Pratite nas

Povijesnice

Dan kad je Tuđman plakao: Bilo je to pravo iskreno prijateljstvo

Objavljeno

na

Ministar obrane Gojko Šušak bio je najprisniji Tuđmanov suradnik. Njegova prerana smrt jako ga je pogodila. Umro je na današnji dan prije 20 godina od raka pluća

To je bio odnos pun poštovanja i uvažavanja. Ministar Šušak i predsjednik Tuđman imali su zaista izvanredan odnos, poseban. I ljudski i profesionalni. On je sigurno bio njegov najprisniji suradnik – kazala je za 24sata.hr državna tajnica Zdravka Bušić koja je od 1990. do 1995. bila savjetnica i pročelnica ureda predsjednika Tuđmana. Šušak je, ističe, bio tih, miran, povučen i čovjek bez suvišnih riječi.

Skroman i punih onih dobrih ljudskih vrlina. Čovjek koji se ne žali na poteškoće i ne kuka, ali pod cijenu života izvršava svoje zadaće – prisjetila se bivšeg ministra obrane Zdravka Bušić.

‘Iza njega je ostala ogromna praznina’

Mjesecima prije Gojkova odlaska na vječni počinak, mnoge noći sam provodio uz njega pričajući i kartajući kako bih mu olakšao to vrijeme. Vidjelo se da je bolest toliko progresivna i da će to loše završiti. Ipak do kraja je bio pozitivan.

Iako se znalo da će doći taj dan, nitko nije bio spreman na njegov odlazak pa tako ni predsjednik Tuđman. Bio je to vrlo bolan trenutak za mnoge ljude koji su ga poštivali. Iza njega je ostala ogromna praznina.

Bio je to gubitak u svakom smislu – ljudski i u okviru političkog vodstva HDZ-a – prisjeća je nekadašnji Tuđmanov savjetnik Ivić Pašalić zadnjih trenutaka provedenih uz Gojka Šuška. Dodaje kako je Tuđmana i Šuška povezivalo nešto puno više od političke suradnje, a to je iskreno prijateljstvo.

Jedino je Šušak smio pušiti pred predsjednikom Tuđmanom. To je bilo nepisano pravilo da vam pred njim ne smije na pamet pasti da zapalite cigaretu – otkriva nam Pašalić. Ironičko, Šušak je prerano ovaj svijet napustio zbog raka pluća.

‘To je čovjek kojeg mogu slijediti’

Oboje su imali zajedničku strast prema stvaranju samostalne Hrvatske. To je nešto što ih je posebno povezivalo. Tuđmana tada nisu voljeli u dijaspori jer su se pitali što ima partizanski general pričati o Hrvatskoj.

No Gojko je nakon što su se upoznali rekao povijesnu rečenicu: “To je čovjek kojega ja mogu slijediti”! I tako je bilo do kraja njegova života – kaže Pašalić. Ističe kako je Šušak bio osoba od najvećeg povjerenja Tuđmanu.

Najteže probleme zajedno su rješavali. Međusobno su se uvažavali i poštivali i to je nešto što ih je pratilo do smrti – zaključio je.

‘Bio je vojnicima kao otac’

Gojko Šušak, ministar koji je obranio Hrvatsku, na nezahvalnu i tešku poziciju ministra obrane došao je u rujnu 1991., samo 2 mjeseca prije pada Vukovara. U trenucima kad je Srbija već okupirala gotovo jednu trećinu hrvatskog teritorija. Ostao je to sve do svoje smrti 1998. godine.

Tvrdoglavi i samouvjereni Šušak kao ratni ministar učinio je sve u iznimno teškim političkim, vojnim, financijskim okolnostima ustroji Hrvatsku vojsku, da je ojača kako bi mogla osloboditi sva okupirana područja.

Njegove riječi Tuđmanu nakon završetka operacije Oluja “Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!” postalo je sinonimom za sve pobjedničke operacije Hrvatske vojske vođene tijekom Domovinskog rata.

Vojnici su ga jako cijenili i voljeli. Svakoga od njih je zvao sine. Bio je vojnicima kao otac – istaknula je Bušić.

Šušak je, malo tko će to osporiti, najzaslužniji za dobivanje rata i za američko priznanje Hrvatske. On je, naime, bio osobni prijatelj sa Williamom Perryem koji je u Clintonovoj vladi najprije bio zamjenik a onda od 1994. godine i ministar obrane. Na njegovom sprovodu vidno potreseni Perry je rekao:

– Ovo je doista za mene vrlo tužna prigoda. Došao sam ovdje ne samo kao predstavnik SAD-a, već i kao prijatelj Gojka Šuška. I moja supruga i ja izražavamo najdublju sućut i sućut naših sunarodnjaka Vama Đurđa i Vašoj djeci, Gojkovoj majci, bratu i sestri. Naše su misli i molitve danas s Vama – kazao je Perry te istaknuo kako je Šušak bio izuzetni domoljub, čovjek od osobnog integriteta i čovjek od riječi s kojim je uživao raditi i koji će mu nedostajati.

Emigrirao u Kanadu

Gojko Šušak rođen je u ožujku 1945. u Širokom Brijegu kao šesto dijete Ante i Stane Šušak. Otac i jedan od braće nestali su tijekom Drugog svjetskog rata, a zadnji put su viđeni pri ulasku partizana u Zagreb. Osnovnu i srednju školu završio je u svom rodnom mjestu nakon čega je upisao matematiku i fiziku na Pedagoškoj akademiji u Rijeci.

Prije služenja vojnog roka u JNA 1968. godine napustio je Jugoslaviju i otišao u Austriju gdje se zadržao šest mjeseci. Nakon toga otišao je u Kanadu, gdje su već prije otišla njegova dva brata.

U Kanadi je jedno vrijeme bio menadžer u Scott’s Chicken Villa, restoranu brze hrane, a u razdoblju od 1972. do 1990. godine se bavio poduzetništvom. Bio je suvlasnik tvrtki koje su se bavile ugostiteljstvom i soboslikarstvom.

Aktivno je bio uključen u organiziranje hrvatskih škola, nogometnih klubova i crkvenih događanja, a i jedan je od osnivača hrvatske katedre na Sveučilištu Waterloo. Od 1985. do 1990. godine je bio direktor hrvatske škole u Ottawi, a nalazio se i na čelu Hrvatsko-kanadske kulturne federacije. U Kanadi je upoznao i suprugu Đurđu s kojom je dobio troje djece.

Nije mu bilo spasa: Umro od raka pluća

Predsjednika Franju Tuđmana upoznao je krajem 1980-ih godina kada je bio domaćin prve Tuđmanove kanadske turneje. Nakon osnutka HDZ-a Šušak je pomogao Tuđmanu u prikupljanju novca za nadolazeću predizbornu kampanju. Tuđman ga, prepoznajući njegove kvalitete, pozvao u Hrvatsku gdje je Šušak došao s obitelji 1990. godine.

Šušak bio jedan od ključnih hrvatskih pregovarača u Daytonu, a također je radio na sporazumu o mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja Hrvatskoj.

Početkom 1996. godine dijagnosticiran mu je rak pluća. Zbog liječenja od teškog karcinoma putuje na liječenje u američku bolnicu Walter Reed.

Liječenje je kasnije nastavljeno u Hrvatskoj, a zbog nekontroliranog širenja bolesti i naglog pogoršanja, Šušaku nije bilo spasa. Preminuo je u KB Dubrava na današnji dan prije 20 godina. Imao je 53. godine, piše 24sata.hr

 

Prikazan dokumentarni film ‘Gojko Šušak – Pobjednik iz sjene’ (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

10. srpnja 1856. rođen Nikola Tesla

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 10. srpnja 1856. rođen je u Smiljanu u Lici, svega 5 kilometara od Gospića, slavni i genijalni znanstvenik Nikola Tesla.

Tesla je podrijetlom iz kršćanske pravoslavne obitelji, a otac mu se zvao Milutin Tesla i bio je pravoslavni svećenik. Majka Georgina bila je iz obitelji Mandić, također pravoslavnih svećenika. Odgoj u kršćanskom duhu od bogobojaznih roditelja ostavio je duboki pečat u životu genijalnog znanstvenika iz Hrvatske.

Osnovnu školu završio je u Lici, a Višu realnu gimnaziju u Karlovcu (Rakovac). Pošto je obolio od teške bolesti kolere, usprkos željama roditelja da postane svećenik, upisao je studij politehnike u Grazu, a pet godina kasnije u Pragu. Nakon završetka studija radi u Budimpešti, a 1894. odlazi u SAD gdje se u potpunosti razvio i otkrio Teslin genijalni um.

Prijepori Teslinog porijekla

Nikola Tesla se zanimao za svoje porijeklo, pa se potrudio i istražiti ga. Zaključio je da je hrvatskog plemićkog porijekla i o tome je sam navodno zapisao u svome dnevniku: “Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji predci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prapredci došli preko Novog Vinodola.

Predci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (nekadašnja turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak.

Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!” Dakle, prezime Tesla navodno je zanatlijsko prezime poput Kovač ili Drvodjelić, a dano je jednom Teslinom pretku. Sam Tesla je smatrao da su njegovi predci zapravo bili hrvatskih korijena, a da su tek kasnije prešli na pravoslavlje, te da su ih stvaranjem modernih nacija koje su se vezivale uz vjeroispovijest počeli smatrati Srbima. Oko takvog gledišta još postoje nesuglasice među povjesničarima.

No svakako tezu o hrvatskom porijeklu podržava i Talijanska Enciklopedija znanosti, književnosti i umjetnosti “Treccani” što se smatra najveći talijanski napor istraživanja kojoj je Republika Italija dala zlatnu medalju za kulturu i umjetnost 1988. Godine.

Bez obzira je li Tesla bio Hrvat ili Srbin, važno je da se ponosio s obje te svoje identifikacijske oznake. Danas Teslino ime predstavlja cijenjeni brand u svijetu, pa se za njega otimaju i velike korporacije. Primjerice, kompanija iz Silicijske doline koja proizvodi poznata električna sportska vozila prozvala se Tesla Motors, a elektronička tvrtka Nvidia prozvala je Teslinim imenom svoje komercijalno superračunalo i liniju svojih grafičkih kartica.

Genijalnost Nikole Tesle

Nikola Tesla je zahvaljujući svojim izumima postao najpoznatiji znanstvenik svjetskog glasa iz naše domovine.

Tesla se bavio elektrotehnikom u raznim oblastima, pa su tako i njegovi izumi raznovrsni, a primjenjuju se u širokom spektru od energetike, strojarstva, telekomunikacija, medicine i drugdje.

Neki od najpoznatijih izuma su: Teslin transformator struja visoke frekvencije, indukcijski motor, teledirigirani čamac, prijenos električne energije bežičnim putem i svakako – izmjenična struja koja je promijenila svijet.

Otkriće izmjenične struje Nikole Tesle temelj je proizvodnje, prijenosa i uporabe električne energije i cjelokupne današnje industrije, kao i cijele današnje civilizacije. Kao što je otkriće kotača vječni pokretač ljudskog napretka, tako je i izmjenična struja prometejski promijenila svijet dajući mu svjetlo i energiju.

Svaki put kad upalite računalo sjetite se najvećeg znanstvenika iz Hrvatske, jer se izmjenična struja proizvodi u Teslinom trofaznom generatoru, prenosi se Teslinom visokonaponskom mrežom, Teslina zavojnica daje napon za sliku na monitoru, a bežični miš radi putem radiovalova koje je prvi proizveo Tesla.

I to je samo mali dio ostavštine ovog velikana iz naše ponosne Like.

 

Nikola Tesla je 1921. predvidio kako će izgledati pametni telefon

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

9. srpnja 1949. otvoreno Titovo mučilište Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Goli Otok – Tito otvorio koncentracijski logor u srcu Europe

Goli otok djelo je Josipa Broza Tita, navodno na prijedlog zloglasnog Ivana Krajačića (“Drug Stevo”). Tito je odlučio napraviti mučilište i koncentracijski logor za političke disidente i ljude koji su bili nepoćudni totalitarističkom sustavu.

Zatvorenici su morali prokazivati čak i svoje najbliže – očeve, braću, majke i prijatelje – jer su bili izvrgnuti strašnim mučenjima kakve nije poznavao nijedan sustav do tada i koje nadilaze najbolesniju ljudsku maštu.

Goli otok je pokazivao samu suštinu neljudskosti komunizma općenito, ali posebice jugoslavenskog titoizma  kao najbrutalnije svjetske inačice toga globalnog zla u poratnim godinama kada se slobodni zapadni svijet radovao slobodi i pobjedi nad Hitlerom.

Na današnji dan 1949. iskrcan je na Goli otok prvi kontigent od oko 1.200 zatvorenika. Za njih su prethodno sagrađene barake, a zgrade logora morali su podići oni sami. Ukupno je do kraja Jugoslavije na Golom otoku zatočeno između 16.000 i 32.000 žrtava komunističkog totalitarizma.

U čemu je strahota tog Titovog logora? U logorima u Njemačkoj, u Sibiru, u Italiji, u tim logorima ubijalo se tijelo, a u ovom se  logoru ubijao čovjek u čovjeku. To je bila osnovna logika.

Danas često čujemo kako ljudi kažu da su imali nekoga koji je bio na Golom otoku, ali nikada nisu o tome pričali niti su smjeli pričati jer se to plaćalo glavom. Zato su čak i danas svi duboko pogođeni onim što se ondje događalo, posebice jer se o tome moralo šutjeti. Tako svjedok Golog otoka prof. Vladimir Bobinac iz Krka govori:

„U nama je bio ubijen čovjek, to je osnovno. Straža je samo pazila da ne bi tko pobjegao, a mi smo se međusobno razračunavali. U tome je ta strahota. Svaki je kažnjenik, čim je stigao, morao ići na raport kod svojeg isljednika. Morao si obavezno skinuti kapu i ruke staviti na leđa

Što je isljednik na raportu tražio? Uvijek je tražio imena (cinkanje, drukanje, prokazivanje): s kime si na slobodi razgovarao, s kime si se družio, što si s kime razgovarao. To je bilo najvažnije – imena. Ako kažnjenik ne bi rekao ime, tada bi ga isljednik predao onoj drugoj vlasti, kažnjenicima u žici koji su ga  „ispitivali“: mučenja, torture, zlostavljanja i pravi pakao na zemlji.“

To je bio Titov komunistički raj, po mjeri onih koji tuku, muče i ubijaju.

„Drugo što bi isljednik pitao bilo je o čemu ljudi u žici govore. Ako bi rekao “ništa”, isljednik nije bio zadovoljan, jer kako to da „banda u žici” ništa ne govori. Stalno si se trebao dokazivati, druge prokazivati i prijavljivati. To je bilo osnovno – donositi prijavu – taj je rekao to i to.

Što je bilo kažnjivo na Golom otoku? Nikako nisi smio reći da si gladan, a bio si gladan, nisi smio reći da si žedan, a bio si žedan, ljeti si radio, a dobio bi dva decilitra vode na dan i, treće, nisi smio pitati za onog tko je nestao i bio ubijen. Danas je tu, sutra ga nema, ali se nije smjelo pitati za njega. O smrti se nije smjelo govoriti jer su to bile neprijateljske izjave koje su se odmah dojavljivale u „hotel“ isljedniku.

Tako je jedan čovjek morao mučen gotov do smrti reći neko ime, ali nije ga rekao  isljedniku. U žici ga ispituju, tuku, prolazi strašnu torturu i on je, na kraju, optužio svojeg vlastitog oca koji je također dospio na Goli. Čovjek je kasnije objasnio da je morao reći neko ime, a kada bi dao ime svojeg prijatelja, on mu to ne bi nikada oprostio, dok otac hoće.“

Kakav je bio život u žici?

„Na ulazu u žicu, tada sam razmišljao, trebalo je staviti natpis iz Devetog kruga Danteovog pakla – ‘Napustite svu nadu vi koji ulazite ovamo’. Ali tamo je pisalo nešto drugo “Mi gradimo Goli otok, Goli otok gradi nas”. Još i danas se mogu vidjeti ostaci te parole.

žici nitko nije imao svoje mjesto. Uvijek se stajalo. U paviljon bismo ulazili samo kad nam narede, kada se iznosi neki politički stav. Sve obroke smo jeli stojeći. Nije bilo dovoljno žlica, pa čekaš kad netko pojede da bi se poslužio njegovom žlicom. Pada kiša – stojiš vani. Puše bura – stojiš vani. Uvijek smo stajali.

Kada kažnjenik u onom hotelu nije rekao imena, predali bi ga na ispitivanje sobnom starješini. Svi kažnjenici ulaze u paviljon, posjedamo u boksove kao u kazališnim ložama, pa sobni starješina proziva nesretnika koji stane ispred i tri puta izvikuje “ua banda”. Sobni mu postavlja pitanje “gdje si bio za vrijeme rata?”. Nesretnik je bio u njemačkom logoru i pokazuje broj tetoviran na ruci. Sobni se diže sa svoje klupice i obilno ga šamara pitajući “kako si ti ostao živ, a drugi nisu?” Zatim, “s kim si na slobodi razgovarao?” Ako odgovor glasi “nisam ni s kim”, sobni kaže “lažeš, imaš brata, imaš prijatelja, s njima si razgovarao”. Tada se u paviljonu mijenja uzvik, pa nije više “ua banda”, nego “udri bandu.” I sada, na znak sobnoga, s boksova skaču kažnjenici, premlate tog nesretnika koji krvav pada na tlo i sobni opet smiruje ljude koji se vraćaju u svoje boksove. Sobni mu opet postavlja isto pitanje i opet ne dobiva zadovoljavajući odgovor. I opet “udri bandu” na znak sobnoga. I, na kraju, proglašava se bojkot. To je najniži soj na Golom otoku – bojkotirani kažnjenik. On je obilježen, jer mu straga sa žicom vežu jednu krpu da ga svatko može prepoznati i svi imaju – ne pravo, nego dužnost – udarati ga. Njemu je određen najteži rad. Kada ide na rad i kad se uvečer vraća, tada ga čeka topli zec. To znači da ispred svakog paviljona stoji špalir ljudi i on mora proći kroz taj špalir gdje ga svi tuku. Nadalje, dio noći on kiblari. Naime, noću se nije smjelo izlaziti iz paviljona, osim do drvene kible gdje se mokrilo i gdje su ‘proljevaši’ cijedili posljednju sluz. Bojkotirani kažnjenici stoje u krugu iznad kible, glava nagnutih nad kiblom. To je i faza razmišljanja o tvojem neprijateljskom radu, faza u kojoj moraš spoznati da si kriv. Više puta se dogodilo da je bilo toliko tih bojkotiranih kažnjenika da ne mogu svi stati iznad kible, pa se stvara drugi red tako da oni u prvom redu spuštaju hlače, a oni u drugom redu drže nosove u njihovim stražnjicama. To je, dakle, kiblarenje – noćno razmišljanje o krivnji.

Noću bi sobni u svoju sobu u paviljonu pozivao kažnjenika na isljeđivanje. Tukao bi ga i tražio imena, imena, imena.

Upamtite, na Golom nema heroja. Heroji su na bojištu, na ratištu, ali na Golom nema heroja. Na ratištu te ubija metak, a na Golom se umire polako, svakoga dana, mjesecima, godinama. I sigurno ćeš umrijeti. Svi smo to prošli. I umrli smo na tom otoku“, završio je umirovljeni profesor povijesti Krčke gimnazije Vladimir Bobinac, koji je i sam prošao strahote Golog otoka.

klub-susacana.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori