Pratite nas

Povijesnice

Dan kad je Tuđman plakao: Bilo je to pravo iskreno prijateljstvo

Objavljeno

na

Ministar obrane Gojko Šušak bio je najprisniji Tuđmanov suradnik. Njegova prerana smrt jako ga je pogodila. Umro je na današnji dan prije 20 godina od raka pluća

To je bio odnos pun poštovanja i uvažavanja. Ministar Šušak i predsjednik Tuđman imali su zaista izvanredan odnos, poseban. I ljudski i profesionalni. On je sigurno bio njegov najprisniji suradnik – kazala je za 24sata.hr državna tajnica Zdravka Bušić koja je od 1990. do 1995. bila savjetnica i pročelnica ureda predsjednika Tuđmana. Šušak je, ističe, bio tih, miran, povučen i čovjek bez suvišnih riječi.

Skroman i punih onih dobrih ljudskih vrlina. Čovjek koji se ne žali na poteškoće i ne kuka, ali pod cijenu života izvršava svoje zadaće – prisjetila se bivšeg ministra obrane Zdravka Bušić.

‘Iza njega je ostala ogromna praznina’

Mjesecima prije Gojkova odlaska na vječni počinak, mnoge noći sam provodio uz njega pričajući i kartajući kako bih mu olakšao to vrijeme. Vidjelo se da je bolest toliko progresivna i da će to loše završiti. Ipak do kraja je bio pozitivan.

Iako se znalo da će doći taj dan, nitko nije bio spreman na njegov odlazak pa tako ni predsjednik Tuđman. Bio je to vrlo bolan trenutak za mnoge ljude koji su ga poštivali. Iza njega je ostala ogromna praznina.

Bio je to gubitak u svakom smislu – ljudski i u okviru političkog vodstva HDZ-a – prisjeća je nekadašnji Tuđmanov savjetnik Ivić Pašalić zadnjih trenutaka provedenih uz Gojka Šuška. Dodaje kako je Tuđmana i Šuška povezivalo nešto puno više od političke suradnje, a to je iskreno prijateljstvo.

Jedino je Šušak smio pušiti pred predsjednikom Tuđmanom. To je bilo nepisano pravilo da vam pred njim ne smije na pamet pasti da zapalite cigaretu – otkriva nam Pašalić. Ironičko, Šušak je prerano ovaj svijet napustio zbog raka pluća.

‘To je čovjek kojeg mogu slijediti’

Oboje su imali zajedničku strast prema stvaranju samostalne Hrvatske. To je nešto što ih je posebno povezivalo. Tuđmana tada nisu voljeli u dijaspori jer su se pitali što ima partizanski general pričati o Hrvatskoj.

No Gojko je nakon što su se upoznali rekao povijesnu rečenicu: “To je čovjek kojega ja mogu slijediti”! I tako je bilo do kraja njegova života – kaže Pašalić. Ističe kako je Šušak bio osoba od najvećeg povjerenja Tuđmanu.

Najteže probleme zajedno su rješavali. Međusobno su se uvažavali i poštivali i to je nešto što ih je pratilo do smrti – zaključio je.

‘Bio je vojnicima kao otac’

Gojko Šušak, ministar koji je obranio Hrvatsku, na nezahvalnu i tešku poziciju ministra obrane došao je u rujnu 1991., samo 2 mjeseca prije pada Vukovara. U trenucima kad je Srbija već okupirala gotovo jednu trećinu hrvatskog teritorija. Ostao je to sve do svoje smrti 1998. godine.

Tvrdoglavi i samouvjereni Šušak kao ratni ministar učinio je sve u iznimno teškim političkim, vojnim, financijskim okolnostima ustroji Hrvatsku vojsku, da je ojača kako bi mogla osloboditi sva okupirana područja.

Njegove riječi Tuđmanu nakon završetka operacije Oluja “Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!” postalo je sinonimom za sve pobjedničke operacije Hrvatske vojske vođene tijekom Domovinskog rata.

Vojnici su ga jako cijenili i voljeli. Svakoga od njih je zvao sine. Bio je vojnicima kao otac – istaknula je Bušić.

Šušak je, malo tko će to osporiti, najzaslužniji za dobivanje rata i za američko priznanje Hrvatske. On je, naime, bio osobni prijatelj sa Williamom Perryem koji je u Clintonovoj vladi najprije bio zamjenik a onda od 1994. godine i ministar obrane. Na njegovom sprovodu vidno potreseni Perry je rekao:

– Ovo je doista za mene vrlo tužna prigoda. Došao sam ovdje ne samo kao predstavnik SAD-a, već i kao prijatelj Gojka Šuška. I moja supruga i ja izražavamo najdublju sućut i sućut naših sunarodnjaka Vama Đurđa i Vašoj djeci, Gojkovoj majci, bratu i sestri. Naše su misli i molitve danas s Vama – kazao je Perry te istaknuo kako je Šušak bio izuzetni domoljub, čovjek od osobnog integriteta i čovjek od riječi s kojim je uživao raditi i koji će mu nedostajati.

Emigrirao u Kanadu

Gojko Šušak rođen je u ožujku 1945. u Širokom Brijegu kao šesto dijete Ante i Stane Šušak. Otac i jedan od braće nestali su tijekom Drugog svjetskog rata, a zadnji put su viđeni pri ulasku partizana u Zagreb. Osnovnu i srednju školu završio je u svom rodnom mjestu nakon čega je upisao matematiku i fiziku na Pedagoškoj akademiji u Rijeci.

Prije služenja vojnog roka u JNA 1968. godine napustio je Jugoslaviju i otišao u Austriju gdje se zadržao šest mjeseci. Nakon toga otišao je u Kanadu, gdje su već prije otišla njegova dva brata.

U Kanadi je jedno vrijeme bio menadžer u Scott’s Chicken Villa, restoranu brze hrane, a u razdoblju od 1972. do 1990. godine se bavio poduzetništvom. Bio je suvlasnik tvrtki koje su se bavile ugostiteljstvom i soboslikarstvom.

Aktivno je bio uključen u organiziranje hrvatskih škola, nogometnih klubova i crkvenih događanja, a i jedan je od osnivača hrvatske katedre na Sveučilištu Waterloo. Od 1985. do 1990. godine je bio direktor hrvatske škole u Ottawi, a nalazio se i na čelu Hrvatsko-kanadske kulturne federacije. U Kanadi je upoznao i suprugu Đurđu s kojom je dobio troje djece.

Nije mu bilo spasa: Umro od raka pluća

Predsjednika Franju Tuđmana upoznao je krajem 1980-ih godina kada je bio domaćin prve Tuđmanove kanadske turneje. Nakon osnutka HDZ-a Šušak je pomogao Tuđmanu u prikupljanju novca za nadolazeću predizbornu kampanju. Tuđman ga, prepoznajući njegove kvalitete, pozvao u Hrvatsku gdje je Šušak došao s obitelji 1990. godine.

Šušak bio jedan od ključnih hrvatskih pregovarača u Daytonu, a također je radio na sporazumu o mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja Hrvatskoj.

Početkom 1996. godine dijagnosticiran mu je rak pluća. Zbog liječenja od teškog karcinoma putuje na liječenje u američku bolnicu Walter Reed.

Liječenje je kasnije nastavljeno u Hrvatskoj, a zbog nekontroliranog širenja bolesti i naglog pogoršanja, Šušaku nije bilo spasa. Preminuo je u KB Dubrava na današnji dan prije 20 godina. Imao je 53. godine, piše 24sata.hr

 

Prikazan dokumentarni film ‘Gojko Šušak – Pobjednik iz sjene’ (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1483. godine otisnuta prva hrvatska tiskana knjiga: Misal po zakonu rimskoga dvora

Objavljeno

na

Objavio

‘Misal po zakonu rimskoga dvora’ je prva hrvatska tiskana knjiga, otisnuta svega 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove četrdesetdvoredne Biblije.

Ujedno, to je prvi misal u Europi koji nije tiskan latiničnim slovima. Misal po zakonu rimskoga dvora prva je hrvatska knjiga tiskana na hrvatskom jeziku i vlastitom glagoljskom pismu, a objavljena  je 22. veljače 1483. godine.

Jezik na kojem je Misal tiskan zapravo je crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije, odnosno jezik kojim su se tada Hrvati služili u liturgiji, a naslijedili su ga od svete braće Ćirila i Metoda.

Točnije, staroslavenski, odnosno crkvenoslavenski jezik je, kao i pismo glagoljicu, sastavio sveti Ćiril, a za bogoslužne potrebe Slavena.

Taj je crkvenoslavenski jezik pak s vremenom na našem području poprimio mnoge oblike hrvatskoga govornoga jezika, tako da su ga Hrvati gotovo u potpunosti razumjeli. Glagoljsko se pismo na hrvatskom području s vremenom oblikovalo u tzv. uglatu glagoljicu, na kojoj je tiskan i Misal.

Misal nije samo bio hrvatski prvotisak u punom smislu riječi, nego je bio i prva tiskana knjiga u južnoslavenskim područjima te je bio i najstarija knjiga tiskana glagoljicom, a kao takav je označavao prekretnicu u kulturi Hrvata i Slavena uopće.

Treba uz to istaknuti da su Hrvati bili jedini narod u Katoličkoj Crkvi koji su imali povlasticu u liturgiji se služiti hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom, odnosno svugdje drugdje je bio obvezan latinski jezik, i to sve do Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.), kada se počinje uvoditi narodni jezik u liturgiju.

Hrvati su pak tu povlasticu služenja crkvenoslavenskim jezikom i glagoljicom u bogoslužju dobili još u vrijeme pape Inocenta IV., koji je tu dozvolu potvrdio u dva navrata – 1248. i 1252. god.

Nije na odmet niti skrenuti pozornost na činjenicu da je baš od svih drugih knjiga za prvotisak odabran misal, odnosno knjiga za slavlje svete mise. Pokazuje to ne samo važnost te knjige po sebi, nego i odražava vjerski život onoga vremena.

Primjerice, u talijanskim su tiskarama (gdje su se, napose u Veneciji, češće tiskale naše kasnije knjige) najprije tiskali rimski pjesnici i grčki filozofi, pa su tek tada došle na red liturgijske knjige. Kod nas se, pak, kao najčasnija za tisak pokazala uistinu u duhovnom smislu najvrjednija knjiga poslije Svetog pisma – misal.

S koliko se brižljivosti pristupilo pripremi za tisak Misala svjedoči i činjenica da je upravo on najljepša od svih tiskanih glagoljskih knjiga.

Tiskan je dvobojno, odnosno crnom i crvenom bojom, u svečanom folio-formatu u dva stupca, u formatu 27 x 14 cm, na ukupno 220 stranica, uz korištenje većih i manjih slova (s ukupno 201 grafičkim znakom), te uvriježenih kratica i ligatura (tj. slova sastavljenih od dva, a ponekad i više slova).

I po tome možemo biti ponosni na naš prvotisak, jer se po ljepoti itekako može usporediti s najljepšim rukopisnim misalima iz 14. i 15. st., a uz to valja i dodati da je to prva dvobojna slavenska inkunabula.

Kao i u Gutenbergovoj Bibliji, ni u Misalu nisu otisnuti inicijali, nego je ostavljen prostor za njihovu naknadnu iluminaciju, što je na nekim mjestima i učinjeno rukom, ali ne baš posebno vješto.

Kao i druge knjige iz tog razdoblja, knjiga je tiskana bez naslovne stranice, odnosno počinje kalendarom, a potom slijedi tekst Misala. Završava pak kolofonom (bilješkom na zadnjoj stranici koja sadrži podatke o autoru, tiskari, mjestu i godini izdanja…), ali je u njemu naznačen samo nadnevak završetka tiskanja: 22. veljače 1483. god.

misal2Budući da takvi važni podaci nisu naznačeni u samom Misalu, put za njihovo otkrivanje je iznimno trnovit, tako da većinu njih, unatoč višestoljetnom nastojanju, ni danas ne poznajemo.

Ipak, stručnjaci su utvrdili da je tekst za tisak pripremljen u Istri, odnosno otkrili su da je kao glavni od predložaka za Misalpo zakonu rimskog dvora poslužio rukopisni glagoljski Misal kneza Novaka iz 1368. god., koji se u to vrijeme nalazio u Istri, te da su kao drugi predlošci poslužili i istarski glagoljski rukopisni misali.

Istarsko podrijetlo potvrđuje i uvrštavanje u kalendar blagdan sv. Mavre, porečkog biskupa, a koji se nije nalazio u drugim kalendarima, kao i neki drugi pokazatelji.

Prema nekima, iako to nije općeprihvaćeno, Misal je tiskan u Kosinju, dok se još kao moguća mjesta tiskanja navode Izola, Roč i Modruš, a u ranijim se vremenima smatralo da je tiskan u Veneciji. No, ni jedno od tih mjesta se ne može uzeti s potpunom sigurnošću.

Ne zna se ni u koliko je primjeraka tiskan Misal po zakonu rimskog dvora, ali sudeći po tiražu onoga vremena, može se pretpostaviti da nije prelazio brojku od 300, a možda ni od 200. Sačuvano je tek 11 nepotpunih primjeraka i 6 fragmenata. Iako je bilo i onih primjeraka koji su tiskani na pergameni, takvi nisu sačuvani, odnosno sačuvana su tek tri lista.

Sačuvani primjerci se čuvaju u raznim mjestima i državama: u Zagrebu 5 primjeraka (2 u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, 2 u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te 1 u Franjevačkom samostanu sv. Ksavera), u Vatikanu 2, te po jedan u Beču, Sankt Peterburgu (tom primjerku nedostaje tek jedan list), Washingtonu i jedan u dominikanskom samostanu u mjestu Bolu na otoku Braču.

Drugo izdanje Misala  tiskao je je Blaž Baromić 1494. god. u Senjskoj tiskari, potom je uslijedilo izdanje fra Pavla Modrušanina 1528. u Mlecima, te izdanje biskupa Šimuna Kožičića u Rijeci 1530. god. Valja spomenuti i kako je pretisak prvotiska objavila Nacionalna i sveučilišna knjižica u Zagrebu 1971. god.

Uz poseban vjerski i nacionalni ponos zbog tolikog bogatstva Misala, valja sa žaljenjem istaknuti da je ipak ta knjiga označila i početak kraja svog onog marljivog i sustavnog posla ručnog pisanja i prepisivanja knjiga, kojega možemo ponajviše zahvaliti srednjovjekovnim samozatajnim redovnicima, koji su taj posao svakodnevno obavljali u tišini svoje samostanske ćelije ili u skriptorijima, kao i početak kraja onih prekrasnih iluminacija koje su minijaturisti pomno i umjetnički ukrašavali, pazeći na svaki detaljčić dok su bojili crvenom, zelenom, modrom i zlatnom bojom.

Svaka je takva knjiga za sebe značila neizmjerno bogatstvo, ne samo po svome sadržaju ili neponovljivosti knjige, nego i po tolikom trudu onih koji su ih stvarali.

S druge pak strane, prvotisak je označavao skoru sve veću i veću dostupnost znanju i znanosti znatno širem čitateljstvu od onoga koje si je do tada moglo kupiti rukom pisanu i oslikanu knjigu, pa bi to svakako trebali imati u vidu oni današnji kvazimudraci i kvaziznanstvenici koji se odveć razbacuju nekakvim “svjetovnim znanjem” i svjetovnom znanošću, negirajući doprinos Crkve u razvoju kulture i znanosti, jer da nije bilo onih marljivih redovnika koji su postojano, pažljivo i marljivo svakodnevno prepisivali knjige grčkih, rimskih i kršćanskih klasika, oni bi danas od svoje svjetovne znanosti uistinu imali jako malo, zapravo gotovo ništa.

Pojava Misala, knjige tiskane na hrvatskom jeziku i pismu, svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovini XV. stoljeća.

Misal iz 1483. prvi je spomenuo zadarski nadbiskup Matej Karaman (1700.-1771.), potom slovenski filolog Jernej Kopitar te Mihail Bobrowski, bjeloruski slavist i orijentalist, koji pišući 1820. o našem prvotisku duhovito primjećuje kako je “ovo prvo izdanje rjeđe od bijeloga gavrana”, a godinu dana poslije iz Pariza u pismu Jerneju Kopitaru s nadnevkom 20. listopada 1821. ističe da je Misal prva knjiga u slavenskome svijetu tiskana pomičnim slovima.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest, omalena knjižica koja u svojim završnim riječima poziva na beskompromisno nasilje nad svima koji misle drukčije.

Doslovno nasilje do istrebljenja. Ovo (ne)djelo poslužilo je kao ideološka podloga za formiranje lijevih političkih stranka diljem svijeta.

Manifest komunističke partije, je poznat i pod imenom Komunistički manifest (Das Manifest der Kommunistischen Partei), prvi put objavljen 21. veljače 1848., predstavlja jedan od najutjecajnijih svjetskih političkih traktata. Objavila ga je Komunistička partija, a napisali utemeljitelji teorije komunizma Karl Marx i Friedrich Engels, kako bi se obznanili i postavili ciljevi i program Partije. Manifest predlaže pravac djelovanja radi podizanja proleterske revolucije i svrgavanja kapitalizma, i ‘konačno uspostave besklasnog društva’.

Uvod počinje pozivanjem na nepodvrgavanje vlastima:

“Duh ne daje mira Europi – duh komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili duha: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode.

Gdje je oporbena stranka koju kao komunističku nisu ocrnili protivnici na vlasti? Gdje je oporba koja nije pogođena žigosanim prijekorom komunizma, protivno naprednim strankama, nasuprot reakcionarnih protivnika ?”

Također se poziva na povijesnu neminovnost u krilatici „Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi“.

Nije nam poznato da se iti jedna lijeva politička stranka ili partija u Hrvatskoj do dana današnjeg službeno ogradila od Komunističkog manifesta, pa čak ni one koje su službene sljednice parija i saveza kojima je ovo djelo bilo službeno upisano kao programsko opredjeljenje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari