti.

Međutim, iako je trenutna predsjednica u dobroj mjeri izgubila simpatije i potporu potpisnika ovih redaka, prvenstveno zbog priklanjanja odnarođenom Plenkoviću i njegovoj briselskoj bulumenti koji nam ukradoše stranku, valja ipak ispraviti neke navode, plasirane putem određenih medija od strane osvetoljubivih bivših predsjedničinih savjetnika, pokojeg admirala i nekih koji bi na Pantovčaku rado vidjeli svoju “snajku”.

Prije svega, Kolinda Grabar-Kitarović nije kandidatkinja “Plenkovićevog HDZ-a” nego HDZ-a kojemu je trenutno na čelu Andrej Plenković. Ako ćemo baš istini za volju, aktualna je predsjednica pobjednički kandidat “Karamarkovog HDZ-a”. Drugo, u zabludi su oni koji misle da napadanjem predsjednice, napadaju i slabe Plenkovića. Plenkovićev kandidat je Zoran Milanović, jer duboka država, čiji je Plenky najistaknutija figura, priprema teren za veliku koaliciju nakon sljedećih parlamentarnih izbora, pod pretpostavkom da se u vodstvu HDZ-a ništa ne promijeni. Izmišljotina je “mainstream” medija da će Plenković osnažiti svoj položaj na čelu stranke dobije li Kolinda Grabar Kitarović drugi mandat. Da je tomu tako, pokazuje izbor onih koji vode predsjedničin izborni stožer: Ivan Anušić, Ivan Penava, Damir Jelić, Davor Ivo Stier, a ako ga uspije nagovoriti, možda i Milijan Brkić. Dakle, eventualna pobjeda Kolinde Grabar Kitarović će pripadati njima, njihovim ljudima i stranačkih organizacijama, i ne će poduprijeti “anemičnog” na predstojećim unutarstranačkim izborima. Plenković gubi unutarstranačke izbore, neovisno o tomu tko dođe na Pantovčak ili na njemu ostane.

U svakom slučaju, poistovjećivati predsjednicu s Plenkovićem i njegovim ljevičarenjem je neozbiljno, a u krajnju ruku i podmuklo. Istina, ona je krivo procijenila kad mu se priklonila, ali treba kazati da se u tom trenutku činila kao pragmatična odluka. Malo tko ima prethodnu, ali svatko ima naknadnu pamet.

Naposljetku, mora se naglasiti da za političkim angažmanom Miroslava Škore ne bi bilo potrebe da trenutna HDZ-ova vrhuška nije pogazila apsolutno sve vrijednosti na kojima je i putem kojih je 90-ih godina stvarala i branila državu. Škorina pojava je rezultat upravo radikalnog skretanja ulijevo Andreja Plenkovića i njegovih pulena te je trenutna predsjednica time već dosta poljuljana, za što si je, ponovimo, sama kriva. Želi li tko biti posvema objektivan, mora njezin mandat usporediti s mandatima njezinih predšasnika; predsjednici možemo najviše zamjeriti nečinjenje i nedjelovanje, a njezin politički bijeg pod Plenkovićev kišobran je u usporedbi s Mesićevim i Josipovićevim veleizdajama, svatko će se složiti, neznatna stvar.

Kako bilo da bilo, svatko se mora zapitati koga i zašto želi vidjeti na Pantovčaku idućih pet godina, razmisliti te na kraju na biračkom mjestu, na glasačkom listiću odgovoriti, uvijek vodivši računa o široj slici. Prema našem skromnom mišljenju, bit će dobro za Hrvatsku, ali i za HDZ, pobijedi li Kolinda Grabar Kitarović, odnosno Škoro. Hrvatska (demokratska zajednica) ovoga puta ima dva kandidata, od kojih jedan sigurno pobjeđuje. Trenutnu smo predsjednicu imali prilike vidjeti i čuti, pokazala je to što je pokazala, a Miroslav Škoro nudi nešto novo i nešto drukčije. Zaslužuje li priliku? Možda. O tomu zaslužuje li trenutna predsjednica drugu priliku, malo je složenije pitanje.

No, u svakom slučaju ne zaslužuje da se ide takvim blaćenjem i niskim udarcima na nju, pogotovo ne pored Zorana Milanovića, hodajuće katastrofe i putujućeg cirkusa koji je toliko zala nanio našoj državi, a sad bi joj opet htio biti na čelu.

U pravu je Davor Ivo Stier kad kaže da je trenutnoj predsjednici, ali i HDZ-u najveći protivnik Zoran Milanović, a ne Miroslav Škoro. Stoga bi u Škorinom stožeru također trebali shvatiti da od napadanja i blaćenja trenutne predsjednice najviše profitira Milanović, dakle po nužnosti gubi Republika Hrvatska i hrvatski narod. Bilo bi oportuno za oba kandidata desnice da “podignu ručnu” u međusobnim napadima, barem do drugog kruga, a onda više nije ni važno, jer Hrvatska dobiva, ma tko (p)ostao Predsjednik, piše Hrsvijet.net

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari