Pratite nas

Povijesnice

Dan kad je papa Ivan Pavao II prvi put poljubio svetu hrvatsku zemlju

Objavljeno

na

Dugo smo čekali taj trenutak, ali smo ga i dočekali. Sveti Otac Ivan Pavao II, 10. rujna 1994. zrakoplovom  „Al Italie“  u 17 sati i 15 minuta prvi je puta stupio na svetu hrvatsku zemlju.

Još u zrakoplovu u zračnoj luci Pleso u Zagrebu pozdravio ga je kardinal Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup.

Neopisivo oduševljenje je nastalo kad se na vratima zrakoplova pojavio  papa Ivan Pavao II.

Poljubac  Svetog Oca hrvatskom tlu  bio je i ostat će cjelov ohrabrenja, koji su Hrvati, uzdajući se u vjeru  i poslanje Katoličke crkve  čekali stoljećima. Potom je prvi odao počast visokom gostu prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman. Hrvatski narod bio je oduševljen.

U svom govoru prigodom prvog posjeta Svetog Oca dr. Franjo Tuđman uz ostalo je naglasio:

„U ime hrvatskog naroda, i svih građana Hrvatske, upućujem Vam riječi pozdravljanja i zahvalnosti što ste došli u zemlju Hrvata, koji su stoljećima čekali na posjet vrhovnog poglavara svoje Crkve. Hrvatska Vas očekuje razdraganih duša i raskriljenih ruku, štujući Vas kao svog zaštitnika i vrhovni moralni autoritet civiliziranoga čovječanstva. Vaš posjet doživljavamo kao dolazak apostola mira i donositelja utjehe božanskog poslanja svim ljudima i narodima, što pate i stradavaju zbog nepravdi i zlosilja u današnjem svijetu. Hrvatski je narod dugo i željno isčekivao taj posjet, do kojeg je konačno došlo u dane ostvarenja njegovih stoljetnih težnji da na svojoj zemlji može živjeti, u skladu s naravnim i Božjim zakonima, kao slobodan i suveren narod. Naša je neizmjerna radost uvećana i zbog toga što Vas Zagreb, glavni grad svih Hrvata, dočekuje u dane kad – sa svojom nadbiskupijom – slavi 900-tu obljetnicu svoga utemeljenja. (…) Pozdravljajući Vas u Hrvatskoj s neizmjernim poštovanjem, dopustite mi da izrazim i želju i nadu, da ćete i za vrijeme ovog kratkog posjeta osjetiti svu gorljivu ljubav prema Vama goleme većine hrvatskog naroda, koji će ostajući vjeran svojoj povijesti biti i nadalje trajnom sastavnicom zapadno-kršćanske civilizacije“ – kazao je Tuđman.

Odgovarajući na pozdrave, papa Ivan Pavao II je uz ostalo rekao:

„U ovom trenutku kad prvi put stupam na hrvatsko tlo, i dok ga s ganućem cjelivam, radostan sam što  mogu pozdraviti  cijelu ovu zemlju  i sve njezine stanovnike. Moj pozdrav ipak ide još dalje, prema Bosni i Hercegovini, prema Sarajevu, gradu mučeniku, kojeg sam kao hodočasnik mira i nade, žarko želio pohoditi. Htio sam donijeti riječ utjehe i solidarnosti tamošnjem  napaćenom narodu, sam stati uz njegov bok i ohrabriti ga. Već je prošlo previše vremena  otkako rat hara zemljom čiji su stanovnici stoljećima bili navikli na odnose međunarodne snošljivosti i primjerene suradnje.“

Podjeljujući svoj apostolski blagoslov cjelokupnom hrvatskom narodu, papa Ivan Pavao II je na kraju svog  pozdravnog govora naglasio:

„Vašem velikodušnom i ponosnom narodu, vašoj suverenoj Republici, svim stanovnicima, bez obzira na razlike u jeziku, vjerskoj tradiciji i na osjećaj narodne pripadnosti, posebno Božjoj Crkvi koja je u Hrvatskoj, želim po zagovoru svete Djevice Marije, svako istinsko dobro u Gospodinu“.

Poslije svečanog dočeka u zračnoj luci, Sveti Otac Ivan Pavao II zajedno se s kardinalom Franjom Kuharićem otputio papamobilom prema zagrebačkoj katedrali, pozdravljen od desetke tisuća Zagrepčana i hodočasnika iz Hrvatske i inozemstva.

S obzirom da tijekom tog prvog papina posjeta Hrvatska još nije bila oslobođena, dolazak Svetog Oca i za hrvatske branitelje bio je veliki podstrek da učine sve da Hrvatska bude Hrvatska, u njezinim granicama.

Mnogi su nažalost dali i svoje živote, osobito u Vojno redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja, da već jednom možemo reći „Imamo Hrvatsku!“.

Ovaj posjet sigurno je umnogome pridonio i tome, pa ćemo ga se uvijek rado sjećati i sve činiti da ga se ne zaboravi!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

27. veljače 1397. Križevci – Jedan od najstravičnijih pokolja u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

27. veljače 1397. – Krvavi Sabor u Križevcima

Velika hrvatsko-ugarska i turska vojska sukobile su se potkraj rujna 1396. u krvavoj bici kod Nikopolja. Glavninu kršćanskih snaga vodio je hrvatsko-ugarski kralj Žigmund, jedno krilo vojske Herman Celjski, a drugo hrvatski ban Stjepan Lacković.

Na današnji se dan, 27. veljače 1397. u Križevcima dogodio jedan od najstravičnijih pokolja u hrvatskoj povijesti.

Sabor u Križevcima na kojemu je ugarsko-hrvatski kralj i njemački car Žigmund Luksemburški okrutno i mučki pobio cvijet hrvatskog plemstva, među kojima je bio i tadašnji hrvatski ban Stjepan Lacković.

Nakon smrti kralja Bele IV. na ugarsko – hrvatskom prijestolju našli su se slabi vladari, što je dovodilo do prijestolnih borbi u koje su se počeli miješati i susjedi. Zemljom je zavladala feudalna anarhija, a moć hrvatskih velikaša toliko je narasla da su najmoćniji od njih, Šubići Bribirski, vladali poput samostalnih vladara.

Konačno će upravo oni na ugarsko – hrvatsko prijestolje dovesti novu dinastiju, napuljske Anžuvince. Između Anžuvinaca i hrvatskih plemića došlo je do sukoba jer ni hrvatski ali niti ugarski velikaši nisu bili zadovoljni načinom i dugogodišnjim apsolutističkim vladanjem Anžuvinaca.

Kako Ludovik I. nije imao muških potomaka, prije svoje smrti naredio je da ga na prijestolju naslijedi njegova kći Marija. Njoj je tada bilo 12 godina pa je vlast umjesto nje preuzela njezina majka Elizabeta Kotromanić, što je dovelo do novih sukoba oko vlasti.

Dio plemića kao što su hrvatski ban Stjepan Lacković, bosanski kralj Stjepan Tvrtko I., a osobito Hrvoje Vukčić Hrvatinić, podržavao je kraljice. Na čelu nezadovoljnika bili su braća Horvat i vranski prior Ivan od Palizne.

Kandidati za prijestolje uz kraljice Mariju i Elizabetu bili su i vojvoda Karlo Drački Anžuvinac kao i njegov sin Ladislav Napuljski, te Marijin zaručnik, a kasnije i suprug Žigmund Luksemburški, sin češkog kralja.

U građanskom ratu i sukobima oko prijestolja pobijedio je Žigmund, pogubivši tridesetak hrvatskih velikaša. Time je prva etapa protudvorskog pokreta, pobune hrvatskih i slavonskih velikaša protiv apsolutističke vladavine dvora, završena Žigmundovim uspjehom.

Osim borbi oko ugarsko – hrvatskog prijestolja, Hrvatskoj je počela prijetiti i nova opasnost – Turci Osmanlije. Kako bi popravio svoj ugled, Žigmund je skupio veliku vojsku i krenuo u pohod protiv Turaka, namjeravajući ih odbaciti s Balkana.

Godine 1396. kod grada Nikopolja u Bugarskoj Žigmund je doživio katastrofalan poraz. Jedva se uspio spasiti otplovivši na nekom brodiću niz Dunav u Crno More. U Hrvatskoj i Ugarskoj se nekoliko mjeseci nije znalo je li kralj preživio bitku.

Ta je neizvjesnost dala novi poticaj pobuni, jer je dio slavonskog i ugarskog plemstva počeo pristajati uz Ladislava. Kada se kralj Žigmund u veljači 1397. godine vratio u Hrvatsku preko Dubrovnika, sazvao je slavonsko plemstvo u Križevce, gdje se po običaju održavao sabor.

Na saboru u Križevcima sastale su se pristalice dviju protivničkih strana od kojih je jedna pristajala uz Žigmunda Luksemburškog, a druga uz Ladislava Napuljskog – njoj je vođa bio ban Stjepan Lacković.

Žigmund je dao pismeno jamstvo (saluus conductus) da se neće svetiti pobunjenicima i da im se neće dogoditi nikakvo zlo. Lacković je doista i povjerovao kraljevoj riječi, pa je sa svojim pristašama došao u Križevce. Posljednjih dana veljače 1397. godine započeo je sabor na kojem je bilo više pristaša kralja Žigmunda (oba bana, braća Kaniski, celjski grof Herman i dr.) koji su uglavnom pohitali pozdraviti kralja i gospodara. Isprva je sabor tekao u redu, ali je odjednom došlo do oštre svađe i međusobnih optužbi među stranama.

Kako su Lackovićeve čete ostale izvan grada, ohrabreni kraljevi pristaše počeli su spočitavati Lackoviću da je izdajica, jer je Turke domamio u svoju domovinu, dok su Lackovićevi privrženici Žigmunda optuživali za poraz kod Nikopolja. Svađa je konačno dovela do sukoba i krvoprolića u kojem su Žigmundovi pristaše izvukli mačeve i sasjekli Lackovića i njegove pristaše, među kojima je bio i Lackovićev sinovac Andrija. Nakon pokolja tijela ubijenih pobacana su kroz prozor sabornice. Krvoproliće se dogodilo u utorak 27. veljače 1397. godine, a u hrvatskoj povijesti taj događaj se naziva Krvavi sabor križevački.

Kada su Lackovićeve čete utaborene izvan grada saznale za ubojstvo svoga vođe, stali su ljutito jurišati na Križevce. No Žigmundovi su ljudi bacili truplo ubijenog Lackovića s visoke kule u gradske opkope te počeli dovikivati jurišajućim četama: “Manite se bijednici, što uludo ginete; zar ne vidite da se s dušom rastavio onaj za koga bi morali pograbiti oružje?!” Nakon toga umjesto da nastave jurišati, Lackovićeve čete su se u strahu razbježale svojim kućama.

Osim što se Žigmund bojao osvete Lackovićevih pristalica, posljedice “Krvavog sabora križevačkog” bile su ponovna razbuktavanja velikaških ustanaka u Hrvatskoj i Bosni, pogubljenje 170 bosanskih velikaša od strane Žigmunda i prodaja Dalmacije, koju je za 100 000 dukata Ladislav Napuljski dao Veneciji. Međutim, Žigmund je nakon 25 godina borbi uspio ojačati vlast i time konačno bio priznat za kralja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1994. ustrojen 1. Hrvatski gardijski zdrug

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Franjo Tuđman donio je 25. veljače 1994. zapovijed o ustrojavanju 1. hrvatskoga gardijskog zbora združenu postrojbu višenamjenskog karaktera sa zadaćama: osiguranja predsjednika i najviših dužnosnika, obnašanja državničko-ceremonijalnih radnji, ali i najelitniju postrojbu Hrvatske vojske, 1. hrvatski gardijski zdrug, piše HRT

Zdrug je osmišljen kao specijalna vojna postrojba za obavljanje posebnih i najsloženijih borbenih zadaća u svim uvjetima.

Okosnicu Zdruga činila je dotadašnja Specijalna postrojba Ministarstva obrane Bojna “Zrinski”, a u njega su ušle i 8. lakojurišna brigada Vojne policije te Specijalna postrojba Glavnog stožera Hrvatske vojske Bojna “Matija Vlačić”.

Zapovjednik zdruga, general Miljenko Filipović obuku je organizirao za sve oblike specijalnog borbenog djelovanja na kopnu, u vodi i iz zraka.

Unutar zdruga osim pješaštva, djelovalo je oklopništvo, topništvo, padobranska bojna, a u sastavu su imali transportne i lake borbene helikoptere.

Dio zapovjedništva vojnička znanja stekao je u francuskoj Legiji stranaca pa su u obuci zdruga korištene metode te postrojbe i drugih zapadnih vojski nadopunjavane vlastitim iskustvima iz Domovinskog rata, ponajprije na Commando tečajevima.

Istodobno zdrug je imao vrlo važnu napadačku ulogu u operacijama: Cincar, Zima ’94, Bljesak, Skok 2, Ljeto ’95, Oluja, Maestral i Južni potez, od kojih su neke izvodili u ekstremnim klimatskim uvjetima.

Iako je u operaciji Maestral poginuo dozapovjednik postrojbe Ante Šaškor, a po drugi puta ranjen zapovjednik Filipović te zapovjednici bojni, pripadnici Zdruga uspješno su obavili sve zadaće.

Postrojba je u mirnodopskom razdoblju nastavila sa specijalističkim obukama, a visoki časnici zapadnih vojski bili su impresionirani viđenim tijekom brojnih posjeta.

Ipak 1. hrvatski gardijski zdrug neočekivano je ugašen u ožujku 2000. odlukom tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića.

U medijima su prikazani kao „Tuđmanovi pretorijanci“, opasna postrojba spremna izvesti vojni udar na legalno izabranu vlast, čime se pokušala opravdati odluka o gašenju najelitnije i najprespektivnije postrojbe Hrvatske vojske.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari