Pratite nas

Povijesnice

Dan kad je Tuđman plakao: Bilo je to pravo iskreno prijateljstvo

Objavljeno

na

Ministar obrane Gojko Šušak bio je najprisniji Tuđmanov suradnik. Njegova prerana smrt jako ga je pogodila. Umro je na današnji dan prije 20 godina od raka pluća

To je bio odnos pun poštovanja i uvažavanja. Ministar Šušak i predsjednik Tuđman imali su zaista izvanredan odnos, poseban. I ljudski i profesionalni. On je sigurno bio njegov najprisniji suradnik – kazala je za 24sata.hr državna tajnica Zdravka Bušić koja je od 1990. do 1995. bila savjetnica i pročelnica ureda predsjednika Tuđmana. Šušak je, ističe, bio tih, miran, povučen i čovjek bez suvišnih riječi.

Skroman i punih onih dobrih ljudskih vrlina. Čovjek koji se ne žali na poteškoće i ne kuka, ali pod cijenu života izvršava svoje zadaće – prisjetila se bivšeg ministra obrane Zdravka Bušić.

‘Iza njega je ostala ogromna praznina’

Mjesecima prije Gojkova odlaska na vječni počinak, mnoge noći sam provodio uz njega pričajući i kartajući kako bih mu olakšao to vrijeme. Vidjelo se da je bolest toliko progresivna i da će to loše završiti. Ipak do kraja je bio pozitivan.

Iako se znalo da će doći taj dan, nitko nije bio spreman na njegov odlazak pa tako ni predsjednik Tuđman. Bio je to vrlo bolan trenutak za mnoge ljude koji su ga poštivali. Iza njega je ostala ogromna praznina.

Bio je to gubitak u svakom smislu – ljudski i u okviru političkog vodstva HDZ-a – prisjeća je nekadašnji Tuđmanov savjetnik Ivić Pašalić zadnjih trenutaka provedenih uz Gojka Šuška. Dodaje kako je Tuđmana i Šuška povezivalo nešto puno više od političke suradnje, a to je iskreno prijateljstvo.

Jedino je Šušak smio pušiti pred predsjednikom Tuđmanom. To je bilo nepisano pravilo da vam pred njim ne smije na pamet pasti da zapalite cigaretu – otkriva nam Pašalić. Ironičko, Šušak je prerano ovaj svijet napustio zbog raka pluća.

‘To je čovjek kojeg mogu slijediti’

Oboje su imali zajedničku strast prema stvaranju samostalne Hrvatske. To je nešto što ih je posebno povezivalo. Tuđmana tada nisu voljeli u dijaspori jer su se pitali što ima partizanski general pričati o Hrvatskoj.

No Gojko je nakon što su se upoznali rekao povijesnu rečenicu: “To je čovjek kojega ja mogu slijediti”! I tako je bilo do kraja njegova života – kaže Pašalić. Ističe kako je Šušak bio osoba od najvećeg povjerenja Tuđmanu.

Najteže probleme zajedno su rješavali. Međusobno su se uvažavali i poštivali i to je nešto što ih je pratilo do smrti – zaključio je.

‘Bio je vojnicima kao otac’

Gojko Šušak, ministar koji je obranio Hrvatsku, na nezahvalnu i tešku poziciju ministra obrane došao je u rujnu 1991., samo 2 mjeseca prije pada Vukovara. U trenucima kad je Srbija već okupirala gotovo jednu trećinu hrvatskog teritorija. Ostao je to sve do svoje smrti 1998. godine.

Tvrdoglavi i samouvjereni Šušak kao ratni ministar učinio je sve u iznimno teškim političkim, vojnim, financijskim okolnostima ustroji Hrvatsku vojsku, da je ojača kako bi mogla osloboditi sva okupirana područja.

Njegove riječi Tuđmanu nakon završetka operacije Oluja “Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!” postalo je sinonimom za sve pobjedničke operacije Hrvatske vojske vođene tijekom Domovinskog rata.

Vojnici su ga jako cijenili i voljeli. Svakoga od njih je zvao sine. Bio je vojnicima kao otac – istaknula je Bušić.

Šušak je, malo tko će to osporiti, najzaslužniji za dobivanje rata i za američko priznanje Hrvatske. On je, naime, bio osobni prijatelj sa Williamom Perryem koji je u Clintonovoj vladi najprije bio zamjenik a onda od 1994. godine i ministar obrane. Na njegovom sprovodu vidno potreseni Perry je rekao:

– Ovo je doista za mene vrlo tužna prigoda. Došao sam ovdje ne samo kao predstavnik SAD-a, već i kao prijatelj Gojka Šuška. I moja supruga i ja izražavamo najdublju sućut i sućut naših sunarodnjaka Vama Đurđa i Vašoj djeci, Gojkovoj majci, bratu i sestri. Naše su misli i molitve danas s Vama – kazao je Perry te istaknuo kako je Šušak bio izuzetni domoljub, čovjek od osobnog integriteta i čovjek od riječi s kojim je uživao raditi i koji će mu nedostajati.

Emigrirao u Kanadu

Gojko Šušak rođen je u ožujku 1945. u Širokom Brijegu kao šesto dijete Ante i Stane Šušak. Otac i jedan od braće nestali su tijekom Drugog svjetskog rata, a zadnji put su viđeni pri ulasku partizana u Zagreb. Osnovnu i srednju školu završio je u svom rodnom mjestu nakon čega je upisao matematiku i fiziku na Pedagoškoj akademiji u Rijeci.

Prije služenja vojnog roka u JNA 1968. godine napustio je Jugoslaviju i otišao u Austriju gdje se zadržao šest mjeseci. Nakon toga otišao je u Kanadu, gdje su već prije otišla njegova dva brata.

U Kanadi je jedno vrijeme bio menadžer u Scott’s Chicken Villa, restoranu brze hrane, a u razdoblju od 1972. do 1990. godine se bavio poduzetništvom. Bio je suvlasnik tvrtki koje su se bavile ugostiteljstvom i soboslikarstvom.

Aktivno je bio uključen u organiziranje hrvatskih škola, nogometnih klubova i crkvenih događanja, a i jedan je od osnivača hrvatske katedre na Sveučilištu Waterloo. Od 1985. do 1990. godine je bio direktor hrvatske škole u Ottawi, a nalazio se i na čelu Hrvatsko-kanadske kulturne federacije. U Kanadi je upoznao i suprugu Đurđu s kojom je dobio troje djece.

Nije mu bilo spasa: Umro od raka pluća

Predsjednika Franju Tuđmana upoznao je krajem 1980-ih godina kada je bio domaćin prve Tuđmanove kanadske turneje. Nakon osnutka HDZ-a Šušak je pomogao Tuđmanu u prikupljanju novca za nadolazeću predizbornu kampanju. Tuđman ga, prepoznajući njegove kvalitete, pozvao u Hrvatsku gdje je Šušak došao s obitelji 1990. godine.

Šušak bio jedan od ključnih hrvatskih pregovarača u Daytonu, a također je radio na sporazumu o mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja Hrvatskoj.

Početkom 1996. godine dijagnosticiran mu je rak pluća. Zbog liječenja od teškog karcinoma putuje na liječenje u američku bolnicu Walter Reed.

Liječenje je kasnije nastavljeno u Hrvatskoj, a zbog nekontroliranog širenja bolesti i naglog pogoršanja, Šušaku nije bilo spasa. Preminuo je u KB Dubrava na današnji dan prije 20 godina. Imao je 53. godine, piše 24sata.hr

 

Prikazan dokumentarni film ‘Gojko Šušak – Pobjednik iz sjene’ (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Prešućena, krvava akcija ‘UNA’: Tko je krivac za smrt 49 vrhunskih specijalaca, mjesec i pol nakon ‘Oluje’?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska vojska 18. rujna 1995. pokrenula je operaciju Una u kojoj je nasilnim prijelazom rijeka Une i Save pokušala ovladati područjem Bosanskog Novog, Bosanske Dubice i Bosanske Kostajnice te planinom Prosara i spojiti se s 5. korpusom Armije BiH.

Za napad su angažirane snage zbornih područja Zagreb i Bjelovar, 1. i 2. gardijske brigade te Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i mornarica.

Operacija je počela u 9 sati i unatoč brojnim teškoćama pripadnici 1. i 2. brigade uspjeli su na prostoru Bosanske Dubice i Bosanskog Novog napraviti mostobran.

Na ostalim mjestima prijelaz nije uspio, a neprijatelj je brzo konsolidirao i ojačao snage te uz pomoć avijacije počeo potiskivati hrvatske snage nanoseći im velike gubitke pa je operacija prekinuta. Hrvatski vojnici uz jaku paljbu, u gustoj magli i po nabujaloj rijeci vraćali su se na hrvatsku stranu uz nove gubitke.

Zbog neuspjeha, koji je brzo zataškan, kažnjen je jedino general Vinko Vrbanc. On je potpisao zapovijed za napad u ime Načelnika Glavnog stožera, Zvonimira Červenka koji se nije slagao s brzim pokretanjem operacije.

Naime, od izdavanja direktive do početka napada proteklo je samo 16 sati, što je bilo prekratko vrijeme za pripremu i mobilizaciju ljudstva koje je dijelom bilo na godišnjim odmorima. Pogibeljnim se pokazalo i podcjenjivanje suparnika, a bilo je još uzroka neuspjeha.

Za prijelaz Une, koji se odvijao pri velikoj brzini rijeke zbog čega je dio čamaca bio neupotrebljiv dok ih se nekoliko prevrnulo, nisu izabrana odgovarajuća mjesta, a osim toga čitava je operacija u brojnim segmentima kasnila pa je izgubljen faktor iznenađenja.

Nakon tragedije na Kupi 1991., Hrvatska vojska još jednom je platila visoku cijenu zbog pokušaja najtežeg oblika napada, nasilnim prelaskom rijeke.

Više od 40 poginulih i nestalih, od čega je čak 26 poginulih pripadnika 2. gardijske brigade, te više od 100 ranjenih bili su preveliki gubici za pobjedničku vojsku nakon briljantno izvedene operacije Oluja.

Uz to, srpska strana pretrpjela je veliku materijalnu štetu, a zbog brojnih poginulih civila hrvatska strana optužuje se za ratni zločin, iako nije jasno zašto iz područja borbenih djelovanja civili nisu evakuirani?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Sanjali su hrvatsku slobodu – Priča o škriparu Boži Soldi i mučki ubijenim djevojkama Ivi i Šimi

Objavljeno

na

Objavio

foto: Bljesak.info

Svetom misom zadušnicom i polaganjem vijenaca u nedjelju, 16. rujna 2018. godine, na Mosoru je obilježena 72. obljetnica smrti škripara koji su mučki ubijeni na tom mjestu 18. rujna 1946. godine.

Na Mosoru su toga kobnoga dana život izgubili Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovke, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura. Svi su bili iz širokobriješkog kraja i okolice, a za njihova ubojstva nitko nikada nije procesuiran.

Golobradi mladići u škriparima

Križari ili škripari, kako su ih nazivale komunističke vlasti, bili su pripadnici manjih skupina hrvatskih vojnika i civila koji su po završetku Drugog svjetskog rata odbijali priznati novu vlast. Sve do sredine pedesetih godina, skrivajući se u brdima i kamenjaru, odnosno tzv. škripinama, gerilskim načinom otpora stvarali su brojne probleme i predstavljali trn u oku tadašnjoj komunističkoj vlasti. Riskirajući vlastite živote vjerovali su kako će doći do prevrata i sloma partizana i komunista, piše Ivan Kraljević/Bljesak.info

O njihovim hrabrim i lukavim djelovanjima ispričane su brojne priče, a neke od njih i više od pola stoljeća kasnije vrlo se često prepričavaju mlađim naraštajima. Jedna od takvih priča jest ona o škriparu Boži Soldi (Franinom) rođenom 1930. godine i njegovim prijateljima Stipi Soldi (Centinom) i Mili Ćoriću (Ludvigovom) koji su kao golobradi mladići otišli u križare (škripare) u nadi kako će zajedničkim djelovanjem doprinijeti rušenju novonastale komunističke vlasti.

Svoje vatrenom krštenje imali su s jugoslavenskom komunističkom tajnom policijom (OZNA) u posuškim Vinjanima 1947. godine kada je Bože Soldo teže ranjen u usta. Kada su ga nekoliko dana kasnije njegovi suborci pronašli u blizini spomenutog mjesta, Božine rane već su bile pune crvi, a tijelo iznemoglo. Svjedoci toga događaja svjedoče kako su među sobom govorili: „Gotov je, ta vidite da je na njega kidisala živina“. No, vjerovali su u najbolje!

Iznimnom hrabrošću i neutaživom željom za životom, uz pomoć suboraca i prijatelja, Bože se uspio dovući do Zovkine ograde i Dumove jame u blizini rodnih Dobrkovića. Tamo se kanio kriti i rane vidati, a obitelj mu je krišom donosila hranu i zavoje za previjanje rana. Sanitetskim materijom opskrbljivale su ga sestra Iva i kolegica joj Šima Topić iz susjednih Oklaja. Obje su radile u Duhanskoj stanici i svaki bi dan po završetku posla navraćale do gradske apoteke i uzimale potrebni materijal.

Mučko ubojstvo djevojaka koje nisu surađivale s „narodnom vlašću“

Međutim, vrlo česti odlasci u nabavku sanitetskog materijala Ivi i Šimi doveli su OZNA-u za vrat. Obavještajcima su postale sumnjive i stalno su ih pritiskali da priznaju kome nose hranu i sanitetski materijal. Kako su se djevojke branile šutnjom i nisu htjele otkriti istinu o Boži i njegovim suborcima, pripadnici OZNA-e su ih kišnoga i prohladnoga prijepodneva 2. prosinca 1947. godine izveli s posla iz Duhanske stanice i doveli pred Šiminu rodnu kuću u Oklaje.

Na njihovom su primjeru pripadnici OZNA-e mještanima Oklaja i preseljenim Dobrkovćanima (prognanici, muađeri) htjeli pokazati što će i kako sljedovati one koji ne budu surađivali s „narodnom vlašću“. Djevojke su svezali žicom i rafalnom paljbom po cijelom tijelu ugasili njihova mlada tjelesa. U tom strašnom i bezumnom času Ivina majka Matija ležala je teško bolesna i ne sluteći kakvo se zlo s njezinom Ivom i kolegicom joj Šimom dogodilo.

O kakvom je svirepom zločinu riječ svjedoči podatak kako je mozak koji se prosuo iz njihovih masakriranih glava u bukaru pokupio susjed Jure Perko (Božin) kako isti ne bi postao hrana životinjama. Zbog prijetnji OZNA-inih dužnosnika lokalno stanovništvo nije smjelo ni razmišljati o njihovom sprovodu i kršćanskom pokopu u groblje. Djevojke su pokopane na mjestu zločina u grobnu raku koju su iskopali Pero Marušić-Lovrić iz Ćoše i Andrija Topić iz Oklaja, a njihovo je vječno počivalište dugo vremena prekrivala drača.

Ivino i Šimino grobno mjesto – foto: Bljesak.info

Ivino i Šimino grobno mjesto vrlo je brzo postalo mjesto okupljanja i znatiželjnika i molitelja koji su vršili „skrivena hodočašća“. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća pohodi na grob nesretnih djevojaka postali su manje skroviti. Tome je ponajviše doprinio Vlado Šušak – Šušterović koji je na zavjet odlučio grob dviju mučenica obnoviti i ograditi, najprije drvenom ogradom, a onda početkom devedesetih godina aluminijskom konstrukcijom kada je grob i dobio svoj konačni izgled.

Za Svi Svete 2003. godine podignuta spomen ploča

Upravo zahvaljujući hrabrosti i odlučnosti mučki ubijenih djevojaka, Bože Soldo je uspio preživjeti teške ozljede zadobivene u okršaju s pripadnicima OZNA-e. Iako je ostao bez braće Ivana i Mile koji su nestali u ratu te sestre Ive koja je svoj život položila za njegov život, smogao je snage krenuti dalje u život i nastaviti sanjati hrvatsku slobodu. Početkom 1955. godine oženio se Anicom Naletilić iz Oklaja s kojom je podigao šestero djece Ivu, Ivana, Maricu, Jasnu, Ružicu i Juliju.

U rano proljeće 2003. godine Bože je Soldo okončao svoj ovozemaljski život. No, sasvim je sigurno posljednje godine svoga života proveo u puno vedrijim i radošću svojih najmilijih ispunjenim danima, nego su bili njegova djetinjstva i odrastanja. U spomen na njegovu tešku životnu priču uoči Svih Svetih iste je godine njegov zet Miljenko Kraljević iz Mokroga na grobno mjesto njegove seste Ive i prijateljice joj Šime postavio granitnu ploču s nadnevkom rođenja i smrti mučki ubijenih djevojaka.

Njihovo je grobno mjesto do današnjeg dana postalo stjecište brojnih sumještana, rodbine i prijatelja koji ga redovito obilaze i na njemu pale svijeće moleći se za njihov pokoj u vječnom počivalištu.

Ivan Kraljević/Bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari