Connect with us

Kronika

Dan kad je propala Krajina…

Published

on

foto Drago Kalinic/Facebook

Unatoč potpunom diplomatskom, političkom, vojnom i pravosudnom porazu na dva sudišta, u procesu generalima Gotovini, Markaču i Čermaku, te u povodu protutužbe za genocid, u Vučićevoj Srbiji i među njemu sklonim Srbima balvan-revolucija i 17. kolovoza 1990. kad su barikadama na prometnicama počeli obilježavati “srpski” teritorij na hrvatskom tlu, “Republika Srpska Krajina” sa sjedištem u Kninu ili “knindže”, kako vrijeme odmiče postaju sve više još jedan u nizu srpskih mitova.

Bila su to vremena kad su se pod okriljem JNA i Slobodana Miloševića osjećali vrlo moćno te im se činilo da im ništa ne stoji na putu ostvarenja sna o velikoj srpskoj državi svih Srba koja će se protezati sve do crte Virovitica – Karlovac – Karlobag.

“Ajme meni bez tebe, Krajino” još uvijek je hit-jadikovka koja se rado sluša diljem svijeta gdje su razasuti Srbi koji su nekoć živjeli u područjima Hrvatske koja su proglasili Republikom Srpskom Krajinom. “Ubi me tuga za Krajinom; Šta će mi zlato, šta će mi pare, kad nema Knina, nema Dinare; Šta će mi nebo, šta će mi Sunce, tamo je ostalo moje srce”, kažu stihovi Baje Malog Knindže, koji je “umjetničko” ime dobio po paravojnoj formaciji utemeljenoj u Kninu, iako zbog zdravstvenih razloga nije bio u njezinu sastavu.

I on se 4. kolovoza 1995. odazvao zapovijedi “predsjednika republike” Milana Martića o evakuaciji za borbu nesposobnog stanovništva “zbog novonastale situacije izazvane otvorenom općom agresijom Republike Hrvatske na Republiku Srpsku Krajinu” u kojoj je nakon “prvih početnih uspjeha u obrani došlo do ugrožavanja velikog dijela teritorija Sjeverne Dalmacije i dijela Like”.

Tada je Knindža čvrsto odlučio da više nikad neće zapjevati u Hrvatskoj, pa ni stihove “ja ne volim ljude te, koji vole HDZ, to su neka tužna lica, jebala ih šahovnica”.

Njegov glazbeni opus u Haagu je preslušavao i ratni zločinac Vojislav Šešelj, a dirnuo je i NBA košarkaša Darka Miličića koji je Amerikancima puštao i tumačio poruke pjesama tog “ozbiljnog intelektualca”, ali kako prenosi Srbijadanas.com, na koncu je morao zaključiti “duboko je to za njih”. I to je ilustracija snage indoktrinacije i opsjednutosti velikosrpskom idejom koja istim žarom osvaja i nove generacije Srba.

O nepomirljivosti s političkim i vojnim porazom velikosrpskog projekta u kojem je RSK imala istaknuto mjesto, svjedočimo na svaku godišnjicu akcije Oluja. I bit će tako dok god Srbiju vodi bivši potrčko Vojislava Šešelja koji je 1995. uoči Oluje Srbima u Glini govorio: “Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti hrvatska! Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku!”.

Što Aleksandru Vučiću preostaje nego da svoju zabludu vječno pravda optužujući Hrvatsku za “etničko čišćenje”, dok nad sudbinom hrvatskih Srba kuka, iako je i sam u tomu imao doprinos, poručivši im i ove godine, kakvog li cinizma: “Oprostite, Krajišnici, što smo 1995. digli bijelu zastavu. Srbija više nikad neće biti mala i slaba”. No, nebitno je koliko Srbija može biti jaka jer će u vrijednosnom smislu s Vučićem uvijek biti mala i slaba.

Upravo je on kao apsolutni vladar Srbije jedan od simbola katastrofe onih Srba iz Hrvatske koji su dopuštali i onda (od 1991. do 1995.) i danas da Vučić njima manipulira. Kroz kakav su mentalni dril prošli govori i to što 25 godina nakon Oluje u Beogradu još stoluje vlada i skupština RSK u progonstvu, koja se i u siječnju ove godine potužila Vučiću što je Hrvatska “okupirala Republiku Srpsku Krajinu” i “prognala iz nje i hrvatskih područja 800.000 (osam stotina tisuća) Srba, lišila ih osnovnih ljudskih prava i zaplijenila im svu pokretnu i nepokretnu imovinu”.

Kažu i da su uzalud slali tužbe protiv Hrvatske UN-u, EU i međunarodnom sudstvu. Pročitajte više na: Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari